Žuč je često najbolja tinta.
Prosipa se i razvija papirom poput pšenice nepreglednim žitnim poljima Ukrajine koja se protežu sve tamo do Urala. Ako ćemo srati.
Ako nećemo srati i lutati kobojagi neznam kakvim lirskim dramaturgijama i opisima, doći ćemo do zaključka kako nas jad, bijeda, bijes i naposlijetku žuč tjeraju da mantramo i mozgujemo o stvarima na koje teško utjecati možemo. Barem kao pojedinci. Kao pojedinac u ovoj Balkanskoj memli osuđeni ste na život u milosti ili nemilosti kabadahija i protuha iz taloga Balkanskog javašluka.
Količina primitivizma i poniženja koju je mali dio zdravorazumskog življa Balkana spreman trpjeti, je zapravo nevjerovatna. Ta ljudi moji, mi smo toliko izmeta izjeli da narednih tisuću godina možemo ružine latice cuclati, ali ne, Balkancu izmeta nikada dosta, izmet ga hrani, izmet ga odgaja. "Suđeno ti je da i ti na svome mobilnom telefonu imaš hit Bižuteriju", glasi jedna zapravo groteskna i ironična reklama sa TV-a, u kojoj ima istine puno više no što se na prvi pogled čini.
Uistinu "suđeno mi je", jer lakše mi je kao prst sudbine prihvatiti ovu memlu i vonj Balkana, nego pokušati mijenjati nešto. Linija manjeg otpora, trpi i prosipaj žuč na za kabadahije bezazlenim mjestima, u skrivenim kutevima blogerskih revolucija uma. Kako da memlu i vonj zamijenim nečim mirisnim i radosnim? Da pišem?
Evo pišem, žuč mi je tinta, pošaljem je ponekad poput salve ćoraka na internetske adrese kabadahija koji mi se smiju i izruguju, koji ne mare za moju žuč, za njih sam samo redikul, pena, bezazleno zanovijetalo.
Weltschmerz? Bolujem li svoj weltschmerz?
Moguće.
Sasvim je moguće da bolujem boli romantičarskih tlapnji i nedostižnih ideala. Sasvim je moguće da moja žuč u tintu prelivena ostavlja dojam umnog oboljenja sa dijagnozom sanjarenja. Bolujući weltschmerz, mnogi naivci okončati će bol, tako da okončaju svoj život, nestanu, sagore poput iskre pred zalazak sunca na obroncima Schwarzvalda. Ako ćemo srati.
Ako nećemo srati i od polupijanih boemskih vucibatina praviti heroje čija ždrijela jurišaju za absintom i konjakom pod krinkom weltschmerza, onda ćemo prihvatiti jednostavnu činjenicu da nam je suđeno odrobijati ovaj život u čangrizanju i prosipanju žuči jer svijet nije po nama krojen. Kako starim, tako bol polako ali sigurno prolazi svoju metamorfozu ka' ravnodušnosti, na Balkanu to bi bilo otprilike ovako "jao Bože šta me snađe" u "boli me kurac za sve".
Polako se svjetska bol preobražava u onu međunožnu, bez fizičke potrebe za Urosalom Belupo, čisto ona imaginarna bol, kojom skidaš teret boli sa iznurenog mozga. Sadiš karanfile, obrezuješ voćke, hraniš mačke.
A weltschmerz?
Weltschmerz će biti negdje daleko, potisnut, zaboravljen, uzaludan i krajnje nebitan. Barem za smokve i kruške čije pupoljke nestrpljivo iščekuješ dok mačor prede ti u krilu.
Politika, već u najranijem djetinjstvu uz prve kirvaje (kirbaje- kako sam ih dugo nazivao), ringišpile, šukrine sladolede, negdje u tom mozaiku dječijih radosti i doba bezbrižnosti na žalost smjestila se i politika, vrlo rano sam se našao u doticaju tih ćudljivih krakova koji te ne pitaju puno, zgrabe te i okrenu ti život naopačke, ringišpil se zaustavi, šukrine sladolede zamjene neki novi do tada nepoznati okusi, nebrige postaju brige.
Stari mi često pripomene :" Sine ništa u životu nije sigurno osim toga da ti nikada nećeš biti političar, ti nisi glava za politiku". Nasmijava me to, u principu
to smatram komplimentom, ali smijem se iz razloga što sam po tom pitanju poprilično sličan ocu, ocu koji je tih nesretnih godina bio u politici, silom prilika okušao se u tom zanatu a imao je dvije glavne mane.
Prvi nedostatak mu je bila načitanost, ogromno neformalno obrazovanje, svijet u kojem Gogoljev i Dostojevski uistinu nešto znače, svijet u kojem je Kiš bio junak našeg doba, ne gorštaci spremni na krv, na argument sile koji je u to vrijeme postajao jedini argument koji vrijedi.
Druga velika mana mu je bilo to duboko iskreno uvjerenje kako i on može nešto učiniti, kako može nešto promijeniti, istinsko uvjerenje da i šaran među
morskim psima može plivati.
No kako to obično biva triježnjenje dolazi vrlo brzo i vrlo bolno, ideali i
vjerovanja se poput božićnih kristalnih kugli razbijaju o tvrdi pod surovosti koju
u sebi nosi čovjek, egoizam, hedonizam, nepotizam, vrlo brzo se politika
pretvara u labirint, u nepregledni niz naizgled zatvorenih krugova, naizgled
zatvorenih iz razloga što ipak imaš mogućnost izbora.
Prvi izbor je izaći iz tog kruga, napustiti tu žabokrečinu, ponijeti sa sobom
svoje poljuljane ideale, ponijeti sa sobom neka iskustva, razočaranja, vlastitu
riječ i obraz.
Drugi izbor je u tom naizgled zatvorenom krugu primjetiti ona mala vratašca
što se naziru na samom dnu žabokrečine, malena vrata taman dovoljna da se
provučeš kroz njih, dovoljna samo za tebe, spremno ostavljaš svoje ideale,
svoju riječ, svoj obraz, uranjaš u žabokrečinu i provlačiš se kroz ta malena
vrata koja te vode dalje, u novi krug, novu žabokrečinu i do nekih novih
možda još manjih vratašca.
Kada je riječ o mome ocu prvi izbor je bio od samog početka na vidiku,
zapravo vjerujem kako je ista stvar i kod velike većine ljudi oko mene, kod te
velike tihe, neprimjetne većine koja nije spremna zaranjati u žabokrečine i
provlačiti se kroz labirinte jada i taštine, šarani gledaju a štuke kolo vode,
barem za sada, barem kod nas.
