Kada iz smjera „dudare“ preko "ciganske" ćuprije prođeš „podbarom“ i izbiješ na Maršala Tita, onda skreneš desno malo jače verglaš i evo te na „veranjku“, niz „veranjak“ bez kočenja do „kamene" ćuprije, od „kamene“ samo malo ti ostane do „crvene“ i sada si već sasvim blizu, blizu da onako znojan skočiš sa bicikla i pravo u Dunav, preplivaš Dunav tamo do Borova sela, odmoriš se, skupiš snage i preplivaš nazad, sada si muško.
Tako je trebalo biti.
A nije.
Doduše bilo je sve do Dunava, Dunav preplivao ipak nisam. Nisam sada spreman kukati i prenemagati se patetičnim litanijama o svemu što sam trebao a ipak nisam, pišem ovo kao neki spomenar na te zanimljive toponime koji mi polako iščezavaju iz ove lude glave, pišem tek toliko da ih se katkad čitajući svoje umne proljeve sjetim, da ne izgubim taj zemljopisni redoslijed, tu mapu u glavi kojom često u mislima putujem.
„Dudara“ – Premda samo ime govori kako bi se moglo raditi o mjestu gdje je bilo puno dudova, mjesto mirisa i slada, mjesto zelenila i hlada, „dudara“ je bila sve osim toga, zapaljeno smeće, gume, stari namještaj, veš mašine, frižideri, bojleri i naši susjedi Romi. Neka me se ne shvati krivo i neka zlobnici zaborave na priču da svrstavam Rome u red zapaljenih guma i bojlera, pravedno ili nepravedno, rasizam sa naše strane ili način života sa njihove, možda nešto u sredini, no bilo kako bilo mnogi Romi su živjeli u „dudari“.
Sada kada razmišljam o tome i kada na glas izgovorim „dudara“, ne vuče mi na slatke plodove duda i hlad, možda sam krivoga dojma i sa već stvorenom slikom u glavi, no toponim „dudara“ mi savršeno odgovara za ono što je zapravo i bio, ima nešto gotovo filozofski apstraktno u tim toponimima nastalim u narodu, naizgled jednostavni i priprosti ljudi često iznenade lucidnošću i zanimljivim katkad dvoznačnim nazivima poznatih mjesta oko sebe. Možda je „dudara“ uistinu nekada davno bilo mjesto na kojem je rastao dud, mjesto slada i hlada, možda…
„Veranjak“ – „veranjak“ je bio nešto kao Mont Blanc sela u kojem sam odrastao, kada se sjetim „veranjka“ uvijek mi nadođe onaj stih „sećanje je smešna lupa koja sitne stvari uveličava“, jer „veranjak“ je bio pojam uzbrdice, bio je doduše puno niže rangiran od preplivavanja Dunava na ljestvici testova muškosti, no popeti se uz „veranjak“ bez da na pola puta siđeš i guraš bicikl pokraj sebe je također bio jedan od jačih argumenata u dječjim nebrojnim raspravama i nadmudrivanjima, sjetim se spomenutog stiha i smiješak mi nadođe na lice, došavši u novu domovinu iz ravnice podno Sljemena i Martin brega, u grad gdje svaki nadvožnjak može odmjeriti snagu sa mojim „veranjkom“, meni je u sjećanju on i nadalje uspon svih uspona, teškom mukom osvojeni vrh panonske ravni.
„Verati se“ značilo bi „penjati se“, od tuda i naziv „veranjak“, tamo gdje pogled nestaje u daljini spajanjem neba i zemlje, tamo i „penjati se“ ima značenje sasvim drugačije..
„Kamena“, „crvena“, „ciganska“ ćuprija, nazivi za mostove a ujedno i same „dunavce“ oko sela, povijest naziva ne znam sa sigurnošću, osim „kamene“ koja je bila sazidana od kamena vjerojatno za vrijeme Austro-Ugarske, „crvena“ i „ciganska“ porijeklo naziva mi je nepoznato, no zato kao gotovo i u svemu ostalom postojao je redoslijed važnosti, redoslijed kao one crtice na dovratku dječjih odrastanja i prerastanja .
„Ciganska“ ćuprija bila je najniže rangirana, na nju si mogao bez pitanja čim bi krenuo u školu, štap za pecanje na rame i na „cigansku“, mislim imala je ona i nedostataka u obliku gotovo sušnog stanja i umjesto bućkanja ribe mahom kreket žaba, no služila je svrsi, bitno je bilo da se ide na pecanje sve ostalo su samo nijanse.
„Kamena“ ćuprija je već bila nešto ozbiljniji izazov, na nju strogo sa roditeljskom pratnjom, duboka voda, puno cverglana , visoki šaš, nezgodan pristup, mogućnost neželjenog kupanja jako velika, zabranjeno voće, često kradom posjećivana, no ipak i nestašluk je imao svoju granicu, od „kamene“ dalje se nije išlo, jer dalje već sasvim blizu njegovog veličanstva Dunava nalazila se „crvena“ ćuprija.
„Crvena“ ćuprija, dunavac koji je bio već gotovo rijeka sama za sebe, sin razmetni odmetnut od Dunava, šarani, kečige i štuke nisu mu bili strani, Dunav mu jedino somove i tolstolobike nije dao, zakriljen visokom šumom, voda je poprimila tamni zeleni odraz krošanja, izrazito hladna voda, „crvena“ ćuprija je bila mjesto na kojem su stariji momci dokazivali vještinu i hrabrost skokovima sa mosta u hladno zelenilo, još za moga života tamo uzela je „crvena“ barem jedan mladi život, velika vrućina, znoj i umor u kombinaciji sa skokom u hladnu vodu, kažu da srce nije izdržalo, ako je do tada bila zabranjena, nakon toga više nije postojala, a Dunav, eh Dunav kao što sam rekao na početku teksta nikada ga preplivao nisam, ostali su tragovi oko „ciganske“ ćuprije, radoznali pogledi preko „kamene“, teški uzdisaji prolazeći preko „crvene“, ostalo je puno toga u glavi ponajviše.
No to bi bilo to za ovaj put...
Do nekog drugog puta, jer kako god okrenem opet završi sa patetikom, pozdrav.
Oronuli buđavi zidovi, smrad vlage, mokraće i smeća, razbacani maslinasto zeleni šinjeli dobrano natopljeni vodom koja seže do gležnja,razbijene žarulje, uništena stakla na prozorima.
Vukovar 91'?
Ne, ovo je Dugo Selo 91', napuštena oficirska zgrada u kojoj gostujemo mi "Rolling Stonesi" kako nas volim nazivati. Zašto baš Jagger i ekipa?
Pa zato što drugo ni nismo bili, baš smo se kotrljali ovim Balkanom, koji je još k tome i brdovit, teška vremena i uvjeti za kotrljajuće kamenje.
Ne radi se o kukanju, čisto o sjećanju na neka lošija vremena koja su iza nas, iza svih nas, onih koji se dokotrljaše i onih koji se otkotrljaše, bilo nas je svakakvih, onih sa više i onih sa manje razloga za kotrljanje, kako god da je bilo sada je gotovo, barem na neko vrijeme.
Uglavnom, spavanje na podu u Bačkoj, nastavilo se i u Dugom Selu, doduše iz nekih sasvim drugih razloga, no pod je podjednako tvrd, hladan i negostoljubiv, baš kao i onaj Vojvođanski, ali lako za pod, on je takav kakvim
su ga napravili, on je takav jer i nije za spavanje satkan.
Ljudi, oni su bili tvrđi, zbog ljudi je katkad taj tvrdi pod postajao meka oaza
mira, gdje nema više zajedljivih komentara, podbadanja i podrugivanja. Mislim
nije baš da sam očekivao doček u stilu Haila Selassija kada je kročio na tlo
Jamajke daleke 1966-e, ali ni ovakvu tužnu bez hit singla turneju nisam
predviđao za naš inače popularan sastav.
Nisu ni svi ljudi isti, daleko od toga, nisu niti svo vrijeme svi tako tvrdi,
omekšaju, postanu bolji, prvi korak nakon osamljenosti je getoizacija, nađe se
vas par po sudbini istih, ili barem sličnih, iste one žute izbjegličke kartone
imate, isti red u Caritasu dijelite, iste općinske urede i šaltere obilazite.
Domaći, prognanici i izbjeglice.
Prvi su tu jer su se rodili tu, dakle prirodnim pravom određene privilegije imaju,
drugi su tu jer moraju biti tu, jer morali su doći tu, prognani su i vratiti će se
kad tad u svoje domove.
Treći? Treći ste vi izbjeglice, oko kojih je vladao dojam kao da baš i niste
morali doći baš tu, ne znam, možda su ljudi i u pravu bili, no za razliku od
drugih mi se nismo imali čemu nadati i čemu vratiti, jedino ostati tu, kod njih.
Nije to sada baš bilo sve tako tužno kao u nijemim crno bijelim filmovima sa
kraja dvadesetih, nije bilo toliko drame, suza, nije bilo vremena za to, bila je
borba, borba sa demonima loših domaćina i još gorim gostima, dotepencima.
Od Ustaše do Četnika i nazad, za osamdeset dana, rekord?
Ne znam radi li se o rekordu ali znam da sam jedno vrijeme gotovo ispred
svakog "e" stavljao "ij", pa je tako bilo i "piješkira", "hlijeba", "šangarijepa",
"dijeka" i sličnih novostvorenih riječi koje su trebale sakriti ekavicu u meni.
