Knjige koje je započeo mala_maja (1)
Zadnji odlomci
Svi mala_maja odlomci (12)-
Opet oni „otimač“ od aviona me odvodi, vodi me tamo gdje moje srce ne želi biti. Vidjevši moje sestre, nećakinje,zetove na onoj terasi od aerodroma, kako gledaju što me odvodi velika kutija lima. Htjela sam iskočit, ali zato je tu bila moja mama...koja je jednim dijelom sve to proživljavala kao i ja,ali s jednom razlikom što je njezin razum u tom trenutku prevagnuo osjećaje i odlučnim stavom trgla me iz tog stanja, za kojeg sam ja mislila da nema spasa. Moje more,sunce,riba,kad se ljudi sjate na onoj rivi....jednom riječju ljeto...opet je bilo preskočeno. Od svega možda me to najviše pogađalo. Nema vam ništa od boljeg, kad ležite na plaži i osjetite kako vam val želi prići, ali laganim koracima sve više i više vam se približava dok vas ne uzme u svoje okrivlje. Kad zaronite u njegovo carstvo, vidjet će te cijeli jedan mali svijet, koji počevši od onih malih morskih konjića, šparića, račića...pa sve što dublje i dublje zaranjate u njegov svijet, sve vam više dopušta da ga bolje upoznate i osjetite oni spokoj koji ponekad nemožete naći na površini. Za razliku od prije sad sam znala što očekivati. Naše odluke su vodile činjenici da opet operiram potkoljenice nogu i nadlaktice ruku. Doktor Stevče Božinovski je rekao da mogu još produžit potkoljenice deset centimetara, dok ruke samo četiri. Zašto? Njegovo objašnjenje bi bilo, ako sam imala u vidu više produžavat, onda bih trebala ponovno ići i na produžavanje natkoljenica, a to tada nismo imali u planu. Jer omjer između natkoljenice i potkoljenice, treba biti da natkoljenice bude nešto koji centimetar duža, što je kod uobičajnih ljudi tako. Odluka je pala na samo produžavanje potkoljenica, dok ruke smo ipak odlučili da nećemo. Za četiri centimetra ipak nije baš toliko isplativo prolazit svu tu proceduru, počevši od operacije pa nekih tri-četri mjeseci produžavanja. Nekih tjedan dana opet su trajale pripreme za ono koji je dijelom najgori dio cijelog boravka tu, a to je sama operacija. Meni osobno, to buđenje i osjećaj metala na nogama u prvom trenutku nije ugodno, jer sama bol tada počinje dok vi sami i vaše tijelo ne prilagodi se i ne prihvati to kao normalno. Zavšilo je ljeto, a ja sam nešto i narasla...još imam te aparate na nogama, ali nešto samouvjerenije pristupam svemu tome. Bliži se i moj rođendan,a ja sam tu... opet po drugi put ga slavim bez svojih najbližih,ali ni to nije me toliko smetalo, jer ti centimetri su mi ipak nažalost bili važniji od ikog u tom trenutku.
-
Prije neki dan, vidjela sam svoje slike iz osnovne škole,.... zajednička fotografija cijelog razreda, a ja u „kantunu“ stojim cila snuždena. Zatim sam se sjetila, skoro svih vrijeđanja i zadirkivanja. Nisam ljuta na nikoga, ali zato sam ljuta na tu činjenicu da će toga uvijek biti, uvijek će postojati neka „maskota“ koja je IN . Nikad nisam dopustila da moji roditelji niti u jednom trenutku posumnjaju u moju nesretnu situaciju u kojoj sam se nalazila. Samo sada na vlastitom primjeru svoje dijete sada od malena učim ljudskim vrijednostima. Hoću li u tome uspjeti, e to će pokazati vrijeme. Znam da mi je to doba promjenilo život i to nažalost na puno bolje nego što sam u to doba mislila. Nakon završetka osnovne škole, otišla sam na profesionalnu orijentaciju. Ako ćemo iskreno, to mi je samo pripomoglo pri upisu u srednju školu. Ali ima jedna stvar mi nikako nije izlazila iz glave, nakon različitih vrsta testova i psihomotorne sposobnosti, odlazite na razgovor s psihologom. Moji rezultati bili su niti ispod niti iznad prosjeka već ona neka zlatna sredina. Njegova preporuka je bila upravna škola. S tim da upravnu školu upišem u Zagrebu, za ljude s poteškoćama u razvoju i koja traje pet godina. Na što se moja mama naljutila, jer je smatrala da nisam metalno retardirana, nisam nepokreta i smatrala je da sam dovoljno sposobna pohađat „normalnu“ srednju školu. Samo mi jedno nije bilo jasno, zašto je to predložila. E onda dođete do činjenice da počevši od psihologa sve bi se trebalo promjenit kako bi naša djeca bila bolje prihvaćena i pomoglo im se u svakodnevim problemima, a ne ih se degradiralo. Ima vam jedna priča koja se veže na ovu djelomično moju.... ima od toga i pola godine, u jednoj osnovnoj školi radili su testove intelingencije u jednom razredu... i dio djece kojima su testovi bili iznad prosjeka njihovim roditeljima i učiteljima rekli su da su im rezultati testova ispod prosjeka,dok dijeci koja su imali rezultate testova ispod prosjeka, njihovim roditeljima i učiteljima rečeno je da su iznad prosjeka... nakon nekog vremena testovi su opet rađeni, i pokazalo se da su djeca za koje je rečeno da su iznad njihovi rezultati i pokazali iznad, dok za drugi dio djece za koje je rečeno da su ispod i pokazao se na kraju tako. Poanta je, da su se više trudili oko dijece za koje je rečeno da su iznad nego za oni drugi dio djece koji su imali rezultat ispod prosjeka.... Naravno, nisam otišla u Zagreb, već krenila u srednju školu u Splitu. U to vrijeme nakon upisa, pružala mi se opet mogučnost odlaska u Ohrid, ali ne o našem trošku. Teta od Ante, omogućila bi nam uz pomoć doniranja tj. sponzoriranja jednom aparata koji neznam koliko vrijedi operaciju.... Neznam zašto, ali kad su me moji roditelji pitali želim li to... pristala sam bez i malo razmišljanja, a prvo što je bilo u mojoj glavi je doseći tih bar 150 centimetara, jer bez te operacije ostala bi na 142 centimetra, a to za svakodnevni život baš i nije idealno. Pripreme su pomalo počele, još s tom činjenicom da sam morala pribaviti sve knjige za prvi razred srednje škole koji ću izostaviti i na kraju morati polagati. Čekajući 5 mjesec 1999.g, za otići u Ohrid mislila sam da nikada neće doći,ali tako je brzo došao i taj dan....
Zadnji komentari
-
super je tekst, pohvale mladom autoru... vidi se da djecak ima nesto maminog ;)
-
svaki početak je težak,al zato nemoj odustajat...za svoje godine ovo je vrhunski napisano, s vremenom i riječi će dolazit puno bolje i popunit će ti pjesmu kako treba... još jednom bravo!