Dakako svi smo mi krvavi ispod kože, svatko od nas sebe gleda u posebnom
svjetlu, ljude koje volimo i poštujemo gledamo na poseban način, zamišljamo
sebe i njih često u situacijama u kojima nikada nismo bili i dajemo im epitete i
vrline na osnovu pretpostavki da bi se oni ponašali baš tako kako mi
zamišljamo, katkad se i prevarimo, prilika učini lopova, ambicija šarana u
štuku pretvara, osjećaje i duh materijalizam obuzima.
Iz straha od vlastite preobrazbe u nešto što nikako ne bi htio biti u glavi sam
si davno stvorio slijed, svoj mali privatni zatvoreni krug, svoj ringišpil ispod
kojeg ne tavori žabokrečina, ispod kojeg nema malih vratašca uzmicanja od
vlastitih uvjerenja.
Prvo mjesto na toj ljestvici zauzima RIJEČ, moja riječ, moja vlastita relikvija u
koju čvrsto vjerujem i koju sam spreman održati i ispuniti dok u meni života
ima, ma koliko tu patetike bilo, taj stav mi daje za pravo u ogledalu se
pogledati bez srama, ako toga nestane onda kvragu neka ide sve.
Drugo mjesto zauzima OBRAZ, obraz koji je usko povezan sa prvim mjestom,
obraz koji mi daje snagu da ljude oko sebe gledam u oči, da se ne sramim
tko sam, što sam, odakle sam, da se ne sramim onoga što sam postigao ili što
nisam postigao u životu, da se ne sramim grešaka i propusta koji se svakome
potkradu barem jednom u životu, ne sramim se jer mogu reći da sam sačuvao
obraz.
Treće mjesto u tom nizu zauzima i ono neizbježno MATERIJALNO,
materijalno bez kojeg je teško ili gotovo ne moguće živjeti, materijalno koje je
izvor gotovo svih zala ovoga svijeta u kojem živimo, nužno zlo od kojeg se
sakriti ne možemo.
To je taj niz koji mi puno znači, puno mi znači baš takav redosljed ljudskog
poimanja vrijednosti, znam da pomalo čujem Sancha kako pokraj mene
trčkara, no živim u svijetu gdje taj redosljed je obrnut, živim u svijetu gdje ljudi koji
su autoriteti ne poštuju taj redosljed, ljudi su ga okrenuli naopačke i spremno zagnjurili svoje riječi i obraze u žabokrečinu u ime materijalnog.
Biti će ljudi kojima je ovo sve patetično i naivno, ljudi koji su trezveniji od
mene, ljudi koji čvršće stoje na zemlji i glavu drže ispod oblaka, ljudi koji
misle da mogu a možda jednom i budu promijenili ovaj svijet na bolje, ja ipak istupam iz tog kruga, linija manjeg otpora, kukavičluk ili nešto treće, nazovite to kako hoćete no stari je bio u pravu :
Nikad političara od mene.
Stari mi često pripomene :" Sine ništa u životu nije sigurno osim toga da ti nikada nećeš biti političar, ti nisi glava za politiku". Nasmijava me to, u principu
to smatram komplimentom, ali smijem se iz razloga što sam po tom pitanju poprilično sličan ocu, ocu koji je tih nesretnih godina bio u politici, silom prilika okušao se u tom zanatu a imao je dvije glavne mane.
Prvi nedostatak mu je bila načitanost, ogromno neformalno obrazovanje, svijet u kojem Gogoljev i Dostojevski uistinu nešto znače, svijet u kojem je Kiš bio junak našeg doba, ne gorštaci spremni na krv, na argument sile koji je u to vrijeme postajao jedini argument koji vrijedi.
Druga velika mana mu je bilo to duboko iskreno uvjerenje kako i on može nešto učiniti, kako može nešto promijeniti, istinsko uvjerenje da i šaran među
morskim psima može plivati.
No kako to obično biva triježnjenje dolazi vrlo brzo i vrlo bolno, ideali i
vjerovanja se poput božićnih kristalnih kugli razbijaju o tvrdi pod surovosti koju
u sebi nosi čovjek, egoizam, hedonizam, nepotizam, vrlo brzo se politika
pretvara u labirint, u nepregledni niz naizgled zatvorenih krugova, naizgled
zatvorenih iz razloga što ipak imaš mogućnost izbora.
Prvi izbor je izaći iz tog kruga, napustiti tu žabokrečinu, ponijeti sa sobom
svoje poljuljane ideale, ponijeti sa sobom neka iskustva, razočaranja, vlastitu
riječ i obraz.
Drugi izbor je u tom naizgled zatvorenom krugu primjetiti ona mala vratašca
što se naziru na samom dnu žabokrečine, malena vrata taman dovoljna da se
provučeš kroz njih, dovoljna samo za tebe, spremno ostavljaš svoje ideale,
svoju riječ, svoj obraz, uranjaš u žabokrečinu i provlačiš se kroz ta malena
vrata koja te vode dalje, u novi krug, novu žabokrečinu i do nekih novih
možda još manjih vratašca.
Kada je riječ o mome ocu prvi izbor je bio od samog početka na vidiku,
zapravo vjerujem kako je ista stvar i kod velike većine ljudi oko mene, kod te
velike tihe, neprimjetne većine koja nije spremna zaranjati u žabokrečine i
provlačiti se kroz labirinte jada i taštine, šarani gledaju a štuke kolo vode,
barem za sada, barem kod nas.
Dakako svi smo mi krvavi ispod kože, svatko od nas sebe gleda u posebnom
svjetlu, ljude koje volimo i poštujemo gledamo na poseban način, zamišljamo
sebe i njih često u situacijama u kojima nikada nismo bili i dajemo im epitete i
vrline na osnovu pretpostavki da bi se oni ponašali baš tako kako mi
zamišljamo, katkad se i prevarimo, prilika učini lopova, ambicija šarana u
štuku pretvara, osjećaje i duh materijalizam obuzima.
Iz straha od vlastite preobrazbe u nešto što nikako ne bi htio biti u glavi sam
si davno stvorio slijed, svoj mali privatni zatvoreni krug, svoj ringišpil ispod
kojeg ne tavori žabokrečina, ispod kojeg nema malih vratašca uzmicanja od
vlastitih uvjerenja.
Prvo mjesto na toj ljestvici zauzima RIJEČ, moja riječ, moja vlastita relikvija u
koju čvrsto vjerujem i koju sam spreman održati i ispuniti dok u meni života
ima, ma koliko tu patetike bilo, taj stav mi daje za pravo u ogledalu se
pogledati bez srama, ako toga nestane onda kvragu neka ide sve.
