Bilo je to ljeta Gospodnjeg 1989 godine ako me dobro sjećanje služi, ono sparno Panonsko ljetno popodne na jugu Bačke (tko ga je doživio zna o čemu pričam) kao da je netko krišom stisnuo pauzu na Božijem daljinskom, baš u trenutku dok je i sam Gazda zadrijemao tamo negdje visoko, pa taj spretni "uljez" kradom proučava ravnicu kao ulje na platnu, i divi se..
Stariji su u to doba prakticirali Panonsku "siestu", ostalu u genima kao podsjetnik na neka davna mora koja su se tu talasala, ispruženi na raznim komodama i kaučima po ljetnim kujinama, lagano preživajući masna tkiva domaćih životinja, a sunce bi se nadobudno momčilo visoko na obzoru. Mi bi klinci lunjali naokolo ne bi li kakvu sunčanicu ili nešto slično pokupili, kako bi moja baba stigla svaki put pripomenuti, uz obavezno "Đava te neodnio kud sivaš tom glavom po takom' suncu", heh baba, neke stvari ni ravnica ni Dunav promijeniti ne mogu, ali što sam stariji i ja sve više gunđam a sve manje "sivam", tako to valjda ide..
U to vrijeme je već naveliko "tamo neki" okupljao mase koje su padale u delirij i ekstaze kao na koncertima Elvisa tridesetak godina ranije, sivi mantili, bine i mikrofoni su postali dio svakodnevnice, crkve (pogotovo one stare švapske kuće za koje do tada nismo znali da su crkve) su bivale punije, a ja sam postao Hrvat.Mislim drugi su mi govorili "ti si Hrvat" sa prizvukom sažaljenja u glasu, no kasnije sam shvatio da je to prvotno čuđenje "novom" neobičnom pojavom u Bačkoj bilo dobro dok to sažaljenje nije preraslo u nekakav bijes, strah i suze, ničim izazvano barem sa moje strane. Tako to ljetno popodne par tadašnjih drugara i ja, u svoj toj idili i dosadi sparnog dana, "dosivamo" na nogometno igralište koje se nalazilo u neposrednoj blizini moje kuće, isto ono nogometno igralište koje će mjesecima kasnije postati lansirni poligon kalibara svakojakih vrsta projektila i čovjekolikih prispodoba.Pošto je sunce pržilo neumoljivo nije nam bilo druge nego sjesti na klupu za rezervne igrače koja je bila natkrivena pa je bio kakav takav hlad.
Sjediš i pričaš, smiješ se a nisi ni svjestan da su ti to poslijedni sretni trenuci koje provodiš u svome rodnom mjestu sa svojim drugarima od rođenja, ne zanimaju te "jogurt revolucije", autonomaštvo, Kostići, Božovići, sve je to nekako daleko, teatralno i na dnevniku u pola osam, kasnije shvatiš da je na brdovitom Balkanu puno toga teatralno u pola osam na dnevniku, i da nitko ničega nije svjestan i nitko u ništa nije siguran, a opet svako malo jedna generacija najebe u svoj toj teatralnosti i bezbrižnosti, jer nakon što me moj mjehur prisilio da odem iza kabine za rezervne igrače i piškim "sve je otišlo u Hondurac",ali d o s l o v c e sve, nadovezao bi se na Panonskog mornara. Na stražnjoj strani te, pod jarkim suncem usijane plave kabine se raskrilila nekakva prilično loše nacrtana dvoglava neman, sa jednaka četiri slova u sredini i jebiga da barem nije bila od krede ili da moj mlaz nije bio brži od pameti pa da nisam ostale pozvao da vide moje viđenje grba Republike Srbije (tada nisam znao kao ni oni značenje tog crteža) ne bi možda postao Ustaša, Tuđmanovac, Merčepovac, Vegetarijanac i šta ti je znam sve ne, pogotovo kada se priča pročula i kada su roditelji "drugara" čuli šta je tada već "koljač" (dalo se napredovati u titulama tih godina u Vojvodini, to se mora priznati) mali, tj. mladunče od "koljača" velikog napravio dvoglavom orlu neustrašivom. Jebiga, tako sada zauvjek obilježen tim sudbonosnim mlazom dvadesetak godina kasnije negdje mnogo zapadnije shvaćam i prihvaćam svoju ulogu i odgovornost za rušenje mile nam Jugoslavije, netko riječima, netko ustavima, netko jogurtima, netko puškama a ja kitom, svatko sa onim što mu je prvo pri ruci bilo, čini mi se.
No, moj pišalački pohod na same temelje SFRJ odnosno na suverenitet i dignitet njenih republika je dobio sasvim novu dimenziju u mjesecima koji su nadolazili, sve do svoje kulminacije krajem kolovoza 1991.g. Nevjerovatno je kako čovjek zapravo malo zna o sebi i ljudima oko sebe, jer do jučer si obični klinac iz obične obitelji nižeg srednjeg sloja, na vjeronauku si redovit u crkvi si redovit također (unatoč partizanskim filmovima koji su slučajno ili ne baš u vrijeme nedjeljne mise počinjali u sklopu one emisije «Dozvolite da se obratim» ), a već sutra sasvim nenadano bude se u tebi duhovi tvojih krvoločnih praotaca, u očima ti se pojavi luđački sjaj i dobijaš nevjerovatan poriv da kolješ malu nekrštenu Srpsku decu, dobro ako ne baš decu onda barem prvog komšiju do sebe s kojim si do tada dijelio svo dobro i zlo što bi vas snašlo. Čudno?
Pa možda malo, barem za tipove poput mene, jer do jučer sam bježao glavom bez obzira kada bi lokalni seoski koljač (e da je znao kako će mu zanimanje postati popularno narednih godina) došao zaklati ono jadno prase koje smo za to tovili cijelu godinu samo da ne čujem kako skviči, mislim bio bi licemjer kada bi rekao da bi mi to kasnije predstavljalo emocionalno-probavnu prepreku prilikom konzumacije onih finih čvaraka, švargli, kobasica, šunkica, slaninica ali opet smatram da nisam barbarin.
Premda nije me toliko smetalo to što su moji vršnjaci odjednom shvatili da je među njima odrastao mali hladnokrvni koljač koliko me smetalo to što sam ja zbog te činjenice trebao po njihovom razmišljanju vratiti se odakle sam došao, što mi je tada bilo teško za shvatiti jer došao sam iz Novoga Sada mali,crven i nabubren pa nisam znao kojeg bi efekta imalo to na geopolitičku situaciju da se ja vratim u Betaniju tj. Novosadsko rodilište. E da sam barem znao tada pola onoga što znam sada, mislim, ne bi se puno toga drugačije odvijalo ali bi barem imao nekakvu osobnu satisfakciju znajući da nisam imao gdje da se vratim jer sam bio jedan od rijetkih čiji je djed, pradjed i pra pradjed bio ravničarski težak za razliku od ovih đilkoša koji su bili mene spremni vraćati odakle sam došao, a djedovi im još opanke nisu skinuli od onog dana kada su iz vagona poiskakali pa pohrlili na stara švapska imanja tuđe bašče okopavati..
No..
Na koncu konca ipak su me poslali tamo gdje nikada nisam bio, a oni su ostali tamo gdje su došli, no najveća ironija u svemu tome je ipak to što su mi na neki način učinili uslugu, a da toga nisu svjesni, jedino što je ostao gorak okus nepravde nakon svega i nekoliko mrvica one tuge i sjete koje se katkad podastru starim masivnim drvenim astalom sjećanja..
Ali samo nekad i samo na tren...
Kako bi pobliže mogli pogledati i razaznati ta sitna zrnca nepravde koja su prethodila našem izgnanstvu iz Bačke, priča iziskuje povratak u neke ne tako svijetle epizode ludila u Bačkoj krajem osamdesetih godina. Sve su to bila zrnca koja su se na koncu pretvorila u lavinu, lavinu jada, ljudke zloće i gluposti...
Pa tako ide...
