Sve je to nama naš kukavičluk dao a
neukost blagoslovila, sve te sumnjive
njuške o kojima obespravljen i jalni puk
grunta sebi u bradu, ne čineći ništa osim
što mrmlja, rogobori, cvili, plače, kuka,
kmeči i mekeće.
"Se su to lopovi, kupil je diplomu v Banja
Luki, znam ja, mi je pričal Štef, bil je žnjim
v JNA, veli da je bil tak glup kak ti stup, a
sada inženjera glumi, dripec jeden. "
A kada "inženjera " sretne na cesti, isti taj
jalni puk će blagoglagoljivo i snishodljivo :
"Dobri dan gospon X, kak vam je mati? A
kćer? O da lepotica prava, študira
pretpostavlam? V Londonu velite! Krasno!
Čujte, mi Vam iskamo asfalta v ulici već
skoro 15 let i uvek se nekak dogodi da nas
zaobiđe plan, il nema penez il nekaj
iskrsne, se smo platili a još uvek nam blato
do kolena prispeva, jel bi mogli Vi gospon
tamo v općini kod vaših pitati kaj je z
našim slučajem?"
"Inženjer" sa fasciklom ispod ruke, u
kaputu crnom, gleda tog bogomoljca ispred
sebe i zamjera si što nije malog sa porte
poslao do pošte, nego se odlučio protegnuti
noge i sada tu mora slušati i gledati njemu
nepoznato lice, koje se krevelji i nešto
brblja a jutarnji zadah iz usta punih
karijesa tjera na povraćanje.
"Dobro, napišite molbu i neka se potpišu
svi stanari ulice, pa ćemo vidjeti što se
može učiniti " -odgovara čovjek u kaputu
crnom hineći da žuri, pozdravlja i odlazi.
"Hvala gospon, bum ja to danas se
organiziral, hvala gospon, hvala.. " - nabraja
zajapureni bogomoljac, ne obraćajući
pažnju da "inženjer" više nije u vidokrugu.
Tek nakon nekoliko minuta dolazi ono
kronično i neizbježno :
"Vrag ti mater lopovsku... "
Ako mislite da pretjerujem, mogu vam
priznati koju mrvicu karikiranja koja scenu
bogomoljca i "inženjera" prikazuje u
svjetlu "krležijanskog " odnosa gradskog
činovnika i seljaka, ali da su se u suštini
stvari bitno promijenile u odnosu na
razdoblje od prije stotinjak godina - nisu.
Kukavičluk, neukost, poniznost i dalje su
glavne odlike puka koji vječito
nezadovoljno, mrmlja sebi u bradu o
krivnji nekog drugog za blato u kojem
obitava, i ništa mi više ne ide na živce od te
proklete poniznosti koja daje za pravo
gospodinu X da se ponaša tako kako se
ponaša, zašto bi se mijenjao?
Relativno blizu moje kuće nalazi se
"vikendica" jednog takvog činovnika
gospodina X i nije ga sramota što mu je to
vikendica, ali baš ni malo ga nije sramota,
čak je dao drvenim rezbarijama ukrasiti
pročelje tog objekta od kakvih 200 kvadrata
ne bi li što upadljivije zdanje bilo, bunar u
dvorištu je restauriran onaj stari autentični
prigorski također sav u drvetu, a centralno
mjesto u vrtu punom cvijeća zauzimaju
stara zaprežna kola koja u toplim ljetnim
predvečerjima podsjećaju gospodina X na
njegovo "selačko" porijeklo. Idila.
A bogomoljac?
Bogomoljac iz svog malog dvorišća u kojem
je njegova mala hiža, sa malim prozorima,
sa trulom drvenarijom, zaraslim bunarom i
balegom okićenom traktorskom prikolicom
gleda to zdanje, mrmlja, rogobori, cvili, reži
(al po tiho) :
"Se je to fkral, kupil je diplomu, tam v
općini se sami banditi, nikaj ne delaju a
plate visoke, eee da je meni pet minuta
vlasti, takvi bi na ulazu v šekret karte
izdavali, mulci"
Komično? Tragično? Kronično?
Rekao bih od svega pomalo, kronična
tragikomedija ovog naroda.
Gospodin X, nedjeljom je u crkvi, on i žena
mu, uredni, elegantni, utegnuti, bez obzira
što fizički nisu izgledaju višlji od većine
nazočnih, fenomen poniznosti čini ih
takvima, bogomoljci šuškaju, šapću,
gurkaju se, pogledavaju.
"Vidi ih, kak ga nije sram, vucibatina,
utegnuo se kak ti hrenovka a ova njegova
kak tapeta se šareni, ni pri Bogu nemam
mira od takvih, se to treba z vilama"
Poslije mise u dvorištu crkve, gospon X
obično zastane zbog onih nebitnih,
površnih, kurtoaznih, sitnih razgovora sa
rijetkim poznanicima koje sretne,
bogomoljci prolaze u tišini, skrušeno, bez
gurkanja, šaptanja, pogleda uprtog u pod, a
ako oči i slučajno zalutaju u susret gospona
X jadni bogomoljac ne zna što mu je činiti,
da pozdravi ili ne pozdravi, da klimne
glavom ili kaže "bok" , na koncu brzo
odvrati pogled i stane brojati kocke
dvorišne staze "1 ,2,3 ,4,5 ,6,7 ,8,9 .." i tako
sve do ceste, pa polako pokraj škole,
općine, vatrogasnog doma, sve do svoje
blatnjave ulice, gmiže i grunta u sebi..
O piletu, mlincima, juhi, a o čemu će
drugome?
Z praznim želucem se politika ne vodi.
JA sam revolucija, moje misli su poput munja koje paraju oblake, moji tekstovi su poput vatre koja proždire zablude,nesmiljeno jurišam na Soroše, masone, iluminate, na moćnike iz Bilderberga, na Rothschilde, na J.P Morgana i one kurve megalomanske Rockafellere, moji proroci su Engdahl, Chomsky, Moore, Icke, moj idol je Trocki ne ona kurva masonska Lenjin.
JA sam revolucija koja ubada, JA sam taj koji nepromašuje...i tako dalje i tako bliže, nešto u stilu onoga o čemu Damir A. zbori stihovima o "revolucionarnoj lavi", u ovim bespućima interneta kojima poput pijanog trgovca svinjskim polovicama u Iranu, bauljam sve ove godine, bez cilja i svrhe najviše me fasciniraju te mudre glavice koje neprestano mudruju o zavjerama i urotama u tolikoj mjeri da su to klupko toliko zamotali da ga više ni Svevišnji odmotati ne može.