Drugo mjesto zauzima OBRAZ, obraz koji je usko povezan sa prvim mjestom,
obraz koji mi daje snagu da ljude oko sebe gledam u oči, da se ne sramim
tko sam, što sam, odakle sam, da se ne sramim onoga što sam postigao ili što
nisam postigao u životu, da se ne sramim grešaka i propusta koji se svakome
potkradu barem jednom u životu, ne sramim se jer mogu reći da sam sačuvao
obraz.
Treće mjesto u tom nizu zauzima i ono neizbježno MATERIJALNO,
materijalno bez kojeg je teško ili gotovo ne moguće živjeti, materijalno koje je
izvor gotovo svih zala ovoga svijeta u kojem živimo, nužno zlo od kojeg se
sakriti ne možemo.
To je taj niz koji mi puno znači, puno mi znači baš takav redosljed ljudskog
poimanja vrijednosti, znam da pomalo čujem Sancha kako pokraj mene
trčkara, no živim u svijetu gdje taj redosljed je obrnut, živim u svijetu gdje ljudi koji
su autoriteti ne poštuju taj redosljed, ljudi su ga okrenuli naopačke i spremno zagnjurili svoje riječi i obraze u žabokrečinu u ime materijalnog.
Biti će ljudi kojima je ovo sve patetično i naivno, ljudi koji su trezveniji od
mene, ljudi koji čvršće stoje na zemlji i glavu drže ispod oblaka, ljudi koji
misle da mogu a možda jednom i budu promijenili ovaj svijet na bolje, ja ipak istupam iz tog kruga, linija manjeg otpora, kukavičluk ili nešto treće, nazovite to kako hoćete no stari je bio u pravu :
Nikad političara od mene.
"Ne znam tko su ti ljudi niti što žele, ali jednostavno mi se gade.."
Eto tako, baš tim riječima, iznurenog pogleda i krvavih ušiju započeo je priču o duhovima Brloga jedan moj stari poznanik.
Duhovi koji ga proganjaju, nalik su vukovima ali ne baš toliko dlakavi, kreću se u čoporima, ali opet često napadaju sami. Zavijaju, ali katkad i zalaju, pa čak i zapjevaju ili barem pokušavaju pjevati. Grebu po gitarama, oskvrnjuju sintisajzere, igraju se cimbalima, mono i stereo njima ništa ne znači, akordi su za njih nužno zlo. Na leđima ne baš toliko dlakavima, nose stare jutene vreće od čaja, baš one koje su žuti robovi Kine punili kako bi bijela europska aristrokracija imala čime sladiti nezajažljiva nepca u dokonim popodnevnim satima.
Mjesto čaja koji sladi nepca, u ovim vrećama spodobe nose muziku.
Muziku!?
Da, baš muziku, barem je Oni tako nazivaju, na CD-ima nevješto rukom ukrašenima pronose urlike i zavijanja svoga Brloga, svoje fobije, strahove, svoje nemire kojima opsjedaju nepoznate i poznate prolaznike, gurajući im nespretno iscrtane nosače patnje i straha u nevine, djevičanske ruke čiji poput svile meki dlanovi nisu navikli na bol.
Duhovi su iz Zadra potekli, a priča ide dalje, kada napadaju ili prilaze pojilu kreću se u Čoporu, kada samuju u svom "dobrom ludilu", obitavaju u Robertu Vodanoviću kao vrhovnom Biću svoje egzistencije.
Dakle njih je Čopor, ali On je sam, odnosno On Roberto je Čopor dok nije sam, hm, zapravo ne znam više ni ja, nisam siguran da uopće želim saznati, uglavnom to je samo jedan u nizu paradoksa koje sam čuo vezano uz nešto što se zove Brlog Records i dolazi iz Zadra.
Priča nas vraća u 2006 godinu, zametak Brloga i stihije koja će se kasnije iz njega razviti - zove se "Gomila slika", potpisao Čopor. Bio je to prvi u nizu nevješto rukom iscrtanih albuma poteklih iz Brloga, prvi D.I.Y lo-fi art projekt čija priča seže mnogo dublje od pukog nabrajanja stihova uz škripu akustične gitare, strast, ljubav, ludilo, svaki crtež, svaki stih, svaki ručno izrađeni primjerak albuma je tu zbog, strasti, ljubavi i ludila.
Ludilo je poput peludi, proći će mnoge krajeve, jahati će mnoge vjetrove, iritirati mnoge noseve, no na koncu naći će sebi slične i razmnožiti se.
Tako je bilo i ovaj put.
Kako su godine prolazile Čopor je sve manje bio sam a sve više poprimao konture, ideje i običaje pravog pravcatog čopora sazdanog u najmanju ruku od šarolikog rekao bih čak čudnovatog društva.
Dr.Ago, Miki Solus, Nas Dva, Olovni Ples, (izmenavremena), Ivan Škrabe, Prkos Drumski, Nevjerni Tomo samo su neki od zaraženih virusom "dobrog ludila" koji je nastao u sumnjivim polulegalnim lo-fi labaratorijskim pokusima na čijem čelu je Roberto Vodanović.
No kakve to veze ima sa krvavim ušima i osjećajem gađenja sa početka priče?
Povezanost se nalazi u dvojakim osjećajima koji proizlaze iz kontakta sa članovima i proizvodima Brloga, istovremeno izazivaju osjećaj gađenja i radosti susreta, u jednom trenutku opiti će vas radošću prekrasnih stihova, a odmah zatim sasjeći minimalističkim zvukovnim bravurozama koje vas vode granicama zdravog razuma.
Dakle, ne poznavajući ih, oni mi se gade, no u istoj emociji ja im se divim. Paradoks?
Ne znam ni sam, možda se jednostavno radi o tom "dobrom ludilu" koje propagiraju, "dobro ludilo" koje je poput neke vrste religije Brloga na čijem čelu je njegova svetost Čopor.
Ako sam i pretjerao, nema veze, izrazio sam sebe, a to je ono što je bitno, barem tako zbore ovi što mi se gade. Dlakave prikaze sa jutenim vrećama jednog će dana pokucati i na vaša mala, drvena vratašca na velikoj okrugloj glavi koju nosite na slabim ramenima.
Hoćete li im otvoriti i pustiti da vas obuzme virus "dobrog ludila" ili će te s gnušanjem začepiti uši i s gađenjem okrenuti glavu, možda čak i ne ovisi toliko o vama, koliko ovisi o slobodi vašeg uma i mogućnosti apsorbiranja katkad teško shvatljivih, ali na koncu tako normalnih i tako ljudskih osjećaja.
Prije no što spodobe same pronađu vas, zavirite u Brlog Records prepun znoja, patnje, strahova, ludila, besplatnih albuma i (gotovo kao u filmu) ljubavi:
Download
Eto tako, baš tim riječima, iznurenog pogleda i krvavih ušiju započeo je priču o duhovima Brloga jedan moj stari poznanik.
