Jednom sam ubio krticu, hladnim oružjem,
ašovom ili ti štihačom po ovdašnjem,
zalutala jadna na svijetlost dana u kanalu
ispred kuće i "aaaaaa caaa!", uz nekoliko
mehaničkih ponavljanja uz luđački sjaj u
očima, završih krvavi naum.
Istini za volju, nije mi se svidjelo, poslije
sam se osjećao kao govno, čak su mi se i
ruke tresle. Pio sam šećera i vode. Možda
sam jednostavno miroljubivo biće, a
možda sam i papak. U stvari sigurno sam
papak, miroljubivi papak. Išao sam toliko
daleko da sam tražio opravdanje, "pa to je
štetočina", "pa ionako bi uginula na suncu,
pomogao sam joj.." itd.
Nije pomoglo.
Ako ne brojimo mrave, muhe i komarce, ta
krtica je za sada jedina žrtva koju nosim na
duši, sjetim je se tu i tamo, jebiga to se zove
maler, od svih krvoloka i predatora koji su
tih godina tamo zagazili, tebe prepolovi
balavi miroljubivi papak, i nije neka
junačka za anale smrt takva. Znate ono
"bacio se sa dvije ručne bombe među
nadmoćnijeg neprijatelja" naspram toga
"prepolovilo ga ašovom" zvuči kao loša
horor melodrama sa natruhama trasha.
Ima jedna dobra stvar u svemu tome, ne
baš za dotičnu krticu, ali za mene kao
egzekutora svakako. Čini mi se, premda ne
mora nužno biti tako, da sam iz prve ruke,
zlobnici bi rekli "iz prvog ašova", naučio
ponešto o životu i smrti, zvuči grandiozno
ali ipak ima nešto u tome, u konačnici bolje
je za moju savjest da sam to naučio na
krtici nego recimo na malom Banetu, pa da
priča ide :
"Čujte komšinice Ilinka, Bane je Bane, a
klikeri su klikeri, krivo mjesto, krivi kliker.
Upozorio sam ga. Oglušio se."
I ovako sam početkom devedesetih imao u
kući skrivene Špegeljove automatske puške,
sa kojima smo trebali pripojiti Bačku
Hrvatskoj, samo mi je još u dosjeu falio
napad na unuka predsjednice seoskog SPS-
a.
I to je maler. Dijeliš ogradu zadnjeg
dvorišta sa obitelji koja se preziva kao onaj
što na Kosovu govori onima ispod njega da
ih "nitko ne sme biti", a ti Hercegovac,
Šokac, Hrvat, Mađar, ma sve brate osim
onoga što bi trebao biti. Maler, ništa drugo.
Ne znam jel zbog prezimena, ali komšinica
se dosta angažirala u vidu razotkrivanja i
prokazivanja "šokačkih terorističkih ćelija"
po selu, mislim, u domeni predrasuda i
vjerojatnosti ekvivalent tome bi bila
recimo "crnogorska radnička ćelija",
kuražnija je bila nesretna krtica nego
većina nas po pitanju borbe i terorističkih
akata.
Još je veći šou bio kad je na jednom skupu
terorističkih ćelija u našoj kući, jedan od
vođa ćelije iz susjednog sela, pitao starog :
"Jel može mali preplivati Dunav?" - i
klimne glavom prema meni, a ja stojim
pokraj kuhinjskog stola i ne vidim šta je na
stolu koliko sam visok bio. Pitanje je bilo
ozbiljno, u smislu ".. .ako bude potrebno.." .
Mogu, al nizvodno, leđno i po dnu. Do
Crnog mora, ako me kakav ribar ili grana
ne upeca prije.
Jedna od rijetkih diverzantskih akcija tih
dana koje sam poduzeo, završila je prilično
poražavajuće za mene kao teroristu i
općenito za ugled ćelije kojoj sam
pripadao. Ukrao sam kutiju šibica iz
"neprijateljske" kuće koja se nalazila
pedesetak metara od nas, volili su me u toj
kući od malih nogu, ali rat za ljubav ne
pita, bez imalo sentimenta otišao sam u
dvorišnu šupu punu sijena pokraj te iste
kuće, zapalio šibicu pa potom i cijelu kutiju
koja je buknula i prije nego sam je stigao
baciti oslijepio me plamen a sumpor skoro
ugušio.
