Knjige koje je započeo leptirich (4)
Zadnji odlomci
Svi leptirich odlomci (32)-
Kako da izadje na kraj sa tolikim bolom i tugom, kako da zalijeci slomljeno srce kada nema snage ni za samu sebe. Da je bar imala neki drveni kofer pa da u njega spakuje sve uspomene sto je podsjecaju na njega i zakljuca ga, a kljuc baci u rijeku da ne postoji sansa da ga pronadje. svaki dan je bio bolan i tmuran, ali morala je dalje, bez obzira sto za to nije imala snage. U svakom cosku bi trazila njega, u svakom pozivu cula je njega, ali njega nije bilo. Prejaka oluja i vjetar opsutosli su njenu slomljenu dusu. Govorili su joj da se trzne, da se okrene drugim stvarima, ali nisu oni mogli znati koliko je njena bol bila jaka, da bi srusila i najjacu tvrdjavu.Nije htjela da prica o njemu, ta tema je bila strogo zabrenjena, svaki pokusaj ona bi skinula kao nisku od ogrlica, bilo je to diranje po otvorenoj rani, a ona to nije mogla podnijeti.Zivot je surov uvijek bio prema njoj, al znala j eona uzvratiti.Kada bi on njoj opalio samar, ona bi njemu podmetnula nogu i tako u nedogled.A onda kao da se preko noci osvijestila, kao da je shvatila kome je zivot posvetila odlucila je da krene novim putem i da nastavi dalje, uzdignute glave i hrabro onako kako je to samo ona znala.Pocela je da izlazi, uziva, smije se, a njenim prijateljima je bilo drago jer se vratila ona stara Emili. Ponekad bi prelistala pogledom po okolini da ga slucajno ne bi vidjela, ali srecom nije ga bilo.Htjela je tako da testira sebe kako bi podnijela susret, kako bi reagovala, al znala je ona to i tekako dobro, bila je istrenirana za takve situacije.Osmijeh je znala itekako da nabaci i kad joj je najteze bio, jer nije dozvoljavala drugim da vide koliko pati i da se slade njenom bolju.A onda vijest koja ju je shrvala, koja ju je dovela do samog kraja bila je razorujuca. Nakon kraceg bolovanja, umro je i otisao u neki svijet bolji, a ona nije mogla da vjeruje, nije htjela da vjeruje. Ne vjerica, bol, tuga slomili su je do kraja bez ostavljene mogucnosti za poboljsanje. Njena ljubav je otisla na vjeciti pocinak, a da bar nisu ostali u normalnim odnosima. Ono malo srca sto je ostalo netaknutog sada je bilo slomljeno bez mogucnosti zacijeljenja,a dusa poharana. Sanjala je o njemu, nejgovoj bolesti, budila se u znoju i suzama, ali povrata nije bilo. Znala je samo jedno da je njihova ljubav sada zauvijek zakopana negdje dubogko i da joj nema povratka. I koliko god da ju je slomio i povrijedio nije mu zeljela takav kraj.Shvatila je iz svega, i ako kasno da je on nju zaista nesebicno volio, jednostavno ju je se odrekao da je ne bi lomio zajedno sa sobom, da je ne bi na novo povrijedjivo.Bila je to nesebicna ljubav, nesebicno odricanje koje je ona tek kasnije shvatila.Sada ide nekim novim zivotom, sretna, nasmijana, ali u cosku svog srca cuva uspomenu na njega.
