Kako ne bi ova moja namjera da opišem dio svog života
počela ličiti na neku već ispričanu priču neke djelove ću
preskočiti.
Sada s odmakom od skoro dvije godine shvaćam da
čovijek s vremenom sve zaboravi i nastavi dalje.
To se zove život...preboli čovijek i puno bolnije stvari
a kako ne bi iluziju o nekoj osobi...na kraju to je samo
iluzija...jel tako?
To ljeto je brzo prošlo jer sam imala puno obaveza
i trebalo je pohvatati sva znanja što su mi potrebna za
posao.
Došla je jesen i igrom slučaja sjeli smo na kavu...