Baš danas je teško govoriti o našoj zemlji. Danas kada naviru sjećanja na prošle dane, na sve lijepe i ružne stvari koje su se dogodile. Ne mogu nikad zaboraviti osjećaj kada sam hodajući niz Lašćinsku naišla na prvog hrvatskog gardistu. Prvi put u životu osjetila sam ono što ljudi zovu „zaigralo mi je srce u grudima“. Drugi i treći put mi se to dogodilo kada sam vidjela na ultrazvuku svoju djecu. Toliki ponos, toliki zanos i toliku sreću sam tada osjećala. Ali prošlost treba ostati prošlost. To što iz nje ne učimo je neka sasvim druga priča.
Jučer poslje podnevnih vijesti sam se sjetila one pjesme: Kad se sitin, suza krene, zamirišu uspomene, svake stope rodnog kraja.... Inače ga ne slušam, definitivno nije moj đir, ali kad sam prvi put na radiju čula tu stvar, išla sam na neki službeni put, ne sjećam se jel u Varaždin, Koprivnicu, nije bitno, bitno je da sam počela plakati. Jer sam se sjetila svake stope rodnog kraja i jer su zamirisale uspomene.
Pretpostavljam da ju u tim trenucima i volimo. U trenucima kad smo daleko, kad se htjeli ili ne osjećamo strancima. Ili kad se vraćamo sa puta, pređemo granicu, otvorimo prozor, usporimo vožnju, zapalimo cigaretu, konačno uhvatimo frekvenciju neke naše radio postaje, čujemo recimo Hladno pivo i stvar sa novog albuma (čini se skroz dobar), duboko udahnemo zrak koji se uvijek čini čišći od tuđeg, i pomislimo Isuse, konačno kod kuće.
slažem se s tobom!!!!