Moja baka je bila težačka žena. Nije imala vremena za pizdarije. Za razliku od mene. Ja sam uvijek bila melankolična i romantičar. Nafilana ruskim piscima.
Nakon mog ljubavnog fijaska, posjela me žena da ona meni razbistri neke stvari.
Jel te tuk'o? Ja, začuđena, pače zgrožena - Nee.
Jel te var'o? Ja, i dalje začuđena - Ne.
Jel kart'o? Ja: Ne.
Jel se kurv'o? Ja: Ne, valjda.
Ona širi ruke i gleda me, valjda od godina razovdnjeno plavim očima - Pa onda? Šta oćeš?
Ja, mucam - Ppa, nismo se više voljeli.
Ona, na izmaku strpljenja, odmahne rukom i stavlja drvo u peć. Nakon toga me samo ostavila za tim stolom , vjerojatno misleći da mojoj ludoj glavi nema pomoći.
Nakon toga sam nekako uvijek osjećala krivnju za raspad te veze. Mada sam se s vremena na vrijeme znala podsjetiti da nisam ja ta koja je maltretirala njega i koja je naš odnos pretvorila u neku posesivno opsesivnu tragikomediju.
Al no dobro, ja sam katolkinja. Pa mislim da je i ta krivnja na neki način dio kolektivne katoličke svijesti. Kako god okreneš, vječito kriv.
Uglavnom, počela sam nekako sumirati profućkano nakon toga.
I došla do zaključka da sam ja profućkala onomad svašta nešto. Dobre poslove, dobru lovu.. i dobre muškarce.
Za dobre poslove mi nije žao, jebiga, valjda sam tada smatrala da je to tako kako je. Mogla sam zaraditi dobru lovu, neku dobru lovu - sam ruku na srce i zaradila. Za ovo prvo mi isto nije žao jer se uvijek kosilo s nekim mojim pravilima. Ovo drugo.. e a ovo drugo je sve spiskano, na vjerojatno krive ljude. Al neka. Nije beg cicija.
E sad. Muškarci. Bilo ih je dobrih i predobrih. Onih koji su me voljeli, onih koji su me željeli voljeti, onih s kojima bih možda bila sretna nekad negdje ljuljajući plavokosu djecu u krilu.
Ali ja sam uvijek birala one druge.
I uvijek bih se čudom čudila kad bih na kraju, uz čašu vina i najvjernije prijateljice, mozgala o tome da li sam bila dovoljno dobra. I zašto je sve završilo takvih krahom.
Svaka lagana stvar je bila moja, svaka razočarana žena na svijetu moja sestra. Tu i tamo (češće tu nego tamo) bi pala i suza, kad bih se ujutro nakon nekog fajrunta vraćala kući, za sve moje poraze. I svitanja su uvijek za mene bila u D-molu.
I onda slučajno, odjednom, ni sad ne znam kako, naišla sam na Pravog. Za kojeg sam i ja bila Prava. I onda, u toj meni nepoznatoj zemlji, počela sam posrtati, razmišljati, premišljati i nerazmišljati uopće.. što je rezultiralo potpuno nesportskim prekršajem s moje strane.. nešto kao namjerno uklizavanje u noge s leđa.. Da mu se ne bih učinila manje Pravom, a više Krivom, zatajila sam sve svoje Krivo i Poražavajuće, i sve ozljede koje sam vukla za sobom, k'o neki stari ratnik. Ozljede možda zarastu, ali se i bude. I uvijek su tu, jer nisu dobro zaliječene. Pravi je otkrio moje ozljede. Pa sam profućkala i njega.
Sigurno mislite da me familija razapela na sred stola i umjesto prasetu stavila meni jabuku u usta.
Nije. Jer kao što vrijeme ništa ne štedi i osipa sve, tako je osipala i moj obiteljski stol. I za njim ostavila puno manje krvnika i sudaca.
Znaš da si zaglibio kad kreneš cipelcugom kroz vlastitu aleju pomoraca i brodoloma.
Nema goreg nego kad kopaš po vlastitim ranama, tražiš ono šta ti je promaklo ili čega nije ni bilo.
Čeprkaš, k'o onomad po bakinom cvjetnjaku; slažeš slike ko onomad puzzle; sve je ionako igra, al tebi više nije do igranja.
