Kako da izadje na kraj sa tolikim bolom i tugom, kako da zalijeci slomljeno srce kada nema snage ni za samu sebe. Da je bar imala neki drveni kofer pa da u njega spakuje sve uspomene sto je podsjecaju na njega i zakljuca ga, a kljuc baci u rijeku da ne postoji sansa da ga pronadje. svaki dan je bio bolan i tmuran, ali morala je dalje, bez obzira sto za to nije imala snage. U svakom cosku bi trazila njega, u svakom pozivu cula je njega, ali njega nije bilo. Prejaka oluja i vjetar opsutosli su njenu slomljenu dusu. Govorili su joj da se trzne, da se okrene drugim stvarima, ali nisu oni mogli znati koliko je njena bol bila jaka, da bi srusila i najjacu tvrdjavu.Nije htjela da prica o njemu, ta tema je bila strogo zabrenjena, svaki pokusaj ona bi skinula kao nisku od ogrlica, bilo je to diranje po otvorenoj rani, a ona to nije mogla podnijeti.Zivot je surov uvijek bio prema njoj, al znala j eona uzvratiti.Kada bi on njoj opalio samar, ona bi njemu podmetnula nogu i tako u nedogled.A onda kao da se preko noci osvijestila, kao da je shvatila kome je zivot posvetila odlucila je da krene novim putem i da nastavi dalje, uzdignute glave i hrabro onako kako je to samo ona znala.Pocela je da izlazi, uziva, smije se, a njenim prijateljima je bilo drago jer se vratila ona stara Emili. Ponekad bi prelistala pogledom po okolini da ga slucajno ne bi vidjela, ali srecom nije ga bilo.Htjela je tako da testira sebe kako bi podnijela susret, kako bi reagovala, al znala je ona to i tekako dobro, bila je istrenirana za takve situacije.Osmijeh je znala itekako da nabaci i kad joj je najteze bio, jer nije dozvoljavala drugim da vide koliko pati i da se slade njenom bolju.A onda vijest koja ju je shrvala, koja ju je dovela do samog kraja bila je razorujuca. Nakon kraceg bolovanja, umro je i otisao u neki svijet bolji, a ona nije mogla da vjeruje, nije htjela da vjeruje. Ne vjerica, bol, tuga slomili su je do kraja bez ostavljene mogucnosti za poboljsanje. Njena ljubav je otisla na vjeciti pocinak, a da bar nisu ostali u normalnim odnosima. Ono malo srca sto je ostalo netaknutog sada je bilo slomljeno bez mogucnosti zacijeljenja,a dusa poharana. Sanjala je o njemu, nejgovoj bolesti, budila se u znoju i suzama, ali povrata nije bilo. Znala je samo jedno da je njihova ljubav sada zauvijek zakopana negdje dubogko i da joj nema povratka. I koliko god da ju je slomio i povrijedio nije mu zeljela takav kraj.Shvatila je iz svega, i ako kasno da je on nju zaista nesebicno volio, jednostavno ju je se odrekao da je ne bi lomio zajedno sa sobom, da je ne bi na novo povrijedjivo.Bila je to nesebicna ljubav, nesebicno odricanje koje je ona tek kasnije shvatila.Sada ide nekim novim zivotom, sretna, nasmijana, ali u cosku svog srca cuva uspomenu na njega.