Ali dobro, prođe i to, nekoliko puta sa "sunđijerom" obrišeš ploču u školi,
zatražiš novu "kašiku" jer ti je žlica ispala na pod, malo crvenila, malo poruge
ali na koncu prođe i to.
Savladao sam jezik, ok! Idemo dalje, premda za "kaj" mi je trebalo još dobrih
17 godina da mi uđe u vokabular, pogotovo jer sam se ježio ovih "naprednih
kajkaša" iz čijih grla je to "kaj" zvučalo poput bojnog pokliča Atilinih jurišnika.
Slijedeće na redu je bilo mjesto iz kojeg dolazim, ide pitanje : "Od kud si?"
odgovor ko' iz topa "ma to ti je jedno mjesto pokraj Vukovara". Dobitna
kombinacija, Vukovar je palio kod većine, ljudi su bili senzibilirani spram toga
grada. Daleko od toga da sam se ja svrstavao među žrtve toga grada, svatko
tko me poznaje zna da mi nisu padale na pamet priče o razaranju i patnjama
koje na sreću nisam proživio, jer moje selo doista je "malo mjesto kod
Vukovara", ali sa druge strane, Dunava.
Može se reći da sam donekle koristio taj senzibilitet ne bi li amortizirao onaj
izraz čuđenja kada bi rekao "iz Srbije", sa Vukovarom je bilo lakše, pravedno
ili ne, koristio sam to.
Dakako, mjesto rođenja Novi Sad, me odavalo, dokumenti na kojima se
izmjenjivalo SFRJ, SRJ, SiCG pa na koncu Srbija, su također odavali tu
mračnu tajnu.
U osamnaestoj godini sam položio vozački ispit, treća sreća, član komisije
prepisuje podatke i vidi Novi Sad, kaže : "Eto to breme će te pratiti čitav život".
Dobro ako je tako, nisam odgovorio ništa, čekao sam da zgrabim onu potvrdu
pa nek me prati i crni Vrag, barem sam motoriziran, teže će mu biti.
Vrijeme prolazi, ljudi se mijenjaju, razmišljanja, stavovi poprimaju nove dubine, nove širine, konture i oblike, prati me taj Novi Sad doista, u pravu je bio komisije član, prati me ali na neki čudan, drugačiji način.
Pojavio se, odnosno ponovno se vratio, Balašević Đorđe, pojavio se neki tamo Atheist Rap, neki sasvim normalni, dobri ljudi, došao je Zvonko Bogdan, nastao je Exit festival, odjednom skoro da je popularno postalo biti iz Novog Sada, iako ja nemam ništa sa njim, osim nekih sjećanja i tragova nostalgije, to breme je postalo dika.
Premda naravno apsurd je dičiti se ili sramiti sa nečim na što nismo nikako utjecali, mjesto rođenja je ipak samo to, samo mjesto gdje si se rodio, kakav ćeš čovjek biti, to je već priča druga, ali eto smiješno je sada prisjetiti se tih nekih prošlih vremena, smiješno je kad sada dobijem pitanje : "Od kuda si", a ja onako šeretski :"Iz Novog Sada", onda slijedi :"Ma da, imam tetku tamo koja mi i nije prava tetka, ali odem često kod nje, idem na Exit, palim se na Đoleta, tamo je super, izlasci, ljudi!", "Ma da, nemam pojma" odgovaram najčešće, jer doista ja nemam ništa sa tim.
Vukovar 91'?
Ne, ovo je Dugo Selo 91', napuštena oficirska zgrada u kojoj gostujemo mi "Rolling Stonesi" kako nas volim nazivati. Zašto baš Jagger i ekipa?
Pa zato što drugo ni nismo bili, baš smo se kotrljali ovim Balkanom, koji je još k tome i brdovit, teška vremena i uvjeti za kotrljajuće kamenje.
Ne radi se o kukanju, čisto o sjećanju na neka lošija vremena koja su iza nas, iza svih nas, onih koji se dokotrljaše i onih koji se otkotrljaše, bilo nas je svakakvih, onih sa više i onih sa manje razloga za kotrljanje, kako god da je bilo sada je gotovo, barem na neko vrijeme.
Uglavnom, spavanje na podu u Bačkoj, nastavilo se i u Dugom Selu, doduše iz nekih sasvim drugih razloga, no pod je podjednako tvrd, hladan i negostoljubiv, baš kao i onaj Vojvođanski, ali lako za pod, on je takav kakvim
su ga napravili, on je takav jer i nije za spavanje satkan.
Ljudi, oni su bili tvrđi, zbog ljudi je katkad taj tvrdi pod postajao meka oaza
mira, gdje nema više zajedljivih komentara, podbadanja i podrugivanja. Mislim
nije baš da sam očekivao doček u stilu Haila Selassija kada je kročio na tlo
Jamajke daleke 1966-e, ali ni ovakvu tužnu bez hit singla turneju nisam
predviđao za naš inače popularan sastav.
Nisu ni svi ljudi isti, daleko od toga, nisu niti svo vrijeme svi tako tvrdi,
omekšaju, postanu bolji, prvi korak nakon osamljenosti je getoizacija, nađe se
vas par po sudbini istih, ili barem sličnih, iste one žute izbjegličke kartone
imate, isti red u Caritasu dijelite, iste općinske urede i šaltere obilazite.
Domaći, prognanici i izbjeglice.
Prvi su tu jer su se rodili tu, dakle prirodnim pravom određene privilegije imaju,
drugi su tu jer moraju biti tu, jer morali su doći tu, prognani su i vratiti će se
kad tad u svoje domove.
Treći? Treći ste vi izbjeglice, oko kojih je vladao dojam kao da baš i niste
morali doći baš tu, ne znam, možda su ljudi i u pravu bili, no za razliku od
drugih mi se nismo imali čemu nadati i čemu vratiti, jedino ostati tu, kod njih.
Nije to sada baš bilo sve tako tužno kao u nijemim crno bijelim filmovima sa
kraja dvadesetih, nije bilo toliko drame, suza, nije bilo vremena za to, bila je
borba, borba sa demonima loših domaćina i još gorim gostima, dotepencima.
Od Ustaše do Četnika i nazad, za osamdeset dana, rekord?
Ne znam radi li se o rekordu ali znam da sam jedno vrijeme gotovo ispred
svakog "e" stavljao "ij", pa je tako bilo i "piješkira", "hlijeba", "šangarijepa",
"dijeka" i sličnih novostvorenih riječi koje su trebale sakriti ekavicu u meni.
Ali dobro, prođe i to, nekoliko puta sa "sunđijerom" obrišeš ploču u školi,
zatražiš novu "kašiku" jer ti je žlica ispala na pod, malo crvenila, malo poruge
ali na koncu prođe i to.
Savladao sam jezik, ok! Idemo dalje, premda za "kaj" mi je trebalo još dobrih
17 godina da mi uđe u vokabular, pogotovo jer sam se ježio ovih "naprednih
kajkaša" iz čijih grla je to "kaj" zvučalo poput bojnog pokliča Atilinih jurišnika.
Slijedeće na redu je bilo mjesto iz kojeg dolazim, ide pitanje : "Od kud si?"
odgovor ko' iz topa "ma to ti je jedno mjesto pokraj Vukovara". Dobitna
kombinacija, Vukovar je palio kod većine, ljudi su bili senzibilirani spram toga
grada. Daleko od toga da sam se ja svrstavao među žrtve toga grada, svatko
tko me poznaje zna da mi nisu padale na pamet priče o razaranju i patnjama
koje na sreću nisam proživio, jer moje selo doista je "malo mjesto kod
Vukovara", ali sa druge strane, Dunava.
Može se reći da sam donekle koristio taj senzibilitet ne bi li amortizirao onaj
izraz čuđenja kada bi rekao "iz Srbije", sa Vukovarom je bilo lakše, pravedno
ili ne, koristio sam to.
Dakako, mjesto rođenja Novi Sad, me odavalo, dokumenti na kojima se
izmjenjivalo SFRJ, SRJ, SiCG pa na koncu Srbija, su također odavali tu
mračnu tajnu.
U osamnaestoj godini sam položio vozački ispit, treća sreća, član komisije
prepisuje podatke i vidi Novi Sad, kaže : "Eto to breme će te pratiti čitav život".
Dobro ako je tako, nisam odgovorio ništa, čekao sam da zgrabim onu potvrdu
pa nek me prati i crni Vrag, barem sam motoriziran, teže će mu biti.
Vrijeme prolazi, ljudi se mijenjaju, razmišljanja, stavovi poprimaju nove dubine, nove širine, konture i oblike, prati me taj Novi Sad doista, u pravu je bio komisije član, prati me ali na neki čudan, drugačiji način.
Pojavio se, odnosno ponovno se vratio, Balašević Đorđe, pojavio se neki tamo Atheist Rap, neki sasvim normalni, dobri ljudi, došao je Zvonko Bogdan, nastao je Exit festival, odjednom skoro da je popularno postalo biti iz Novog Sada, iako ja nemam ništa sa njim, osim nekih sjećanja i tragova nostalgije, to breme je postalo dika.