Ta vječita briga o makrokozmosu je zapravo odličan zaklon od sučeljavanja sa problemima vlastitog mikrokozmosa, dakle sve nedaće društva našega nastaju negdje daleko i duboko u tajnim odajama gdje zmijolike prikaze raspredaju i odlučuju o sudbini svijeta, a mi jadni kao ovce pred klanje samo nijemo gledamo, tu i tamo poneko zableji, tek rijetke revolucionarne oči zaiskre u mraku i tmini sveopćeg čemera, crnila i hipnoze.
Ako ne naričeš za Libijom Moamera pokojnog, onda si kurva, skot, mason, pohlepno kapitalističko đubre, a ako naričeš za pukovnikom milosrdnim tada si rijetka svijetla točka osvještenosti u moru nesvjesne inertne mase čije poltronstvo i poniznost ti se gadi, a glupost njihova u tebi izaziva gnijev, srdžbu, ljutnju, crvenilo, škrgut, suze, znoj.
A to što si sam sa sobom u svom mikrokozmosu obično razmaženo govno u Adidas trenirci i Converse tenisicama, ma to brate nema nikakve veze, to što si đubre koje u svom malom toplom sobičku mlati svoje floskule o siritinji i žrtvi putem jeftine tipkovnice iz Kine, ma to ti brate nema nikakve veze, u tebi je duh, u tebi je iskra, u tebi su Trocki, Che, Fidel, Moamer, Chavez, ti si njihov vojnik, diverzant, ubačen kao strano tijelo iza neprijateljskih linija, čučiš, čekaš, vrebaš, da kreneš, da pukneš, da nas povedeš na kule na dvore, da hvatamo zmije iz svemira brate, da rušimo piramide moći i zla.
Meni se ne juriša na piramide, meni se ne razbija glava "Sionskim mudracima" i pistama u zemlji Asteka koje su koristili gospodari iz svemira, meni se jebe za Matrixe, ja ne tražim rupe u dimenzijama, ja samo želim dobre ljude oko sebe, želim sretne ljude oko sebe, želim ljude koji se brinu za sebe, za svoj duh, za svoje tijelo, ljude koji poštuju svoj mikrokozmos, a ne ljude koji će protratiti život brigajući brigu za stvarima koje ne mogu dokučiti.
I to je za moj skromni um suština problema, možeš birati hoćeš li raditi nešto iskreno i na dobrobit svih tako što brineš o sebi kao biću emocije, uma, duha ili ćeš ogresti u borbi za ciljeve koji ne možeš dostići?
Hoćeš li se afirmirati i aktivirati kao zdravi član lokalne zajednice ili ćeš biti samo jedan u masi globalnih antiglobalista i u tom oksimoronu i teatru apsurda protratiti svoj životni vijek misleći kako činiš nešto plemenito i kako si nadasve drugačiji od drugih?
Stvarni neprijatelj je u nama a nikako ne u tajnim masonskim ložama koje podrivaju svaki oblik humanosti i jednakosti, ljudi su pohlepni, nezasitni, alavi, iako ovakve rečenice zvuče kao zadaćnice 8c razreda, u njima zapravo ima puno više istine nego što njihov klišej otkriva, većina nas bi zgrabila, otela, progutala, gazila preko mrtvih, većina nas nema u sebi suosjećanja i humanosti taman toliko koliko ima zelenila u pustinji, i kako očekivati i na čemu temeljiti revolucuonarna stremljenja?
Kamo sreće da smo čisti, časni, ponosni i uznositi, kamo sreće da smo roblje zmijolikog Bilderbergškog gospodara i da svoj gnijev pravednički imamo gdje usmjeriti, ali nemamo, jer u našim mikrokozmosima je zlo, a svakom zlu dođe kraj, pa kome Noina arka kome Titanik, bolje nismo ni zaslužili.
Disclaimer : Ovo je "jedan od onih" tekstova, puno laprdanja, malo rezultata, puno premisa, malo konkluzija, takozvani "izjednogdaha" tekstovi koji su više reakcija nego suvislo promišljanje u traženju odgovora koji me tište i muče poput mlinskog kamena posred rebara.
JA sam revolucija koja ubada, JA sam taj koji nepromašuje...i tako dalje i tako bliže, nešto u stilu onoga o čemu Damir A. zbori stihovima o "revolucionarnoj lavi", u ovim bespućima interneta kojima poput pijanog trgovca svinjskim polovicama u Iranu, bauljam sve ove godine, bez cilja i svrhe najviše me fasciniraju te mudre glavice koje neprestano mudruju o zavjerama i urotama u tolikoj mjeri da su to klupko toliko zamotali da ga više ni Svevišnji odmotati ne može.
Ta vječita briga o makrokozmosu je zapravo odličan zaklon od sučeljavanja sa problemima vlastitog mikrokozmosa, dakle sve nedaće društva našega nastaju negdje daleko i duboko u tajnim odajama gdje zmijolike prikaze raspredaju i odlučuju o sudbini svijeta, a mi jadni kao ovce pred klanje samo nijemo gledamo, tu i tamo poneko zableji, tek rijetke revolucionarne oči zaiskre u mraku i tmini sveopćeg čemera, crnila i hipnoze.
Ako ne naričeš za Libijom Moamera pokojnog, onda si kurva, skot, mason, pohlepno kapitalističko đubre, a ako naričeš za pukovnikom milosrdnim tada si rijetka svijetla točka osvještenosti u moru nesvjesne inertne mase čije poltronstvo i poniznost ti se gadi, a glupost njihova u tebi izaziva gnijev, srdžbu, ljutnju, crvenilo, škrgut, suze, znoj.
A to što si sam sa sobom u svom mikrokozmosu obično razmaženo govno u Adidas trenirci i Converse tenisicama, ma to brate nema nikakve veze, to što si đubre koje u svom malom toplom sobičku mlati svoje floskule o siritinji i žrtvi putem jeftine tipkovnice iz Kine, ma to ti brate nema nikakve veze, u tebi je duh, u tebi je iskra, u tebi su Trocki, Che, Fidel, Moamer, Chavez, ti si njihov vojnik, diverzant, ubačen kao strano tijelo iza neprijateljskih linija, čučiš, čekaš, vrebaš, da kreneš, da pukneš, da nas povedeš na kule na dvore, da hvatamo zmije iz svemira brate, da rušimo piramide moći i zla.
Meni se ne juriša na piramide, meni se ne razbija glava "Sionskim mudracima" i pistama u zemlji Asteka koje su koristili gospodari iz svemira, meni se jebe za Matrixe, ja ne tražim rupe u dimenzijama, ja samo želim dobre ljude oko sebe, želim sretne ljude oko sebe, želim ljude koji se brinu za sebe, za svoj duh, za svoje tijelo, ljude koji poštuju svoj mikrokozmos, a ne ljude koji će protratiti život brigajući brigu za stvarima koje ne mogu dokučiti.