Sunčani dan mjeseca srpnja nesretne tisuću devetsto devedesete godine, poznati trotoar koji vodi sve tamo dolje do druma, do glavne ulice a koga drugoga doli maršala Tita, pa zar da ga uvrijede onom sporednom Temerinskom ili ovom našom Šesnaesti Juni tisuću devetsto šesdeset i pete!? O ne, nikako pa što su to poplave, požari, te neukroćene sile prirode spram našeg lovca, plejboja i prije svega ratnika, ipak se On osjećao lagodnije dok bi se u crnom autu njemačke proizvodnje vozio svojom ulicom na zadnjem sjedištu, otpuhujući plave dimove aromatiziranih «kubanki» polako klizeći dolje prema atarima do poznatih bačkih lovišta...
Tako su barem pričali stariji, nisam imao priliku doživjeti to «mesijansko» iskustvo i vidjeti prvog među nama, druga Tita, jer On je umro a ja sam se rodio deset godina ranije, no nažalost crni auto njemačke proizvodnje nije me zaobišao..
Spomenutim trotoarom spustio sam se do druma i pogledom ispratio nekoliko crnih automobila koji su prošli pokraj mene, te se zaustavili stotinjak metara dalje, tada je u pompoznom stilu praćen oduševljenom gomilom iz auta okružen čuvarima izašao On..
«Koji je ovo sad!?» - upitao sam prijatelja Stevu koji je u međuvremenu kao i mnogi drugi došao vidjeti šta se zbiva.
«On je došao da brani pčlj....» - odgovori on tako da mu se zadnja riječ izgubila u žamoru mase pa je nisam uspio najbolje čuti.
«Da brani!?» - upitam ja ponovno, pomalo u čudu.
«Da, da brani!» - reče Stevo.
«Pa šta će biti sa Sovom!?» - pitam ja.
«Kojim Sovom!?» - reče Stevan i nehajno odmahne rukom.
Nakon što smo zaključili da osoba oko koje se digla tolika halabuka nije u selo došla kao novo golmansko pojačanje fudbalskog kluba Sloga te će i u novoj sezoni broj jedan na leđima nositi legendarni golman Žalosna Sova (pišem velikim slovima jer doista nikada nitko nije upotrebljavao njegovo pravo ime, njegova sličnost sa poznatim likom iz romana o pustolovinama kapetana Mark-a ga je zauvjek obilježila tim nadimkom), osim što je postalo jasno da niti ove sezone FK Sloga neće ući u viši rang natjecanja i neke druge stvari su postale jasnije, barem nekima od nas...
Metež koji je nastao polako je počeo jenjavati, dio ljudi je krenuo kućama svojim poslom dok se drugi dio pokušavao natiskati u omalenu kino dvoranu u kojoj će govor održati On..
Sutra je svanuo novi dan, isto tako sunčan i isto tako lijep kao i onaj prijašnji..
Mirno jutro je prekinula baba, došavši sa praznom kanticom za mlijeko, kanticom koja je godinama bila posrednik u zgodnoj robno-novčanoj razmjeni naše obitelji koja je u njoj ostavljala novac i naših susjeda koji su u njoj ostavljali mlijeko okačivši je na ogradu sa naše strane bašte..Ovo jutro kantica je bila prazna uz objašnjenje da «potražimo ustašku kravu da nam da ustaškog mlijeka»...
Taj dan nisam shvaćao puno toga, taj dan nisam znao za «naše» i «vaše» krave koje daju «naše» i «vaše» mlijeko, taj dan nisam shvaćao zašto bi baba moga prijatelja Steve rekla takvo što ljudima koje poznaje gotovo cijeli život, taj dan nisam shvaćao zašto su Stevo i Bane, prijatelji sa kojima sam odrastao od tada na drugoj strani, prijatelji koji mi tad a ni do dana moga odlaska nisu rekli ružnu riječ, za razliku od mnogih drugih naših vršnjaka koji su se natjecali u pogrdama...
Taj dan nisam to povezivao sa onim crnim autom kojim je došao On, čovjek koji nije znao reći R.
Sada puno godina kasnije me zanima živo što se tog srpanjskog toplog dana dogodilo u glavama mojih komšija, što je to čovjek dođoš, primitivac i talog balkanskih izbi i prćija, predstavljen kao «branitelj pravoslavlja», što je on to morao reći da krave postanu «naše» i «vaše», da ljudi postanu zli, da noć postane strepnja a da dan postane mučan ispunjen porugom i tugom..
Tko mu je dao tu moć?
Onaj gore iznad nas, svemoćni bradonja, gospodar svega vidljivoga i nevidljivoga?
Ili možda ipak ona beskonačna i svemoćna ljudska glupost, prečesto loš gospodar naših sudbina?
Samo se pitam...
Pa tako ide...
Sunčani dan mjeseca srpnja nesretne tisuću devetsto devedesete godine, poznati trotoar koji vodi sve tamo dolje do druma, do glavne ulice a koga drugoga doli maršala Tita, pa zar da ga uvrijede onom sporednom Temerinskom ili ovom našom Šesnaesti Juni tisuću devetsto šesdeset i pete!? O ne, nikako pa što su to poplave, požari, te neukroćene sile prirode spram našeg lovca, plejboja i prije svega ratnika, ipak se On osjećao lagodnije dok bi se u crnom autu njemačke proizvodnje vozio svojom ulicom na zadnjem sjedištu, otpuhujući plave dimove aromatiziranih «kubanki» polako klizeći dolje prema atarima do poznatih bačkih lovišta...
Tako su barem pričali stariji, nisam imao priliku doživjeti to «mesijansko» iskustvo i vidjeti prvog među nama, druga Tita, jer On je umro a ja sam se rodio deset godina ranije, no nažalost crni auto njemačke proizvodnje nije me zaobišao..
Spomenutim trotoarom spustio sam se do druma i pogledom ispratio nekoliko crnih automobila koji su prošli pokraj mene, te se zaustavili stotinjak metara dalje, tada je u pompoznom stilu praćen oduševljenom gomilom iz auta okružen čuvarima izašao On..
«Koji je ovo sad!?» - upitao sam prijatelja Stevu koji je u međuvremenu kao i mnogi drugi došao vidjeti šta se zbiva.
«On je došao da brani pčlj....» - odgovori on tako da mu se zadnja riječ izgubila u žamoru mase pa je nisam uspio najbolje čuti.
«Da brani!?» - upitam ja ponovno, pomalo u čudu.
«Da, da brani!» - reče Stevo.
«Pa šta će biti sa Sovom!?» - pitam ja.
«Kojim Sovom!?» - reče Stevan i nehajno odmahne rukom.
Nakon što smo zaključili da osoba oko koje se digla tolika halabuka nije u selo došla kao novo golmansko pojačanje fudbalskog kluba Sloga te će i u novoj sezoni broj jedan na leđima nositi legendarni golman Žalosna Sova (pišem velikim slovima jer doista nikada nitko nije upotrebljavao njegovo pravo ime, njegova sličnost sa poznatim likom iz romana o pustolovinama kapetana Mark-a ga je zauvjek obilježila tim nadimkom), osim što je postalo jasno da niti ove sezone FK Sloga neće ući u viši rang natjecanja i neke druge stvari su postale jasnije, barem nekima od nas...
Metež koji je nastao polako je počeo jenjavati, dio ljudi je krenuo kućama svojim poslom dok se drugi dio pokušavao natiskati u omalenu kino dvoranu u kojoj će govor održati On..
Sutra je svanuo novi dan, isto tako sunčan i isto tako lijep kao i onaj prijašnji..
Mirno jutro je prekinula baba, došavši sa praznom kanticom za mlijeko, kanticom koja je godinama bila posrednik u zgodnoj robno-novčanoj razmjeni naše obitelji koja je u njoj ostavljala novac i naših susjeda koji su u njoj ostavljali mlijeko okačivši je na ogradu sa naše strane bašte..Ovo jutro kantica je bila prazna uz objašnjenje da «potražimo ustašku kravu da nam da ustaškog mlijeka»...