Duhovi koji ga proganjaju, nalik su vukovima ali ne baš toliko dlakavi, kreću se u čoporima, ali opet često napadaju sami. Zavijaju, ali katkad i zalaju, pa čak i zapjevaju ili barem pokušavaju pjevati. Grebu po gitarama, oskvrnjuju sintisajzere, igraju se cimbalima, mono i stereo njima ništa ne znači, akordi su za njih nužno zlo. Na leđima ne baš toliko dlakavima, nose stare jutene vreće od čaja, baš one koje su žuti robovi Kine punili kako bi bijela europska aristrokracija imala čime sladiti nezajažljiva nepca u dokonim popodnevnim satima.
Mjesto čaja koji sladi nepca, u ovim vrećama spodobe nose muziku.
Muziku!?
Da, baš muziku, barem je Oni tako nazivaju, na CD-ima nevješto rukom ukrašenima pronose urlike i zavijanja svoga Brloga, svoje fobije, strahove, svoje nemire kojima opsjedaju nepoznate i poznate prolaznike, gurajući im nespretno iscrtane nosače patnje i straha u nevine, djevičanske ruke čiji poput svile meki dlanovi nisu navikli na bol.
Duhovi su iz Zadra potekli, a priča ide dalje, kada napadaju ili prilaze pojilu kreću se u Čoporu, kada samuju u svom "dobrom ludilu", obitavaju u Robertu Vodanoviću kao vrhovnom Biću svoje egzistencije.
Dakle njih je Čopor, ali On je sam, odnosno On Roberto je Čopor dok nije sam, hm, zapravo ne znam više ni ja, nisam siguran da uopće želim saznati, uglavnom to je samo jedan u nizu paradoksa koje sam čuo vezano uz nešto što se zove Brlog Records i dolazi iz Zadra.
Priča nas vraća u 2006 godinu, zametak Brloga i stihije koja će se kasnije iz njega razviti - zove se "Gomila slika", potpisao Čopor. Bio je to prvi u nizu nevješto rukom iscrtanih albuma poteklih iz Brloga, prvi D.I.Y lo-fi art projekt čija priča seže mnogo dublje od pukog nabrajanja stihova uz škripu akustične gitare, strast, ljubav, ludilo, svaki crtež, svaki stih, svaki ručno izrađeni primjerak albuma je tu zbog, strasti, ljubavi i ludila.
Ludilo je poput peludi, proći će mnoge krajeve, jahati će mnoge vjetrove, iritirati mnoge noseve, no na koncu naći će sebi slične i razmnožiti se.
Tako je bilo i ovaj put.
Kako su godine prolazile Čopor je sve manje bio sam a sve više poprimao konture, ideje i običaje pravog pravcatog čopora sazdanog u najmanju ruku od šarolikog rekao bih čak čudnovatog društva.
Dr.Ago, Miki Solus, Nas Dva, Olovni Ples, (izmenavremena), Ivan Škrabe, Prkos Drumski, Nevjerni Tomo samo su neki od zaraženih virusom "dobrog ludila" koji je nastao u sumnjivim polulegalnim lo-fi labaratorijskim pokusima na čijem čelu je Roberto Vodanović.
No kakve to veze ima sa krvavim ušima i osjećajem gađenja sa početka priče?
Povezanost se nalazi u dvojakim osjećajima koji proizlaze iz kontakta sa članovima i proizvodima Brloga, istovremeno izazivaju osjećaj gađenja i radosti susreta, u jednom trenutku opiti će vas radošću prekrasnih stihova, a odmah zatim sasjeći minimalističkim zvukovnim bravurozama koje vas vode granicama zdravog razuma.
Dakle, ne poznavajući ih, oni mi se gade, no u istoj emociji ja im se divim. Paradoks?
Ne znam ni sam, možda se jednostavno radi o tom "dobrom ludilu" koje propagiraju, "dobro ludilo" koje je poput neke vrste religije Brloga na čijem čelu je njegova svetost Čopor.
Ako sam i pretjerao, nema veze, izrazio sam sebe, a to je ono što je bitno, barem tako zbore ovi što mi se gade. Dlakave prikaze sa jutenim vrećama jednog će dana pokucati i na vaša mala, drvena vratašca na velikoj okrugloj glavi koju nosite na slabim ramenima.
Hoćete li im otvoriti i pustiti da vas obuzme virus "dobrog ludila" ili će te s gnušanjem začepiti uši i s gađenjem okrenuti glavu, možda čak i ne ovisi toliko o vama, koliko ovisi o slobodi vašeg uma i mogućnosti apsorbiranja katkad teško shvatljivih, ali na koncu tako normalnih i tako ljudskih osjećaja.
Prije no što spodobe same pronađu vas, zavirite u Brlog Records prepun znoja, patnje, strahova, ludila, besplatnih albuma i (gotovo kao u filmu) ljubavi:
Download
Biti ambiciozan i vući naprijed se u principu smatra kvalitetom, dobrom osobinom, poželjnom karakternom osobinom koja uvijek želi bolje, koja uvijek želi više..
To "bolje" i "više" ne mora nužno biti hedonistički poriv u svrhu osobnog zadovoljstva i ugode dotičnog ambicioznog pojedinca, ambicija može biti korisna i u širem smislu i za širi spektar ljudi, odnosno za čitavo društvo u cjelini.
Nažalost sve češće smo svjedoci one tamnije strane ambicioznosti, tj. onih pojedinaca koje nazivamo "bolesno" ambicioznim, pojedinci lišeni bilo kakvih skrupula, pojedinci lišeni emocija i svih drugih osobina koje možemo svrstati pod kategoriju humanosti odnosno ljudskosti.
Moj dosadašnji životni vijek zasigurno nije reprezentativni primjer kvalitetnog i po nekim našim ljudskim normama ispravnog načina življenja, tako da se ne mogu postavljati meritornim ili u ulogu suca i porote u tom pogledu, sigurno sam češće griješio nego ispravno postupao, sigurno sam neke bitne aspekte života zanemario dok sam nekim drugim aspektima dao pretjerani dio energije i pozornosti, no u krajnjem slučaju barem si ako ništa utvaram da sam donekle svjestan tih činjenica, barem ponekad pokušavam sam sa sobom razgovarati, propitkivati se, pokušavam se oduprijeti vlastitoj "kafkijanskoj" pretvorbi u "ritam mašinu" koja uz uredno servisiranje i hranjenje bez većih anomalija udara svoj jednolični zadani takt.
Razmišljam..