Premda naravno apsurd je dičiti se ili sramiti sa nečim na što nismo nikako utjecali, mjesto rođenja je ipak samo to, samo mjesto gdje si se rodio, kakav ćeš čovjek biti, to je već priča druga, ali eto smiješno je sada prisjetiti se tih nekih prošlih vremena, smiješno je kad sada dobijem pitanje : "Od kuda si", a ja onako šeretski :"Iz Novog Sada", onda slijedi :"Ma da, imam tetku tamo koja mi i nije prava tetka, ali odem često kod nje, idem na Exit, palim se na Đoleta, tamo je super, izlasci, ljudi!", "Ma da, nemam pojma" odgovaram najčešće, jer doista ja nemam ništa sa tim.
Na samom kraju Temerinske ulice, tamo gdje je stari trotoar već polako gubio bitku sa makadamom smjestila se omalena, godinama zapuštena oronula kućica, mješavina blata i sijena se već dobrano nazirala, tek su se u tragovima ponegdje javljale bijele oaze kreča kao kakvi osamljeni otoci u moru sivila oronulih zidova. Stara taraba koja se od čela kućice protezala sve do prve susjedne kuće udaljene dvadesetak koraka, više je otkrivala no skrivala što se sve odvija i krije u prednjem dvorištu.
Dvorište koje je bilo vidno zapušteno i zaraslo, ostavljeno zubu vremena na milost i nebrigu, a vrijeme kao vrijeme neumoljivo briše tragove prijašnjih događaja, tek pokoji znak iščezlih vremena izviruje iz guste drače i korova, korov polako ali sigurno guta presušeni bunar, stara drvena kolica, veliki panj nekada velikog oraha, tek tamo uz samu tarabu dobrano zahrđali stroj za krunjenje kukuruza još donekle pruža otpor, drača oko njega je ipak nešto niža jer goropadni stroj na četiri noge koji melje sve pred sobom ipak se ne misli tako olako predati, kao posljednji bastion prošlog vremena ponosno se uzdiže iznad korova i trave. No, na stranu i stroj i njegova goropadnost, trava i korov posustaju ponajviše zahvaljujući teškim i bolnim nogama stare babe Mutavdžićeve, staračke ruke još uzmognu koji klip okruniti za onih par kokoši što tužno kokodaču iz „kao babin zub“ klimave nastambe sa druge strane žičane ograde koja je dijelila prednje od zadnjeg dvorišta.
Kokoši možda i nisu tužnu baladu kokodakale no u onom okruženju čemera i jada, svaki zvuk, svaki pokret, svaki šum vjetra, svaka kap kiše, sve je to nekako zvučalo i izgledalo tužno i jadno. Baba Mutavdžićeva, tako smo je zvali, stara Švabica udovica još tamo od kraja drugog svjetskog rata iz kojeg se pokojni muž Zoltan Mutavdžić nikada nije vratio, pričalo se kako je bio na „pogrešnoj“ strani kada se početkom rata uputio u rodnu Mađarsku, navodno je pred sam kraj rata pristupio „strelastim krstovima“ te je ubijen u nekom od mnogih obračuna sa Partizanima, „navodno“ bi značilo kako selo tako priča, prava istina je vrlo vjerojatno nešto ili potpuno drugačija, vrag će ga znati, no bilo kako bilo baba Mutavdžićeva je tako ostala sama sa ženskim djetetom, na kraju ulice, na rubu sela i egzistencije.
Crnina iz koje nije izlazila je bilo glavno obilježje stare povučene žene, glava zamotana u crnu maramu i upalo lice koje se nije previše isticalo niti odavalo osjećaje i emocije, nekako se uklopilo u sumornu sliku koja ju je okruživala, neka od mojih prvih sjećanja vezana su za to upalo staro lice i trošnu kuću, gotovo još uvijek mogu osjetiti vonj vlage koja je izbijala kroz zidove i buđavih hrpetina posteljine i perjanih jastuka na onom masivnom bračnom krevetu koji je zauzimao gotovo cijeli sobičak, u samom kutu sobe se smjestila mala peć na drva i pokraj peći šamlica na kojoj je baba često satima boravila.
Ulazna vrata na kući su bila jedan od glavnih razloga zbog kojih sam imao priliku upoznati unutrašnjost „strogo“ čuvanog sobička, baba je bila u vječitom strahu od toga da će joj netko ući u kuću, nešto ukrasti ili joj nauditi, strah koji je vjerojatno bio uzrokovan u neka prijašnja vremena dok je još bilo nešto što bi vrijedilo ukrasti i dok je bila sama sa djetetom, no strah koji je očito dobro ostao urezan u svijesti stare žene i sada kada je većina zaobilazila kuću, čak i kćerka te unuci koje je imala su je jako rijetko posjećivali, živjeli su u Titelu koji kao da je bio na kraju svijeta, no sve to nije spriječilo babu da ulazna vrata dodatno osigura sa lokotom kojim je uredno zaključavala kuću prilikom svakog izlaska, pa makar samo do zadnjeg dvorišta. Poanta kod lokota bi bila ta da ključeve moraš gotovo uvijek imati uz sebe, no baba bi nerijetko izašla iz kuće i uredno škljocnula lokotom dok bi se ključevi veselo „smješkali“ nataknuti na čavlić u zidu sa unutarnje strane, tu sam nastupao ja, provlačenje kroz rupu u vratima i dobavljanje ključeva, nagrada koja bi uslijedila više bi zanimala kakvog numizmatičara nego što je tada zanimala mene s obzirom da je većina valuta i kovanica u posjedu babe vuklo porijeklo još od vremena Franje Josipa, no nagradama se ne gleda u zube, baš kao i poklonjenom konju.
Strah, neimaština i nepovjerenje spram okoline nakon toliko godina samoće mnoge su stvari u životu babe Mutavdžićeve dovodile do apsurda, lokot na vratima koja su jedva držala taj isti lokot, staklena stjenka tih istih vrata koja se od jednog komada pretvorila u desetke manjih komadića stakla međusobno povezanih žvakaćim gumama koje sam ja uredno nakon „prožvakavanja“ ispostavljao babi kao vezivni materijal, rijetko korištenje električne energije na koju je bila spojena kuća jer baba bi govorila „ulično svjetlo je dosta taman da se lepo vidi“, jedini „luksuz“ koji bi stara baba Mutavdžićeva sebi priuštila bila je „Alpina“, koliko se sjećam radilo se o nekoj vrsti „traubisode“ i proizvodilo se u Apatinu, prodavalo se u onim zelenim litrenim bocama u kakvima se prodavala i još se prodaje mineralna voda, osim par gutljaja soka obavezan je bio i „tringelt“ koji je baba sa ponosom ostavljala u mojim rukama kada sam vraćao kusur, „tringelt“ koji se sastojao od onih par žutih kovanica koje su bile u opticaju samo kako bi se imalo što nalaziti i zveckati u raznim „ćasama“ i kutovima u kući u koje biste rijetko pogledavali.
No sve u svemu ipak se sa vremenom razvio jedan oblik prijateljskog odnosa između babe Mutavdžićeve i mene, što je bila rijetkost s obzirom na to da je sama baba često nuđenu pomoć od susjeda, pa i mojih roditelja uredno odbijala, svaki oblik društvenosti i socijalizacije nailazio bi na otpor od nje same, čudan karakter je nosila u sebi, neku zagonetnost i začahurenost, čak je i u rijetkim trenucima kada bi nešto pričala pokazivala prilično slabo znanje jezika koji je bio neka vrsta njemačke ekavice, sve u svemu baba je bila poput klipa koji se zaglavio u koloturu vremena, živuća relikvija života kakav se živio još u doba stare Jugoslavije, zanimljiva osoba, jedna od onih pojava koje vam ostanu urezane poput brazde u sjećanja.
Vijest o babinoj smrti dočekala nas je u našoj novoj domovini nekoliko godina nakon odlaska, kažu ljudi kako se smrznula u zimu 1994 godine, na onoj šamlici pokraj one ugasle peći na drva koja je posljednjih desetljeća uglavnom klipove mjesto cjepanica gutala, tako sam je barem ja zamišljao, kako nepomično sjedi i zuri u prazno, nisam volio pomišljati na to kako je zaključala lokot i ostala vani u dvorištu cijelu noć na zimi jer joj nije imao tko uskočiti po ključeve da se vrati u toplo, mrska mi je bila ta pomisao premda je ipak bila malo vjerojatna, stara legenda baba Mutavdžićeva, uvijek me zanimalo na koji način je ona shvaćala situaciju koja je nadošla, kako je ona shvatila zašto su neki ljudi odlazili a neki drugi dolazili, nije imala televizor, radio, nije znala čitati, što i nisu bile neke mane i nedostaci tih godina u Vojvodini, barem se pod stare dane poštedila probisvijeta i vucibatina, stara baba Mutavdžićava, na rubu ulice, na rubu vremena, na rubu naših razmišljanja i života a opet nekako često tu među nama, u našim pričama i sjećanjima, tko bi ga dovraga znao zašto, valjda ima nešto zanimljivo i mistično u tim posljednjim krhotinama zaostalih vremena, u tim živim eksponatima nekih prošlih drugačijih ljudi i vremena.