Taj dan nisam shvaćao puno toga, taj dan nisam znao za «naše» i «vaše» krave koje daju «naše» i «vaše» mlijeko, taj dan nisam shvaćao zašto bi baba moga prijatelja Steve rekla takvo što ljudima koje poznaje gotovo cijeli život, taj dan nisam shvaćao zašto su Stevo i Bane, prijatelji sa kojima sam odrastao od tada na drugoj strani, prijatelji koji mi tad a ni do dana moga odlaska nisu rekli ružnu riječ, za razliku od mnogih drugih naših vršnjaka koji su se natjecali u pogrdama...
Taj dan nisam to povezivao sa onim crnim autom kojim je došao On, čovjek koji nije znao reći R.
Sada puno godina kasnije me zanima živo što se tog srpanjskog toplog dana dogodilo u glavama mojih komšija, što je to čovjek dođoš, primitivac i talog balkanskih izbi i prćija, predstavljen kao «branitelj pravoslavlja», što je on to morao reći da krave postanu «naše» i «vaše», da ljudi postanu zli, da noć postane strepnja a da dan postane mučan ispunjen porugom i tugom..
Tko mu je dao tu moć?
Onaj gore iznad nas, svemoćni bradonja, gospodar svega vidljivoga i nevidljivoga?
Ili možda ipak ona beskonačna i svemoćna ljudska glupost, prečesto loš gospodar naših sudbina?
Samo se pitam...
Ljetni pljuskovi u Bačkoj su posebna priča, ugodna, osvježavajuća, mirisna, mnoge stvari isparavaju iz ove glave lude, ali kiša, kiša teško...
Uljuljkani u vlastite misli, lagano se drmuskamo prašnjavim makadamom u našem crvenom fiatu 1300, zvanom "tristać", prve kapljice ljetnoga pljuska spuštaju se lijeno niz staklo, prve kapljice koje nam dolaze kao vijesnici one crne nebeske nemani kojoj hitamo u susret, crne nemani koja tamo iznad Vukovara riga munje i prosipa pljuskove krupnih ljetnih kapi po užarenim gradskim pločnicima.
Ćuti se tišina, znate taj osjećaj?
Tada sam ga prvi put osjetio i spoznao, čudan osjećaj "zaglušujuće" tišine i snažnog pritiska nadolazećeg nevremena, nešto je čudno bilo u zraku, neka ustajalost, neki čemer, vonj raspadnutih životinjskih lešina kao da je izbijao iz zelenih šumaraka bačkih lovišta, šumarci zelene paprati i mirisa bazge kao da su se povukli pred nadolazećom nemani, strah, nekakav strah se uvukao u nas.
"Izgleda sine, ništa od pecanja danas" - prekinuo je tišinu stari, dozvavši usput i neke druge zvukove koji kao da su nestali na neko vrijeme, ponovno se vratio drhtavi zvuk starog "tristaća" i klepetanje blatobrana neravnim puteljkom.
"Ništa da, šteta znaš kako se crvenperke i cverglani dignu gore sve do površine pred kišu, kao da love zrak"- ustvrdio sam pomalo sneno, još zaokupljen mislima o tišini koja nas zaglušuje.
Stari nije odgovorio ništa, možda i zbog pljuska koji se spustio na nas, u trenu izbrisavši tragove malih kapljica po staklu, nastupilo je nevrijeme, neman je bila točno iznad nas, okrenuli smo se na sada već blatnoj cesti i uz nepravilne taktove krupnih kapi koji su dopirali sa krova, krenuli natrag put sela.
Bio je kraj kolovoza mjeseca tisuću devetstotina devedeset i prve godine, put prema kući protekao je uz istovjetnu tišinu i zamišljeno zurenje u jednolični ritam brisača koji kao da su hipnotizirali dvoje suputnika vodeći ih krivudavom cestom prema selu, nisam ni znao da sam tada posljednji put bio tako blizu Dunava, posljednji put blizu onog "starog" čistog Dunava koji je odnio svu bijedu prijašnjih ratova tamo dole prema Crnom moru, tko će ga znati koliko će mu trebati da se očisti mulja koji je uslijedio te godine.
Iz hipnoze i tišine u javu nas je vratilo poznato skretanje u našu 16. Juni 1965, rupa u asfaltu na početku ulice označila je kraj neuspjele nedjeljne ekspedicije, u zraku je lebdio miris donedavno vrućeg asfalta natopljenog ljetnom kišom, neman je polako povlačila svoje krake dalje od nas zaputivši se tamo dalje prema Baču koji je suncem okupan u tišini čekao prve vijesnike kiše.
Prvi "uvozni" štap za pecanje, stigao za moj nadolazeći rođendan "čak" iz Mađarske, ostao je neupotrebljen, blinker načinjen od "čudnovate" smjese još "čudnovatijih" metala za kojeg su štuke postajale kederi ( barem sam se ja tako hvalio u svojim pecaroškim nadmetanjima), to čudo tehnologije ostalo je zataknuto na gredi dvorišne šupe, sva moja pecaroška iskustva do dana današnjeg ostala su utemeljena na ručnim radovima i štapovima bambusa, čije su udice češće pucale nego pecale, vrag će ga znati koliko sam "piercinga" udijelio cverglanima i karašima diljem dunavaca.
Kada je neman konačno u potpunosti izčezla, na obzoru se pojavila neizostavna duga, baš ona ispod koje ako prođeš mijenjaš spol, barem je takva priča kružila, tako da se mi dječaci baš i nismo utrkivali provjeriti istinitost priče, draže su nam bile naše "oguljene" glave od dugačkih repova čije je češljanje često završavalo u suzama, a i čičak je bio neprijatelj pogotovo ako ga neki dripac nesuđenoj simpatiji iz "ljubavi" zafitilji u kečke, ne pomaže ni "kuku" ni "lele" samo škare i suzne oči njene.
Nekoliko dana kasnije, neman se vratila iz Bača na naše kapije, vijesnici bradati i nakićeni nagovijestili su maslinasto zelenu hordu koja se nadvila nad naše selo, nevrijeme je ovog puta došlo da ostane, tišinu su parali zvukovi "šabačke" pijace, a nebo?
Nebo se crnilo od crnog oblaka dima, oblaka iza kojeg se nije pojavila duga, baš naprotiv pojavila se i ostala je samo bezbojna i bezlična tuga, iznad Vukovara su sijevale neke "drugačije" munje, crna neman se proširila onim krivudavim puteljcima sve tamo do Dunava, do skele, do obronaka grada, podmuklo tutnjanje čulo se u daljini, niti malo nalik na ono nepravilno bubnjanje krupnih kapi po krovu našega fiata 1300, miris u zraku nije nalikovao na paprat i bazgu, vratio se onaj čudni vonj nečega lošeg, nečega što se raspada, ljudske glave uljuljkane u misli zamijenile su ljudske glave opijene ludilom.
Uljuljkani tako u svoje misli, kao na početku priče vozili smo se prema Novom Sadu, zaglušujuću tišinu je remetilo povremeno tutnjanje u daljini, ponovno su se pojavile prve kapljice nadolazeće kiše koja nas je pratila putem, brisači su vrtili svoj jednolični ritam, pet silueta u autu nijemo je pratilo njihov zavodljivi hod, pet silueta na putu u nepoznato.
Uljuljkani u vlastite misli, lagano se drmuskamo prašnjavim makadamom u našem crvenom fiatu 1300, zvanom "tristać", prve kapljice ljetnoga pljuska spuštaju se lijeno niz staklo, prve kapljice koje nam dolaze kao vijesnici one crne nebeske nemani kojoj hitamo u susret, crne nemani koja tamo iznad Vukovara riga munje i prosipa pljuskove krupnih ljetnih kapi po užarenim gradskim pločnicima.
Ćuti se tišina, znate taj osjećaj?
