Topli vjetric se poigravao sa pramenovima njene kose dok je kao i svaku noc obavljala svoj ritual setnje uz jezero.Mjesec posut zvijezdama, noc pretopla za to vrijeme nije obecavala nikakvih promjena ni desavnja drugcijih od prethodnih.Svaki dan je bio slican drugom, kupanje, setanje, suncanje, pa zasto bi ova noc bila drugcija od predhodnih?Bila je zanesena svojim mislima, osjecajima, nekom hladnocom oko srca da nije uspjela ni primjetiti njega. Pomalo sanerski pristup i previse slobodan izbacio je iz takta Emili, al je uspjela da se ipak pribere i ne pokaze koliko ju je to iznerviralo.Htio je da se upoznaju, da joj pravi drustvo i samim tim sazna nesto vise o njoj, ali ona se drzala na odstojanju, jednostavno Lucio joj se nije svidjeo,a nije ni sumnjala da je ta noc , bila noc kada je sudbina odlucila da umijesa svoje prste i navede njega na njen put.Sudbina je cudna kada odluci da nesto uradi, tada pamet prestaje, a srce uzima kormilo u svoje ruke.Pricali su o nebitnim stvarima, cisto radi reda je vodila konverzaciju, a onda kada je uspjela da nadje razlog da se izvine i ode, to je i uradila.Mislila je kakav kreten, al hvala bogu kad sam ga se rjesila, ne znajuci ni sama da ce joj taj isti kreten postati tako vazan i biti prekretnica u njenom zivotu.Spavala je laganim snom, bez razmisljanja o prethodnim dogadjajima.Al je zato jutro bilo pametnije od noci pa joj je donijelo takvo iznenadjenje da sama nije mogla vjerovati u to.sunce je vec odavno prosulo svoje zrake, sto je znacilo da ce to biti jos jedan vreli dan i rashladjivanje u jezeru, a onda suncanje. Nakon kupanja krenula je ni sama ne znajuci gdje, kada je ugledala smedje oci boje meda, oci od kojih joj je zastao dah i noge izgubile tlo.U
U prvi cas nije bila sigurna da je to onaj isti Lucio od sinoc, u sorcu, tijela izvajanog,kao da ga je sam Bog vajao. Stajali su tako i nijemo se posmatrali, rijeci su i onako bile suvisne, poremetile bi caroliju koja se odvijala.Pokusala je da se pribere, ali nikako nije uspjevala, jos onog trena kad joj se nasmijo popustio je svaki otpor koji je napravila.Priznao joj je da mu se svidjela jos od onog dana kad ju je ugledao i da ga nije obesrhabrio njen ledeni stav, samo je cekao da je uhvati samu i dokaze da nije ledena kraljica kakvom se predstavlja.Dane su provodili setajuci obalom jezera, kupajuci se, suncajuci, a navece bi se tiho iskradali da ih niko ne primjeti i krenuli putem obajsnim zvijezdama iduci tamo gdje bih ih noge odvele.Zaljubila se Emili, izgubila pojam o vremenu, mjestu, danu i satu, znala je samo za Lucija, uzivali su jedno s drugim, ali morao je doci dan rastanka,tada misleci kratkotrajnog, jer je on zavrsavao prije nje svoj odmor.odlazak joj je pao mnogo teze nego sto je mislila da ce, sva ona obecanja, razgovori pri rastanku stalno su joj se vrtili po glavi iznova, kao da premotava neki stari dobri film.U nekom dijelu svoga srca znala je da to nece biti tako lagano i isto kad se vrati kuci, nesto ce se poremetiti.Kako joj se dan povratka blizio kuci, tako je i ona postajala nervoznija, nemirnija, kao da je predosjecala buru koja nadolazi.Tuga sto se vraca u ruznu svakodnevnicu, a sreca jer ima nekoga kome se moze nadati i radovati.No, otrijeznjenje je bilo i suvise jako kada se vratila, da bi i onog najgoeg pijanca dovelo u red za manje od sat vremena.Sve ono sto je bilo dogovoreno, palo je u vodu jednim potezom, jednim odgovorom, poziva nije bilo.razocarenje je bilo i suvise tesko, ali morala je nastaviti dalje.Znala je da ce jedino tako uspjeti da ne misli o svemu, ne analizira stvari i ne trazi odgovore tamo gdje ih nema.Znala je isto tako da ce ge sretati i da nece biti lako,ali nece prolaziti spustene glave, moze i ona da glumi da je to bio jedan obicni flert na toplom ljetnom suncu.Ali Lucio ne bi bio Lucio kada je ne bi provocirao, svaki susret je prolazio uznemiravajuce po nju,jer bi svaki put uradio nesto da joj vrati nemir i da joj uzburka osjecaje.Prebacivao joj je kako je i ona pravila greke, kako se i ona postavila kao da joj nije stalo.Vrijeme je prolazilo, smjenjivala su se godisnja doba, anjih dvoje su ostajali na istom, dvoje koje se voli, ali tjeraju inat i svako radi prkosi jedno drugom.I ko zna koliko bi tako vremena proveli da sudbina nije odlucila da umijesa svoje prste i spoji ih na istom onom mjestu gdje su se i upoznali.Isti vreli ljetni dan, ista obala samo druga godina,njih dvoje stariji i malo pametniji.Uspjeli su da razgovaraju prvi put bez prebacivanja krivice sjednog na drugog,odlucili se boriti za ljubav i boriti za srecu.Godili su joj njegovi dodiri koji su joj poput toplog vjetrica milovali kosu, njihovi isprepleteni prsti, tisina koja je bila dovoljna jer svaka rijec bi narusila magiju koju su stvorili.