Zvuči jednostavno, no velikoj većini ipak nedostižno, ne bih volio ispasti pretenciozan, ne bih se svrstavao u kategoriju intelektualne elite jer nisam intelektualac a još manje sam elita, ali ljuti me i rastužuje činjenica koliko zapravo ljudi ne razmišljaju i to ne u smislu nekakvog lošeg poteza kojeg okarakteziramo produktom gluposti i ne razumnosti, nego u puno širem smislu želje da svaki segment života pojednostavljujemo kako bi što manje morali misliti, svaki trenutak života volimo imati unaprijed zadan i ucrtan, tada se osjećamo ugodno u toj čahuri jednostavnosti i jednoličnosti koja nas čini naizgled zaštićenima i sigurnima.
U konačnici ona naša "ambicioznost" sa početka teksta postaje svojevrsni apsurd.
Zamislite onog voluhara u kavezu kojeg ste kupili u trgovini sa kućnim ljubimcima, koji svijet on poznaje, koji je njegov stupanj intelektualnog i duhovnog razvoja?
Lijevo mu je hranilica, tik do hranilice je pojilica, desno mu je mjesto za odmor a u sredini zašarafljen na bočnu stijenku kaveza njegovo veličanstvo kotač.
Kotač u kojem voluhar provede veći dio svoga života, ovisno o živosti i ambiciji vrti ga nešto brže ili nešto sporije, kako na kojeg glodavca naletite, no u suštini vrti se u mjestu a vjeruje da napreduje, jedino što ga spašava da ne poludi je činjenica da on ne razmišlja, odnosno nije svjestan uzaludnosti vlastitog bitka.
E pa sada ako se mi (ljudska rasa) smatramo iole intelektualno naprednijima od pustinjskih voluharica recimo, onda bi katkad trebali prestati bezglavo vrtiti i jurišati kotačem, katkad bi trebali staviti prst na čelo i malko razmisliti o životu bez straha da će nas previše pitanja koja nemaju konkretan odgovor učiniti ludima.
Malo razmišljati, propitkivati se, razmjenjivati mišljenja, učiti jedni od drugih, tražiti zajednički smisao, stvari ne pojednostavljivati nego pokušati razumijevati takvima kakve zapravo jesu, uvjeren sam da bi nam svima bilo puno bolje, uvjeren sam da je misao i mogućnost promišljanja najveći dar koji smo dobili od stvoritelja ma tko god to bio, Bog, evolucija ili netko treći, šteta je ne koristiti taj dar nego se zadovoljavati ambicijom koja je sama sebi svrha i ne vodi naprijed nego u krug okolo naokolo, krug koji prividnim napretkom zatomljuje želju u nama za duhovnim i emocionalnim rastom kroz kojeg bi mogli puno lakše dobiti odgovore na mnoga ne odgovorena pitanja o našoj svrsi i bitku postojanja.
I u konačnici sa pravim saznanjima, kvalitetnijim i potpunijim duhom, možda bi mogli vlastitu ambiciju usmjeriti u pravom smjeru i olakšati si život tako što ga razumijemo a ne olakšanje tražiti u "globalnom zatupljenju" i sa glavom u pijesku čekati neko bolje sutra.
To "bolje" i "više" ne mora nužno biti hedonistički poriv u svrhu osobnog zadovoljstva i ugode dotičnog ambicioznog pojedinca, ambicija može biti korisna i u širem smislu i za širi spektar ljudi, odnosno za čitavo društvo u cjelini.
Nažalost sve češće smo svjedoci one tamnije strane ambicioznosti, tj. onih pojedinaca koje nazivamo "bolesno" ambicioznim, pojedinci lišeni bilo kakvih skrupula, pojedinci lišeni emocija i svih drugih osobina koje možemo svrstati pod kategoriju humanosti odnosno ljudskosti.
Moj dosadašnji životni vijek zasigurno nije reprezentativni primjer kvalitetnog i po nekim našim ljudskim normama ispravnog načina življenja, tako da se ne mogu postavljati meritornim ili u ulogu suca i porote u tom pogledu, sigurno sam češće griješio nego ispravno postupao, sigurno sam neke bitne aspekte života zanemario dok sam nekim drugim aspektima dao pretjerani dio energije i pozornosti, no u krajnjem slučaju barem si ako ništa utvaram da sam donekle svjestan tih činjenica, barem ponekad pokušavam sam sa sobom razgovarati, propitkivati se, pokušavam se oduprijeti vlastitoj "kafkijanskoj" pretvorbi u "ritam mašinu" koja uz uredno servisiranje i hranjenje bez većih anomalija udara svoj jednolični zadani takt.
Razmišljam..
Zvuči jednostavno, no velikoj većini ipak nedostižno, ne bih volio ispasti pretenciozan, ne bih se svrstavao u kategoriju intelektualne elite jer nisam intelektualac a još manje sam elita, ali ljuti me i rastužuje činjenica koliko zapravo ljudi ne razmišljaju i to ne u smislu nekakvog lošeg poteza kojeg okarakteziramo produktom gluposti i ne razumnosti, nego u puno širem smislu želje da svaki segment života pojednostavljujemo kako bi što manje morali misliti, svaki trenutak života volimo imati unaprijed zadan i ucrtan, tada se osjećamo ugodno u toj čahuri jednostavnosti i jednoličnosti koja nas čini naizgled zaštićenima i sigurnima.
U konačnici ona naša "ambicioznost" sa početka teksta postaje svojevrsni apsurd.
Zamislite onog voluhara u kavezu kojeg ste kupili u trgovini sa kućnim ljubimcima, koji svijet on poznaje, koji je njegov stupanj intelektualnog i duhovnog razvoja?
Lijevo mu je hranilica, tik do hranilice je pojilica, desno mu je mjesto za odmor a u sredini zašarafljen na bočnu stijenku kaveza njegovo veličanstvo kotač.
Kotač u kojem voluhar provede veći dio svoga života, ovisno o živosti i ambiciji vrti ga nešto brže ili nešto sporije, kako na kojeg glodavca naletite, no u suštini vrti se u mjestu a vjeruje da napreduje, jedino što ga spašava da ne poludi je činjenica da on ne razmišlja, odnosno nije svjestan uzaludnosti vlastitog bitka.
E pa sada ako se mi (ljudska rasa) smatramo iole intelektualno naprednijima od pustinjskih voluharica recimo, onda bi katkad trebali prestati bezglavo vrtiti i jurišati kotačem, katkad bi trebali staviti prst na čelo i malko razmisliti o životu bez straha da će nas previše pitanja koja nemaju konkretan odgovor učiniti ludima.