Sve nešto u magli vidiš svoje poluzaboravljene pomorce kako salutiraju, sve jedan promašaj veći od drugog. Obično onaj najsvježiji najjače boli. Al ko i u svemu drugom, i ovdje se vodiš narodnom - Od novog jada, stara bol ode.
Al brate, dosta mi je novih jada...I starih se nakupilo.
U ovo današnje vrijeme, pogotovo smo osjetljivi na jad. Još nekako prožvačeš ovu kaljužu u kojoj živimo, bracu i seku Kerum, pdv i posebne poreze, prireze, davanja.. svi samo išću...
Pa onda kad još pogledaš u vlastiti, privatni jad, dođe ti da sve pošalješ u krasni.
Danas brzo živimo, brzo jedemo, brzo hodamo, brzo vozimo... brzo trošimo druge, i oni brzo troše nas, sve je instant, sve je odmah sad.
I gdje da u svemu tome nađeš tu jedinku koja će s tobom možda stajati na miru, sjediti u parku i prepričavati male duhovitosti koje si skupio godinama, i možda uz neku čašu vina slušati neku laganu iz davnih vremena dok je sve još bilo lagano...
Gdje naći nekog s kim ćeš se sakriti...
Sjećam se da sam jednom sjedila u parkiću, na podu, toplom od prženja sunca cijeli dan. Sjećam se blago kroz maglu da je netko sjedio sa mnom, držao me u krilu kao malo dijete, pričao mi o svojim snovima, u kojima me prepoznavao i mislio da mi kosa miriše na ljeto....
Sjećam se da se razdanjivalo, a nama se nigdje nije žurilo...ostavili smo svijet da nas čeka i da nam bude zavidan.
Ne znam šta je dalje bilo. Valjda imam amneziju. I bolje.
Nema goreg nego kad kopaš po vlastitim ranama, tražiš ono šta ti je promaklo ili čega nije ni bilo.
Čeprkaš, k'o onomad po bakinom cvjetnjaku; slažeš slike ko onomad puzzle; sve je ionako igra, al tebi više nije do igranja.
Sve nešto u magli vidiš svoje poluzaboravljene pomorce kako salutiraju, sve jedan promašaj veći od drugog. Obično onaj najsvježiji najjače boli. Al ko i u svemu drugom, i ovdje se vodiš narodnom - Od novog jada, stara bol ode.
Al brate, dosta mi je novih jada...I starih se nakupilo.
U ovo današnje vrijeme, pogotovo smo osjetljivi na jad. Još nekako prožvačeš ovu kaljužu u kojoj živimo, bracu i seku Kerum, pdv i posebne poreze, prireze, davanja.. svi samo išću...
Pa onda kad još pogledaš u vlastiti, privatni jad, dođe ti da sve pošalješ u krasni.
Danas brzo živimo, brzo jedemo, brzo hodamo, brzo vozimo... brzo trošimo druge, i oni brzo troše nas, sve je instant, sve je odmah sad.
I gdje da u svemu tome nađeš tu jedinku koja će s tobom možda stajati na miru, sjediti u parku i prepričavati male duhovitosti koje si skupio godinama, i možda uz neku čašu vina slušati neku laganu iz davnih vremena dok je sve još bilo lagano...
Gdje naći nekog s kim ćeš se sakriti...
Sjećam se da sam jednom sjedila u parkiću, na podu, toplom od prženja sunca cijeli dan. Sjećam se blago kroz maglu da je netko sjedio sa mnom, držao me u krilu kao malo dijete, pričao mi o svojim snovima, u kojima me prepoznavao i mislio da mi kosa miriše na ljeto....
Sjećam se da se razdanjivalo, a nama se nigdje nije žurilo...ostavili smo svijet da nas čeka i da nam bude zavidan.
Ne znam šta je dalje bilo. Valjda imam amneziju. I bolje.
Dakle, ja kad sjebem, zaista sjebem.
Ali koliko mi sjećanje seže, mislim da nikad nisam sjebala namjerno. Moje namjere su uvijek najbolje. Pa sam tako iz najboljih namjera nešto skrivala. Nikad nisam mislila da će to onom koga sam voljela pretvoriti život u čemer i jad, nikad nisam mislila da će to rezultirati gubitkom ama svakog povjerenja u mene. Jednostavno sam sjebala, ne iz zloće, ne namjerno, jednostavno sam bila glupa i bojala se. I htjela najbolje.
E sad - ne kažem da me treba uzdignut na prijestolje radi mojih dobrih namjera, ali tek sad - s nekim odmakom - mislim da nije sa mnom ni trebalo brisati pod...