Polu slijep i uz teško disanje otišao sam u
kukuruze da umrem. Rekoh sebi, to je to,
padoh u boju, ali kako je vrijeme prolazilo
vid mi se vraćao a i disanje se stabiliziralo,
kada sam vidio da od junačke smrti nema
ništa, krenuh kući sav veseo, sve dok nisam
došao na kućni prag, onakav garav i ljepljiv
od suza koje sam ronio za životom svojim
mladim, opet se puls i disanje ubrzalo kada
osjetih slatki zov brezine vitke šibe kojom
je stari istjerao teroristu iz mene.
Nedugo nakon toga napustili smo zonu
djelovanja iza neprijateljskih crta i prešli
na našu stranu, jedna krtica plus jedno
samonjaravanje je rezime mog
terorističkog djelovanja u predvečerje rata
91' godine. Nije loše, za jednog Šokca koji to
nije, nego su ga takvim zvali.
Prijavi se i piši :-)
super daj nastavi pricu
Iskreno, kad sam pročitala naslov pomislila sam "zar opet prošlost"; nastojim biti okrenuta budućnosti, ali - pročitala oba odlomka u dahu i to dva puta. stil odličan, izazovan, ubačeno pomalo ironije, radnja dinamična, održava i potiče interes za čitanje. Jako mi se sviđa. Skoro zasjenila po meni top knjigu na stranici - Sibirski krug.
Hvala. Zapravo priča sama po sebi nije nastajala kronološkim redosljedom, dakle svaka za sebe je pojedini segment sjećanja, emocija i zapažanja prenesenih na papir. Volio bih kada bi se još ponetko sa sličnim iskustvima i doživljajima uključio u neku vrstu zbirke krhotina prisjećanja na jedno teško životno razdoblje mnogih od nas.
Uglavnom drago mi je ako vam se sviđa, puno mi znači to.
čovječe, ovo je jaaaako dobro!!! jesi siguran da si neamaterski pisac? molim te, nastavi. imaš talenat koji trebaš pokazati svijetu. pročitala sam sve u jednom dahu.... može još?
Misliš "jesam li siguran da amaterski pišem?".
Jesam. Obrazovanje tehničkog smjera, književnost, pisanje i glazba kao hobi.
Bez lažne skromnosti, nemam dojam da sam pretjerano dobar u svom pisanju, čisto onako amaterski solidno bi rekao.
sviđa mi se lakoća s kojom pišeš i lakoća čitanja. vizualizacija napisanog mi je kod tebe odlična, a to su, samo da napomenem, odlike dobrih pisaca. ne mogu svi taj doživljaj jedanako dobro prenijeti na čitatelja, svaka čast!
pa reinkarnaciju ni manje ni više nego u H.Hefnera! horizonti bi ti fakat bili zaobljeniji :) Ovo spominjanje Tise me je vratilo u djetinjstvo, provodila sam ljeta u Zrenjaninu, kupala se u Tisi, pecala (ribe naravno), izgrizli me komarci ko nikad u životu! lipa vremena.
čini mi se da je ovaj roman stvaran dugi niz vremena...
sibirski krug (i daljnja tema i sudbine likova) nastaje direktno, iz glave, tek nakon što stisnem dodaj novi odlomak...