Malo razmišljati, propitkivati se, razmjenjivati mišljenja, učiti jedni od drugih, tražiti zajednički smisao, stvari ne pojednostavljivati nego pokušati razumijevati takvima kakve zapravo jesu, uvjeren sam da bi nam svima bilo puno bolje, uvjeren sam da je misao i mogućnost promišljanja najveći dar koji smo dobili od stvoritelja ma tko god to bio, Bog, evolucija ili netko treći, šteta je ne koristiti taj dar nego se zadovoljavati ambicijom koja je sama sebi svrha i ne vodi naprijed nego u krug okolo naokolo, krug koji prividnim napretkom zatomljuje želju u nama za duhovnim i emocionalnim rastom kroz kojeg bi mogli puno lakše dobiti odgovore na mnoga ne odgovorena pitanja o našoj svrsi i bitku postojanja.
I u konačnici sa pravim saznanjima, kvalitetnijim i potpunijim duhom, možda bi mogli vlastitu ambiciju usmjeriti u pravom smjeru i olakšati si život tako što ga razumijemo a ne olakšanje tražiti u "globalnom zatupljenju" i sa glavom u pijesku čekati neko bolje sutra.
Teško nama ubogima kada JA spadam među razborite, načitane, osviještene. Srednja stručna sprema, kredit u "švicarcima", bez auta i ambicije da dođem do njega. I nije to tako jer JA sebe smatram takvim, okolina moja bijedna i nemušta čini me takovim.
Imam manje-više taman koliko sam se trudio i koliko sam zaslužio, u toj činjenici nalazim utjehu i mir, činjenica kako sam mogao više nije izvor mojih frustracija, izvor mojih frustracija su ljudi.
Glupi, pokvareni, plitki, ljigavi, nezajažljivi, zli stvorevi.
Srećem ih svakoga dana, a ne bi htio da ne moram. Danas u supermarketu, omaleni, kratko ošišani stvor sa ružnom mornarskom tetovažom zbog koje nosi potkošulju, maltretira ružno, jadno, nakaradno obučeno stvorenje koje ženom naziva.
Ponižava je i ponosan gleda oko sebe ne bi li dobio smiješak odobravanja od sličnih malodušnika na blagajni oko sebe.
Kakvo dno.
Da budem D'Artagnan?
Ne želim, a nisam kukavica.
Ne želim dirati taj gnoj, taj mulj koji me frustrira, samo želim otići, nestati iz tog supermarketa, želim slušati rokenrol, čitati knjigu, igrati se sa sinom i odgojiti ga da ne bude jedan od Njih.
Odgojiti ga da ne voli ljude, da ne vjeruje ljudima, jer manje će govana izjesti tako, a jesti će morati sigurno.
Načitan sam, rekoh?
Jesam, za veliku većinu ljudi oko sebe JA sam načitan. I to je ono dno, mulj, jad o kojem pričam. Moja načitanost koja je sasvim prosječna, koja mnoge klasike nije, niti će kroz ruke propustiti, ona je u ovom društvu iznad prosjeka.
I to je dno.
Stoga, ne čude mene kabadahije na vlasti, oni su ponikli sa tog dna, bolji od ovoga kakvi su, jednostavno ne mogu biti.
Ljudi, koji su iole razboriti, pametni, svijesni, zatvaraju se u svoje male, izolirane svemire, ojađeni, frustrirani, bezvoljni postaju čudaci sa margine društva, čiji zapaljeni joint u parku predstavlja veći teret pravnoj državi nego teror kabadahije Kruljca koji je javna tajna već godinama.
I to je dno.
Knjižničar u mome malom gradu, sluša ploče, čita knjige, vozi bicikl i slabo komunicira sa ljudima.
"On se drogira", "nije normalan", "da taj nekog ubije ne bi me iznenadilo"....
Jok. Ne bi me iznenadilo da ubije nekog od vas što ližete oltare, tučete žene, opijate se i mislite kako je Rozga "najbolja pićka" (namjerno sa "ć").
Ali bitno je da ON nije normalan.
Naravno da nije, pa tko još normalan sluša Creedence i Allman Brotherse, tko još normalan čita knjige, piše poeziju i vozi bicikl sa košarom za ceker naprijed?
Nitko.
Vi, velika većina "bogtejebo Hrvata", vi ste normalni, dao taj isti Bog pa vas sve potamanio, a i mene skupa sa vama kad vas već nije uputnima napravio.
Imam manje-više taman koliko sam se trudio i koliko sam zaslužio, u toj činjenici nalazim utjehu i mir, činjenica kako sam mogao više nije izvor mojih frustracija, izvor mojih frustracija su ljudi.
Glupi, pokvareni, plitki, ljigavi, nezajažljivi, zli stvorevi.
Srećem ih svakoga dana, a ne bi htio da ne moram. Danas u supermarketu, omaleni, kratko ošišani stvor sa ružnom mornarskom tetovažom zbog koje nosi potkošulju, maltretira ružno, jadno, nakaradno obučeno stvorenje koje ženom naziva.
Ponižava je i ponosan gleda oko sebe ne bi li dobio smiješak odobravanja od sličnih malodušnika na blagajni oko sebe.
Kakvo dno.
Da budem D'Artagnan?
Ne želim, a nisam kukavica.
Ne želim dirati taj gnoj, taj mulj koji me frustrira, samo želim otići, nestati iz tog supermarketa, želim slušati rokenrol, čitati knjigu, igrati se sa sinom i odgojiti ga da ne bude jedan od Njih.
Odgojiti ga da ne voli ljude, da ne vjeruje ljudima, jer manje će govana izjesti tako, a jesti će morati sigurno.
Načitan sam, rekoh?
Jesam, za veliku većinu ljudi oko sebe JA sam načitan. I to je ono dno, mulj, jad o kojem pričam. Moja načitanost koja je sasvim prosječna, koja mnoge klasike nije, niti će kroz ruke propustiti, ona je u ovom društvu iznad prosjeka.
I to je dno.
Stoga, ne čude mene kabadahije na vlasti, oni su ponikli sa tog dna, bolji od ovoga kakvi su, jednostavno ne mogu biti.
Ljudi, koji su iole razboriti, pametni, svijesni, zatvaraju se u svoje male, izolirane svemire, ojađeni, frustrirani, bezvoljni postaju čudaci sa margine društva, čiji zapaljeni joint u parku predstavlja veći teret pravnoj državi nego teror kabadahije Kruljca koji je javna tajna već godinama.
I to je dno.
Knjižničar u mome malom gradu, sluša ploče, čita knjige, vozi bicikl i slabo komunicira sa ljudima.
"On se drogira", "nije normalan", "da taj nekog ubije ne bi me iznenadilo"....
Jok. Ne bi me iznenadilo da ubije nekog od vas što ližete oltare, tučete žene, opijate se i mislite kako je Rozga "najbolja pićka" (namjerno sa "ć").