Dvorište koje je bilo vidno zapušteno i zaraslo, ostavljeno zubu vremena na milost i nebrigu, a vrijeme kao vrijeme neumoljivo briše tragove prijašnjih događaja, tek pokoji znak iščezlih vremena izviruje iz guste drače i korova, korov polako ali sigurno guta presušeni bunar, stara drvena kolica, veliki panj nekada velikog oraha, tek tamo uz samu tarabu dobrano zahrđali stroj za krunjenje kukuruza još donekle pruža otpor, drača oko njega je ipak nešto niža jer goropadni stroj na četiri noge koji melje sve pred sobom ipak se ne misli tako olako predati, kao posljednji bastion prošlog vremena ponosno se uzdiže iznad korova i trave. No, na stranu i stroj i njegova goropadnost, trava i korov posustaju ponajviše zahvaljujući teškim i bolnim nogama stare babe Mutavdžićeve, staračke ruke još uzmognu koji klip okruniti za onih par kokoši što tužno kokodaču iz „kao babin zub“ klimave nastambe sa druge strane žičane ograde koja je dijelila prednje od zadnjeg dvorišta.
Kokoši možda i nisu tužnu baladu kokodakale no u onom okruženju čemera i jada, svaki zvuk, svaki pokret, svaki šum vjetra, svaka kap kiše, sve je to nekako zvučalo i izgledalo tužno i jadno. Baba Mutavdžićeva, tako smo je zvali, stara Švabica udovica još tamo od kraja drugog svjetskog rata iz kojeg se pokojni muž Zoltan Mutavdžić nikada nije vratio, pričalo se kako je bio na „pogrešnoj“ strani kada se početkom rata uputio u rodnu Mađarsku, navodno je pred sam kraj rata pristupio „strelastim krstovima“ te je ubijen u nekom od mnogih obračuna sa Partizanima, „navodno“ bi značilo kako selo tako priča, prava istina je vrlo vjerojatno nešto ili potpuno drugačija, vrag će ga znati, no bilo kako bilo baba Mutavdžićeva je tako ostala sama sa ženskim djetetom, na kraju ulice, na rubu sela i egzistencije.
Crnina iz koje nije izlazila je bilo glavno obilježje stare povučene žene, glava zamotana u crnu maramu i upalo lice koje se nije previše isticalo niti odavalo osjećaje i emocije, nekako se uklopilo u sumornu sliku koja ju je okruživala, neka od mojih prvih sjećanja vezana su za to upalo staro lice i trošnu kuću, gotovo još uvijek mogu osjetiti vonj vlage koja je izbijala kroz zidove i buđavih hrpetina posteljine i perjanih jastuka na onom masivnom bračnom krevetu koji je zauzimao gotovo cijeli sobičak, u samom kutu sobe se smjestila mala peć na drva i pokraj peći šamlica na kojoj je baba često satima boravila.
Ulazna vrata na kući su bila jedan od glavnih razloga zbog kojih sam imao priliku upoznati unutrašnjost „strogo“ čuvanog sobička, baba je bila u vječitom strahu od toga da će joj netko ući u kuću, nešto ukrasti ili joj nauditi, strah koji je vjerojatno bio uzrokovan u neka prijašnja vremena dok je još bilo nešto što bi vrijedilo ukrasti i dok je bila sama sa djetetom, no strah koji je očito dobro ostao urezan u svijesti stare žene i sada kada je većina zaobilazila kuću, čak i kćerka te unuci koje je imala su je jako rijetko posjećivali, živjeli su u Titelu koji kao da je bio na kraju svijeta, no sve to nije spriječilo babu da ulazna vrata dodatno osigura sa lokotom kojim je uredno zaključavala kuću prilikom svakog izlaska, pa makar samo do zadnjeg dvorišta. Poanta kod lokota bi bila ta da ključeve moraš gotovo uvijek imati uz sebe, no baba bi nerijetko izašla iz kuće i uredno škljocnula lokotom dok bi se ključevi veselo „smješkali“ nataknuti na čavlić u zidu sa unutarnje strane, tu sam nastupao ja, provlačenje kroz rupu u vratima i dobavljanje ključeva, nagrada koja bi uslijedila više bi zanimala kakvog numizmatičara nego što je tada zanimala mene s obzirom da je većina valuta i kovanica u posjedu babe vuklo porijeklo još od vremena Franje Josipa, no nagradama se ne gleda u zube, baš kao i poklonjenom konju.
Strah, neimaština i nepovjerenje spram okoline nakon toliko godina samoće mnoge su stvari u životu babe Mutavdžićeve dovodile do apsurda, lokot na vratima koja su jedva držala taj isti lokot, staklena stjenka tih istih vrata koja se od jednog komada pretvorila u desetke manjih komadića stakla međusobno povezanih žvakaćim gumama koje sam ja uredno nakon „prožvakavanja“ ispostavljao babi kao vezivni materijal, rijetko korištenje električne energije na koju je bila spojena kuća jer baba bi govorila „ulično svjetlo je dosta taman da se lepo vidi“, jedini „luksuz“ koji bi stara baba Mutavdžićeva sebi priuštila bila je „Alpina“, koliko se sjećam radilo se o nekoj vrsti „traubisode“ i proizvodilo se u Apatinu, prodavalo se u onim zelenim litrenim bocama u kakvima se prodavala i još se prodaje mineralna voda, osim par gutljaja soka obavezan je bio i „tringelt“ koji je baba sa ponosom ostavljala u mojim rukama kada sam vraćao kusur, „tringelt“ koji se sastojao od onih par žutih kovanica koje su bile u opticaju samo kako bi se imalo što nalaziti i zveckati u raznim „ćasama“ i kutovima u kući u koje biste rijetko pogledavali.
No sve u svemu ipak se sa vremenom razvio jedan oblik prijateljskog odnosa između babe Mutavdžićeve i mene, što je bila rijetkost s obzirom na to da je sama baba često nuđenu pomoć od susjeda, pa i mojih roditelja uredno odbijala, svaki oblik društvenosti i socijalizacije nailazio bi na otpor od nje same, čudan karakter je nosila u sebi, neku zagonetnost i začahurenost, čak je i u rijetkim trenucima kada bi nešto pričala pokazivala prilično slabo znanje jezika koji je bio neka vrsta njemačke ekavice, sve u svemu baba je bila poput klipa koji se zaglavio u koloturu vremena, živuća relikvija života kakav se živio još u doba stare Jugoslavije, zanimljiva osoba, jedna od onih pojava koje vam ostanu urezane poput brazde u sjećanja.
Vijest o babinoj smrti dočekala nas je u našoj novoj domovini nekoliko godina nakon odlaska, kažu ljudi kako se smrznula u zimu 1994 godine, na onoj šamlici pokraj one ugasle peći na drva koja je posljednjih desetljeća uglavnom klipove mjesto cjepanica gutala, tako sam je barem ja zamišljao, kako nepomično sjedi i zuri u prazno, nisam volio pomišljati na to kako je zaključala lokot i ostala vani u dvorištu cijelu noć na zimi jer joj nije imao tko uskočiti po ključeve da se vrati u toplo, mrska mi je bila ta pomisao premda je ipak bila malo vjerojatna, stara legenda baba Mutavdžićeva, uvijek me zanimalo na koji način je ona shvaćala situaciju koja je nadošla, kako je ona shvatila zašto su neki ljudi odlazili a neki drugi dolazili, nije imala televizor, radio, nije znala čitati, što i nisu bile neke mane i nedostaci tih godina u Vojvodini, barem se pod stare dane poštedila probisvijeta i vucibatina, stara baba Mutavdžićava, na rubu ulice, na rubu vremena, na rubu naših razmišljanja i života a opet nekako često tu među nama, u našim pričama i sjećanjima, tko bi ga dovraga znao zašto, valjda ima nešto zanimljivo i mistično u tim posljednjim krhotinama zaostalih vremena, u tim živim eksponatima nekih prošlih drugačijih ljudi i vremena.
Jedno vrijeme krajem prošloga stoljeća kružila je jedna neslana šala ulicama moga grada, pričalo se da postoji jedan pošteni Srbin na svijetu i u svoj toj nesreći biva ranjen kad ono iz rupe ne krene krv nego izviri žica, naime bio je robot. Poanta bi bila da nema poštenog Srbina. Iskreno smiješno nam je bilo tada to, mediji, rat, žrtve, prognanici i patnje, nekako se u svom tom metežu izgubi bilo kakav osjećaj ljudskosti spram onoga koji te napada, postanemo lutke od mesa otupjele na osjećaje na patnju na krv i nesreću. Postoje Oni i Mi i tu je točka baš kao na kraju ove rečenice.
Odlazeći iz Vojvodine ostavili smo za sobom mnogo toga dobroga i lošega, ostavili smo i Rajka, dobrog čovjeka, kasnije su nam ljudi govorili da je danima plakao za mojim bratom, da je ridao poput malog djeteta što smo mu dijete odveli. On je bio jedan dio onoga dobrog što smo ostavili iza sebe, čitavo vrijeme krvavog rata koji je kasnije nastupio rijetko bi se prisjetio tog čovjeka, čak niti kada sam se smijao priči o „dobrom Srbinu robotu“ nije mi padalo na pamet da sam poznavao jednog takvog, samo što nije bio robot, bio je živ, mnogo življi nego mnogi pripadnici roda moga.