On mi nije mogao oprostiti. Mada se nikad nije radilo o nekom trećem. Mada moja ljubav nikad nije dovedena u pitanje.
Sve što je on napravio nakon toga bilo je namjerno. Svaka uvreda, svako ponižavanje pred bilo kim, razapinjanje mene pred bilo kim tko je htio slušati, dramatiziranje i pravljenje žrtve od samog sebe s bljeskovima dobre i predobre hiperbole. E to je ono što ja ne mogu oprostiti. Demonstraciju moći na nekom ranjenom.
Ne mogu oprostiti takvo maltretiranje, jer nije imalo veze s onim što se dogodilo.
Ali mogu shvatiti - kad te cijeli život mater tlači i govori da nisi za ništa, kad cijeli život imaš osjećaj da nisi dobar kao svi drugi i kad misliš da si gluplji od osobe koja te voli najviše na svijetu - e onda imaš problem. I onda se problem izmanifestira kad ga najmanje treba - i to tako da jedva dočekaš promjenu moći (iako imaginarnu) i onda se počneš dokazivati na nekome tko već krvari i tko je na podu.
Jesam, zajebala sam, kriva sam. Ali nisam nikog ubila. On smatra da bi me netko drugi odrobijao. Ja smatram da bi mi netko tko me stvarno volio rekao - Glupačo, sad si zajebala i nemoj nikad više. A sad ćemo to riješiti.-
Jer to bih rekla ja.
Jer to bi rekli svi koji su dovoljno voljeli.
Ali koliko mi sjećanje seže, mislim da nikad nisam sjebala namjerno. Moje namjere su uvijek najbolje. Pa sam tako iz najboljih namjera nešto skrivala. Nikad nisam mislila da će to onom koga sam voljela pretvoriti život u čemer i jad, nikad nisam mislila da će to rezultirati gubitkom ama svakog povjerenja u mene. Jednostavno sam sjebala, ne iz zloće, ne namjerno, jednostavno sam bila glupa i bojala se. I htjela najbolje.
E sad - ne kažem da me treba uzdignut na prijestolje radi mojih dobrih namjera, ali tek sad - s nekim odmakom - mislim da nije sa mnom ni trebalo brisati pod...
On mi nije mogao oprostiti. Mada se nikad nije radilo o nekom trećem. Mada moja ljubav nikad nije dovedena u pitanje.
Sve što je on napravio nakon toga bilo je namjerno. Svaka uvreda, svako ponižavanje pred bilo kim, razapinjanje mene pred bilo kim tko je htio slušati, dramatiziranje i pravljenje žrtve od samog sebe s bljeskovima dobre i predobre hiperbole. E to je ono što ja ne mogu oprostiti. Demonstraciju moći na nekom ranjenom.
Ne mogu oprostiti takvo maltretiranje, jer nije imalo veze s onim što se dogodilo.
Ali mogu shvatiti - kad te cijeli život mater tlači i govori da nisi za ništa, kad cijeli život imaš osjećaj da nisi dobar kao svi drugi i kad misliš da si gluplji od osobe koja te voli najviše na svijetu - e onda imaš problem. I onda se problem izmanifestira kad ga najmanje treba - i to tako da jedva dočekaš promjenu moći (iako imaginarnu) i onda se počneš dokazivati na nekome tko već krvari i tko je na podu.
Jesam, zajebala sam, kriva sam. Ali nisam nikog ubila. On smatra da bi me netko drugi odrobijao. Ja smatram da bi mi netko tko me stvarno volio rekao - Glupačo, sad si zajebala i nemoj nikad više. A sad ćemo to riješiti.-
Jer to bih rekla ja.
Jer to bi rekli svi koji su dovoljno voljeli.
Ja sam dijete sa sela. I tamo sam provela djetinjstvo.
Sad, dok vani sve smrzava, te me uspomene griju i nekako se vraćam tamo..
Igrala sam se u pijesku, na dvorištu.. Igrala sam se s malim svinjama, njih ravno 500, jer je deda bio kooperant za Gavrilović. Mama, tata i deda su išli na posao, baka je čuvala mene i sestru, kuhala ručak, hranila kokoši i brinula o svinjama, kravama... ja sam se stalno vukla iza nje... i pamtim da je stalno vikala da ne pružam ruke prema svinjama, kad su već bile malo veće.