Ali bitno je da ON nije normalan.
Naravno da nije, pa tko još normalan sluša Creedence i Allman Brotherse, tko još normalan čita knjige, piše poeziju i vozi bicikl sa košarom za ceker naprijed?
Nitko.
Vi, velika većina "bogtejebo Hrvata", vi ste normalni, dao taj isti Bog pa vas sve potamanio, a i mene skupa sa vama kad vas već nije uputnima napravio.
Ljudi bez stava su poput gline, lako ih je zavaljati, oblikovati po svom ćeifu i za svoj račun.
Ne volim ljude bez stava, a takvih je većina, to je naprosto činjenica od koje ne treba bježati.
Za mene nije stav : "prije je bilo bolje" i "na vlasti su lopovi", to je jad i mantranje ljudi bez stava, mišljenja, ljudi za koje je induvidualizam pojam stran i ne shvatljiv. Demokracija, nije za masu i gomilu bez stava. Ona je alat koji ta masa ne zna koristiti. Zbog toga se masa bez stava ugodnije osjeća u represivnim režimima gdje je individualac sa stavom disident. U svojoj okolini ja sam disident, među svojom rodbinom ja sam disident.
Primjer sa predsjedničkih izbora Bandić vs Josipović, obiteljsko okupljanje kod rođaka, tema izbori :
Rodbina : "Mi ćemo za Bandića, naš je čovjek, kakav je takav je".
Ja : " Nema šanse tom polupismenom lakrdijašu da dam svoj glas".
Rodbina: " Kako nećeš, šta ti je, pa neće nam onaj crveni vrag biti predsjednik!?"
Eto.
I nije problem što smo na suprotnim stranama rodbina i ja, problem je što oni nemaju stav nego floskulu i ogradu tora iz kojeg ne mogu van. Imaju mentalnu barijeru i sasvim logično nemaju stav.
Džaba Amazonske šume danonoćno rade na fotosintezi, kada mnogima kisik ne dolazi do mozga. Mene to tišti i zbog toga pišem, a nisam prepotentan i ne smatram se ne znam kakvim intelektom, jednostavno žao mi je što je tako, jer znam da može bolje.
Dokle god smo glina, smjesa bez jasne forme, okusa i mirisa, ne trebamo se nadati boljem od ovoga. To je jednostavno tako, možda se i ponavljam, iz dana u dan iz teksta u tekst, jebiga, tišti me sve to.
Često sam negativno nastrojen spram medija u Hrvatskoj, ali kako ne biti takav ako imaš barem malo stava koji ne dozvoljava prostituiranje (da ne kažem j....) zdravog mozga. Index, RTL, Nova Tv, Dnevno hr., Net.hr.....svakodnevno reklamiraju površnost, kurvaluk, bezidejnost, šund, plastiku koju masa bez stava guta i nastavlj tavoriti na dnu evolucijske ljestvice. Koliko sam već ovakvih tekstova napisao?
Ne znam.
Očito ne dovoljno da utažim žeđ za pisanjem.
Naposijetku, izgleda da me vlastiti otac u najboljoj namjeri zajebao. Umjesto da me tutnuo kao klinca pred TV, pa da imam "oči četvrtaste ko' ekran" reče Štulić, on mi je kupovao knjige da me kasnije izbave iz bijede i javašluka Bakana.
Na koncu ja sam sve uključujući i sebe zajebao, pa sam iz knjiga naučio nešto ali ne i dovoljno da se iz govana izbavim, i sada poput na pola okrunjenog klipa čamim zaglavljen u stroju za krunjenje, ne mogu naprijed a ni nazad, a stišće me.
Kost u grlu sindrom.
Ne volim ljude bez stava, a takvih je većina, to je naprosto činjenica od koje ne treba bježati.
Za mene nije stav : "prije je bilo bolje" i "na vlasti su lopovi", to je jad i mantranje ljudi bez stava, mišljenja, ljudi za koje je induvidualizam pojam stran i ne shvatljiv. Demokracija, nije za masu i gomilu bez stava. Ona je alat koji ta masa ne zna koristiti. Zbog toga se masa bez stava ugodnije osjeća u represivnim režimima gdje je individualac sa stavom disident. U svojoj okolini ja sam disident, među svojom rodbinom ja sam disident.
Primjer sa predsjedničkih izbora Bandić vs Josipović, obiteljsko okupljanje kod rođaka, tema izbori :
Rodbina : "Mi ćemo za Bandića, naš je čovjek, kakav je takav je".
Ja : " Nema šanse tom polupismenom lakrdijašu da dam svoj glas".
Rodbina: " Kako nećeš, šta ti je, pa neće nam onaj crveni vrag biti predsjednik!?"
Eto.
I nije problem što smo na suprotnim stranama rodbina i ja, problem je što oni nemaju stav nego floskulu i ogradu tora iz kojeg ne mogu van. Imaju mentalnu barijeru i sasvim logično nemaju stav.
Džaba Amazonske šume danonoćno rade na fotosintezi, kada mnogima kisik ne dolazi do mozga. Mene to tišti i zbog toga pišem, a nisam prepotentan i ne smatram se ne znam kakvim intelektom, jednostavno žao mi je što je tako, jer znam da može bolje.
Dokle god smo glina, smjesa bez jasne forme, okusa i mirisa, ne trebamo se nadati boljem od ovoga. To je jednostavno tako, možda se i ponavljam, iz dana u dan iz teksta u tekst, jebiga, tišti me sve to.
Često sam negativno nastrojen spram medija u Hrvatskoj, ali kako ne biti takav ako imaš barem malo stava koji ne dozvoljava prostituiranje (da ne kažem j....) zdravog mozga. Index, RTL, Nova Tv, Dnevno hr., Net.hr.....svakodnevno reklamiraju površnost, kurvaluk, bezidejnost, šund, plastiku koju masa bez stava guta i nastavlj tavoriti na dnu evolucijske ljestvice. Koliko sam već ovakvih tekstova napisao?
Ne znam.
Očito ne dovoljno da utažim žeđ za pisanjem.
Naposijetku, izgleda da me vlastiti otac u najboljoj namjeri zajebao. Umjesto da me tutnuo kao klinca pred TV, pa da imam "oči četvrtaste ko' ekran" reče Štulić, on mi je kupovao knjige da me kasnije izbave iz bijede i javašluka Bakana.
Na koncu ja sam sve uključujući i sebe zajebao, pa sam iz knjiga naučio nešto ali ne i dovoljno da se iz govana izbavim, i sada poput na pola okrunjenog klipa čamim zaglavljen u stroju za krunjenje, ne mogu naprijed a ni nazad, a stišće me.