Odmor je brzo prosao, sto nije ni cudo sobzirom da sve sto je lijepo kratko traje i povratak kuci je bio neminovan. Bojala se Emili tolike srece, jer znala je negdje u podsvijesti da tolika sreca ne moze dugo potrajati, kao da je predosjecala tornado koji ce je poharati. nastavila se ljubav, izlasci i razno razni prohtjevi koji su joj polako poceli ici na zivce. Ono sto bi odbila, on bi odma tumacio kako je njena ljubav mala, a onda bi krenule svadje u nedogled. Jedna sitna bi prerasla u jednu krupnu i tako bi se nastavljalo. Pitala se gdje je nestala ona ljubav, ona paznja i oni osjecaji koji su bili prije mjesec dana? Da li je moguce da je cijelo vrijeme gledala samo kroz svoje ruzicaste naocale i oslijepila za malo sive boje. I tako bi se u nedogled svadjali da joj jedna Lucijanova recenica nije srusila cijeli svijet, napravila pustos u dusi, a srce slomila u paramparcad da ga ni najbolji plasticni hirurg ne bi sastavio. Sa jednim vidjecemo, zavrsila se velika ljubav, a bol koju je Emili osjetila bila je ne izdrziva. Pitanja su se rojila kao male osice, ali odgovora nije bilo, pa kako i da ih bude kad ni njoj samoj nije bilo jasno. Odjenom njene roze naocale nisu vise bile roze, nego su posivile toliko da je bilo ne moguce gledati kroz njih. Znala je da ce ih baciti negdje daleko i da ih vise nece pozeliti natrag. Rane su nekako zarastale ali oziljci su bili preduboki. A on, ne bi bio on kada bi je ostavi na miru, pustio da zivi neki zivot novi i gradi srecu sa drugim. Svaki susret je prolazio i previse naporno za nju, budjenje bolnih uspomena, podsjecanje na jednu ljubav koja nije bila dovoljno jaka da za zivi i potraje, a onda samo ko da je neko skinuo maglu i otjerao kisu nije ga sretala. Bila je i sretna i tuzna u isto vrijeme, jer kad ga ne vidja ne diraju se rane koje krvare, a kad ga vidja sve se vracalo po starom uhodanom putu. Volila ga je previse da bi nastavila dalje, a slomljena i povrijedjena da bi i povjerovala da ljubavi ima. Iznova i iznova se pitala cemu sve ono, cemu tolika obecanja, a nista od toga?! I onda kao vjetrom noseni jedno prema drugom, onda kada se pozalila sto ga ne vidja, da bar na tren vidi njegove oci pa makar iz daljine, zelja joj se ostvarila. Dok je stajala na stanici srela ga je. Opet njih dvoje, opet njegova blizina, slucajni dodiri, neopisiva sreca sto su tu jedno pored drugoga. znala je da to nije gluma, da je to tako, ali da ima nesto jace od njega smaog sa cim se bori pa je tjera od sebe. I onaj poljubac u obraz bio joj je dovoljan da slomi zid koji je sagradila kao tvrdjavu oko svog srca. Dogovorili su se da piju kafu i da ce tada sve biti drugacije.. o da i jeste bilo drugacije, samo sto Emili nije ni mogla slutiti da ce joj tada biti slomljen i onaj preostali komadic srca sto ga je cuvala i pokusavala sve to vrijeme drzati citavog. Tu noc je bila toliko nervozna, toliko usplahirena da je jedva oka sklopila, a djelom jer je mozda i predosjetila da ce to staviti tacku na njihovu ljubav, srecu i vezu.Osmijeh koji je imala na licu kada je ustala, odnesen je kao vjetrom, a lice joj je poprimilo leden oblik kada je saznala da je za njih dosao kraj. Recenica''bez obzira koliko te volim, ne mogu da budem stobom, nisam dovoljno dobar za tebe, ne zelim te povrijediti'' ostala joj je urezana u glavi do kraja zivota, a bol koju je tada osjetila bila je porazavajuca. Toliko laznih obecanja, toliko price je baceno u vodu, zbog cega, jer je bio slabic da se bori za njihovu ljubav. Ko je on da odlucuje u njeno ime, da li je dobar ili ne, da li ce je povrijediti vise nego sto je vec. Znala je dobro da je tog dana umrla jedna ljubav i da joj povrata nema. Ono sto nije znala kako ce dalje i sta ce sa onom svojom ljubavlju koju osjeca prema njemu, kako dalje nastaviti?Suze u ocima slivale su se u potocima, srce se lomilo, a dusa kidala.Mislila je noc ce olaksati, malo ce je otrijezniti, ali nazalost bilo je samo gore, jer je podsjetnik bio tu u njenom tijelu, njeno srce koje se kobeljalo da prezivi bol.tada joj nije bilo jasno kako mozes da volis nekoga a da ga pustis tek tako od sebe.Vrijeme je prolazilo, ali njene rane nisu zarastale, uvijek bi bil nesto da je podsjeti na sve sto su prosli, i ona recenica kada im je prisla mala djevojcica ''kada cemo nas dvoje jednu curicu'', pekla ju je vise od otvorene rane, ali od sjecanja se ne zivi, ni od uspomena, morala je dalje, ni sama ne znajuci kako.
