Opet oni „otimač“ od aviona me odvodi, vodi me tamo gdje moje srce ne želi biti. Vidjevši moje sestre, nećakinje,zetove na onoj terasi od aerodroma, kako gledaju što me odvodi velika kutija lima. Htjela sam iskočit, ali zato je tu bila moja mama...koja je jednim dijelom sve to proživljavala kao i ja,ali s jednom razlikom što je njezin razum u tom trenutku prevagnuo osjećaje i odlučnim stavom trgla me iz tog stanja, za kojeg sam ja mislila da nema spasa.
Moje more,sunce,riba,kad se ljudi sjate na onoj rivi....jednom riječju ljeto...opet je bilo preskočeno. Od svega možda me to najviše pogađalo. Nema vam ništa od boljeg, kad ležite na plaži i osjetite kako vam val želi prići, ali laganim koracima sve više i više vam se približava dok vas ne uzme u svoje okrivlje. Kad zaronite u njegovo carstvo, vidjet će te cijeli jedan mali svijet, koji počevši od onih malih morskih konjića, šparića, račića...pa sve što dublje i dublje zaranjate u njegov svijet, sve vam više dopušta da ga bolje upoznate i osjetite oni spokoj koji ponekad nemožete naći na površini.
Za razliku od prije sad sam znala što očekivati. Naše odluke su vodile činjenici da opet operiram potkoljenice nogu i nadlaktice ruku. Doktor Stevče Božinovski je rekao da mogu još produžit potkoljenice deset centimetara, dok ruke samo četiri. Zašto? Njegovo objašnjenje bi bilo, ako sam imala u vidu više produžavat, onda bih trebala ponovno ići i na produžavanje natkoljenica, a to tada nismo imali u planu. Jer omjer između natkoljenice i potkoljenice, treba biti da natkoljenice bude nešto koji centimetar duža, što je kod uobičajnih ljudi tako. Odluka je pala na samo produžavanje potkoljenica, dok ruke smo ipak odlučili da nećemo. Za četiri centimetra ipak nije baš toliko isplativo prolazit svu tu proceduru, počevši od operacije pa nekih tri-četri mjeseci produžavanja. Nekih tjedan dana opet su trajale pripreme za ono koji je dijelom najgori dio cijelog boravka tu, a to je sama operacija. Meni osobno, to buđenje i osjećaj metala na nogama u prvom trenutku nije ugodno, jer sama bol tada počinje dok vi sami i vaše tijelo ne prilagodi se i ne prihvati to kao normalno.
Zavšilo je ljeto, a ja sam nešto i narasla...još imam te aparate na nogama, ali nešto samouvjerenije pristupam svemu tome. Bliži se i moj rođendan,a ja sam tu... opet po drugi put ga slavim bez svojih najbližih,ali ni to nije me toliko smetalo, jer ti centimetri su mi ipak nažalost bili važniji od ikog u tom trenutku.
Prijavi se i piši :-)
majo, ovo je jako potresno, molim te da nastaviš jer jako lijepo pišeš
ako mogu tako reći, zanima me nastavak
bravo :-)
hvala dave, ovo mi je prvo pisanje ovakvog tipa, pa tako da se unaprid ispričavam ako bude koja početnička greška..
Maja, vrlo lijepo pišeši i mislim da si jako talentirana. Samo nastavi...
hvala poirot, samo se nadam da ću svoje misli uspit sročit u ovu priču.
Moram priznati da mi je svaki novi odlomak bolji od prethodnog! Sviđa mi se ovo isprepletanje osobne priče sa opisima mjesta.
kad sam ovo tek počela pisat, nisam htjela da ova priča naginje putopisu,ali sada i meni dopada kojim pravcem ide...... Zahvaljujem se na pozitivnim komentarima, ali ujedno i sugestije kao i moguće kritike isto tako su dobro došle...
Ispričavam se... dio teksta koji govori o operaciji ruku i aparatima na lijevoj i desnoj podlaktici ruke, nisu točni... Aparati su bili na nadlakticama. Podlaktice nisam operirala...
ovolko može ostati bestseler i putokaz hendikepiranim osobama kako da izrtaze svoje osjećaje i talent za pisanjem
samo majo nastavi
a što se tiče da li je sve stilski ok, ne znam ali sviđa mi se tvoj stil pisanja
hvala Dave, ja iskreno niti dan danas ne mogu sebi priznat da sam patuljastog rasta, a pogotovo da mi netko tako nešto kaže. Znam da to nije dobro, ali da li je krivo društvo, moji roditelji ili ja to neznam.... Ovo pisanje za koga je, iskreno neznam.... za moje roditelje i sestre, za mog muža, za mog sina koji možda s 18 godina svojih me počne "mrzit", za roditelje dijece patuljastog rasta koja se još nisu išla operirat a trebala su.... nije mi cilj izdati knjigu niti prikazat sebe kao žrtvu u cijeloj priči,...ma tko god da ovo pročita i povukao neku svoju poantu od svega ovog, ja zadovoljna...
pa ova stranica i služi tome, da ljudi pišu i druže se...
ja bih te samo molio da nastaviš pisati jer ti ide od ruke, i osobno mislim da je štivo za veći broj ljudi koji bi isto tako htjeli da nastaviš
pozz
potpuno se slažem, pišiiiiiiiiiiii daljeeeeeeeeeeeee......
super ti ide
Maja, nisi ti mala, već kako pišeš trebaš biti velika maja :-)
samo nastavi
lijepa knjiga, makar u nastajanju, nema što
nastavi
maleni mi je bio nešto malo bolestan, pa sve jedno za drugim krenulo, tako da nisam stigla izdvojit malo vrimena za pisanje....velika Maja,svi me znaju pod mala Maja ili palčica... puno hvala na lipim komentarima.... :)
drago mi je majo da si se vratila u velikom stilu
znate kako kažu nesrića nikad ne dolazi samo jedna, ima neki period nisam mogla pisat,ali nastavak slijedi uskoro... :)
svima nam je drago da si se vratila
e, baš sam se pitala što ne pišeš!
Jako ljepo..razmišlam da i ja počnem o sebi pisat na ovakav način iako sam ja imao još malo više kompliciran život..sa 6 godina ostao sam bez oca tj ostalo je nas troje bez oca..jedan dan kad je išao na posao na motoru udario ga je auto i sa lašim ozledama odveden u bolnicu ..u ono vrieme nije se pazilo kao danas pa je moj tata dobio unutatnje krvarenje i drugi e dan preminuo.to su neki prvi dani mojeg sječanja.ima se tu svega i svačega za napisati prošao sam i dobro i zlo ..
zašto ne fester.... ovo i je kutak za "izbacit" rići iz glave koje te očigledno drže već jako dugo vrimena... žao mi je zbog tvog oca,... :(
Ej Maja, neki dan sam čekala frendicu ispred jednog kluba, bilo je dosta ljudi van, čekali su da konačno uđu u klub, i tako dok sam čekala naišle su dvije cure, Splićanke, jedna je bila niska rastom, i palo mi je u jednom trenutku na pamet da bi to mogla biti ti :)
Naravno, nisam se izjasnila, mislila sam da bi cura pomislila da sam neka munjara :)
haha...lipo je to kad neko misli na tebe. Nisam draga bila u noćnom provodu zadnji put, ne sićam se... Sad mi je veći gušt sist navečer s malcem i čitat priče, igrat se, koji crtić pogledat,... al trebalo bi nadoknadit propušteno,...ipak još nisam za bacit...haha (mala šala)