Prolazili su dani. Vjeverica i pile su se dobro slagali i pile je bilo sito, zadovoljno i najvažnije, osjećalo se sigurnim. Vjeverica, koja je i sama ostala kao mala bez roditelja, shvaćala je da će doći dan kada će pile ponovo krenuti na put u potrazi za mamom. Nije bila tužna, već je uživala u zajedničkim trenucima provedenim u igri. Pile je uživalo popeti se vjeverici na leđa dok ona trči po šumarku. Bilo je sretno, no uvukao mu se crv sumnje u srce. Znao je da se bliži vrijeme kada će ga srce natjerati na polazak. Tako je i bilo. Vjeverica je to znala i toga dana mu je prišla i rekla: "Maleni, moraš znati, ti si pile. Nisi ni vjeverica, ni zec, ni tigar, ni mrav, nego pile. Imaš žuto perje i ne možeš letjeti. Traži majku koja ti sliči." Kasnije toga dana rastali su se bez puno riječi uz osmijeh.
Pile je krenulo dalje tragati za mamom. Kuda sada? Odlučilo je proći kroz šumu unatoč vjeveričinim upozorenjima da je taj put najopasniji, ali je ujedno bio i najkrači do prve farme pilića kamo se pile uputilo.
Straha kao da je lagano nestalo kada je kročilo dublje u šumu. Odjednom, ispred pilteta se stvorila srna. Onako maleno, prišlo joj je bliže i tanašnim glasićem upitalo: "Znaš li gdje je moja mama?"