Knjige koje je započeo OutlawRebel (3)
Zadnji odlomci
Svi OutlawRebel odlomci (40)-
Nisam ja nešto naročito pametan lik, premda ovakva uvodna konstatacija vuče na sapunjanje daske gdje će se početna skromnost poskliznuti i u zaključku od malog pileta učiniti goropadnog sokola, ja doista smatram da je tome tako, nema nekog upečatljivog protuargumenta da ne bude baš tako, sklon sam golovima i promašajima u svojim misaonim dvojbama i zaključivanjima, a sve i kada padne gol, nerijetko se radi o autogolu. Čemu uopće monolog ovog tipa? Bio sam u crkvi na misi prije par dana, kao gost na ceremoniji krštenja, dakle više se radilo o izrazu poštovanja prema prijatelju nego što je moj duh iziskivao cjelivanje i obnovu, uostalom već dugo vremena moja izbrazdana duša cjeliva se riječima tamnoputih preachera sa plantaža pamuka, i to mi je sasvim dovoljan kontakt s nebesima. Slušam svećenika drži propovjed, i ne smeta mi ništa, neću sada razglabati o mom osobnom shvaćanju religije, vjere pa i samog Boga u konačnici, osim jedne vrlo bitne stavke koja mene osobno ponajviše odbija od bilo kakvog kontakta sa klerom. Retorika. Velečasni nastupa kao pokojni Steve Jobs na predstavljanju novog modela iPhonea, suvereno, autoritativno, nedodirljivo, u navratima čak i prijeteći baš kao da posjeduje patent na samoga Boga, a ruku na srce, razloga za takav stav nema, propovjed mu ima više rupa od ementalera, ali dobro sad čuva ga dogma.. Nije crkva od jučer, ja sam od jučer i znam da svakim danom otkrijem pokoju kap tople vode, ali ne mogu se oteti dojmu da me čovjek sa oltara smatra ne baš pretjerano inteligentnim bićem, barem mu retorika ostavlja takav dojam i bljutav okus u ustima mojim. No i ta spoznaja nije ono što djeluje u meni poražavajuće poput proljetnog sunca na već od smoga potamnjelu hrpicu snijega pokraj puta, mene ljudi deprimiraju, oni dobri naivni ljudi, prijatelji, rodbina, poznanici koje ovakvi monolozi ne dotiču ni najmanje. Crkva je samo kockica u tom mozaiku olakog prihvaćanja omče oko vrata.Šta je sa drugim segmentima sem duhovnog u životima mnogih ljudi koje poznajem, volim, poštujem? Informiranje. Net.hr, 24SATA, Jutarnji list, Večernji list, RTL danas, Dnevnik.hr, čak i nije toliko bitno o kojim se tiskanim, TV ili internet medijima radi koliko im je zapravo svima zajednička pornografsko-voajeristička nota čiji senzacionalizam čini prevagu i donosi profit na uštrb relevantnosti i objektivnosti, a svaka "ozbiljna" tema se obrađuje na krajnje pristran način koji ovisi o trenutnom omjeru snaga političkih i financijskih moćnika. Zabava. Radio Antena, Turky party, Red carpet, RTL exclusiv, u velikoj mjeri Facebook gdje između ostalog također caruje voajerizam ali i samodopadnost, bolestan poriv izlaganja vlastite privatnosti u svrhu promocije samoga sebe, nakaradnost u nultom obliku, kladionice - te proklete izbe u kojima stoluje 1X2 taj nedokučivi misterij za mnoge očajnike željne materijalnih dobara bez krampa i motike. Gadi mi se sve to, ali me i plaši. Što mogu svome Andriji reći, kamo ga uputiti a da mu ne napravim medvjeđu uslugu koja će ga koštati ovakvih jalovih monologa od kojih glava boli a koristi neke i nema? Ponavljam, nije tome tako što u mojoj glavi veliki um stanuje, to je tako jer je mene netko usmjerio, uputio me na staze od "trnja i žaoka" satkane, jel me zajebo? Gledam klinca poznatog, roditelje mu poznajem, tata mu je dres kupio, čim se rodio u Dinamo upisao, nedjeljom poslije crkve šepelja za tatom do 1X2 monumenta, poslijepodne crtiće zbog teletexta ne gleda, Aca Lukas, Rozga i Thompson, Bog, crkva, Domovina i Ante Gotovina. Sukus prvih 7 godina života. Dijete upija, uči, formira svoj sustav vrijednosti na 1X2 platformi zasnovan, Rozgom opjevan, crkvom grijeha odriješen, Antom ohrabren i ojunačen. I nije to najgore od svega, najgore je što nije jedini. Nije jedini, a ja moram svjesno sina u to grotlo pustiti, moram ga uputiti i muke mu zadati, i biti će zbog toga vaki i naki, i čudan i namćor i filozof isprazni, zašto tako mora biti? Zato što je stari izrazito mudar i pametan? Jok, stari je prosječan, normalan, malko uvrnut sa svim manama i vrlinama, isti ko' ćaća mu i djed pokojni, isti kao i mnogi drugi kojih je mnogo, ali opet premalo da u ovoj zemlji naprave prevagu, recite mi da sam egotriper, recite mi da sam nasapunjao dasku sa početka priče, priznati ću grijehe sve, samo nakon što mi Keruma, Bebića, Bandića, Sanadera, Bozanića, Mamića, Milinovića, Kotromanovića, Todorića i mnoge druge voždove ovog naroda opravdate i smislenim njihovu ulogu učinite.