Tada sam ga prvi put osjetio i spoznao, čudan osjećaj "zaglušujuće" tišine i snažnog pritiska nadolazećeg nevremena, nešto je čudno bilo u zraku, neka ustajalost, neki čemer, vonj raspadnutih životinjskih lešina kao da je izbijao iz zelenih šumaraka bačkih lovišta, šumarci zelene paprati i mirisa bazge kao da su se povukli pred nadolazećom nemani, strah, nekakav strah se uvukao u nas.
"Izgleda sine, ništa od pecanja danas" - prekinuo je tišinu stari, dozvavši usput i neke druge zvukove koji kao da su nestali na neko vrijeme, ponovno se vratio drhtavi zvuk starog "tristaća" i klepetanje blatobrana neravnim puteljkom.
"Ništa da, šteta znaš kako se crvenperke i cverglani dignu gore sve do površine pred kišu, kao da love zrak"- ustvrdio sam pomalo sneno, još zaokupljen mislima o tišini koja nas zaglušuje.
Stari nije odgovorio ništa, možda i zbog pljuska koji se spustio na nas, u trenu izbrisavši tragove malih kapljica po staklu, nastupilo je nevrijeme, neman je bila točno iznad nas, okrenuli smo se na sada već blatnoj cesti i uz nepravilne taktove krupnih kapi koji su dopirali sa krova, krenuli natrag put sela.
Bio je kraj kolovoza mjeseca tisuću devetstotina devedeset i prve godine, put prema kući protekao je uz istovjetnu tišinu i zamišljeno zurenje u jednolični ritam brisača koji kao da su hipnotizirali dvoje suputnika vodeći ih krivudavom cestom prema selu, nisam ni znao da sam tada posljednji put bio tako blizu Dunava, posljednji put blizu onog "starog" čistog Dunava koji je odnio svu bijedu prijašnjih ratova tamo dole prema Crnom moru, tko će ga znati koliko će mu trebati da se očisti mulja koji je uslijedio te godine.
Iz hipnoze i tišine u javu nas je vratilo poznato skretanje u našu 16. Juni 1965, rupa u asfaltu na početku ulice označila je kraj neuspjele nedjeljne ekspedicije, u zraku je lebdio miris donedavno vrućeg asfalta natopljenog ljetnom kišom, neman je polako povlačila svoje krake dalje od nas zaputivši se tamo dalje prema Baču koji je suncem okupan u tišini čekao prve vijesnike kiše.
Prvi "uvozni" štap za pecanje, stigao za moj nadolazeći rođendan "čak" iz Mađarske, ostao je neupotrebljen, blinker načinjen od "čudnovate" smjese još "čudnovatijih" metala za kojeg su štuke postajale kederi ( barem sam se ja tako hvalio u svojim pecaroškim nadmetanjima), to čudo tehnologije ostalo je zataknuto na gredi dvorišne šupe, sva moja pecaroška iskustva do dana današnjeg ostala su utemeljena na ručnim radovima i štapovima bambusa, čije su udice češće pucale nego pecale, vrag će ga znati koliko sam "piercinga" udijelio cverglanima i karašima diljem dunavaca.
Kada je neman konačno u potpunosti izčezla, na obzoru se pojavila neizostavna duga, baš ona ispod koje ako prođeš mijenjaš spol, barem je takva priča kružila, tako da se mi dječaci baš i nismo utrkivali provjeriti istinitost priče, draže su nam bile naše "oguljene" glave od dugačkih repova čije je češljanje često završavalo u suzama, a i čičak je bio neprijatelj pogotovo ako ga neki dripac nesuđenoj simpatiji iz "ljubavi" zafitilji u kečke, ne pomaže ni "kuku" ni "lele" samo škare i suzne oči njene.
Nekoliko dana kasnije, neman se vratila iz Bača na naše kapije, vijesnici bradati i nakićeni nagovijestili su maslinasto zelenu hordu koja se nadvila nad naše selo, nevrijeme je ovog puta došlo da ostane, tišinu su parali zvukovi "šabačke" pijace, a nebo?
Nebo se crnilo od crnog oblaka dima, oblaka iza kojeg se nije pojavila duga, baš naprotiv pojavila se i ostala je samo bezbojna i bezlična tuga, iznad Vukovara su sijevale neke "drugačije" munje, crna neman se proširila onim krivudavim puteljcima sve tamo do Dunava, do skele, do obronaka grada, podmuklo tutnjanje čulo se u daljini, niti malo nalik na ono nepravilno bubnjanje krupnih kapi po krovu našega fiata 1300, miris u zraku nije nalikovao na paprat i bazgu, vratio se onaj čudni vonj nečega lošeg, nečega što se raspada, ljudske glave uljuljkane u misli zamijenile su ljudske glave opijene ludilom.
Uljuljkani tako u svoje misli, kao na početku priče vozili smo se prema Novom Sadu, zaglušujuću tišinu je remetilo povremeno tutnjanje u daljini, ponovno su se pojavile prve kapljice nadolazeće kiše koja nas je pratila putem, brisači su vrtili svoj jednolični ritam, pet silueta u autu nijemo je pratilo njihov zavodljivi hod, pet silueta na putu u nepoznato.
Otići iz Bačke, osim napustiti kuću i zemlju, značilo je otići od Dunava. Veliki plavi Dunav, taj izvor sve patetike podunavskih naroda.
Kruži priča da ako se rodiš kraj vode, dio nje zauvijek u tebi ostaje. Možda je ista stvar i s planinom, šumom, tvornicom parnih kotlova...
Ne znam, ali ponekad osjetim Dunav u sebi.
Ljudi se rado fasciniraju i poistovjećuju s tim neukrotivim silama prirode, a ja sam samo čovjek. Od dana moga rođenja pa sve do odlaska iz mjesta gdje sam prvi puta ugledao svijet, uvijek u glavi Dunav, Dunav, Dunav....
Prvo kupanje na Dunavu, prvo pecanje na Dunavu, prvi prelazak preko Dunava, hoće li Dunav probiti nasip, hoće li se Dunav smrznuti ove zime...
I tako u nedogled. Jednostavno, nisi svjestan da On postaje dio tebe. To ćeš shvatiti tek mnogo kasnije. Shvatit ćeš kada te ljudi počnu pitati zašto si tako zatvoren, povučen u sebe, zašto si često tmuran, zašto si namćor. Znaš ono, kao, dobar si i sve to, al' nekako si čudan!?
Tko? Ja? Ne, pa ja sam normalan...
Možda sam stvarno normalan, a možda je ipak u pitanju Dunav. I nema tu sada mjesta nekoj patetici,suzama, nostalgiji i ne znam čemu, jer unatoč svemu ja sam sretan čovjek. Ako ništa, imam tu sreću da Dunav u meni filtrira ljude koji me okružuju, ljude koji su mi već bitni ili će postati nešto u mom životu. Neke stvari lakše shvaćam i prihvaćam u odnosu na druge i bez obzira na to kako me šarani vide, nisam pesimističan. Jednostavno, sve ima svoj izvor-početak i sve ima svoje utočište-kraj, a s koritom se možeš boriti za nijanse na tom putovanju, jer to ti jedino preostaje na volju.
Uvijek me nasmijava jedna slika u mojoj dunavskoj glavi. Zamislim izraz lica nekog starog Panonskog mornara kako sjedi na adi i peca, a pokraj njega njegov vršnjak, remeti tišinu svojm pričom i nestrpljivo cupka. Oblajhan je, pun botoksa i želje za vječnim životom. Čovjek s druge planete.
Moj ga mornar pita: "Pa 'ko bi još, brate, htio živjeti vječno?".
To se pitanje i meni često vrti u glavi. Okreće se kao oni konjići na ringišpilu. "Pa tko bi, brate, htio biti jedan od njih na ringišpilu?"
Ja sigurno ne. Sretan sam što kao i Dunav imam svoj početak i svoj kraj.
Kruži priča da ako se rodiš kraj vode, dio nje zauvijek u tebi ostaje. Možda je ista stvar i s planinom, šumom, tvornicom parnih kotlova...