Baka je bila najstarija od četvero djece, tata joj je poginuo u 2. svjetskom ratu, tko zna gdje... Prekinula je školovanje, preuzela brigu o kući, mlađoj djeci, plužila, radila i čuvala krave...
Deda je bio bećar, vozio motor, svirao bajs i volio me više od ičega na svijetu... Sjećam se da sam se s dečkima u ulici igrala rata. "Igrala" je velika riječ, jer su me većinom zatvarali u kuruzanu, kao ratnog zarobljenika. Zato jer nisam mogla trčati kao i oni, svi su bili stariji od mene...
Sanjkala sam se na brdima kraj kuće, učila plivati u rijeci dok sam se pridržavala za traktorsku gumu. Brala sam tratinčice na livadi kraj ceste, kojom sam se vraćala iz škole..
Na priredbi za pionire sam izgubila plavu vestu i jedva čekala da budem omladinka. Jer je naša omladinka bila prekrasna.
Pekli smo kukuruze iza kuće, navečer na vatri... Bacala sam se na perušinu od tog istog kukuruza i radila brkove.. Šetala sam u maminim štiklama po dvorištu punog navezenog šljunka, nosila njenu torbu i pretvarala se da sam doktorica..
S 5 godina sam se napila mošta s dečkom iz susjedstva, jer su ga naši ostavili na stepenicama i otišli dalje raditi ...
Vukao me do kuće... Previjali smo se od smijeha. Poslije sam dobila po guzici.
Nisam dobro pazila na sestru dok smo se igrali, pa je upala u gnoj iza kuće. Smrad se uvukao u njenu dječju kožu, smrdila je još dva dana nakon toga.
Deda me vozio u prikolici kad bi negdje išao u polje..
Baka i deda su bili glasni i grlati, nadvikivali su se po cijeloj avliji i cijelo selo je znalo da se Furka (moj deda) sinoć napio..
Podmetala sam kukuraz, brojala zlatice na krumpiru i visila na prozoru i mirišala jorgovane koji su cvjetali ispod prozora bakine sobe.
Pekla sam kolače od blata, i kuhala kavu od tog istog blata. Imala sam poderana koljena i dlanove od stalnog padanja.
Na kući su bili tragove teniske lopte, koju sam stalno nabijala u zid. Imala sam crveni BMX, i najdražu zelenu suknju s volanima.
Prozore na kući zvala sam "prozori", a onaj na tavanu "oblok", jer su tako govorili moji.
Dobila sam packe od drugarice u trećem razredu jer sam joj rekla da nisam naučila pjesmicu na ćirilici zato jer sam ja Hrvatica... To mi je tata rekao, ali ja nisam shvatila da ne misli ozbiljno... Moja nesreća je to što je to bilo baš te '91, pa je drugarice reagirala još burnije, i packama mi raskrvarila korijen noktiju na prstima.
I onda je nekako život otišao sasvim drugim smjerom... Sasvim nekakvim nepoznatim putevima, i sve od tada nekako je drugačije... I stalno tražim nešto što nikako ne mogu naći...
I uvijek mi jedan dio nedostaje.
Sad, dok vani sve smrzava, te me uspomene griju i nekako se vraćam tamo..
Igrala sam se u pijesku, na dvorištu.. Igrala sam se s malim svinjama, njih ravno 500, jer je deda bio kooperant za Gavrilović. Mama, tata i deda su išli na posao, baka je čuvala mene i sestru, kuhala ručak, hranila kokoši i brinula o svinjama, kravama... ja sam se stalno vukla iza nje... i pamtim da je stalno vikala da ne pružam ruke prema svinjama, kad su već bile malo veće.
Baka je bila najstarija od četvero djece, tata joj je poginuo u 2. svjetskom ratu, tko zna gdje... Prekinula je školovanje, preuzela brigu o kući, mlađoj djeci, plužila, radila i čuvala krave...
Deda je bio bećar, vozio motor, svirao bajs i volio me više od ičega na svijetu... Sjećam se da sam se s dečkima u ulici igrala rata. "Igrala" je velika riječ, jer su me većinom zatvarali u kuruzanu, kao ratnog zarobljenika. Zato jer nisam mogla trčati kao i oni, svi su bili stariji od mene...
Sanjkala sam se na brdima kraj kuće, učila plivati u rijeci dok sam se pridržavala za traktorsku gumu. Brala sam tratinčice na livadi kraj ceste, kojom sam se vraćala iz škole..