-
Život piše romane, i moj život je roman, doduše autor je nepoznat, tu i tamo između redova ulovim koju vlastitu misao kako se koprca poput šarana na suhom, ali sadržaj ovog petparačkog izdanja u nastajanju bitno se ne mijenja zbog tog koprcanja, zašto je tome tako, ne mogu ni nakon 30 godina odgonetnuti, tri desetljeća "slobode" koja je samo obris onoga što opijen sanjarenjem smatram slobodom. Koliko je takvoj "slobodi" kumovao karakter glavnog protagoniste romana, a koliko okolina, teško je procijeniti, vjerojatno se radi o nekoj vrsti paklenog pakta moje vlastite inertnosti i okoline koja voli ovakve poput mene, voli nas usmjeravati, savjetovati, podučavati, voli kontrolirati "slobodu" jer kontrola je moć, a moć je slatka, opojna poput meda i mirisa tamjana. Naknadna svijest o križanjima na kojima sam trebao a iz nekog razloga nisam skrenuo, poprilično je uzaludna disciplina promišljanja, ali nameće se u svakom pitanju na koje nemam valjan odgovor, a takvih pitanja je puno, gdje je sve krenulo putem koji mi se sada čini pogrešnim, koji namjesto fino utabane staze liči na planinski kozji puteljak čije strmine prijete a nisko raslinje vrijeđa nažuljane tabane? U rodilištu? Crkvi? Školi? Obitelji? Tko je i kada zatomio onu klicu slobode u meni, tko je učinio nakaradnom i sramnom svaku spoznaju o slobodi rasuđivanja, odluka, tko je u ograde stavio svaki oblik slobodoumnog izražavanja i promišljanja? Nisam odrastao i živio u Guantanamu ili tako nam dalekoj i degutantnoj S.Koreji koju gledamo sa podsmijehom a kitimo ironijom i cinizmom, ali unatoč tome ograde "slobode" su cijelo vrijeme bile tu oko mene, a njihov plašt pravednosti i neupitnosti se zaštitnički vijori iznad moje glave zaklanjajući svaku primisao o životu van sustava nametnutih vrijednosti, koje se "slobodom" zovu. Imaju ove crtice teksta onaj prizvuk mladenačke naivnosti, one izlizane forme o curi koja ti se sviđa a ne znaš kako da joj priđeš, s leđa, frontalno ili da ipak nazovešpa spustiš slušalicu, na koncu se priča svede na bezbroj ispisanih stranica dnevnika gdje se pretpostavke i zaključci križaju poput listova svježe ubranog duhana, a cura koja ti se tako sviđa već odavno mrsi kosu, rađa djecu, kuha ćufte jednom od onih likova koje si smatrao sirovim šupcima. Zbog svega toga osjećam se poput ribe u tranzicijskom periodu, od udice kao normalnog stanja do svijesti da iznad udice stoji štap, a nazad nema, upecan si, sada samo gledaš gore prema čamcu i proklinješ sudbinu šarana na rašljama. Kao Ivan Zak o punoj Areni, Grand finalu i platinastoj nakladi, ja snivam o par redova kukuruza, kojoj kućici graha i nekoliko hrpica krumpira, negdje tamo u podnožju Anda, Čile, Peru, Argentina, osjećam miris slobode, vjetar u kosi, sunce na obrazu i sve te patetične pizdarije koje idu uz snove o slobodi, naknadnom pameću želim sve ono što sistem koji me stvorio smatra opasnim, sistem koji funkcionira nakaradno, sistem baziran na tiraniji, zasunima, ogradama. Naravno, nakon ovih poetsko/lirskih prenemaganja, valja se iz podnožja Anda vratiti u zbilju, valja raditi u tvornici, praviti djecu, krstiti ih, slati u školu, odgajati ih u sistemu ograda i slobodom to zvati, a sanjarenja ostaviti za puste stranice dnevnika u kojima će sloboda kao cura koja ti se sviđa (a neznaš kako da joj priđeš) ostati nedostižna u rukama nekog grubijana kojem su snovi sasvim nepotrebno gubljenje vremena a sistem nešto normalno i nepovredivo, baš poput slobode koju smo negdje davno u strujanju vremena prosuli, zgazili, povrijedili, ranili, zaboravili, pretvorili u utopiju i maštanja ponekog patetičnog luđaka. I zato braćo vi ne klonite duhom, nego samo veselo, površno, od sistema do ustava, od granice do carine, od učitelja do žandara, od RTL-a do Antene, mi gradimo sistem, a on gradi nas, u njemu proklet da je, u njemu je spas!
Zadnji komentari
Svi OutlawRebel komentari (41)
-
Nema razloga odustati, ali ima razlog da se potrudi ispraviti ono u čemu griješi, volim biti iskren i volim kada su ljudi prema meni iskreni, mnoge nebitne, trivijalne i kurtoazne prepiske tako se izbjegnu i stvari se kreću naprijed u pravom smjeru.
-
Ha, da se na mene nisu okomljavali možda bi i danas pisao ČOVIJEK, pravopis ne mora biti savršen, nije ni moj, daleko od toga, ali neke osnove kao što je č i ć te veliko slovo iza točke su zaista stvar opće kulture za nekoga tko misli i pokušava pisati prozu.