Ne znam, ali ponekad osjetim Dunav u sebi.
Ljudi se rado fasciniraju i poistovjećuju s tim neukrotivim silama prirode, a ja sam samo čovjek. Od dana moga rođenja pa sve do odlaska iz mjesta gdje sam prvi puta ugledao svijet, uvijek u glavi Dunav, Dunav, Dunav....
Prvo kupanje na Dunavu, prvo pecanje na Dunavu, prvi prelazak preko Dunava, hoće li Dunav probiti nasip, hoće li se Dunav smrznuti ove zime...
I tako u nedogled. Jednostavno, nisi svjestan da On postaje dio tebe. To ćeš shvatiti tek mnogo kasnije. Shvatit ćeš kada te ljudi počnu pitati zašto si tako zatvoren, povučen u sebe, zašto si često tmuran, zašto si namćor. Znaš ono, kao, dobar si i sve to, al' nekako si čudan!?
Tko? Ja? Ne, pa ja sam normalan...
Možda sam stvarno normalan, a možda je ipak u pitanju Dunav. I nema tu sada mjesta nekoj patetici,suzama, nostalgiji i ne znam čemu, jer unatoč svemu ja sam sretan čovjek. Ako ništa, imam tu sreću da Dunav u meni filtrira ljude koji me okružuju, ljude koji su mi već bitni ili će postati nešto u mom životu. Neke stvari lakše shvaćam i prihvaćam u odnosu na druge i bez obzira na to kako me šarani vide, nisam pesimističan. Jednostavno, sve ima svoj izvor-početak i sve ima svoje utočište-kraj, a s koritom se možeš boriti za nijanse na tom putovanju, jer to ti jedino preostaje na volju.
Uvijek me nasmijava jedna slika u mojoj dunavskoj glavi. Zamislim izraz lica nekog starog Panonskog mornara kako sjedi na adi i peca, a pokraj njega njegov vršnjak, remeti tišinu svojm pričom i nestrpljivo cupka. Oblajhan je, pun botoksa i želje za vječnim životom. Čovjek s druge planete.
Moj ga mornar pita: "Pa 'ko bi još, brate, htio živjeti vječno?".
To se pitanje i meni često vrti u glavi. Okreće se kao oni konjići na ringišpilu. "Pa tko bi, brate, htio biti jedan od njih na ringišpilu?"
Ja sigurno ne. Sretan sam što kao i Dunav imam svoj početak i svoj kraj.
Ljudi su imali priliku vidjeti Elvisa, rukavati se sa Kennediyem, upoznati Einsteina, igrati nogomet sa Peleom, slušati Enrica Carusa, svirati sa Hendrixom, a ja?
Ja sam imao taj kozmičko - planetarni usud da me Mihalj Kertes pogladi po glavi.
Možda zato i jesam pomalo uvrnut i zavrnut naopako, većina drugih ljudi oko mene u cijelom svom životu neće stići sresti toliko izopačenosti, bandita, šljama, korova koliko ih je u sebi sadržavao čovjek kodnog imena Braca.
Krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća, stari je radio u tvrtki Dunav-Tisa-Dunav, zbog posla koji je zahtjevao stalni boravak u blizini radnog mjesta preselili smo se u kuću koja se nalazila nedaleko od pumpe koja je služila za kontrolu kanala za navodnjavanje koji su vodu crpili iz Dunava, nadzornik poslova i direktno pretpostavljeni ocu bio je Mihalj Kertes.
Ako postoji osoba koja je dijametralno suprotnih osobina i poimanja svijeta oko sebe u odnosu na Mihalja Kertes tada je to moj otac, stoga nije bilo potrebno dugo čekati na prve konflikte i raskorake koji su dolazili uslijed tih razlika.
Moja uloga?
Moja uloga u cijeloj priči je bila sporedna ali znakovita, jednom prilikom sam uspio zafitiljiti kamen u auto Mihalja K., no to i ne bi bio problem da auto nije bio u pokretu, a Mihalj K. u autu.
Sada bih volio reći da sam to namjerno učinio, da sam bio preteča zdravog razuma, no zbilo se doista sasvim slučajno, valjda mi "geni kameni" nisu dali mira, pa sam se zabavljao maltretirajući žabe i daždevnjake po okolnim dunavcima, no nakon što je jedan od tih kamenčića pogodio u vozilo velikog Daždevnjaka mojoj zabavi došao je kraj.
Mihalj K. nastupio je kao pravi "vožd", prvo je od mojih roditelja zatražio moju glavu i kad je stara počela oštriti sataru nastupio je kao milosrdni "vožd", tako da me samo pogladio po glavi i otpustio mi grijehe moje velike.
Da sam tada znao čija me ruka pogladila možda bi sam potegnuo sataru, šalim se, nije bilo baš toliko strašno, strašno je nastupilo tek kasnije, nekoliko godina kasnije veliki Daždevnjak je postao gospodar vojvođanske zemlje a djelomično i neba...
Stari je nakon "kamenčić revolucije" dobio prigovor od strane Mihalja K., čak ne toliko što mu sin prakticira "kamena s ramena" disciplinu jednog dijela svojih predaka, nego više iz razloga što nije bio ponuđen "kafom" nego ga je stara ostavila ispred kapije, zvuči smiješno ali je nažalost istinito.
No problemi nisu bili u kamenčićima, "kafama", kapijama, problemi su bili što stari nije shvaćao zašto je za njega dobro da "ne vidi" kada se zaustavi pumpa i isprazni međubazen u kojem bi se koprcala velika količina ribe, stari nije shvaćao zašto je za njega nije dobro to što vidi kako se riba lovi strujom, a kasnije i dinamitom po Dunavu, tako da su s vremenom dnevnici rada koji su se morali voditi postali nepremostiva prepreka daljnoj suradnji.
Stari je ubrzo dobio premještaj na lošije radno mjesto, daleko od pumpe, daleko od Mihalja K.
Kasniji uspon Mihalja K. samo je pokazao što se sve može postići nepoštenjem, lažima, lopovlukom na brdovitom Balkanu.
Imao sam tu nepriliku vidjeti Vojislava Šešelja i Mihalja Kertesa, najveličanstveniji tandem vucibatina koje su kročile na Bačku ravnicu.
Kakvih sam se gadosti uspio nagledati do desete godine života svoga, gotovo sam siguran u jedno, siguran sam u ime kozmičke pravde i univerzalne pravednosti da mi u slijedećoj reinkarnaciji ne gine uloga Hugha Hefnera, da malo ispere ovaj gorak okus nepravde, da mi horizonti budu malo svijetliji i zaobljeniji.
Ravnicu volim doista, ali brate svaki šljam je gazi svaki gmaz njome plazi.
Ja sam imao taj kozmičko - planetarni usud da me Mihalj Kertes pogladi po glavi.
Možda zato i jesam pomalo uvrnut i zavrnut naopako, većina drugih ljudi oko mene u cijelom svom životu neće stići sresti toliko izopačenosti, bandita, šljama, korova koliko ih je u sebi sadržavao čovjek kodnog imena Braca.
Krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća, stari je radio u tvrtki Dunav-Tisa-Dunav, zbog posla koji je zahtjevao stalni boravak u blizini radnog mjesta preselili smo se u kuću koja se nalazila nedaleko od pumpe koja je služila za kontrolu kanala za navodnjavanje koji su vodu crpili iz Dunava, nadzornik poslova i direktno pretpostavljeni ocu bio je Mihalj Kertes.
Ako postoji osoba koja je dijametralno suprotnih osobina i poimanja svijeta oko sebe u odnosu na Mihalja Kertes tada je to moj otac, stoga nije bilo potrebno dugo čekati na prve konflikte i raskorake koji su dolazili uslijed tih razlika.
Moja uloga?
Moja uloga u cijeloj priči je bila sporedna ali znakovita, jednom prilikom sam uspio zafitiljiti kamen u auto Mihalja K., no to i ne bi bio problem da auto nije bio u pokretu, a Mihalj K. u autu.