I to je za moj skromni um suština problema, možeš birati hoćeš li raditi nešto iskreno i na dobrobit svih tako što brineš o sebi kao biću emocije, uma, duha ili ćeš ogresti u borbi za ciljeve koji ne možeš dostići?
Hoćeš li se afirmirati i aktivirati kao zdravi član lokalne zajednice ili ćeš biti samo jedan u masi globalnih antiglobalista i u tom oksimoronu i teatru apsurda protratiti svoj životni vijek misleći kako činiš nešto plemenito i kako si nadasve drugačiji od drugih?
Stvarni neprijatelj je u nama a nikako ne u tajnim masonskim ložama koje podrivaju svaki oblik humanosti i jednakosti, ljudi su pohlepni, nezasitni, alavi, iako ovakve rečenice zvuče kao zadaćnice 8c razreda, u njima zapravo ima puno više istine nego što njihov klišej otkriva, većina nas bi zgrabila, otela, progutala, gazila preko mrtvih, većina nas nema u sebi suosjećanja i humanosti taman toliko koliko ima zelenila u pustinji, i kako očekivati i na čemu temeljiti revolucuonarna stremljenja?
Kamo sreće da smo čisti, časni, ponosni i uznositi, kamo sreće da smo roblje zmijolikog Bilderbergškog gospodara i da svoj gnijev pravednički imamo gdje usmjeriti, ali nemamo, jer u našim mikrokozmosima je zlo, a svakom zlu dođe kraj, pa kome Noina arka kome Titanik, bolje nismo ni zaslužili.
Disclaimer : Ovo je "jedan od onih" tekstova, puno laprdanja, malo rezultata, puno premisa, malo konkluzija, takozvani "izjednogdaha" tekstovi koji su više reakcija nego suvislo promišljanje u traženju odgovora koji me tište i muče poput mlinskog kamena posred rebara.
Tko su ljudi koji vrište za nekim drugim ljudima dok ti neki drugi ljudi prolaze pokraj ovih prvih, a ovi drugi se prave kao da ih ne vide i skoro bježe od njih, sve kao neugodno im je a u principu im drago što ovi vrište na njih pa tek tu i tamo iza obruča tjelohranitelja mahnu uspaljenoj gomili koja onda još jače vrišti?
Čemu to? Čemu bojni pokliči u miru?
I nije ovo neko pitanje za National geographic serijal (ili možda je), ali da me kopkaju katkada takve banalnosti iz života ne mogu poreći, kopkaju me, isto tako kao što me kopkalo kako se jedna meni poznata osoba uspjela fatalno zaljubiti u Eddi Veddera, ako netko ne zna to je onaj šarmantni grunger koji ima bend Pearl Jam, oženio je manekenku, ošišao se, ima hrpu klinaca i bavi se humanitarnim radom. Kako sestro, niti si bila manekenka niti humanitarnog karaktera?
Sa druge strane jedan moj prijatelj je dugo vremena patio za izvjesnom Helen Duval, ali to je bila iz pubertetskog ugla sasvim normalna pojava, nije tu bilo emocija, slike u novčaniku, postera na zidu, balavih prepiski po dnevniku voli li Eddie brinete ili plavuše, to je bila ljubav koja se bazirala na činjenici da se prilikom prebiranja po XXX polici videoteke prednost davala dotičnoj dami čije ime na omotu je bilo znak kvalitete, nešto kao De Niro na polici sa akcijskim krimićima. ISO standard.
Zicer je zicer. Patnja je nastupila kada se pročulo da je dama napustila filmsku industriju, bol, tuga, jad, čemer i nevjerica.
Još jedna nebitna i krajnje marginalna pojava iz života običnog malog crva koji se trudi biti još manji me fascinira puno više nego što bi trebala, ali ne mogu se oteti skanjivanju i upiranju prstom u grupu ljudi koja u redu na -3 C stoji ispred "urbanog" ZG kluba i čeka da 2-3 buduća nogometna menadžera ili u najmanju ruku privatna poduzetnika ala Marić i Sinovčić, dignu lanac i puste nekog iz te gomile u klub. Zašto to čine ljudi?
Jednom sam i ja bio u takvom redu, nije da se izvlačim ali bilo je to za prijateljsku ljubav prema prijatelju koji je imao izrazitu želju proslaviti rođendan u klubu (pazi sad ovo!) Baobab. Mislim BAOBAB halo! Pa to ne da je egzotično, to brate duh Massai plemena izvire iz svakog jebenog ćoška, kada te gorila pusti iza lanca naprosto se osjećaš baobabastično.
I stoji nas par tako negdje u sredini reda od kakvih 40-50 ljudi, jebiga svi navalili ne bi li osjetili barem dašak baobabizma, cure u minicama puštaju preko reda, gorile očijukaju sa njima, a mi krkani koji bi te iste p.... trebali napajati koktelima od 70 kuna za gazdinu korist stojimo i gledamo se poput kretena.
Zašto braćo?
Od tada više ni u pekari ne čekam u redu, ako je kod Kajtazija red idem kod Krasnićija i obrnuto, a ako je kod jednog i drugog red, idem kući prazna želuca i tužnog pogleda uprtog u nebo.
Nego sva ova pitanja i nepotrebna lamentiranja o pojavama koje većina normalnih ljudi niti ne zamjećuje, začeta su sasvim slučajnim spletom okolnosti prilikom mog pokušaja ulaska u jedan poznati narodnjački klub u ZG naselju Sesvete.
Moja rokersko alternativna namćorasta malenkost u narodnjačkoj izbi?!
O da, jedne tužne listopadske subote poslušao sam zov čopora koji je vapio za još alkohola u nateklim ždrijelima, i tako smo završili ispred vrata koja vode u deveti krug narodnjačkog pakla, iza vrata čuje se žamor, buka koju tu i tamo prekida neki urnebesno smiješan animator svojim dosjetkama koje izazivaju neku vrstu bojnog pokliča, varijanta onog svadbenog "ijuuuuujuuuuuu" samo malo urbanijeg prizvuka, borbenijeg točnije.
I ništa, ulaze tako moji dragi žedni prijatelji jedan po jedan kroz PVC vrata pakla, krenuh i ja, kad ono ruka na mojim prsima.
"A ne, ti ne možeš!" - odmah na gotovs, ratoborno će jedan od redara.
"Zašto?" - pitam, jer nisam se sjetio logičnijeg pitanja od tog.
"U trenirci nema unutra!" - uzvrati graškoglava simbioza Kiklopa i Yetija.
Pogledam se, na stopalima Conversice, iznad njih se protežu hlače od samta, reko sigurno glavonja nije spoznao samt kao takav.