Rajko je sa obitelji živo nekoliko kuća dalje od nas, kćerke su mu bile odrasle, unuka još imao nije i tako se nekako moj brat dočepao trona najomiljenijeg člana njegove obitelji, čak i kasnije nakon što smo otišli brat je često pitao za Rajka, sa tri godine teško je shvaćao da smo svi tu a njega nema, kad pričamo o tim stvarima Rajko nije bio puno dalje od moga brata, njemu također nije bilo jasno puno toga, daleko od toga da je bio glup, sad kad gledam na ta vremena ludila bio je pametniji od puno nas, no kako to biva u ovom „šupku“ svijeta pametne se rijetko za savjet pita.
Žena mu je bila suprotnost sušta, jedna od prvih koji su pohitali u Knin da daju svoj glas za „odcepljenje“, odjedared se probudila u njoj ljubav prema rodnom kraju u kojem do tada nije tridesetak godina bila, jedna od kćerki se zabavljala (volim taj izraz) sa mladim nadobudnim „vojvodom“, jednim od onih „dok ne pukne metak“ junakom, a Rajko, on je za unuka smatrao dječaka iz obitelji „koljača“, Balkan bluz po tko zna koji put.
U svom tom metežu prijetnji, straha, iščekivanja, nepovjerenja, ruku ti pruži onaj koji je formalno sa suprotne strane, ne pišem ovo da bilo koga mirim, da izjednačavam krivnju, da obnavljam bratstvo i jedinstvo, pišem jer me sram, pišem jer me strah kako u ludilu zaboravim na ono dobro, kako sam dopustio da drugi umjesto mene crtu povuče između onih koji su „dobri“ i onih koji su „zli“, pišem jer tek mnogo godina nakon rata sjećajući se tih vremena shvaćam da od petero ljudi koji su nam tada pružili ruku više od polovice bili su Srbi, smiješno zvuči jer od pet polovica i nije puno, no u onom ludilu njihova ruka mi je značila više nego sve ruke koje će me do kraja života potapšati po ramenu i pitati trebam li pomoć.
Rajko nam je ponudio tavan, ako dođu ponovno sa puškama, trk u zadnje dvorište i preko tarabe trk do njega, njega valjda neće puno pitati. Nikada nije došlo do toga, no pamtim mu to, uz sve zlo pamtim i njega kao veliko univerzalno dobro, gledao sam puno filmova raznih u kojima čovjek radi drugog čovjeka sve što ima stavi na kocku, no filmovi su nešto drugo, filmovi su maštanja, romantična prenemaganja o humanosti i čestitosti, u filmovima glumci ne plaču danima poslije scene rastanka, u filmovima brzo dođe „dvadeset godina kasnije“ i brzo postaju akteri dvadeset godina pametniji, ovo nažalost nije bio film.
Osjećam sjetu dok pišem redove ove, nekakva tuga prožima patetikom crtice moje, pitam se vidimo li dobre ljude tek kada ih izgubimo, pitam se hoću li u buduće znati žito od kukolja dok kasno nije raspoznati?
Pitam se...
Odlazeći iz Vojvodine ostavili smo za sobom mnogo toga dobroga i lošega, ostavili smo i Rajka, dobrog čovjeka, kasnije su nam ljudi govorili da je danima plakao za mojim bratom, da je ridao poput malog djeteta što smo mu dijete odveli. On je bio jedan dio onoga dobrog što smo ostavili iza sebe, čitavo vrijeme krvavog rata koji je kasnije nastupio rijetko bi se prisjetio tog čovjeka, čak niti kada sam se smijao priči o „dobrom Srbinu robotu“ nije mi padalo na pamet da sam poznavao jednog takvog, samo što nije bio robot, bio je živ, mnogo življi nego mnogi pripadnici roda moga.
Rajko je sa obitelji živo nekoliko kuća dalje od nas, kćerke su mu bile odrasle, unuka još imao nije i tako se nekako moj brat dočepao trona najomiljenijeg člana njegove obitelji, čak i kasnije nakon što smo otišli brat je često pitao za Rajka, sa tri godine teško je shvaćao da smo svi tu a njega nema, kad pričamo o tim stvarima Rajko nije bio puno dalje od moga brata, njemu također nije bilo jasno puno toga, daleko od toga da je bio glup, sad kad gledam na ta vremena ludila bio je pametniji od puno nas, no kako to biva u ovom „šupku“ svijeta pametne se rijetko za savjet pita.
Žena mu je bila suprotnost sušta, jedna od prvih koji su pohitali u Knin da daju svoj glas za „odcepljenje“, odjedared se probudila u njoj ljubav prema rodnom kraju u kojem do tada nije tridesetak godina bila, jedna od kćerki se zabavljala (volim taj izraz) sa mladim nadobudnim „vojvodom“, jednim od onih „dok ne pukne metak“ junakom, a Rajko, on je za unuka smatrao dječaka iz obitelji „koljača“, Balkan bluz po tko zna koji put.
U svom tom metežu prijetnji, straha, iščekivanja, nepovjerenja, ruku ti pruži onaj koji je formalno sa suprotne strane, ne pišem ovo da bilo koga mirim, da izjednačavam krivnju, da obnavljam bratstvo i jedinstvo, pišem jer me sram, pišem jer me strah kako u ludilu zaboravim na ono dobro, kako sam dopustio da drugi umjesto mene crtu povuče između onih koji su „dobri“ i onih koji su „zli“, pišem jer tek mnogo godina nakon rata sjećajući se tih vremena shvaćam da od petero ljudi koji su nam tada pružili ruku više od polovice bili su Srbi, smiješno zvuči jer od pet polovica i nije puno, no u onom ludilu njihova ruka mi je značila više nego sve ruke koje će me do kraja života potapšati po ramenu i pitati trebam li pomoć.
Rajko nam je ponudio tavan, ako dođu ponovno sa puškama, trk u zadnje dvorište i preko tarabe trk do njega, njega valjda neće puno pitati. Nikada nije došlo do toga, no pamtim mu to, uz sve zlo pamtim i njega kao veliko univerzalno dobro, gledao sam puno filmova raznih u kojima čovjek radi drugog čovjeka sve što ima stavi na kocku, no filmovi su nešto drugo, filmovi su maštanja, romantična prenemaganja o humanosti i čestitosti, u filmovima glumci ne plaču danima poslije scene rastanka, u filmovima brzo dođe „dvadeset godina kasnije“ i brzo postaju akteri dvadeset godina pametniji, ovo nažalost nije bio film.
Osjećam sjetu dok pišem redove ove, nekakva tuga prožima patetikom crtice moje, pitam se vidimo li dobre ljude tek kada ih izgubimo, pitam se hoću li u buduće znati žito od kukolja dok kasno nije raspoznati?
Pitam se...
Bio sam Hrvat u Srbiji, odnosno Vojvodini, bio sam ustaša i sin koljača, zamjeram li nekome u to ime?
Ne, apsolutno i kategorički NE!
Zoltan - Mađar, Schneider - Nijemac,Čanadi - polu Slovak polu Nijemac,Stevo i Bane - Srbi, Mišika - Slovak, to su bili moji prijatelji i još uvijek su, da sretnem bilo koga od navedenih vjerujem da bi prva reakcija bila osmijeh, onaj topli ljudski osmijeh...
Došao sam u Hrvatsku nošen vihorom ludila, došao sam tamo gdje su me mnogi iz moga zavičaja slali..
I što sam postao tada?
Postao sam Srbin, četnik, u godinama mog pred pubertetskog i pubertetskog odrastanja bio sam Srbin u Hrvatskoj, Hrvatskoj koja je tada bila u ratu sa Srbijom...
Naravno kao što nisam bio ustaša za sve ljude u Vojvodini tako nisam ni bio četnik za sve ljude u Hrvatskoj, no u tim osjetljivim godinama, godinama kada se počinješ formirati kao osoba, takve stvari i takvi što zatucani što zlonamjerni pojedinci često ostavljaju negativne poslijedice koje anuliraju sve ono pozitivno što većina ljudi čini i misli...
Dakle, odeš iz Srbije kao ustaša, dođeš u Hrvatsku kao četnik, a nikada nisi bio niti jedno od ta dva zla, Balkan bluz zar ne?
SCENA PRVA:
Stojim u redu za cijepljenje u svojoj novoj domovini, u svojoj novoj školi. Preznojavam se, ruke mi drhte, bojim se cijepljenja?
Ne, nikada se nisam bojao igle.
Preznojavam se jer trebam pred svima reći ime i prezime, datum rođenja, lako za ime i prezime ono ništa ne govori o meni, no kako se kaže "semptembar" (rođen sam 24.9 naime) u Hrvatskoj? Zvuči smiješno i banalno, zvuči kao glupost, no eto sjećam se tog detalja, sjećam se klinaca koji samo čekaju "krivu" riječ da krene podrugivanje i maltretiranje..
Sav zbunjen i uplašen po tiho pitam medicinsku sestru : "Kako se u ovdje kaže semptembar?", ona se osmijehne (taj osmijeh i danas pamtim) i kaže : "Rujan, ali možeš reći i deveti mjesec zar ne?"
Pamtim taj osmijeh, te riječi bačene kao pojas za spašavanje brodolomcu, pa deveti mjesec svakako, o zbunjena glavo..