Sada bih volio reći da sam to namjerno učinio, da sam bio preteča zdravog razuma, no zbilo se doista sasvim slučajno, valjda mi "geni kameni" nisu dali mira, pa sam se zabavljao maltretirajući žabe i daždevnjake po okolnim dunavcima, no nakon što je jedan od tih kamenčića pogodio u vozilo velikog Daždevnjaka mojoj zabavi došao je kraj.
Mihalj K. nastupio je kao pravi "vožd", prvo je od mojih roditelja zatražio moju glavu i kad je stara počela oštriti sataru nastupio je kao milosrdni "vožd", tako da me samo pogladio po glavi i otpustio mi grijehe moje velike.
Da sam tada znao čija me ruka pogladila možda bi sam potegnuo sataru, šalim se, nije bilo baš toliko strašno, strašno je nastupilo tek kasnije, nekoliko godina kasnije veliki Daždevnjak je postao gospodar vojvođanske zemlje a djelomično i neba...
Stari je nakon "kamenčić revolucije" dobio prigovor od strane Mihalja K., čak ne toliko što mu sin prakticira "kamena s ramena" disciplinu jednog dijela svojih predaka, nego više iz razloga što nije bio ponuđen "kafom" nego ga je stara ostavila ispred kapije, zvuči smiješno ali je nažalost istinito.
No problemi nisu bili u kamenčićima, "kafama", kapijama, problemi su bili što stari nije shvaćao zašto je za njega dobro da "ne vidi" kada se zaustavi pumpa i isprazni međubazen u kojem bi se koprcala velika količina ribe, stari nije shvaćao zašto je za njega nije dobro to što vidi kako se riba lovi strujom, a kasnije i dinamitom po Dunavu, tako da su s vremenom dnevnici rada koji su se morali voditi postali nepremostiva prepreka daljnoj suradnji.
Stari je ubrzo dobio premještaj na lošije radno mjesto, daleko od pumpe, daleko od Mihalja K.
Kasniji uspon Mihalja K. samo je pokazao što se sve može postići nepoštenjem, lažima, lopovlukom na brdovitom Balkanu.
Imao sam tu nepriliku vidjeti Vojislava Šešelja i Mihalja Kertesa, najveličanstveniji tandem vucibatina koje su kročile na Bačku ravnicu.
Kakvih sam se gadosti uspio nagledati do desete godine života svoga, gotovo sam siguran u jedno, siguran sam u ime kozmičke pravde i univerzalne pravednosti da mi u slijedećoj reinkarnaciji ne gine uloga Hugha Hefnera, da malo ispere ovaj gorak okus nepravde, da mi horizonti budu malo svijetliji i zaobljeniji.
Ravnicu volim doista, ali brate svaki šljam je gazi svaki gmaz njome plazi.
Ravnicu doista svaki ološ gazi, možda upravo iz toga razloga neki dobri i časni ljudi strše poput planina kojih ravnica nema, strše poput bastiona naših nadanja i utjeha da na svijetu ovome ima nešto više od pukog hedonizma i požude, strše poput Baslera, doktora Baslera.
Doktor Basler..Čuvar izgubljenog vremena..
Taj sijedi starac je imao nešto mistično u sebi, nekakav spokoj neku mirnoću i red...da baš red..
Promatrati tog čovjeka je (znam da zvuči čudno) baš čisti užitak jer svaki pokret svaku radnju obavlja uvijek, ali baš uvijek indentičnim redosljedom i indentičnom brzinom..Najobičnije vađenje maramice iz unutarnjeg džepa kaputa koji je običavao nositi i brisanje nosa je bio pravi mali ritual, ono što bi drugi napravili instiktivno i mehanički on bi radio kao da se tada ništa drugo na svijetu ne događa i kao da je to najbitnija stvar u tom trenutku..
Kasnije shvatiš da ima u tome nešto baš u ti malim stvarima naoko nebitnim ali stvarima koje prave razliku između življenja i životarenja..Basler je bio jedan od rijetkih Nijemaca (Švaba kako su ih zvali dođoši) koji je preživio čistku nakon drugog svjetskog rata vjerovatno zahvaljujući lječničkom zanimanju koje je bilo deficitarno,većina ostalih Njemačkih obitelji se vratila u Njemačku...
Bio je poprilično mršav i visok ozbiljni izraz lica činio ga je nekako otmjenijim u odnosu na ostale ljude u selu, reklo bi se da je nekako je imao stila..Dane je uglavnom provodio u svojoj kući onoj staroj Njemačkoj kući na lakat sa velikom kapijom sa ulične strane, kako nije bilo prave ordinacije u selu jednu od soba u vlastitom domu je prilagodio potrebama pacijenata..
Govorio je rijetko samo kada bi razgovarao sa pacijentom ili kada bi ga nešto priupitali, iz tog razloga ljudi su ga smatrali pomalo čudnim ali opet svi su imali poštovanje prema tom čovjeku..Kako su godine odmicale puno toga se mjenjalo i dolazilo u nekakvu normalu pa je tako i selo dobilo pravu pravcatu ambulantu...Ambulantu u kojoj doktor Basler nikada neće raditi kažu čak da nikada nije ni kročio u nju bilo mu je to nekako ispod časti vjerovali su...
Ne nije umro samo se povukao a sa novom ambulantom je došao i novi doktor..Poslije toga moglo ga se vidjeti kako satima šeta po selu i uvjek gleda u pod a nitko nije mogao shvatiti zašto, nije bilo razloga da se ljuti ili srami jer to je bilo nešto što su svi znali da će se kad tad dogoditi, bio je već čovjek u godinama i zaslužio je mirovinu u kojoj je bio..Možda da je netko bio dovoljno mudar pa da ga je priupitao zašto to radi to i ne bi bila tajna ali ovako je ostala sve do njegove smrti jednog proljetnog dana pet godina nakon što se povukao u mirovinu..
Gospođa Luca koja bi dolazila nekoliko puta tjedno očistiti kuću i oprati suđe ga je pronašla na podu ljetnje kuhinje kako nepomično leži...Srčani udar bila je dijagnoza nakon što je prvi put njegovo tjelo ušlo u novu ambulantu, nažalost bio je to ujedno i zadnji put...Doktorova kuća je kako to biva sa samcima bez nasljednika završila u općinskim rukama, bilo je čak i prijedloga da se sačuva kao trag i uspomena na neka teža vremena i na neke bolje ljude ali ipak birokracija ne poznaje niti nema ništa sveto tako je odlučeno da se kuća gospodina doktora sruši i na njenom mjestu izgradi poljoprivredna apoteka još jedna u nizu investicija koja nas vodi naprijed i u bolje sutra...
Eh takav je život neke stvari jednostavno nisu stvorene da traju vječno ma koliko mi to željeli, ali ipak stari mudrac je uspio sačuvati dio svega toga za uspomenu budućim naraštajima...Ispostavilo se da je doktor Basler uredno vodio statističke godišnjake o selu broj rođenih umrlih, oboljelih od tuberkuloze, koliko je žita u kombinatu predano te i te godine, koliko kukuruza, koliko je Dunav blizu došao selu (jer nasip je izgrađen tek nakon velike poplave 1965.g.) itd...
A posebno iznenađenje je bila zbirka kovanica, markica svakojakih vrsta znački, veliki dio toga je bio tu oko nas samo mi to nismo vidjeli jer nismo gledali na način na koji je on gledao nismo živjeli na način na koji je on živio..Gledao je u pod, zašto?
Eto tako tražio je, tražio je tragove izgubljenog vremena da ih sačuva za nas, za buduće naraštaje, tragove koje smo odbacili i gazili a on ih je onim svojim staračkim sporim rukama polako skupljao i spremao na sigurno. Spremao na sigurno kao jamstvo sjećanja na neka druga vremena, sjećanje na ljude prije nas, na povijest bez koje smo samo trenutna iskra u kratkom bljesku naše trenutne egzistencije, povijest od čijeg očuvanja ovisi hoće li iskra našeg vremena sagorjeti i isčeznuti ili će se pretvoriti u plamen budućih generacija.