"Samt je to, nije trenirka" - naginjem se i objašnjavam sve rukom tresem hlače kao dokaz.
Godzila me gleda, ne zna jel ga zajebavam ili šta.
"Ovo je trenirka, skini to i možeš unutra" - govori dok me rukom povlači za "marlyjevku" crnu Adidasovu koja je doduše gornji dio trenirke, ali ono brate Marley je to nosio alo! Korn se proslavio u njima.
U pogledu mu vidim da nema smisla objašnjavati bilo šta, krenuo sam nešto "clockers.." ali stao sam na pola dok oko mene zuji pola Dubrave u onim uskim bijelo/crnim košuljama sa silovanim zmajevima iz Kine koje su uvučene u nešto oko čega je DG remen, biti će da su hlače premda i na tajice vuku, tog trenutka iznad mene otvori se u tmini nedjeljnog jutra svijetlost iz koje izviri ruka, crna, prijateljska.
"Bobe jes to ti?" - pitam u čudu.
"Jok, ti si" - uzvrati svijetlost na tečnom prigorskom i povuče me k sebi, daleko od svog tog jada, robovanja normama, daleko od lažnih ideala, licemjerja, daleko od svega uz lagane i umirujuće taktove :
"Emancipate yourselves from mental slavery None but ourselves can free our minds. Have no fear for atomic energy, 'Cause none of them can stop the time.How long shall they kill our prophets,While we stand aside and look? Ooh! Some say it's just a part of it: We've got to fullfil the book. Won't you help to sing This songs of freedom- 'Cause all I ever have:
"Redemption songs; Redemption songs; Redemption songs"
Čemu to? Čemu bojni pokliči u miru?
I nije ovo neko pitanje za National geographic serijal (ili možda je), ali da me kopkaju katkada takve banalnosti iz života ne mogu poreći, kopkaju me, isto tako kao što me kopkalo kako se jedna meni poznata osoba uspjela fatalno zaljubiti u Eddi Veddera, ako netko ne zna to je onaj šarmantni grunger koji ima bend Pearl Jam, oženio je manekenku, ošišao se, ima hrpu klinaca i bavi se humanitarnim radom. Kako sestro, niti si bila manekenka niti humanitarnog karaktera?
Sa druge strane jedan moj prijatelj je dugo vremena patio za izvjesnom Helen Duval, ali to je bila iz pubertetskog ugla sasvim normalna pojava, nije tu bilo emocija, slike u novčaniku, postera na zidu, balavih prepiski po dnevniku voli li Eddie brinete ili plavuše, to je bila ljubav koja se bazirala na činjenici da se prilikom prebiranja po XXX polici videoteke prednost davala dotičnoj dami čije ime na omotu je bilo znak kvalitete, nešto kao De Niro na polici sa akcijskim krimićima. ISO standard.
Zicer je zicer. Patnja je nastupila kada se pročulo da je dama napustila filmsku industriju, bol, tuga, jad, čemer i nevjerica.
Još jedna nebitna i krajnje marginalna pojava iz života običnog malog crva koji se trudi biti još manji me fascinira puno više nego što bi trebala, ali ne mogu se oteti skanjivanju i upiranju prstom u grupu ljudi koja u redu na -3 C stoji ispred "urbanog" ZG kluba i čeka da 2-3 buduća nogometna menadžera ili u najmanju ruku privatna poduzetnika ala Marić i Sinovčić, dignu lanac i puste nekog iz te gomile u klub. Zašto to čine ljudi?
Jednom sam i ja bio u takvom redu, nije da se izvlačim ali bilo je to za prijateljsku ljubav prema prijatelju koji je imao izrazitu želju proslaviti rođendan u klubu (pazi sad ovo!) Baobab. Mislim BAOBAB halo! Pa to ne da je egzotično, to brate duh Massai plemena izvire iz svakog jebenog ćoška, kada te gorila pusti iza lanca naprosto se osjećaš baobabastično.
I stoji nas par tako negdje u sredini reda od kakvih 40-50 ljudi, jebiga svi navalili ne bi li osjetili barem dašak baobabizma, cure u minicama puštaju preko reda, gorile očijukaju sa njima, a mi krkani koji bi te iste p.... trebali napajati koktelima od 70 kuna za gazdinu korist stojimo i gledamo se poput kretena.
Zašto braćo?
Od tada više ni u pekari ne čekam u redu, ako je kod Kajtazija red idem kod Krasnićija i obrnuto, a ako je kod jednog i drugog red, idem kući prazna želuca i tužnog pogleda uprtog u nebo.
Nego sva ova pitanja i nepotrebna lamentiranja o pojavama koje većina normalnih ljudi niti ne zamjećuje, začeta su sasvim slučajnim spletom okolnosti prilikom mog pokušaja ulaska u jedan poznati narodnjački klub u ZG naselju Sesvete.
Moja rokersko alternativna namćorasta malenkost u narodnjačkoj izbi?!
O da, jedne tužne listopadske subote poslušao sam zov čopora koji je vapio za još alkohola u nateklim ždrijelima, i tako smo završili ispred vrata koja vode u deveti krug narodnjačkog pakla, iza vrata čuje se žamor, buka koju tu i tamo prekida neki urnebesno smiješan animator svojim dosjetkama koje izazivaju neku vrstu bojnog pokliča, varijanta onog svadbenog "ijuuuuujuuuuuu" samo malo urbanijeg prizvuka, borbenijeg točnije.
I ništa, ulaze tako moji dragi žedni prijatelji jedan po jedan kroz PVC vrata pakla, krenuh i ja, kad ono ruka na mojim prsima.
"A ne, ti ne možeš!" - odmah na gotovs, ratoborno će jedan od redara.
"Zašto?" - pitam, jer nisam se sjetio logičnijeg pitanja od tog.
"U trenirci nema unutra!" - uzvrati graškoglava simbioza Kiklopa i Yetija.
Pogledam se, na stopalima Conversice, iznad njih se protežu hlače od samta, reko sigurno glavonja nije spoznao samt kao takav.
"Samt je to, nije trenirka" - naginjem se i objašnjavam sve rukom tresem hlače kao dokaz.
Godzila me gleda, ne zna jel ga zajebavam ili šta.
"Ovo je trenirka, skini to i možeš unutra" - govori dok me rukom povlači za "marlyjevku" crnu Adidasovu koja je doduše gornji dio trenirke, ali ono brate Marley je to nosio alo! Korn se proslavio u njima.