Kako da izadje na kraj sa tolikim bolom i tugom, kako da zalijeci slomljeno srce kada nema snage ni za samu sebe. Da je bar imala neki drveni kofer pa da u njega spakuje sve uspomene sto je podsjecaju na njega i zakljuca ga, a kljuc baci u rijeku da ne postoji sansa da ga pronadje. svaki dan je bio bolan i tmuran, ali morala je dalje, bez obzira sto za to nije imala snage. U svakom cosku bi trazila njega, u svakom pozivu cula je njega, ali njega nije bilo. Prejaka oluja i vjetar opsutosli su njenu slomljenu dusu. Govorili su joj da se trzne, da se okrene drugim stvarima, ali nisu oni mogli znati koliko je njena bol bila jaka, da bi srusila i najjacu tvrdjavu.Nije htjela da prica o njemu, ta tema je bila strogo zabrenjena, svaki pokusaj ona bi skinula kao nisku od ogrlica, bilo je to diranje po otvorenoj rani, a ona to nije mogla podnijeti.Zivot je surov uvijek bio prema njoj, al znala j eona uzvratiti.Kada bi on njoj opalio samar, ona bi njemu podmetnula nogu i tako u nedogled.A onda kao da se preko noci osvijestila, kao da je shvatila kome je zivot posvetila odlucila je da krene novim putem i da nastavi dalje, uzdignute glave i hrabro onako kako je to samo ona znala.Pocela je da izlazi, uziva, smije se, a njenim prijateljima je bilo drago jer se vratila ona stara Emili. Ponekad bi prelistala pogledom po okolini da ga slucajno ne bi vidjela, ali srecom nije ga bilo.Htjela je tako da testira sebe kako bi podnijela susret, kako bi reagovala, al znala je ona to i tekako dobro, bila je istrenirana za takve situacije.Osmijeh je znala itekako da nabaci i kad joj je najteze bio, jer nije dozvoljavala drugim da vide koliko pati i da se slade njenom bolju.A onda vijest koja ju je shrvala, koja ju je dovela do samog kraja bila je razorujuca. Nakon kraceg bolovanja, umro je i otisao u neki svijet bolji, a ona nije mogla da vjeruje, nije htjela da vjeruje. Ne vjerica, bol, tuga slomili su je do kraja bez ostavljene mogucnosti za poboljsanje. Njena ljubav je otisla na vjeciti pocinak, a da bar nisu ostali u normalnim odnosima. Ono malo srca sto je ostalo netaknutog sada je bilo slomljeno bez mogucnosti zacijeljenja,a dusa poharana. Sanjala je o njemu, nejgovoj bolesti, budila se u znoju i suzama, ali povrata nije bilo. Znala je samo jedno da je njihova ljubav sada zauvijek zakopana negdje dubogko i da joj nema povratka. I koliko god da ju je slomio i povrijedio nije mu zeljela takav kraj.Shvatila je iz svega, i ako kasno da je on nju zaista nesebicno volio, jednostavno ju je se odrekao da je ne bi lomio zajedno sa sobom, da je ne bi na novo povrijedjivo.Bila je to nesebicna ljubav, nesebicno odricanje koje je ona tek kasnije shvatila.Sada ide nekim novim zivotom, sretna, nasmijana, ali u cosku svog srca cuva uspomenu na njega.
Top ocjena: leptirich 18 5
zgodno...
pitko ,lako za citanje ,svidja mi se ....
Hvala vam :)
Hvala vam :)
Tako istinito i u svakoj rječi se može pronači netko od nas!
Hvala Magdalena28, tacno tako!