Počivajte u miru gospodine Basler...
Doktor Basler..Čuvar izgubljenog vremena..
Taj sijedi starac je imao nešto mistično u sebi, nekakav spokoj neku mirnoću i red...da baš red..
Promatrati tog čovjeka je (znam da zvuči čudno) baš čisti užitak jer svaki pokret svaku radnju obavlja uvijek, ali baš uvijek indentičnim redosljedom i indentičnom brzinom..Najobičnije vađenje maramice iz unutarnjeg džepa kaputa koji je običavao nositi i brisanje nosa je bio pravi mali ritual, ono što bi drugi napravili instiktivno i mehanički on bi radio kao da se tada ništa drugo na svijetu ne događa i kao da je to najbitnija stvar u tom trenutku..
Kasnije shvatiš da ima u tome nešto baš u ti malim stvarima naoko nebitnim ali stvarima koje prave razliku između življenja i životarenja..Basler je bio jedan od rijetkih Nijemaca (Švaba kako su ih zvali dođoši) koji je preživio čistku nakon drugog svjetskog rata vjerovatno zahvaljujući lječničkom zanimanju koje je bilo deficitarno,većina ostalih Njemačkih obitelji se vratila u Njemačku...
Bio je poprilično mršav i visok ozbiljni izraz lica činio ga je nekako otmjenijim u odnosu na ostale ljude u selu, reklo bi se da je nekako je imao stila..Dane je uglavnom provodio u svojoj kući onoj staroj Njemačkoj kući na lakat sa velikom kapijom sa ulične strane, kako nije bilo prave ordinacije u selu jednu od soba u vlastitom domu je prilagodio potrebama pacijenata..
Govorio je rijetko samo kada bi razgovarao sa pacijentom ili kada bi ga nešto priupitali, iz tog razloga ljudi su ga smatrali pomalo čudnim ali opet svi su imali poštovanje prema tom čovjeku..Kako su godine odmicale puno toga se mjenjalo i dolazilo u nekakvu normalu pa je tako i selo dobilo pravu pravcatu ambulantu...Ambulantu u kojoj doktor Basler nikada neće raditi kažu čak da nikada nije ni kročio u nju bilo mu je to nekako ispod časti vjerovali su...
Ne nije umro samo se povukao a sa novom ambulantom je došao i novi doktor..Poslije toga moglo ga se vidjeti kako satima šeta po selu i uvjek gleda u pod a nitko nije mogao shvatiti zašto, nije bilo razloga da se ljuti ili srami jer to je bilo nešto što su svi znali da će se kad tad dogoditi, bio je već čovjek u godinama i zaslužio je mirovinu u kojoj je bio..Možda da je netko bio dovoljno mudar pa da ga je priupitao zašto to radi to i ne bi bila tajna ali ovako je ostala sve do njegove smrti jednog proljetnog dana pet godina nakon što se povukao u mirovinu..
Gospođa Luca koja bi dolazila nekoliko puta tjedno očistiti kuću i oprati suđe ga je pronašla na podu ljetnje kuhinje kako nepomično leži...Srčani udar bila je dijagnoza nakon što je prvi put njegovo tjelo ušlo u novu ambulantu, nažalost bio je to ujedno i zadnji put...Doktorova kuća je kako to biva sa samcima bez nasljednika završila u općinskim rukama, bilo je čak i prijedloga da se sačuva kao trag i uspomena na neka teža vremena i na neke bolje ljude ali ipak birokracija ne poznaje niti nema ništa sveto tako je odlučeno da se kuća gospodina doktora sruši i na njenom mjestu izgradi poljoprivredna apoteka još jedna u nizu investicija koja nas vodi naprijed i u bolje sutra...
Eh takav je život neke stvari jednostavno nisu stvorene da traju vječno ma koliko mi to željeli, ali ipak stari mudrac je uspio sačuvati dio svega toga za uspomenu budućim naraštajima...Ispostavilo se da je doktor Basler uredno vodio statističke godišnjake o selu broj rođenih umrlih, oboljelih od tuberkuloze, koliko je žita u kombinatu predano te i te godine, koliko kukuruza, koliko je Dunav blizu došao selu (jer nasip je izgrađen tek nakon velike poplave 1965.g.) itd...
A posebno iznenađenje je bila zbirka kovanica, markica svakojakih vrsta znački, veliki dio toga je bio tu oko nas samo mi to nismo vidjeli jer nismo gledali na način na koji je on gledao nismo živjeli na način na koji je on živio..Gledao je u pod, zašto?
Eto tako tražio je, tražio je tragove izgubljenog vremena da ih sačuva za nas, za buduće naraštaje, tragove koje smo odbacili i gazili a on ih je onim svojim staračkim sporim rukama polako skupljao i spremao na sigurno. Spremao na sigurno kao jamstvo sjećanja na neka druga vremena, sjećanje na ljude prije nas, na povijest bez koje smo samo trenutna iskra u kratkom bljesku naše trenutne egzistencije, povijest od čijeg očuvanja ovisi hoće li iskra našeg vremena sagorjeti i isčeznuti ili će se pretvoriti u plamen budućih generacija.
Počivajte u miru gospodine Basler...
super daj nastavi pricu
Iskreno, kad sam pročitala naslov pomislila sam "zar opet prošlost"; nastojim biti okrenuta budućnosti, ali - pročitala oba odlomka u dahu i to dva puta. stil odličan, izazovan, ubačeno pomalo ironije, radnja dinamična, održava i potiče interes za čitanje. Jako mi se sviđa. Skoro zasjenila po meni top knjigu na stranici - Sibirski krug.
Hvala. Zapravo priča sama po sebi nije nastajala kronološkim redosljedom, dakle svaka za sebe je pojedini segment sjećanja, emocija i zapažanja prenesenih na papir. Volio bih kada bi se još ponetko sa sličnim iskustvima i doživljajima uključio u neku vrstu zbirke krhotina prisjećanja na jedno teško životno razdoblje mnogih od nas.
Uglavnom drago mi je ako vam se sviđa, puno mi znači to.
čovječe, ovo je jaaaako dobro!!! jesi siguran da si neamaterski pisac? molim te, nastavi. imaš talenat koji trebaš pokazati svijetu. pročitala sam sve u jednom dahu.... može još?
Misliš "jesam li siguran da amaterski pišem?".
Jesam. Obrazovanje tehničkog smjera, književnost, pisanje i glazba kao hobi.
Bez lažne skromnosti, nemam dojam da sam pretjerano dobar u svom pisanju, čisto onako amaterski solidno bi rekao.
sviđa mi se lakoća s kojom pišeš i lakoća čitanja. vizualizacija napisanog mi je kod tebe odlična, a to su, samo da napomenem, odlike dobrih pisaca. ne mogu svi taj doživljaj jedanako dobro prenijeti na čitatelja, svaka čast!
pa reinkarnaciju ni manje ni više nego u H.Hefnera! horizonti bi ti fakat bili zaobljeniji :) Ovo spominjanje Tise me je vratilo u djetinjstvo, provodila sam ljeta u Zrenjaninu, kupala se u Tisi, pecala (ribe naravno), izgrizli me komarci ko nikad u životu! lipa vremena.