U pogledu mu vidim da nema smisla objašnjavati bilo šta, krenuo sam nešto "clockers.." ali stao sam na pola dok oko mene zuji pola Dubrave u onim uskim bijelo/crnim košuljama sa silovanim zmajevima iz Kine koje su uvučene u nešto oko čega je DG remen, biti će da su hlače premda i na tajice vuku, tog trenutka iznad mene otvori se u tmini nedjeljnog jutra svijetlost iz koje izviri ruka, crna, prijateljska.
"Bobe jes to ti?" - pitam u čudu.
"Jok, ti si" - uzvrati svijetlost na tečnom prigorskom i povuče me k sebi, daleko od svog tog jada, robovanja normama, daleko od lažnih ideala, licemjerja, daleko od svega uz lagane i umirujuće taktove :
"Emancipate yourselves from mental slavery None but ourselves can free our minds. Have no fear for atomic energy, 'Cause none of them can stop the time.How long shall they kill our prophets,While we stand aside and look? Ooh! Some say it's just a part of it: We've got to fullfil the book. Won't you help to sing This songs of freedom- 'Cause all I ever have:
"Redemption songs; Redemption songs; Redemption songs"
Život piše romane, i moj život je roman, doduše autor je nepoznat, tu i tamo između redova ulovim koju vlastitu misao kako se koprca poput šarana na suhom, ali sadržaj ovog petparačkog izdanja u nastajanju bitno se ne mijenja zbog tog koprcanja, zašto je tome tako, ne mogu ni nakon 30 godina odgonetnuti, tri desetljeća "slobode" koja je samo obris onoga što opijen sanjarenjem smatram slobodom.
Koliko je takvoj "slobodi" kumovao karakter glavnog protagoniste romana, a koliko okolina, teško je procijeniti, vjerojatno se radi o nekoj vrsti paklenog pakta moje vlastite inertnosti i okoline koja voli ovakve poput mene, voli nas usmjeravati, savjetovati, podučavati, voli kontrolirati "slobodu" jer kontrola je moć, a moć je slatka, opojna poput meda i mirisa tamjana.
Naknadna svijest o križanjima na kojima sam trebao a iz nekog razloga nisam skrenuo, poprilično je uzaludna disciplina promišljanja, ali nameće se u svakom pitanju na koje nemam valjan odgovor, a takvih pitanja je puno, gdje je sve krenulo putem koji mi se sada čini pogrešnim, koji namjesto fino utabane staze liči na planinski kozji puteljak čije strmine prijete a nisko raslinje vrijeđa nažuljane tabane?
U rodilištu? Crkvi? Školi? Obitelji?
Tko je i kada zatomio onu klicu slobode u meni, tko je učinio nakaradnom i sramnom svaku spoznaju o slobodi rasuđivanja, odluka, tko je u ograde stavio svaki oblik slobodoumnog izražavanja i promišljanja?
Nisam odrastao i živio u Guantanamu ili tako nam dalekoj i degutantnoj S.Koreji koju gledamo sa podsmijehom a kitimo ironijom i cinizmom, ali unatoč tome ograde "slobode" su cijelo vrijeme bile tu oko mene, a njihov plašt pravednosti i neupitnosti se zaštitnički vijori iznad moje glave zaklanjajući svaku primisao o životu van sustava nametnutih vrijednosti, koje se "slobodom" zovu.
Imaju ove crtice teksta onaj prizvuk mladenačke naivnosti, one izlizane forme o curi koja ti se sviđa a ne znaš kako da joj priđeš, s leđa, frontalno ili da ipak nazovešpa spustiš slušalicu, na koncu se priča svede na bezbroj ispisanih stranica dnevnika gdje se pretpostavke i zaključci križaju poput listova svježe ubranog duhana, a cura koja ti se tako sviđa već odavno mrsi kosu, rađa djecu, kuha ćufte jednom od onih likova koje si smatrao sirovim šupcima.
Zbog svega toga osjećam se poput ribe u tranzicijskom periodu, od udice kao normalnog stanja do svijesti da iznad udice stoji štap, a nazad nema, upecan si, sada samo gledaš gore prema čamcu i proklinješ sudbinu šarana na rašljama.
Kao Ivan Zak o punoj Areni, Grand finalu i platinastoj nakladi, ja snivam o par redova kukuruza, kojoj kućici graha i nekoliko hrpica krumpira, negdje tamo u podnožju Anda, Čile, Peru, Argentina, osjećam miris slobode, vjetar u kosi, sunce na obrazu i sve te patetične pizdarije koje idu uz snove o slobodi, naknadnom pameću želim sve ono što sistem koji me stvorio smatra opasnim, sistem koji funkcionira nakaradno, sistem baziran na tiraniji, zasunima, ogradama.
Naravno, nakon ovih poetsko/lirskih prenemaganja, valja se iz podnožja Anda vratiti u zbilju, valja raditi u tvornici, praviti djecu, krstiti ih, slati u školu, odgajati ih u sistemu ograda i slobodom to zvati, a sanjarenja ostaviti za puste stranice dnevnika u kojima će sloboda kao cura koja ti se sviđa (a neznaš kako da joj priđeš) ostati nedostižna u rukama nekog grubijana kojem su snovi sasvim nepotrebno gubljenje vremena a sistem nešto normalno i nepovredivo, baš poput slobode koju smo negdje davno u strujanju vremena prosuli, zgazili, povrijedili, ranili, zaboravili, pretvorili u utopiju i maštanja ponekog patetičnog luđaka.
I zato braćo vi ne klonite duhom, nego samo veselo, površno, od sistema do ustava, od granice do carine, od učitelja do žandara, od RTL-a do Antene, mi gradimo sistem, a on gradi nas, u njemu proklet da je, u njemu je spas!
Koliko je takvoj "slobodi" kumovao karakter glavnog protagoniste romana, a koliko okolina, teško je procijeniti, vjerojatno se radi o nekoj vrsti paklenog pakta moje vlastite inertnosti i okoline koja voli ovakve poput mene, voli nas usmjeravati, savjetovati, podučavati, voli kontrolirati "slobodu" jer kontrola je moć, a moć je slatka, opojna poput meda i mirisa tamjana.
Naknadna svijest o križanjima na kojima sam trebao a iz nekog razloga nisam skrenuo, poprilično je uzaludna disciplina promišljanja, ali nameće se u svakom pitanju na koje nemam valjan odgovor, a takvih pitanja je puno, gdje je sve krenulo putem koji mi se sada čini pogrešnim, koji namjesto fino utabane staze liči na planinski kozji puteljak čije strmine prijete a nisko raslinje vrijeđa nažuljane tabane?
U rodilištu? Crkvi? Školi? Obitelji?
Tko je i kada zatomio onu klicu slobode u meni, tko je učinio nakaradnom i sramnom svaku spoznaju o slobodi rasuđivanja, odluka, tko je u ograde stavio svaki oblik slobodoumnog izražavanja i promišljanja?