Na priredbi za pionire sam izgubila plavu vestu i jedva čekala da budem omladinka. Jer je naša omladinka bila prekrasna.
Pekli smo kukuruze iza kuće, navečer na vatri... Bacala sam se na perušinu od tog istog kukuruza i radila brkove.. Šetala sam u maminim štiklama po dvorištu punog navezenog šljunka, nosila njenu torbu i pretvarala se da sam doktorica..
S 5 godina sam se napila mošta s dečkom iz susjedstva, jer su ga naši ostavili na stepenicama i otišli dalje raditi ...
Vukao me do kuće... Previjali smo se od smijeha. Poslije sam dobila po guzici.
Nisam dobro pazila na sestru dok smo se igrali, pa je upala u gnoj iza kuće. Smrad se uvukao u njenu dječju kožu, smrdila je još dva dana nakon toga.
Deda me vozio u prikolici kad bi negdje išao u polje..
Baka i deda su bili glasni i grlati, nadvikivali su se po cijeloj avliji i cijelo selo je znalo da se Furka (moj deda) sinoć napio..
Podmetala sam kukuraz, brojala zlatice na krumpiru i visila na prozoru i mirišala jorgovane koji su cvjetali ispod prozora bakine sobe.
Pekla sam kolače od blata, i kuhala kavu od tog istog blata. Imala sam poderana koljena i dlanove od stalnog padanja.
Na kući su bili tragove teniske lopte, koju sam stalno nabijala u zid. Imala sam crveni BMX, i najdražu zelenu suknju s volanima.
Prozore na kući zvala sam "prozori", a onaj na tavanu "oblok", jer su tako govorili moji.
Dobila sam packe od drugarice u trećem razredu jer sam joj rekla da nisam naučila pjesmicu na ćirilici zato jer sam ja Hrvatica... To mi je tata rekao, ali ja nisam shvatila da ne misli ozbiljno... Moja nesreća je to što je to bilo baš te '91, pa je drugarice reagirala još burnije, i packama mi raskrvarila korijen noktiju na prstima.
I onda je nekako život otišao sasvim drugim smjerom... Sasvim nekakvim nepoznatim putevima, i sve od tada nekako je drugačije... I stalno tražim nešto što nikako ne mogu naći...
I uvijek mi jedan dio nedostaje.
Top ocjena: Lakonoga 12 5
neko reče "sve prave su ljubavi tužne", jer u idili nema ljubavi u onom obliku koji se manifestira kada žudiš, plačeš, jecaš u jastuk...dok žudiš voliš kada ne žudiš onda si u kolotečini i ljubav je navika..
jebiga sada ispadam k'o Vera Čudina sa zadnje strane Arene, i znam da ti je dosta savjeta, ali ja nekako tako gledam na te stvari..
Netko reče i - Samo retki nađu retke.
Tako da.. retki, come on in. :)
A što se tiče Vere Čudine - već par dana zaredom me to ime prati, pa me ne čudi da me dočekalo i ovdje. Stvar energije, valjda. :)
nije to ništa, moj frend na Pelješcu čini mi se, iznajmi apartman i dolazi po ključeve a vrata otvara Vera Čudina i kaže : Znala sam da će te doći :)
žena renta apartmane, nema da promaši sezonu
Odvalila sam se na ovo... u sred ureda. :) Jbg, recesija... mada, ne volem to nikako. Sve neki kokošari i konjokradice.
Imala sam susjeda dok sam studirala, imao je preko 70 g., i stalno mi je govorio "D., uzmi sve što ti život pruža, pa i mene"! I eto, ja sam bogme rijetko što propuštala i baš se osjećam ok kad se osvrnem unatrag! Sad si me inspirirala na daljnje pisanje!
Imala sam ja sličnu susjedu koja mi je govorila - Mala moja, sad misliš da si zlatna, i kad god tko pita - ti ne daš i misliš da ima nešto bolje... Ja sad imam 72 i sad bi dala bilo kome, al nitko više ne pita.. Zato, dok možeš daj, jer doći će vrijeme kad ćeš ti htjet dat, al nitko više neće pitat...
Dođe ženi da se zamisli ... Međutua, još uvijek se ne držim toga, više to pokušavam shvatiti u prenesenom značenju :D :D
ah to su ti dobre stare elegije, da se poslužim ĐB formom :
"Sećanje je smešna lupa koja sitne stvari uveličava.."