SCENA DRUGA:
Sjedim u svome novom razredu, u svojoj novoj školi, ne poznajem gotovo nikoga, pišemo neki test na satu Engleskog jezika, spletom okolnosti nađem se pred pločom prilikom pregledavanja testa, opet nevjerovatnim spletom okolnosti učiteljica nekako dođe na temu "abecede", "abecede" koju ja tada nisam znao, naime znam "azbuku", a od "abecede" znam samo da počinje sa A, žena shvati da ja "abecedu" neznam, ima otvoren imenik, vidi da sam rođen u Novom Sadu, zna da sam nedavno došao iz druge države, moja majka je upoznala pedagogicu sa situacijom i ona je to naglasila nastavnicima, no ipak nastavnica inzistira na "abecedi", dok se razred snebiva i hihoće, meni glupanu..
Stojiš tamo ispred razreda i misliš o tome šta je veći "salto mortale", početi nabrajati "azbuku" ili reći da ne znaš "abecedu"?
Izabrao sam ono drugo, bolje biti samo glup, nego glup i k tome još Srbin..
Nakon tih neslavnih epizoda (bilo je još puno sličnih situacija) stvari su ipak počele prelaziti u normalu,upoznao sam neke dobre ljude, neke jako dobre prijatelje sa kojima sam i danas prijatelj, paradoks u svemu tome je što i među mojim novim prijateljima ima Slovenaca, Srba, Crnogoraca, Hrvata, koji su uživali bolji status u društvu od mene "dođoša" Hrvata, bili su normalni domaći dečki i ne sjećam se da je itko od njih imao bilo kakvih problema po pitanju vjere ili nacionalnosti, zasigurno da je bilo i takvih slučajeva šikaniranja i maltretiranja no ja osobno im nisam bio svjedok..
Bio sam svjedok jedne ruševine, jedne hrpe cigle i drveta, hrpe koja je nekada bila kuća, kuća Srbina koji je (tako se pričalo) otišao u četnike, smatram li to pravednim činom?
Naravno da ne smatram, nisam odgojen i nisam odrastao u okruženju gdje bi se rušenje susjedove kuće smatralo junačkim i hvale vrijednim djelom, pa bio on crni vrag..
Nažalost tih ratnih godina takve stvari (znam samo za ovaj slučaj) je bilo lakše prihvatiti nego što bi to bilo sada u normalno doba, koliko god to zvučalo bolesno to je uistino tako bilo..
Isto tako smatram da ti popratni sadržaji ratnih zbivanja nisu samo endemsko obilježije Balkana, nemam namjeru opravdavati zločin no čisto sumnjam da se slične stvari nisu događale Nijemcima u Engleskoj ili Japancima u SAD-u za vrijeme njihovih sukoba..
Zašto sve ovo pričam?
Zato što pokušavam sam sebi objasniti neke stvari, zato što sam bio i u paklu i u raju, zato što sam bio i "crven" i "crn" i opet nakon svega nikoga ne mrzim, odrastao sam u multietničkom okruženju, odgajali su me tolerantni roditelji, zato smatram da sam sposoban rasčlaniti dobro i zlo, zato sam svjestan da i u toj rasčlambi katkad mogu pogriješiti ali da ipak u suštini, u srži nisam loš..
Zato što se često nalazim u situaciji da me samoprozvani pacifisti prozivaju za nesnošljivost i netoleranciju, zato što pojedini "pravednici" svako oblik domoljubja i nacionalnog ponosa trpaju u isti koš sa ekstremima najgore vrste, sa ekstremima čiji sam primitivizam i zatucanost osjetio na vlastitoj koži, primitivizam i malograđanštvinu takozvanih "urbanih" nad sobom "ruralnim"..
Zato što unatoč svemu smatram da je moj Hrvatski narod izašao čestitiji i pravedniji iz zla koje nas je zadesilo, zato što smatram da pojedini falsifikatori povijesnih činjenica pokušavaju relativizirati krivnju između Hrvata i Srba misleći da time čine nešto dobro, nešto "pacifistički", a u principu samo raspiruju strasti potencirajući i upirući prstom u radikalnije pripadnike oba naroda, dajući im na taj način krila i kredibilitet, namjesto toga bilo bi pametnije da pogledamo jedni drugima u oči i pokušamo shvatiti jedni druge, shvatiti i ne nužno se lizati i bratimiti, dovoljno je shvatiti..
Zato dajem sebi za pravo da javno iznosim svoja stajališta, da glasno zborim ono što mislim, bio sam kao artista na žici između dva ponora i prešao sam na drugu stranu, prešao iskusniji i pametniji, nikako pun mržnje i željan osvete, jedno razdoblje svioga života morao sam šutjeti, šutjeti i trpiti, zahvalan sam Bogu što me spasio mržnje i osvetoljubivosti, najgoreg produkta situacije u kojoj žrtva postaje tlačitelj...
Ne, apsolutno i kategorički NE!
Zoltan - Mađar, Schneider - Nijemac,Čanadi - polu Slovak polu Nijemac,Stevo i Bane - Srbi, Mišika - Slovak, to su bili moji prijatelji i još uvijek su, da sretnem bilo koga od navedenih vjerujem da bi prva reakcija bila osmijeh, onaj topli ljudski osmijeh...
Došao sam u Hrvatsku nošen vihorom ludila, došao sam tamo gdje su me mnogi iz moga zavičaja slali..
I što sam postao tada?
Postao sam Srbin, četnik, u godinama mog pred pubertetskog i pubertetskog odrastanja bio sam Srbin u Hrvatskoj, Hrvatskoj koja je tada bila u ratu sa Srbijom...
Naravno kao što nisam bio ustaša za sve ljude u Vojvodini tako nisam ni bio četnik za sve ljude u Hrvatskoj, no u tim osjetljivim godinama, godinama kada se počinješ formirati kao osoba, takve stvari i takvi što zatucani što zlonamjerni pojedinci često ostavljaju negativne poslijedice koje anuliraju sve ono pozitivno što većina ljudi čini i misli...
Dakle, odeš iz Srbije kao ustaša, dođeš u Hrvatsku kao četnik, a nikada nisi bio niti jedno od ta dva zla, Balkan bluz zar ne?
SCENA PRVA:
Stojim u redu za cijepljenje u svojoj novoj domovini, u svojoj novoj školi. Preznojavam se, ruke mi drhte, bojim se cijepljenja?
Ne, nikada se nisam bojao igle.
Preznojavam se jer trebam pred svima reći ime i prezime, datum rođenja, lako za ime i prezime ono ništa ne govori o meni, no kako se kaže "semptembar" (rođen sam 24.9 naime) u Hrvatskoj? Zvuči smiješno i banalno, zvuči kao glupost, no eto sjećam se tog detalja, sjećam se klinaca koji samo čekaju "krivu" riječ da krene podrugivanje i maltretiranje..
Sav zbunjen i uplašen po tiho pitam medicinsku sestru : "Kako se u ovdje kaže semptembar?", ona se osmijehne (taj osmijeh i danas pamtim) i kaže : "Rujan, ali možeš reći i deveti mjesec zar ne?"
Pamtim taj osmijeh, te riječi bačene kao pojas za spašavanje brodolomcu, pa deveti mjesec svakako, o zbunjena glavo..
SCENA DRUGA:
Sjedim u svome novom razredu, u svojoj novoj školi, ne poznajem gotovo nikoga, pišemo neki test na satu Engleskog jezika, spletom okolnosti nađem se pred pločom prilikom pregledavanja testa, opet nevjerovatnim spletom okolnosti učiteljica nekako dođe na temu "abecede", "abecede" koju ja tada nisam znao, naime znam "azbuku", a od "abecede" znam samo da počinje sa A, žena shvati da ja "abecedu" neznam, ima otvoren imenik, vidi da sam rođen u Novom Sadu, zna da sam nedavno došao iz druge države, moja majka je upoznala pedagogicu sa situacijom i ona je to naglasila nastavnicima, no ipak nastavnica inzistira na "abecedi", dok se razred snebiva i hihoće, meni glupanu..
Stojiš tamo ispred razreda i misliš o tome šta je veći "salto mortale", početi nabrajati "azbuku" ili reći da ne znaš "abecedu"?
Izabrao sam ono drugo, bolje biti samo glup, nego glup i k tome još Srbin..
Nakon tih neslavnih epizoda (bilo je još puno sličnih situacija) stvari su ipak počele prelaziti u normalu,upoznao sam neke dobre ljude, neke jako dobre prijatelje sa kojima sam i danas prijatelj, paradoks u svemu tome je što i među mojim novim prijateljima ima Slovenaca, Srba, Crnogoraca, Hrvata, koji su uživali bolji status u društvu od mene "dođoša" Hrvata, bili su normalni domaći dečki i ne sjećam se da je itko od njih imao bilo kakvih problema po pitanju vjere ili nacionalnosti, zasigurno da je bilo i takvih slučajeva šikaniranja i maltretiranja no ja osobno im nisam bio svjedok..
Bio sam svjedok jedne ruševine, jedne hrpe cigle i drveta, hrpe koja je nekada bila kuća, kuća Srbina koji je (tako se pričalo) otišao u četnike, smatram li to pravednim činom?
Naravno da ne smatram, nisam odgojen i nisam odrastao u okruženju gdje bi se rušenje susjedove kuće smatralo junačkim i hvale vrijednim djelom, pa bio on crni vrag..
Nažalost tih ratnih godina takve stvari (znam samo za ovaj slučaj) je bilo lakše prihvatiti nego što bi to bilo sada u normalno doba, koliko god to zvučalo bolesno to je uistino tako bilo..