Nisam odrastao i živio u Guantanamu ili tako nam dalekoj i degutantnoj S.Koreji koju gledamo sa podsmijehom a kitimo ironijom i cinizmom, ali unatoč tome ograde "slobode" su cijelo vrijeme bile tu oko mene, a njihov plašt pravednosti i neupitnosti se zaštitnički vijori iznad moje glave zaklanjajući svaku primisao o životu van sustava nametnutih vrijednosti, koje se "slobodom" zovu.
Imaju ove crtice teksta onaj prizvuk mladenačke naivnosti, one izlizane forme o curi koja ti se sviđa a ne znaš kako da joj priđeš, s leđa, frontalno ili da ipak nazovešpa spustiš slušalicu, na koncu se priča svede na bezbroj ispisanih stranica dnevnika gdje se pretpostavke i zaključci križaju poput listova svježe ubranog duhana, a cura koja ti se tako sviđa već odavno mrsi kosu, rađa djecu, kuha ćufte jednom od onih likova koje si smatrao sirovim šupcima.
Zbog svega toga osjećam se poput ribe u tranzicijskom periodu, od udice kao normalnog stanja do svijesti da iznad udice stoji štap, a nazad nema, upecan si, sada samo gledaš gore prema čamcu i proklinješ sudbinu šarana na rašljama.
Kao Ivan Zak o punoj Areni, Grand finalu i platinastoj nakladi, ja snivam o par redova kukuruza, kojoj kućici graha i nekoliko hrpica krumpira, negdje tamo u podnožju Anda, Čile, Peru, Argentina, osjećam miris slobode, vjetar u kosi, sunce na obrazu i sve te patetične pizdarije koje idu uz snove o slobodi, naknadnom pameću želim sve ono što sistem koji me stvorio smatra opasnim, sistem koji funkcionira nakaradno, sistem baziran na tiraniji, zasunima, ogradama.
Naravno, nakon ovih poetsko/lirskih prenemaganja, valja se iz podnožja Anda vratiti u zbilju, valja raditi u tvornici, praviti djecu, krstiti ih, slati u školu, odgajati ih u sistemu ograda i slobodom to zvati, a sanjarenja ostaviti za puste stranice dnevnika u kojima će sloboda kao cura koja ti se sviđa (a neznaš kako da joj priđeš) ostati nedostižna u rukama nekog grubijana kojem su snovi sasvim nepotrebno gubljenje vremena a sistem nešto normalno i nepovredivo, baš poput slobode koju smo negdje davno u strujanju vremena prosuli, zgazili, povrijedili, ranili, zaboravili, pretvorili u utopiju i maštanja ponekog patetičnog luđaka.
I zato braćo vi ne klonite duhom, nego samo veselo, površno, od sistema do ustava, od granice do carine, od učitelja do žandara, od RTL-a do Antene, mi gradimo sistem, a on gradi nas, u njemu proklet da je, u njemu je spas!
Nisam ja nešto naročito pametan lik, premda ovakva uvodna konstatacija vuče na sapunjanje daske gdje će se početna skromnost poskliznuti i u zaključku od malog pileta učiniti goropadnog sokola, ja doista smatram da je tome tako, nema nekog upečatljivog protuargumenta da ne bude baš tako, sklon sam golovima i promašajima u svojim misaonim dvojbama i zaključivanjima, a sve i kada padne gol, nerijetko se radi o autogolu.
Čemu uopće monolog ovog tipa?
Bio sam u crkvi na misi prije par dana, kao gost na ceremoniji krštenja, dakle više se radilo o izrazu poštovanja prema prijatelju nego što je moj duh iziskivao cjelivanje i obnovu, uostalom već dugo vremena moja izbrazdana duša cjeliva se riječima tamnoputih preachera sa plantaža pamuka, i to mi je sasvim dovoljan kontakt s nebesima.
Slušam svećenika drži propovjed, i ne smeta mi ništa, neću sada razglabati o mom osobnom shvaćanju religije, vjere pa i samog Boga u konačnici, osim jedne vrlo bitne stavke koja mene osobno ponajviše odbija od bilo kakvog kontakta sa klerom.
Retorika.
Velečasni nastupa kao pokojni Steve Jobs na predstavljanju novog modela iPhonea, suvereno, autoritativno, nedodirljivo, u navratima čak i prijeteći baš kao da posjeduje patent na samoga Boga, a ruku na srce, razloga za takav stav nema, propovjed mu ima više rupa od ementalera, ali dobro sad čuva ga dogma..
Nije crkva od jučer, ja sam od jučer i znam da svakim danom otkrijem pokoju kap tople vode, ali ne mogu se oteti dojmu da me čovjek sa oltara smatra ne baš pretjerano inteligentnim bićem, barem mu retorika ostavlja takav dojam i bljutav okus u ustima mojim.
No i ta spoznaja nije ono što djeluje u meni poražavajuće poput proljetnog sunca na već od smoga potamnjelu hrpicu snijega pokraj puta, mene ljudi deprimiraju, oni dobri naivni ljudi, prijatelji, rodbina, poznanici koje ovakvi monolozi ne dotiču ni najmanje.
Crkva je samo kockica u tom mozaiku olakog prihvaćanja omče oko vrata.Šta je sa drugim segmentima sem duhovnog u životima mnogih ljudi koje poznajem, volim, poštujem?
Informiranje.
Net.hr, 24SATA, Jutarnji list, Večernji list, RTL danas, Dnevnik.hr, čak i nije toliko bitno o kojim se tiskanim, TV ili internet medijima radi koliko im je zapravo svima zajednička pornografsko-voajeristička nota čiji senzacionalizam čini prevagu i donosi profit na uštrb relevantnosti i objektivnosti, a svaka "ozbiljna" tema se obrađuje na krajnje pristran način koji ovisi o trenutnom omjeru snaga političkih i financijskih moćnika.
Zabava.
Radio Antena, Turky party, Red carpet, RTL exclusiv, u velikoj mjeri Facebook gdje između ostalog također caruje voajerizam ali i samodopadnost, bolestan poriv izlaganja vlastite privatnosti u svrhu promocije samoga sebe, nakaradnost u nultom obliku, kladionice - te proklete izbe u kojima stoluje 1X2 taj nedokučivi misterij za mnoge očajnike željne materijalnih dobara bez krampa i motike.
Gadi mi se sve to, ali me i plaši.
Što mogu svome Andriji reći, kamo ga uputiti a da mu ne napravim medvjeđu uslugu koja će ga koštati ovakvih jalovih monologa od kojih glava boli a koristi neke i nema?