to mi je pravo pisanje, onako istinsko, nepatvoreno
mada outlawrebel fantastično piše, i kao i maya i drazanas svoje pjesme
Misliš da ja imam visinske pripreme prije pisanja!? :) Šalim se. Da, napisao sam već i tu u komentaru da su priče nastajale kao produkt pojedinih prisjećanja koja nisu nužno kronološki poredana. Aktivno pišem od sredine 2010 godine, premda su neki od ulomaka stari nekoliko tjedana tek. Zamisao mi je predstaviti knjigu koja se sastoji od fragmenata sjećanja koja nadolaze ponekad u trenutku kada se najmanje nadam i onda ih bilježim na zaslon, direktno iz glave dakako, nemam lektora i cenzora :)
Dakle, shvaćam tvoj komentar donekle kao kritiku (!?) ali i odstupnicu, no ne moraš se bojati, kvalitetno pišeš i to se prepoznaje. Istinsko pisanje je svako ono pisanje koje proizlazi iz naših vlastitih promišljanja i emocija.
ma ja bih prije rekla da se želi jednim lagano provokatorskim upadom potaknuti naš inat? Zavidim ti, rekao si da sjedneš, pustiš mašti na volju i samo pišeš. eto, ima nas koji smo i sputani i kojima treba malo jači udar da izrazimo sebe. a mašta, skoro zaboravila što je to! :) ali hvala na pohvali mojih pjesmica.
Divno ,hvala za pricu ,s nestrpljenjem iscekujem sljedecu .
pa ovo je fakat dobro
outlawrebel, pusti što ti dave priča...
gdje si druže?samo nastavi s tvojom epopejom, zvijezda si ovog sitea
svatko od nas ima ono nešto što nas pokreće za pisanje... važan je ishod, u tvom slučaju je odličan, kao što već rekoh. ideja mi se sviđa.... imam i ja stare radove, no nekako teško pronalazim vrijeme i inspiraciju za nove.... i ja bih voljela ponekad sjesti i da samo iscuri iz mene.... no ponekad ne ide-imaš prokleti talent onda dave gahan!! zavidim ti...
zuckerberg@- ma nije dave@ mislio ništa loše.
maya77@- pisati iz glave direktno na zaslon i nije najmudrija stvar na svijetu ako želiš imati kvalitetu i stil ugodan oku, rijetko tko to radi. Zapravo sam prakticirao takav način pisanja bloga na jednom drugom servisu dok me jedan spisatelj nije upozorio da si nađem lektora i to nekoliko njih koji će čitati tekstove prije objave (ako mogu naravno), jer on svoje uradke obavezno šalje prijateljima na provjeru. Kada ja pročitam neki svoj stari tekst, riječi koje dodajem same mi naviru. Tekst je često kao kuća, stalno ga možeš nadograđivati i uljepšavati.
i jos jednom sam sve procitala u dahu ,fascinantno
andrea35@- drago mi je da ti se sviđa.
da se i ja umešam...
čitam sibirski krug, prosto je neverovatno da čovek to piše iz glave i da posle ništa ne dira...
očito vas sve vuče za nos, ako ne nek primi moje izvinjenje i onda mora da mu priznam da je uistinu pravi talent
a šta kažete na moju knjigu?
Ma ne vuče on nikoga za nos, samo je dao jednu recimo primjedbu ili ti svoje viđenje pisanja. Ako piše iz glave ništa ne dorađujući to znači da ima još puno prostora da Sibirski krug postane još kvalitetniji. O tvome pisanju ću se očitovati ispod tvoga teksta :)
Nisam znao da će moja digresija dići toliko bure. Cijenim zapravo svaki rad, ma kako on bio napisan, kolokvijalno-književni, isplanirano-neplanirano, kroz duži vremenski period-ad hoc...
Drago mi je ipak da ljudi imaju potrebe komentirati nešto što je ok (pisanje) a ne da samo lajkaju na raznu štenad i mačiće na fejsu...
S time završavam ovu, kao u saboru raspravu na tu temu na način da odajem počast velikom piscu outlawrebelu
sorry ne počast (za lepotana poštu) već poštovanje :-)
U pravu si. Pozitivno je pričati o pisanju.
