Ja sam dijete sa sela. I tamo sam provela djetinjstvo.
Sad, dok vani sve smrzava, te me uspomene griju i nekako se vraćam tamo..
Igrala sam se u pijesku, na dvorištu.. Igrala sam se s malim svinjama, njih ravno 500, jer je deda bio kooperant za Gavrilović. Mama, tata i deda su išli na posao, baka je čuvala mene i sestru, kuhala ručak, hranila kokoši i brinula o svinjama, kravama... ja sam se stalno vukla iza nje... i pamtim da je stalno vikala da ne pružam ruke prema svinjama, kad su već bile malo veće.
Baka je bila najstarija od četvero djece, tata joj je poginuo u 2. svjetskom ratu, tko zna gdje... Prekinula je školovanje, preuzela brigu o kući, mlađoj djeci, plužila, radila i čuvala krave...
Deda je bio bećar, vozio motor, svirao bajs i volio me više od ičega na svijetu... Sjećam se da sam se s dečkima u ulici igrala rata. "Igrala" je velika riječ, jer su me većinom zatvarali u kuruzanu, kao ratnog zarobljenika. Zato jer nisam mogla trčati kao i oni, svi su bili stariji od mene...
Sanjkala sam se na brdima kraj kuće, učila plivati u rijeci dok sam se pridržavala za traktorsku gumu. Brala sam tratinčice na livadi kraj ceste, kojom sam se vraćala iz škole..
Na priredbi za pionire sam izgubila plavu vestu i jedva čekala da budem omladinka. Jer je naša omladinka bila prekrasna.
Pekli smo kukuruze iza kuće, navečer na vatri... Bacala sam se na perušinu od tog istog kukuruza i radila brkove.. Šetala sam u maminim štiklama po dvorištu punog navezenog šljunka, nosila njenu torbu i pretvarala se da sam doktorica..
S 5 godina sam se napila mošta s dečkom iz susjedstva, jer su ga naši ostavili na stepenicama i otišli dalje raditi ...
Vukao me do kuće... Previjali smo se od smijeha. Poslije sam dobila po guzici.
Nisam dobro pazila na sestru dok smo se igrali, pa je upala u gnoj iza kuće. Smrad se uvukao u njenu dječju kožu, smrdila je još dva dana nakon toga.
Deda me vozio u prikolici kad bi negdje išao u polje..
Baka i deda su bili glasni i grlati, nadvikivali su se po cijeloj avliji i cijelo selo je znalo da se Furka (moj deda) sinoć napio..
Podmetala sam kukuraz, brojala zlatice na krumpiru i visila na prozoru i mirišala jorgovane koji su cvjetali ispod prozora bakine sobe.
Pekla sam kolače od blata, i kuhala kavu od tog istog blata. Imala sam poderana koljena i dlanove od stalnog padanja.
Na kući su bili tragove teniske lopte, koju sam stalno nabijala u zid. Imala sam crveni BMX, i najdražu zelenu suknju s volanima.
Prozore na kući zvala sam "prozori", a onaj na tavanu "oblok", jer su tako govorili moji.
Dobila sam packe od drugarice u trećem razredu jer sam joj rekla da nisam naučila pjesmicu na ćirilici zato jer sam ja Hrvatica... To mi je tata rekao, ali ja nisam shvatila da ne misli ozbiljno... Moja nesreća je to što je to bilo baš te '91, pa je drugarice reagirala još burnije, i packama mi raskrvarila korijen noktiju na prstima.
I onda je nekako život otišao sasvim drugim smjerom... Sasvim nekakvim nepoznatim putevima, i sve od tada nekako je drugačije... I stalno tražim nešto što nikako ne mogu naći...
I uvijek mi jedan dio nedostaje.
Prijavi se i piši :-)
neko reče "sve prave su ljubavi tužne", jer u idili nema ljubavi u onom obliku koji se manifestira kada žudiš, plačeš, jecaš u jastuk...dok žudiš voliš kada ne žudiš onda si u kolotečini i ljubav je navika..
jebiga sada ispadam k'o Vera Čudina sa zadnje strane Arene, i znam da ti je dosta savjeta, ali ja nekako tako gledam na te stvari..
Netko reče i - Samo retki nađu retke.
Tako da.. retki, come on in. :)
A što se tiče Vere Čudine - već par dana zaredom me to ime prati, pa me ne čudi da me dočekalo i ovdje. Stvar energije, valjda. :)
nije to ništa, moj frend na Pelješcu čini mi se, iznajmi apartman i dolazi po ključeve a vrata otvara Vera Čudina i kaže : Znala sam da će te doći :)
žena renta apartmane, nema da promaši sezonu
Odvalila sam se na ovo... u sred ureda. :) Jbg, recesija... mada, ne volem to nikako. Sve neki kokošari i konjokradice.
Imala sam susjeda dok sam studirala, imao je preko 70 g., i stalno mi je govorio "D., uzmi sve što ti život pruža, pa i mene"! I eto, ja sam bogme rijetko što propuštala i baš se osjećam ok kad se osvrnem unatrag! Sad si me inspirirala na daljnje pisanje!
Imala sam ja sličnu susjedu koja mi je govorila - Mala moja, sad misliš da si zlatna, i kad god tko pita - ti ne daš i misliš da ima nešto bolje... Ja sad imam 72 i sad bi dala bilo kome, al nitko više ne pita.. Zato, dok možeš daj, jer doći će vrijeme kad ćeš ti htjet dat, al nitko više neće pitat...
Dođe ženi da se zamisli ... Međutua, još uvijek se ne držim toga, više to pokušavam shvatiti u prenesenom značenju :D :D
ah to su ti dobre stare elegije, da se poslužim ĐB formom :
"Sećanje je smešna lupa koja sitne stvari uveličava.."