Kost u grlu sindrom.
ovo tvoje me ponukalo da nastavim sibirski krug (direktno iz glave :-) )
Eto vidiš :)
Domino efekt.
A iz glave, dabome, odakle drugo :)
PS. Zaboravih reći, ovaj prvi odlomak "Weltschmerz" napisan je danas, direktno iz glave na zaslon iPhonea 3gs. Eto tek toliko :)
Da ne bi bilo da lažem evo linka http://outlawrebel.blogger.ba/
a meni se baš pred očima stvorila prekrasna slika nepreglednih žitnih polja Ukrajine, i to ona koja se protežu čak do Urala!!! Šalim se, danas sam odlično raspoložena. Dobro je s vremena na vrijeme razliti žuč. pogotovo kad imaš što razliti!
ma čuj ti-meni je već glupo tebe hvalit-al ti si umjetnk duše!!
Smiješno, ali tvoji odlomci me uvijek nadahnu. prvo što mi je odzvonilo u glavi je pjesma Hladnog piva Politika me u životu uvijek pratila u stopu.... odlična pjesma, evo još ju pjevušim. Drugo: sjetila se savjeta mog tate: D., što god radila jednoga dana u životu, nikad nemoj zaboraviti da si prije svega čovjek, i uvijek imaj svoje ja.
Da. Tate znaju mudrovati :)
Najveća je nagrada i satisfakcija za mene, ako moj tekst ili rečenica bude inicijator i pokretač misli, osjećaja. Hvala.
ne brini, rješih krivo objavljeni komentar!!! samo tako nastavi
Ma u biti ovaj zadnji odlomak sam greškom objavio ovdje a zapravo pripada drugoj knjizi, pa bi bilo fobro pobrisati ga!? Hvala.
sviđa mi se ovo Ludilo je poput peludi...., ostalo, svaki komentar je dobrodošla reklama.
Sve je to ok, ali puno je teže ići kroz život razmišljajući, opterećuje. Zamisli kako je jednostavno tom pustinjskom voluharu, sve mu je servirano, ne mora ništa raditi, ne mora razmišljati, s vremena na vrijeme ga netko pomazi, je da živi kratko i bez sadržaja, ali šta mu fali. tisuću puta sam sebi rekla kako bi mi život bio lakši da ne razmišljam, recimo da sam lijepa i dovoljno lukava za uhvatit nekakvog koliko toliko ok tipa, iskorištavati ga i uživati, ništa ne raditi, jedini domet u razmišljanju da mi je za kojeg dizajnera da se odlučim, kojeg od tipova sa hrpe da uhvatim za ljubavnika, ali eto ja se uhvatila razmišljanja.
ej, sve ok, ali ne slažem se sa ovim odgojiti ga da ne voli ljude. Odgojiti ga da može razaznati do koje granice pružati i primati ljubav, do koje granice davati i otvarati se prema drugima svakako da, ali odgajati ga u nepovjerenju prema ljudima, mislim da nije dobro. pusa malom bebaču :)
Da. Izrazio sam se tako možda malopre kruto. Više bi volio da odgoj ide u smjeru kako si opisala.
Prošlu školsku godinu sam se svađala sa učiteljicom starijeg sina dobrih 45 minuta, sva sreća da je imala zakazano kod frizera jer ne znam kako bi to završilo. Inače nisam osoba koja se zna svađati, dosta sam tolerantna, imam razumijevanja za tuđe stavove, ali to je bio problem kojeg sam potiskivala tri školske godine i jednostavno sam eksplodirala. a okidač je bila njena izjava da ja dosta tolerantno i liberalno odgajam svoje dijete, te da naše školstvo, odnosno društvo u cjelini nije zrelo za djecu individualce sa svojim stavovima, te da ona samo u njegovom interesu meni prigovara za takav odgoj. I to je rekla baš meni, osobi koja se u dalmatinskoj zagori, srcu zadrtosti i patrijarhizma prije 40 godina hvala bogu odgajala liberalnije od današnjih najliberalnijih metoda odgoja. Ako se uopće odgoj takvog tipa može zvati liberalnim. Ja ga smatram jedinim ispravnim, za druge metode ne znam, svjesna sam činjenice da su moja djeca samostalne jedinke od prvog udisaja, nekad mi se čini da su se formirali u jedinke i prije nego sam ih rodila, da su spoj svih prijašnjih iskustava i saznanja njihovih predaka, i moje je da ih usmjeravam, kad vidim da će krenuti krivim smjerom da ih vratim na pravi, naučiti ih donositi prave odluke, ukazati im na činjenicu da će sami snositi posljedice svojih odluka, poticati ih na razmišljanje, uživati s njima i pružiti im maksimalnu podršku u svemu. I onda mi jedna uskogrudna učiteljica spočita moj način odgoja. Ali nije ona kriva, društvo je stvarno takvo, vladajućoj strukturi takva populacija odgovara, što primitivnija masa lakše se manipulira.
ti malo pišeš malo ne, daj budi konzistentan jer pišeš super :-)
dave@ pišem ja non stop
www.buntovnikbezakorda.com/
ovdje objavim tu i tamo nešto onako radi reda, premalo akcije je na TYB, šteta
uh, mislila sam da si stavio nešto novo, ovo već čitala :)
Ovo sam tek sad otkrila... i odlično je.. kao profesor hrvatskog mogu samo reći - sjedi, 5. Da si sad u mom razredu, teško da bi pao godinu, trebao bi mi samo jednom pokazati zadaćnicu :)
U veselom iščekivanju novih tekstova... :)
ha ha, kompliment od profesorice 13 godina prekasno, nema veze :-D
e, ovo je nešto novo, nisam ti bila na blogu već neko vrijeme! uvijek zadovoljstvo pročitat nešto tvoje!
Znaš kak to ide... zasluge i pohvale uvijek dođu prekasno.. ali ipak dođu...
Meni je ovo - misli globalno, djeluj lokalno tekst. Gle, istina je da svi laprdaju i filozofiraju, a oko sebe imaju groblje. Zato valjda i troše dane na silne analize i promišljanja o teorijama svega, da ne bi morali pogledati u mulj oko sebe. To tak ide i to tak je .. Al sve dok su dobri ljudi oko tebe, who cares za ove druge? :)
Eh, stari moj, hoće to tako... samo mene nije spasio nitko na ulasku u jedno takvo mjesto..
Nego, imala sam i ja epizodu s baobabom. sve se bojim da nije bio isti rođendan ...
hahaha, ok, ja sam svoje odlučila gurati nasilno u crkvu, pametni su to dečki, do 14te će shvatiti o čemu se radi, a sve u svrhu da ih u nedostatku nade, u trenucima očaja, u traženju nečeg "vrijednog" u životu ne ćopi kakva sekta :)