Ponavljam, nije tome tako što u mojoj glavi veliki um stanuje, to je tako jer je mene netko usmjerio, uputio me na staze od "trnja i žaoka" satkane, jel me zajebo?
Gledam klinca poznatog, roditelje mu poznajem, tata mu je dres kupio, čim se rodio u Dinamo upisao, nedjeljom poslije crkve šepelja za tatom do 1X2 monumenta, poslijepodne crtiće zbog teletexta ne gleda, Aca Lukas, Rozga i Thompson, Bog, crkva, Domovina i Ante Gotovina.
Sukus prvih 7 godina života.
Dijete upija, uči, formira svoj sustav vrijednosti na 1X2 platformi zasnovan, Rozgom opjevan, crkvom grijeha odriješen, Antom ohrabren i ojunačen.
I nije to najgore od svega, najgore je što nije jedini.
Nije jedini, a ja moram svjesno sina u to grotlo pustiti, moram ga uputiti i muke mu zadati, i biti će zbog toga vaki i naki, i čudan i namćor i filozof isprazni, zašto tako mora biti?
Zato što je stari izrazito mudar i pametan?
Jok, stari je prosječan, normalan, malko uvrnut sa svim manama i vrlinama, isti ko' ćaća mu i djed pokojni, isti kao i mnogi drugi kojih je mnogo, ali opet premalo da u ovoj zemlji naprave prevagu, recite mi da sam egotriper, recite mi da sam nasapunjao dasku sa početka priče, priznati ću grijehe sve, samo nakon što mi Keruma, Bebića, Bandića, Sanadera, Bozanića, Mamića, Milinovića, Kotromanovića, Todorića i mnoge druge voždove ovog naroda opravdate i smislenim njihovu ulogu učinite.
Čemu uopće monolog ovog tipa?
Bio sam u crkvi na misi prije par dana, kao gost na ceremoniji krštenja, dakle više se radilo o izrazu poštovanja prema prijatelju nego što je moj duh iziskivao cjelivanje i obnovu, uostalom već dugo vremena moja izbrazdana duša cjeliva se riječima tamnoputih preachera sa plantaža pamuka, i to mi je sasvim dovoljan kontakt s nebesima.
Slušam svećenika drži propovjed, i ne smeta mi ništa, neću sada razglabati o mom osobnom shvaćanju religije, vjere pa i samog Boga u konačnici, osim jedne vrlo bitne stavke koja mene osobno ponajviše odbija od bilo kakvog kontakta sa klerom.
Retorika.
Velečasni nastupa kao pokojni Steve Jobs na predstavljanju novog modela iPhonea, suvereno, autoritativno, nedodirljivo, u navratima čak i prijeteći baš kao da posjeduje patent na samoga Boga, a ruku na srce, razloga za takav stav nema, propovjed mu ima više rupa od ementalera, ali dobro sad čuva ga dogma..
Nije crkva od jučer, ja sam od jučer i znam da svakim danom otkrijem pokoju kap tople vode, ali ne mogu se oteti dojmu da me čovjek sa oltara smatra ne baš pretjerano inteligentnim bićem, barem mu retorika ostavlja takav dojam i bljutav okus u ustima mojim.
No i ta spoznaja nije ono što djeluje u meni poražavajuće poput proljetnog sunca na već od smoga potamnjelu hrpicu snijega pokraj puta, mene ljudi deprimiraju, oni dobri naivni ljudi, prijatelji, rodbina, poznanici koje ovakvi monolozi ne dotiču ni najmanje.
Crkva je samo kockica u tom mozaiku olakog prihvaćanja omče oko vrata.Šta je sa drugim segmentima sem duhovnog u životima mnogih ljudi koje poznajem, volim, poštujem?
Informiranje.
Net.hr, 24SATA, Jutarnji list, Večernji list, RTL danas, Dnevnik.hr, čak i nije toliko bitno o kojim se tiskanim, TV ili internet medijima radi koliko im je zapravo svima zajednička pornografsko-voajeristička nota čiji senzacionalizam čini prevagu i donosi profit na uštrb relevantnosti i objektivnosti, a svaka "ozbiljna" tema se obrađuje na krajnje pristran način koji ovisi o trenutnom omjeru snaga političkih i financijskih moćnika.
Zabava.
Radio Antena, Turky party, Red carpet, RTL exclusiv, u velikoj mjeri Facebook gdje između ostalog također caruje voajerizam ali i samodopadnost, bolestan poriv izlaganja vlastite privatnosti u svrhu promocije samoga sebe, nakaradnost u nultom obliku, kladionice - te proklete izbe u kojima stoluje 1X2 taj nedokučivi misterij za mnoge očajnike željne materijalnih dobara bez krampa i motike.
Gadi mi se sve to, ali me i plaši.
Što mogu svome Andriji reći, kamo ga uputiti a da mu ne napravim medvjeđu uslugu koja će ga koštati ovakvih jalovih monologa od kojih glava boli a koristi neke i nema?
Ponavljam, nije tome tako što u mojoj glavi veliki um stanuje, to je tako jer je mene netko usmjerio, uputio me na staze od "trnja i žaoka" satkane, jel me zajebo?
Gledam klinca poznatog, roditelje mu poznajem, tata mu je dres kupio, čim se rodio u Dinamo upisao, nedjeljom poslije crkve šepelja za tatom do 1X2 monumenta, poslijepodne crtiće zbog teletexta ne gleda, Aca Lukas, Rozga i Thompson, Bog, crkva, Domovina i Ante Gotovina.
Sukus prvih 7 godina života.
Dijete upija, uči, formira svoj sustav vrijednosti na 1X2 platformi zasnovan, Rozgom opjevan, crkvom grijeha odriješen, Antom ohrabren i ojunačen.
I nije to najgore od svega, najgore je što nije jedini.
Nije jedini, a ja moram svjesno sina u to grotlo pustiti, moram ga uputiti i muke mu zadati, i biti će zbog toga vaki i naki, i čudan i namćor i filozof isprazni, zašto tako mora biti?
Zato što je stari izrazito mudar i pametan?
Jok, stari je prosječan, normalan, malko uvrnut sa svim manama i vrlinama, isti ko' ćaća mu i djed pokojni, isti kao i mnogi drugi kojih je mnogo, ali opet premalo da u ovoj zemlji naprave prevagu, recite mi da sam egotriper, recite mi da sam nasapunjao dasku sa početka priče, priznati ću grijehe sve, samo nakon što mi Keruma, Bebića, Bandića, Sanadera, Bozanića, Mamića, Milinovića, Kotromanovića, Todorića i mnoge druge voždove ovog naroda opravdate i smislenim njihovu ulogu učinite.