Isto tako smatram da ti popratni sadržaji ratnih zbivanja nisu samo endemsko obilježije Balkana, nemam namjeru opravdavati zločin no čisto sumnjam da se slične stvari nisu događale Nijemcima u Engleskoj ili Japancima u SAD-u za vrijeme njihovih sukoba..
Zašto sve ovo pričam?
Zato što pokušavam sam sebi objasniti neke stvari, zato što sam bio i u paklu i u raju, zato što sam bio i "crven" i "crn" i opet nakon svega nikoga ne mrzim, odrastao sam u multietničkom okruženju, odgajali su me tolerantni roditelji, zato smatram da sam sposoban rasčlaniti dobro i zlo, zato sam svjestan da i u toj rasčlambi katkad mogu pogriješiti ali da ipak u suštini, u srži nisam loš..
Zato što se često nalazim u situaciji da me samoprozvani pacifisti prozivaju za nesnošljivost i netoleranciju, zato što pojedini "pravednici" svako oblik domoljubja i nacionalnog ponosa trpaju u isti koš sa ekstremima najgore vrste, sa ekstremima čiji sam primitivizam i zatucanost osjetio na vlastitoj koži, primitivizam i malograđanštvinu takozvanih "urbanih" nad sobom "ruralnim"..
Zato što unatoč svemu smatram da je moj Hrvatski narod izašao čestitiji i pravedniji iz zla koje nas je zadesilo, zato što smatram da pojedini falsifikatori povijesnih činjenica pokušavaju relativizirati krivnju između Hrvata i Srba misleći da time čine nešto dobro, nešto "pacifistički", a u principu samo raspiruju strasti potencirajući i upirući prstom u radikalnije pripadnike oba naroda, dajući im na taj način krila i kredibilitet, namjesto toga bilo bi pametnije da pogledamo jedni drugima u oči i pokušamo shvatiti jedni druge, shvatiti i ne nužno se lizati i bratimiti, dovoljno je shvatiti..
Zato dajem sebi za pravo da javno iznosim svoja stajališta, da glasno zborim ono što mislim, bio sam kao artista na žici između dva ponora i prešao sam na drugu stranu, prešao iskusniji i pametniji, nikako pun mržnje i željan osvete, jedno razdoblje svioga života morao sam šutjeti, šutjeti i trpiti, zahvalan sam Bogu što me spasio mržnje i osvetoljubivosti, najgoreg produkta situacije u kojoj žrtva postaje tlačitelj...
Bilo je kišno jutro sada već daleke 1990-e godine, kada je đavo konačno došao na svoje..
U selo su počeli stizati neki nama do tada nepoznati ljudi iz nama tada nekih nepoznatih krajeva...Pričali su o nekim lošim ljudima koji su ih izgnali sa njihovih vjekovnih ognjišta bez da su trepnuli...
Sada kad ponekad razmišljam o tim danima u glavi mi se vrte slike iz filmova o otkrivanju Amerike, imam osjećaj da su ti ljudi za nas bili nešto kao konkvistadori za Maje i Asteke...Doduše lagao bi kada bi tvrdio da su bili toliko okrutni ali....
Sjećanje me potom vrati u 1988-u godinu i sunčani ljetni dan mjeseca kolovoza..Na vratima kapije netko je lupao ne bi li nekoga dozvao iz kuće,odmah se znalo da je netko nepoznat jer kapija je uvijek bila otvorena tokom dana za svakoga..Baba i ja smo čuvši lupu izašli iz kuće u dvorište i otvorili vrata, na vratima su stajali mladić i djevojka teško da su prevalili dvadeset pet godina...
Mladić je u ruci držao fotoaparat nekakav veliki sa velikim objektivom kakav do tada nisam imao priliku vidjeti,a djevojka je u rukama držala notes i olovku..Nakon što su se predstavili kao studenti fotografije iz Novog Sada pitali su nas da li se slažemo da eto oni slikaju našu kuću pa da nam kasnije tu sliku nakon što je razviju uz malu naknadu pošalju kao uspomenu,pritom je djevojka majci, koja je u međuvremenu stigla,pokazala notes na kojem su se već neki ljudi iz sela složili sa tim i platili sliku..
Iako do tada nitko nikada, barem koliko smo mi znali,nije imao običaj slikati kuće u našem selu i na taj način prikupljati novac za studiranje ,majka nije u tome vidjela ništa loše i pristala je...Oni su kuću slikali,majka je platila,mislim da se radilo o relativno simboličnoj svoti i zaista nakon par tjedana slika je putem pošte stigla do nas..I? Sigurno se pitate što se dogodilo?
Nije se dogodilo ništa, tu sliku imam i dan danas to je jedina slika te kuće koju smo ponjeli sa sobom par godina kasnije nakon što je došlo do kulminacije ludila koje je godinama prije polako tinjalo..
Jedino je bilo malo čudno kako su neki nama nepoznati ljudi iz nekih nama nepoznatih krajeva bili spremni mijenjati svoja vjekovna ognjišta za naša,i to sistemom ključ za ključ gotovo na neviđeno...
Ponekad me ta sjećanja odnesu u neke druge sfere u neke sfere raznih teorija zavjera,sfere Orwella i big brothera i nameću mi pitanje:"Dal je sve to bilo samo fol?"..
Da li smo bili samo naivne žrtve jeftinih trikova podlih mađioničara..
Ili možda ipak ne?..
U selo su počeli stizati neki nama do tada nepoznati ljudi iz nama tada nekih nepoznatih krajeva...Pričali su o nekim lošim ljudima koji su ih izgnali sa njihovih vjekovnih ognjišta bez da su trepnuli...
Sada kad ponekad razmišljam o tim danima u glavi mi se vrte slike iz filmova o otkrivanju Amerike, imam osjećaj da su ti ljudi za nas bili nešto kao konkvistadori za Maje i Asteke...Doduše lagao bi kada bi tvrdio da su bili toliko okrutni ali....
Sjećanje me potom vrati u 1988-u godinu i sunčani ljetni dan mjeseca kolovoza..Na vratima kapije netko je lupao ne bi li nekoga dozvao iz kuće,odmah se znalo da je netko nepoznat jer kapija je uvijek bila otvorena tokom dana za svakoga..Baba i ja smo čuvši lupu izašli iz kuće u dvorište i otvorili vrata, na vratima su stajali mladić i djevojka teško da su prevalili dvadeset pet godina...
Mladić je u ruci držao fotoaparat nekakav veliki sa velikim objektivom kakav do tada nisam imao priliku vidjeti,a djevojka je u rukama držala notes i olovku..Nakon što su se predstavili kao studenti fotografije iz Novog Sada pitali su nas da li se slažemo da eto oni slikaju našu kuću pa da nam kasnije tu sliku nakon što je razviju uz malu naknadu pošalju kao uspomenu,pritom je djevojka majci, koja je u međuvremenu stigla,pokazala notes na kojem su se već neki ljudi iz sela složili sa tim i platili sliku..
Iako do tada nitko nikada, barem koliko smo mi znali,nije imao običaj slikati kuće u našem selu i na taj način prikupljati novac za studiranje ,majka nije u tome vidjela ništa loše i pristala je...Oni su kuću slikali,majka je platila,mislim da se radilo o relativno simboličnoj svoti i zaista nakon par tjedana slika je putem pošte stigla do nas..I? Sigurno se pitate što se dogodilo?
Nije se dogodilo ništa, tu sliku imam i dan danas to je jedina slika te kuće koju smo ponjeli sa sobom par godina kasnije nakon što je došlo do kulminacije ludila koje je godinama prije polako tinjalo..
Jedino je bilo malo čudno kako su neki nama nepoznati ljudi iz nekih nama nepoznatih krajeva bili spremni mijenjati svoja vjekovna ognjišta za naša,i to sistemom ključ za ključ gotovo na neviđeno...
Ponekad me ta sjećanja odnesu u neke druge sfere u neke sfere raznih teorija zavjera,sfere Orwella i big brothera i nameću mi pitanje:"Dal je sve to bilo samo fol?"..
Da li smo bili samo naivne žrtve jeftinih trikova podlih mađioničara..
Ili možda ipak ne?..
super daj nastavi pricu
Iskreno, kad sam pročitala naslov pomislila sam "zar opet prošlost"; nastojim biti okrenuta budućnosti, ali - pročitala oba odlomka u dahu i to dva puta. stil odličan, izazovan, ubačeno pomalo ironije, radnja dinamična, održava i potiče interes za čitanje. Jako mi se sviđa. Skoro zasjenila po meni top knjigu na stranici - Sibirski krug.
Hvala. Zapravo priča sama po sebi nije nastajala kronološkim redosljedom, dakle svaka za sebe je pojedini segment sjećanja, emocija i zapažanja prenesenih na papir. Volio bih kada bi se još ponetko sa sličnim iskustvima i doživljajima uključio u neku vrstu zbirke krhotina prisjećanja na jedno teško životno razdoblje mnogih od nas.
Uglavnom drago mi je ako vam se sviđa, puno mi znači to.
čovječe, ovo je jaaaako dobro!!! jesi siguran da si neamaterski pisac? molim te, nastavi. imaš talenat koji trebaš pokazati svijetu. pročitala sam sve u jednom dahu.... može još?
Misliš "jesam li siguran da amaterski pišem?".