čini mi se da je ovaj roman stvaran dugi niz vremena...
sibirski krug (i daljnja tema i sudbine likova) nastaje direktno, iz glave, tek nakon što stisnem dodaj novi odlomak...
to mi je pravo pisanje, onako istinsko, nepatvoreno
mada outlawrebel fantastično piše, i kao i maya i drazanas svoje pjesme
Misliš da ja imam visinske pripreme prije pisanja!? :) Šalim se. Da, napisao sam već i tu u komentaru da su priče nastajale kao produkt pojedinih prisjećanja koja nisu nužno kronološki poredana. Aktivno pišem od sredine 2010 godine, premda su neki od ulomaka stari nekoliko tjedana tek. Zamisao mi je predstaviti knjigu koja se sastoji od fragmenata sjećanja koja nadolaze ponekad u trenutku kada se najmanje nadam i onda ih bilježim na zaslon, direktno iz glave dakako, nemam lektora i cenzora :)
Dakle, shvaćam tvoj komentar donekle kao kritiku (!?) ali i odstupnicu, no ne moraš se bojati, kvalitetno pišeš i to se prepoznaje. Istinsko pisanje je svako ono pisanje koje proizlazi iz naših vlastitih promišljanja i emocija.
ma ja bih prije rekla da se želi jednim lagano provokatorskim upadom potaknuti naš inat? Zavidim ti, rekao si da sjedneš, pustiš mašti na volju i samo pišeš. eto, ima nas koji smo i sputani i kojima treba malo jači udar da izrazimo sebe. a mašta, skoro zaboravila što je to! :) ali hvala na pohvali mojih pjesmica.
Divno ,hvala za pricu ,s nestrpljenjem iscekujem sljedecu .
pa ovo je fakat dobro
outlawrebel, pusti što ti dave priča...
gdje si druže?samo nastavi s tvojom epopejom, zvijezda si ovog sitea
svatko od nas ima ono nešto što nas pokreće za pisanje... važan je ishod, u tvom slučaju je odličan, kao što već rekoh. ideja mi se sviđa.... imam i ja stare radove, no nekako teško pronalazim vrijeme i inspiraciju za nove.... i ja bih voljela ponekad sjesti i da samo iscuri iz mene.... no ponekad ne ide-imaš prokleti talent onda dave gahan!! zavidim ti...
zuckerberg@- ma nije dave@ mislio ništa loše.
maya77@- pisati iz glave direktno na zaslon i nije najmudrija stvar na svijetu ako želiš imati kvalitetu i stil ugodan oku, rijetko tko to radi. Zapravo sam prakticirao takav način pisanja bloga na jednom drugom servisu dok me jedan spisatelj nije upozorio da si nađem lektora i to nekoliko njih koji će čitati tekstove prije objave (ako mogu naravno), jer on svoje uradke obavezno šalje prijateljima na provjeru. Kada ja pročitam neki svoj stari tekst, riječi koje dodajem same mi naviru. Tekst je često kao kuća, stalno ga možeš nadograđivati i uljepšavati.
i jos jednom sam sve procitala u dahu ,fascinantno
andrea35@- drago mi je da ti se sviđa.
da se i ja umešam...
čitam sibirski krug, prosto je neverovatno da čovek to piše iz glave i da posle ništa ne dira...
očito vas sve vuče za nos, ako ne nek primi moje izvinjenje i onda mora da mu priznam da je uistinu pravi talent
a šta kažete na moju knjigu?
Ma ne vuče on nikoga za nos, samo je dao jednu recimo primjedbu ili ti svoje viđenje pisanja. Ako piše iz glave ništa ne dorađujući to znači da ima još puno prostora da Sibirski krug postane još kvalitetniji. O tvome pisanju ću se očitovati ispod tvoga teksta :)
Nisam znao da će moja digresija dići toliko bure. Cijenim zapravo svaki rad, ma kako on bio napisan, kolokvijalno-književni, isplanirano-neplanirano, kroz duži vremenski period-ad hoc...
Drago mi je ipak da ljudi imaju potrebe komentirati nešto što je ok (pisanje) a ne da samo lajkaju na raznu štenad i mačiće na fejsu...
S time završavam ovu, kao u saboru raspravu na tu temu na način da odajem počast velikom piscu outlawrebelu
sorry ne počast (za lepotana poštu) već poštovanje :-)
U pravu si. Pozitivno je pričati o pisanju.
A što se tiče "velikog pisca". Vjeruj mi, svjestan sam kako nisam ni mali pisac a kamo li veliki. Pisati priče, odnosno eseje je nešto sasvim drugačije od pisanja kompleksnih romana sa pregršt likova i opisa, sa pregršt filozofskih misli, monologa, dvojbi i promišljanja, a to mogu samo veliki pisci,
za sada ja to ne mogu niti se usudim ulaziti u pisanje
kompleksnog djela.
Kada mi netko kaže "zašto ne napišeš knjigu?", ja dođem
doma, otvorim Gogoljeve "Mrtve duše", onako od oka na sred knjige, pročitam par stranica i u sebi promrmljam "eto
zašto". I to je to Gogolj je velik, ja ne.
slažem se.... napisati knjigu... svatko može početi, no napraviti zaokruženu cjelinu sa mnoštvom tehnika, likova, mjesta radnje i zapleta-to nije lako.
s druge strane svi početnici kreću sa kratkom pričom koju je još teže napisati jer moraš zaintrigirati u prvih par rečenica i uzbuditi čitatelja s pravom poslasticom vrlo brzo.
nije lako, zato ti jesi klasa i svi ovi divni ljudi ovdje ti to priznaju.
zato ovo mjesto i postoji, da se izrazimo, da se družimo i uživamo... nije važno koliko si dobar, važno je pokušavati.
što se tiče lektoriranja i mijenjanja-apsolutno sam za-to i ja radim.... ne mogu drugačije i uvijek se iznova vraćam tekstu-on je živo tkivo u rastu...
i još nadodajem kako mi je izuzetno drago da se konačno razvila konstruktivna rasprava i na ovom siteu!!!
pozdrav svima i vjerujem da neću odustati od pisanja.... samo malo pauziram!
Stvarno smo toliko ispucali komentara na onaj Dave-ov komentar da više nema mjesta upisati komentare na ovu knjigu. A knjiga je stvarno odlična. A bogme OutlawRebel bilo bi i otrcano svaki put ti komentirati odlomak jer bi se stalno ponavljali, odlično, nema šta.
Ali evo ideje administratoru za nekakve opcije gdje bi sudjelovali u nekakvim raspravama, komentarima i sličnim stvarima. A ima tu i drugih stvari za nadogradnju.
Kako nema više mjesta kad ima? :)
Dobro je pričati i raspravljati o načinu, motivima pisanja.
Što se tiče mojih odlomaka. Ne zahtjevam hvalu. Objavljujem ih čisto da podjelim razmišljanja sa drugim ljudima. Hvala godi ali nije isključivi motiv moga angažmana ovdje.
Život je stvarno čudan, možda nepravedan, u svakom slučaju čudan. čitajući tvoja sjećanja osjećam tvoju tugu, a istovremeno mene tvoja sjećanja stalno vraćaju na lijepe trenutke iz mog djetinjstva koje sam doživjela u Vojvodini. još uvijek mogu osjetiti ljepljivi miris lipa u noćnim šetnjama Elemirom. puno, puno lijepih slika, mirisa, okusa i doživljaja u mojoj glavi. stvarno nepravedno.
di je zapelo? ajmo, čekam nastavke
Zapelo negdje oko Knina:)
Polako, nije ovo TURBO folk:)
opet moram komentirati. znaš da sam prvi komentar započela nešto tipa da sam pročitavši naslov knjige i prve rečenice pomislila o ne opet! a pomislila sam to baš radi toga što evo već 20-ak godina je od tih događanja i dan danas mi nije jasno kako neki ljudi mogu opravdavati te strahote. i biti uvjereni da je to sve tako kako oni misle (ovo mislim na susjedu). ali od starta odustala od razgovora o toj temi, jer su ti isti ljudi kojima se čudim meni dragi ljudi, stoga zanemarujem njihovu glupost. uglavnom, drago mi je čitati svaki novi odlomak.
Veseli me što voliš čitati ono što pišem. Razboritost i pogled na prošlost su često stvar vremena i okruženja u kojem se formira mišljenje ili stav. Svaka medalja ima dvije strane, onu drugu stranu često otkrijemo kasno za bilo što promijeniti.
e, ovo nisam, ajd idem pročitat!