A što se tiče "velikog pisca". Vjeruj mi, svjestan sam kako nisam ni mali pisac a kamo li veliki. Pisati priče, odnosno eseje je nešto sasvim drugačije od pisanja kompleksnih romana sa pregršt likova i opisa, sa pregršt filozofskih misli, monologa, dvojbi i promišljanja, a to mogu samo veliki pisci,
za sada ja to ne mogu niti se usudim ulaziti u pisanje
kompleksnog djela.
Kada mi netko kaže "zašto ne napišeš knjigu?", ja dođem
doma, otvorim Gogoljeve "Mrtve duše", onako od oka na sred knjige, pročitam par stranica i u sebi promrmljam "eto
zašto". I to je to Gogolj je velik, ja ne.
slažem se.... napisati knjigu... svatko može početi, no napraviti zaokruženu cjelinu sa mnoštvom tehnika, likova, mjesta radnje i zapleta-to nije lako.
s druge strane svi početnici kreću sa kratkom pričom koju je još teže napisati jer moraš zaintrigirati u prvih par rečenica i uzbuditi čitatelja s pravom poslasticom vrlo brzo.
nije lako, zato ti jesi klasa i svi ovi divni ljudi ovdje ti to priznaju.
zato ovo mjesto i postoji, da se izrazimo, da se družimo i uživamo... nije važno koliko si dobar, važno je pokušavati.
što se tiče lektoriranja i mijenjanja-apsolutno sam za-to i ja radim.... ne mogu drugačije i uvijek se iznova vraćam tekstu-on je živo tkivo u rastu...
i još nadodajem kako mi je izuzetno drago da se konačno razvila konstruktivna rasprava i na ovom siteu!!!
pozdrav svima i vjerujem da neću odustati od pisanja.... samo malo pauziram!
Stvarno smo toliko ispucali komentara na onaj Dave-ov komentar da više nema mjesta upisati komentare na ovu knjigu. A knjiga je stvarno odlična. A bogme OutlawRebel bilo bi i otrcano svaki put ti komentirati odlomak jer bi se stalno ponavljali, odlično, nema šta.
Ali evo ideje administratoru za nekakve opcije gdje bi sudjelovali u nekakvim raspravama, komentarima i sličnim stvarima. A ima tu i drugih stvari za nadogradnju.
Kako nema više mjesta kad ima? :)
Dobro je pričati i raspravljati o načinu, motivima pisanja.
Što se tiče mojih odlomaka. Ne zahtjevam hvalu. Objavljujem ih čisto da podjelim razmišljanja sa drugim ljudima. Hvala godi ali nije isključivi motiv moga angažmana ovdje.
Život je stvarno čudan, možda nepravedan, u svakom slučaju čudan. čitajući tvoja sjećanja osjećam tvoju tugu, a istovremeno mene tvoja sjećanja stalno vraćaju na lijepe trenutke iz mog djetinjstva koje sam doživjela u Vojvodini. još uvijek mogu osjetiti ljepljivi miris lipa u noćnim šetnjama Elemirom. puno, puno lijepih slika, mirisa, okusa i doživljaja u mojoj glavi. stvarno nepravedno.
di je zapelo? ajmo, čekam nastavke
Zapelo negdje oko Knina:)
Polako, nije ovo TURBO folk:)
opet moram komentirati. znaš da sam prvi komentar započela nešto tipa da sam pročitavši naslov knjige i prve rečenice pomislila o ne opet! a pomislila sam to baš radi toga što evo već 20-ak godina je od tih događanja i dan danas mi nije jasno kako neki ljudi mogu opravdavati te strahote. i biti uvjereni da je to sve tako kako oni misle (ovo mislim na susjedu). ali od starta odustala od razgovora o toj temi, jer su ti isti ljudi kojima se čudim meni dragi ljudi, stoga zanemarujem njihovu glupost. uglavnom, drago mi je čitati svaki novi odlomak.
Veseli me što voliš čitati ono što pišem. Razboritost i pogled na prošlost su često stvar vremena i okruženja u kojem se formira mišljenje ili stav. Svaka medalja ima dvije strane, onu drugu stranu često otkrijemo kasno za bilo što promijeniti.
e, ovo nisam, ajd idem pročitat!