Jesam. Obrazovanje tehničkog smjera, književnost, pisanje i glazba kao hobi.
Bez lažne skromnosti, nemam dojam da sam pretjerano dobar u svom pisanju, čisto onako amaterski solidno bi rekao.
sviđa mi se lakoća s kojom pišeš i lakoća čitanja. vizualizacija napisanog mi je kod tebe odlična, a to su, samo da napomenem, odlike dobrih pisaca. ne mogu svi taj doživljaj jedanako dobro prenijeti na čitatelja, svaka čast!
pa reinkarnaciju ni manje ni više nego u H.Hefnera! horizonti bi ti fakat bili zaobljeniji :) Ovo spominjanje Tise me je vratilo u djetinjstvo, provodila sam ljeta u Zrenjaninu, kupala se u Tisi, pecala (ribe naravno), izgrizli me komarci ko nikad u životu! lipa vremena.
čini mi se da je ovaj roman stvaran dugi niz vremena...
sibirski krug (i daljnja tema i sudbine likova) nastaje direktno, iz glave, tek nakon što stisnem dodaj novi odlomak...
to mi je pravo pisanje, onako istinsko, nepatvoreno
mada outlawrebel fantastično piše, i kao i maya i drazanas svoje pjesme
Misliš da ja imam visinske pripreme prije pisanja!? :) Šalim se. Da, napisao sam već i tu u komentaru da su priče nastajale kao produkt pojedinih prisjećanja koja nisu nužno kronološki poredana. Aktivno pišem od sredine 2010 godine, premda su neki od ulomaka stari nekoliko tjedana tek. Zamisao mi je predstaviti knjigu koja se sastoji od fragmenata sjećanja koja nadolaze ponekad u trenutku kada se najmanje nadam i onda ih bilježim na zaslon, direktno iz glave dakako, nemam lektora i cenzora :)
Dakle, shvaćam tvoj komentar donekle kao kritiku (!?) ali i odstupnicu, no ne moraš se bojati, kvalitetno pišeš i to se prepoznaje. Istinsko pisanje je svako ono pisanje koje proizlazi iz naših vlastitih promišljanja i emocija.
ma ja bih prije rekla da se želi jednim lagano provokatorskim upadom potaknuti naš inat? Zavidim ti, rekao si da sjedneš, pustiš mašti na volju i samo pišeš. eto, ima nas koji smo i sputani i kojima treba malo jači udar da izrazimo sebe. a mašta, skoro zaboravila što je to! :) ali hvala na pohvali mojih pjesmica.
Divno ,hvala za pricu ,s nestrpljenjem iscekujem sljedecu .
pa ovo je fakat dobro
outlawrebel, pusti što ti dave priča...
gdje si druže?samo nastavi s tvojom epopejom, zvijezda si ovog sitea
svatko od nas ima ono nešto što nas pokreće za pisanje... važan je ishod, u tvom slučaju je odličan, kao što već rekoh. ideja mi se sviđa.... imam i ja stare radove, no nekako teško pronalazim vrijeme i inspiraciju za nove.... i ja bih voljela ponekad sjesti i da samo iscuri iz mene.... no ponekad ne ide-imaš prokleti talent onda dave gahan!! zavidim ti...
zuckerberg@- ma nije dave@ mislio ništa loše.
maya77@- pisati iz glave direktno na zaslon i nije najmudrija stvar na svijetu ako želiš imati kvalitetu i stil ugodan oku, rijetko tko to radi. Zapravo sam prakticirao takav način pisanja bloga na jednom drugom servisu dok me jedan spisatelj nije upozorio da si nađem lektora i to nekoliko njih koji će čitati tekstove prije objave (ako mogu naravno), jer on svoje uradke obavezno šalje prijateljima na provjeru. Kada ja pročitam neki svoj stari tekst, riječi koje dodajem same mi naviru. Tekst je često kao kuća, stalno ga možeš nadograđivati i uljepšavati.
i jos jednom sam sve procitala u dahu ,fascinantno
andrea35@- drago mi je da ti se sviđa.
da se i ja umešam...
čitam sibirski krug, prosto je neverovatno da čovek to piše iz glave i da posle ništa ne dira...
očito vas sve vuče za nos, ako ne nek primi moje izvinjenje i onda mora da mu priznam da je uistinu pravi talent
a šta kažete na moju knjigu?
Ma ne vuče on nikoga za nos, samo je dao jednu recimo primjedbu ili ti svoje viđenje pisanja. Ako piše iz glave ništa ne dorađujući to znači da ima još puno prostora da Sibirski krug postane još kvalitetniji. O tvome pisanju ću se očitovati ispod tvoga teksta :)
Nisam znao da će moja digresija dići toliko bure. Cijenim zapravo svaki rad, ma kako on bio napisan, kolokvijalno-književni, isplanirano-neplanirano, kroz duži vremenski period-ad hoc...
Drago mi je ipak da ljudi imaju potrebe komentirati nešto što je ok (pisanje) a ne da samo lajkaju na raznu štenad i mačiće na fejsu...
S time završavam ovu, kao u saboru raspravu na tu temu na način da odajem počast velikom piscu outlawrebelu
sorry ne počast (za lepotana poštu) već poštovanje :-)
U pravu si. Pozitivno je pričati o pisanju.
A što se tiče "velikog pisca". Vjeruj mi, svjestan sam kako nisam ni mali pisac a kamo li veliki. Pisati priče, odnosno eseje je nešto sasvim drugačije od pisanja kompleksnih romana sa pregršt likova i opisa, sa pregršt filozofskih misli, monologa, dvojbi i promišljanja, a to mogu samo veliki pisci,
za sada ja to ne mogu niti se usudim ulaziti u pisanje
kompleksnog djela.
Kada mi netko kaže "zašto ne napišeš knjigu?", ja dođem
doma, otvorim Gogoljeve "Mrtve duše", onako od oka na sred knjige, pročitam par stranica i u sebi promrmljam "eto
zašto". I to je to Gogolj je velik, ja ne.
slažem se.... napisati knjigu... svatko može početi, no napraviti zaokruženu cjelinu sa mnoštvom tehnika, likova, mjesta radnje i zapleta-to nije lako.
s druge strane svi početnici kreću sa kratkom pričom koju je još teže napisati jer moraš zaintrigirati u prvih par rečenica i uzbuditi čitatelja s pravom poslasticom vrlo brzo.
nije lako, zato ti jesi klasa i svi ovi divni ljudi ovdje ti to priznaju.
zato ovo mjesto i postoji, da se izrazimo, da se družimo i uživamo... nije važno koliko si dobar, važno je pokušavati.
što se tiče lektoriranja i mijenjanja-apsolutno sam za-to i ja radim.... ne mogu drugačije i uvijek se iznova vraćam tekstu-on je živo tkivo u rastu...
i još nadodajem kako mi je izuzetno drago da se konačno razvila konstruktivna rasprava i na ovom siteu!!!
pozdrav svima i vjerujem da neću odustati od pisanja.... samo malo pauziram!
Stvarno smo toliko ispucali komentara na onaj Dave-ov komentar da više nema mjesta upisati komentare na ovu knjigu. A knjiga je stvarno odlična. A bogme OutlawRebel bilo bi i otrcano svaki put ti komentirati odlomak jer bi se stalno ponavljali, odlično, nema šta.
Ali evo ideje administratoru za nekakve opcije gdje bi sudjelovali u nekakvim raspravama, komentarima i sličnim stvarima. A ima tu i drugih stvari za nadogradnju.
Kako nema više mjesta kad ima? :)
Dobro je pričati i raspravljati o načinu, motivima pisanja.
Što se tiče mojih odlomaka. Ne zahtjevam hvalu. Objavljujem ih čisto da podjelim razmišljanja sa drugim ljudima. Hvala godi ali nije isključivi motiv moga angažmana ovdje.
Život je stvarno čudan, možda nepravedan, u svakom slučaju čudan. čitajući tvoja sjećanja osjećam tvoju tugu, a istovremeno mene tvoja sjećanja stalno vraćaju na lijepe trenutke iz mog djetinjstva koje sam doživjela u Vojvodini. još uvijek mogu osjetiti ljepljivi miris lipa u noćnim šetnjama Elemirom. puno, puno lijepih slika, mirisa, okusa i doživljaja u mojoj glavi. stvarno nepravedno.
di je zapelo? ajmo, čekam nastavke
Zapelo negdje oko Knina:)
Polako, nije ovo TURBO folk:)
opet moram komentirati. znaš da sam prvi komentar započela nešto tipa da sam pročitavši naslov knjige i prve rečenice pomislila o ne opet! a pomislila sam to baš radi toga što evo već 20-ak godina je od tih događanja i dan danas mi nije jasno kako neki ljudi mogu opravdavati te strahote. i biti uvjereni da je to sve tako kako oni misle (ovo mislim na susjedu). ali od starta odustala od razgovora o toj temi, jer su ti isti ljudi kojima se čudim meni dragi ljudi, stoga zanemarujem njihovu glupost. uglavnom, drago mi je čitati svaki novi odlomak.
Veseli me što voliš čitati ono što pišem. Razboritost i pogled na prošlost su često stvar vremena i okruženja u kojem se formira mišljenje ili stav. Svaka medalja ima dvije strane, onu drugu stranu često otkrijemo kasno za bilo što promijeniti.
e, ovo nisam, ajd idem pročitat!