Top ocjena: OutlawRebel 41 5
ovo tvoje me ponukalo da nastavim sibirski krug (direktno iz glave :-) )
Eto vidiš :)
Domino efekt.
A iz glave, dabome, odakle drugo :)
PS. Zaboravih reći, ovaj prvi odlomak "Weltschmerz" napisan je danas, direktno iz glave na zaslon iPhonea 3gs. Eto tek toliko :)
Da ne bi bilo da lažem evo linka http://outlawrebel.blogger.ba/
a meni se baš pred očima stvorila prekrasna slika nepreglednih žitnih polja Ukrajine, i to ona koja se protežu čak do Urala!!! Šalim se, danas sam odlično raspoložena. Dobro je s vremena na vrijeme razliti žuč. pogotovo kad imaš što razliti!
ma čuj ti-meni je već glupo tebe hvalit-al ti si umjetnk duše!!
Smiješno, ali tvoji odlomci me uvijek nadahnu. prvo što mi je odzvonilo u glavi je pjesma Hladnog piva Politika me u životu uvijek pratila u stopu.... odlična pjesma, evo još ju pjevušim. Drugo: sjetila se savjeta mog tate: D., što god radila jednoga dana u životu, nikad nemoj zaboraviti da si prije svega čovjek, i uvijek imaj svoje ja.
Da. Tate znaju mudrovati :)
Najveća je nagrada i satisfakcija za mene, ako moj tekst ili rečenica bude inicijator i pokretač misli, osjećaja. Hvala.
ne brini, rješih krivo objavljeni komentar!!! samo tako nastavi
Ma u biti ovaj zadnji odlomak sam greškom objavio ovdje a zapravo pripada drugoj knjizi, pa bi bilo fobro pobrisati ga!? Hvala.
sviđa mi se ovo Ludilo je poput peludi...., ostalo, svaki komentar je dobrodošla reklama.
Sve je to ok, ali puno je teže ići kroz život razmišljajući, opterećuje. Zamisli kako je jednostavno tom pustinjskom voluharu, sve mu je servirano, ne mora ništa raditi, ne mora razmišljati, s vremena na vrijeme ga netko pomazi, je da živi kratko i bez sadržaja, ali šta mu fali. tisuću puta sam sebi rekla kako bi mi život bio lakši da ne razmišljam, recimo da sam lijepa i dovoljno lukava za uhvatit nekakvog koliko toliko ok tipa, iskorištavati ga i uživati, ništa ne raditi, jedini domet u razmišljanju da mi je za kojeg dizajnera da se odlučim, kojeg od tipova sa hrpe da uhvatim za ljubavnika, ali eto ja se uhvatila razmišljanja.
ej, sve ok, ali ne slažem se sa ovim odgojiti ga da ne voli ljude. Odgojiti ga da može razaznati do koje granice pružati i primati ljubav, do koje granice davati i otvarati se prema drugima svakako da, ali odgajati ga u nepovjerenju prema ljudima, mislim da nije dobro. pusa malom bebaču :)
Da. Izrazio sam se tako možda malopre kruto. Više bi volio da odgoj ide u smjeru kako si opisala.
Prošlu školsku godinu sam se svađala sa učiteljicom starijeg sina dobrih 45 minuta, sva sreća da je imala zakazano kod frizera jer ne znam kako bi to završilo. Inače nisam osoba koja se zna svađati, dosta sam tolerantna, imam razumijevanja za tuđe stavove, ali to je bio problem kojeg sam potiskivala tri školske godine i jednostavno sam eksplodirala. a okidač je bila njena izjava da ja dosta tolerantno i liberalno odgajam svoje dijete, te da naše školstvo, odnosno društvo u cjelini nije zrelo za djecu individualce sa svojim stavovima, te da ona samo u njegovom interesu meni prigovara za takav odgoj. I to je rekla baš meni, osobi koja se u dalmatinskoj zagori, srcu zadrtosti i patrijarhizma prije 40 godina hvala bogu odgajala liberalnije od današnjih najliberalnijih metoda odgoja. Ako se uopće odgoj takvog tipa može zvati liberalnim. Ja ga smatram jedinim ispravnim, za druge metode ne znam, svjesna sam činjenice da su moja djeca samostalne jedinke od prvog udisaja, nekad mi se čini da su se formirali u jedinke i prije nego sam ih rodila, da su spoj svih prijašnjih iskustava i saznanja njihovih predaka, i moje je da ih usmjeravam, kad vidim da će krenuti krivim smjerom da ih vratim na pravi, naučiti ih donositi prave odluke, ukazati im na činjenicu da će sami snositi posljedice svojih odluka, poticati ih na razmišljanje, uživati s njima i pružiti im maksimalnu podršku u svemu. I onda mi jedna uskogrudna učiteljica spočita moj način odgoja. Ali nije ona kriva, društvo je stvarno takvo, vladajućoj strukturi takva populacija odgovara, što primitivnija masa lakše se manipulira.
ti malo pišeš malo ne, daj budi konzistentan jer pišeš super :-)
dave@ pišem ja non stop
www.buntovnikbezakorda.com/
ovdje objavim tu i tamo nešto onako radi reda, premalo akcije je na TYB, šteta
uh, mislila sam da si stavio nešto novo, ovo već čitala :)
Ovo sam tek sad otkrila... i odlično je.. kao profesor hrvatskog mogu samo reći - sjedi, 5. Da si sad u mom razredu, teško da bi pao godinu, trebao bi mi samo jednom pokazati zadaćnicu :)
U veselom iščekivanju novih tekstova... :)
ha ha, kompliment od profesorice 13 godina prekasno, nema veze :-D
e, ovo je nešto novo, nisam ti bila na blogu već neko vrijeme! uvijek zadovoljstvo pročitat nešto tvoje!
Znaš kak to ide... zasluge i pohvale uvijek dođu prekasno.. ali ipak dođu...
Meni je ovo - misli globalno, djeluj lokalno tekst. Gle, istina je da svi laprdaju i filozofiraju, a oko sebe imaju groblje. Zato valjda i troše dane na silne analize i promišljanja o teorijama svega, da ne bi morali pogledati u mulj oko sebe. To tak ide i to tak je .. Al sve dok su dobri ljudi oko tebe, who cares za ove druge? :)
Eh, stari moj, hoće to tako... samo mene nije spasio nitko na ulasku u jedno takvo mjesto..
Nego, imala sam i ja epizodu s baobabom. sve se bojim da nije bio isti rođendan ...
hahaha, ok, ja sam svoje odlučila gurati nasilno u crkvu, pametni su to dečki, do 14te će shvatiti o čemu se radi, a sve u svrhu da ih u nedostatku nade, u trenucima očaja, u traženju nečeg "vrijednog" u životu ne ćopi kakva sekta :)