-
Odmor je brzo prosao, sto nije ni cudo sobzirom da sve sto je lijepo kratko traje i povratak kuci je bio neminovan. Bojala se Emili tolike srece, jer znala je negdje u podsvijesti da tolika sreca ne moze dugo potrajati, kao da je predosjecala tornado koji ce je poharati. nastavila se ljubav, izlasci i razno razni prohtjevi koji su joj polako poceli ici na zivce. Ono sto bi odbila, on bi odma tumacio kako je njena ljubav mala, a onda bi krenule svadje u nedogled. Jedna sitna bi prerasla u jednu krupnu i tako bi se nastavljalo. Pitala se gdje je nestala ona ljubav, ona paznja i oni osjecaji koji su bili prije mjesec dana? Da li je moguce da je cijelo vrijeme gledala samo kroz svoje ruzicaste naocale i oslijepila za malo sive boje. I tako bi se u nedogled svadjali da joj jedna Lucijanova recenica nije srusila cijeli svijet, napravila pustos u dusi, a srce slomila u paramparcad da ga ni najbolji plasticni hirurg ne bi sastavio. Sa jednim vidjecemo, zavrsila se velika ljubav, a bol koju je Emili osjetila bila je ne izdrziva. Pitanja su se rojila kao male osice, ali odgovora nije bilo, pa kako i da ih bude kad ni njoj samoj nije bilo jasno. Odjenom njene roze naocale nisu vise bile roze, nego su posivile toliko da je bilo ne moguce gledati kroz njih. Znala je da ce ih baciti negdje daleko i da ih vise nece pozeliti natrag. Rane su nekako zarastale ali oziljci su bili preduboki. A on, ne bi bio on kada bi je ostavi na miru, pustio da zivi neki zivot novi i gradi srecu sa drugim. Svaki susret je prolazio i previse naporno za nju, budjenje bolnih uspomena, podsjecanje na jednu ljubav koja nije bila dovoljno jaka da za zivi i potraje, a onda samo ko da je neko skinuo maglu i otjerao kisu nije ga sretala. Bila je i sretna i tuzna u isto vrijeme, jer kad ga ne vidja ne diraju se rane koje krvare, a kad ga vidja sve se vracalo po starom uhodanom putu. Volila ga je previse da bi nastavila dalje, a slomljena i povrijedjena da bi i povjerovala da ljubavi ima. Iznova i iznova se pitala cemu sve ono, cemu tolika obecanja, a nista od toga?! I onda kao vjetrom noseni jedno prema drugom, onda kada se pozalila sto ga ne vidja, da bar na tren vidi njegove oci pa makar iz daljine, zelja joj se ostvarila. Dok je stajala na stanici srela ga je. Opet njih dvoje, opet njegova blizina, slucajni dodiri, neopisiva sreca sto su tu jedno pored drugoga. znala je da to nije gluma, da je to tako, ali da ima nesto jace od njega smaog sa cim se bori pa je tjera od sebe. I onaj poljubac u obraz bio joj je dovoljan da slomi zid koji je sagradila kao tvrdjavu oko svog srca. Dogovorili su se da piju kafu i da ce tada sve biti drugacije.. o da i jeste bilo drugacije, samo sto Emili nije ni mogla slutiti da ce joj tada biti slomljen i onaj preostali komadic srca sto ga je cuvala i pokusavala sve to vrijeme drzati citavog. Tu noc je bila toliko nervozna, toliko usplahirena da je jedva oka sklopila, a djelom jer je mozda i predosjetila da ce to staviti tacku na njihovu ljubav, srecu i vezu.Osmijeh koji je imala na licu kada je ustala, odnesen je kao vjetrom, a lice joj je poprimilo leden oblik kada je saznala da je za njih dosao kraj. Recenica''bez obzira koliko te volim, ne mogu da budem stobom, nisam dovoljno dobar za tebe, ne zelim te povrijediti'' ostala joj je urezana u glavi do kraja zivota, a bol koju je tada osjetila bila je porazavajuca. Toliko laznih obecanja, toliko price je baceno u vodu, zbog cega, jer je bio slabic da se bori za njihovu ljubav. Ko je on da odlucuje u njeno ime, da li je dobar ili ne, da li ce je povrijediti vise nego sto je vec. Znala je dobro da je tog dana umrla jedna ljubav i da joj povrata nema. Ono sto nije znala kako ce dalje i sta ce sa onom svojom ljubavlju koju osjeca prema njemu, kako dalje nastaviti?Suze u ocima slivale su se u potocima, srce se lomilo, a dusa kidala.Mislila je noc ce olaksati, malo ce je otrijezniti, ali nazalost bilo je samo gore, jer je podsjetnik bio tu u njenom tijelu, njeno srce koje se kobeljalo da prezivi bol.tada joj nije bilo jasno kako mozes da volis nekoga a da ga pustis tek tako od sebe.Vrijeme je prolazilo, ali njene rane nisu zarastale, uvijek bi bil nesto da je podsjeti na sve sto su prosli, i ona recenica kada im je prisla mala djevojcica ''kada cemo nas dvoje jednu curicu'', pekla ju je vise od otvorene rane, ali od sjecanja se ne zivi, ni od uspomena, morala je dalje, ni sama ne znajuci kako.
Zadnji komentari
-
Hvala Magdalena28, tacno tako!
-
Hvala vam :)