Dani su prolazili, ja sam dobila očekivane centimetre. Nakon lijeve natkoljenice uslijedila je i desna. Isti proces je i nju čekao i opet sve iz početka. Svaki početak opet neko novo iskustvo, nova spoznaja samog sebe kao i u nekim slučajevima divljenjem sobom. Ustvari tada shvatimo koliko smo mi otporna i izdržljiva bića. Svakim danom uz korak s aparatima približavali smo se sve bliže cilju. Zima je bila na pragu i mojoj sreći nije bilo kraja...zašto? Eh, s zimom došao je i snijeg, kojeg kao splićanka nikad uistinu nisam osjetila. Tako hladnog, a opet tako savršeno raspoređeno po okolini koja me okruživala.
Doktor koji me vodio i bio je glavna karika u ovim operacijama je dr. Božinovski. Što reći o njemu..., gospodskog držanja,elengantog izgleda koji kad i danas ga vidim na slici ništa se nije promjenio (prošlo je toliko godina od tada), tako mirnog i harmoničnog glasa koji kad bi vam govorio bilo o nekom teškom problemu ili pak o vremenu vama bi tog trenutka bilo svejedno,... Njegov glas bi vas umiria, znali bi da će sve biti uredu. Koliko sam tog čovjeka puta vidjela i bila u njegovom društvu, nisam doživila da je i jednom podiga svoju razinu glasa od uobičane... Dr. Zoran Bitrak mladi doktor koji je u tu vrijeme se spremao ići na specijalizaciju. Njegov karakter odavao je njegovu želju za što boljim znanjem i za što boljom komunikacijom između pacijenta i doktora... Naravno tu je i njihova mala obitelj koja je meni prirasla srcu, što su nam omogućili da budemo dio njihovih života, ljubavlju i raširenih ruku nas prigrlili sebi kao da smo njihovi, to zaboravit se ne može. Naravno tu bilo još puno doktora koji su pridonjeli mome rastu i mome boljem oporavku....
Možda „otupite“ nakon nekog perioda, pa vam više nije problem izdržati neku vrstu bolova, koji kako ja danas nekima pričam ide u paketu s operacijama koje vas čekaju... Naravno nisam spomenila da tu nije samo fizička bol, već ona puno gora a to je psihička koja vam ostaje trajno pa i oni koji su bili „mekani“ očvrste. Došli smo do kraja još jednoj avanturi u Ohridu.... u međuvremenu spremala sam se polagati razredni ispit iz četvrtog razreda osnovne škole, koji uz profesoricu tj. učiteljicu nije bio problem... Nisam tada ni na kraj pameti imala da ću jednom opet ovo sve ponovit i to svojom željom...
Dolaskom kući, počea je pokušaj prilagodbe na „normalan“ život.
Što je to normalan život? Hm, tada mi to nije bilo jasno, niti sam bila svijesna što trebam učinit...već sam valjda imala viziju, tamo di sam stala mogu nastavit...ali nažalost nije bilo tako. Naprotiv, u tih malo manje od godinu dana što sam bila odsutna, dosta se toga promjenilo. Godinu dana sam bila starija, a u sebi sam ostala i dalje jedno dijete koje se i ponašalo tako. Osnovna škola za mene je bila pravi pakao, ne zato što nisam imala možda neko društvo, već jer nisam htjela ništa učiti. Da li su krivi za to moji roditelji, okolina ili ja, e to neznam. Tako sam se izvlačila zadnje tri godine, koje su mi trebale da bi završila osnovnu školu. Žalosno je to, što danas vidim te pogreške, što u nekim stvarima imam izraziti potencijal,a moji roditelji to nisu primjetili na vrijeme, možda od velike ljubavi i opsesivnosti prema meni, možda zato što su se brinuli više hoće li me ovi život uistinu mazit ili gazit, da li ću naći nekog tko će me uistinu voliti, hoću li biti sposobna brinuti se o sebi... ne krivim ih, ali mi je žao što sad u ovim godinama nemam više neku volju za novim školovanjem i vraćanjem pet godina unazat.
Moji roditelji i dalje su bili razdvojeni, tata je i dalje radio u Njemačkoj i dolazio za praznike... dok moja mama pokušavala je dobiti neka prava i povlastice za mene.... nažalost i danas susrećemo tešku i „zločestu“ birokraciju,... Moje sestre u to vrijeme već su došle u prave mlade žene, koje su sljedile svoj put i moram priznat više puta išle su mi u susret kao što je to i dan danas, ...počele su radit, krenuli su i momci, nakon nekog vremena i brak im je bio na pragu.
Polaganim ali sigurnim odlaskom jedne pa onda nakon nekog vremena i druge sestre, malo nas je to možda i na neki način udaljilo,ali s vremenom naši odnosi ipak došli su do neke granice u kojoj možemo sve tri uživati u zajedničkim trenucima...
Što je to normalan život? Hm, tada mi to nije bilo jasno, niti sam bila svijesna što trebam učinit...već sam valjda imala viziju, tamo di sam stala mogu nastavit...ali nažalost nije bilo tako. Naprotiv, u tih malo manje od godinu dana što sam bila odsutna, dosta se toga promjenilo. Godinu dana sam bila starija, a u sebi sam ostala i dalje jedno dijete koje se i ponašalo tako. Osnovna škola za mene je bila pravi pakao, ne zato što nisam imala možda neko društvo, već jer nisam htjela ništa učiti. Da li su krivi za to moji roditelji, okolina ili ja, e to neznam. Tako sam se izvlačila zadnje tri godine, koje su mi trebale da bi završila osnovnu školu. Žalosno je to, što danas vidim te pogreške, što u nekim stvarima imam izraziti potencijal,a moji roditelji to nisu primjetili na vrijeme, možda od velike ljubavi i opsesivnosti prema meni, možda zato što su se brinuli više hoće li me ovi život uistinu mazit ili gazit, da li ću naći nekog tko će me uistinu voliti, hoću li biti sposobna brinuti se o sebi... ne krivim ih, ali mi je žao što sad u ovim godinama nemam više neku volju za novim školovanjem i vraćanjem pet godina unazat.
Moji roditelji i dalje su bili razdvojeni, tata je i dalje radio u Njemačkoj i dolazio za praznike... dok moja mama pokušavala je dobiti neka prava i povlastice za mene.... nažalost i danas susrećemo tešku i „zločestu“ birokraciju,... Moje sestre u to vrijeme već su došle u prave mlade žene, koje su sljedile svoj put i moram priznat više puta išle su mi u susret kao što je to i dan danas, ...počele su radit, krenuli su i momci, nakon nekog vremena i brak im je bio na pragu.
Polaganim ali sigurnim odlaskom jedne pa onda nakon nekog vremena i druge sestre, malo nas je to možda i na neki način udaljilo,ali s vremenom naši odnosi ipak došli su do neke granice u kojoj možemo sve tri uživati u zajedničkim trenucima...
Prije neki dan, vidjela sam svoje slike iz osnovne škole,.... zajednička fotografija cijelog razreda, a ja u „kantunu“ stojim cila snuždena. Zatim sam se sjetila, skoro svih vrijeđanja i zadirkivanja. Nisam ljuta na nikoga, ali zato sam ljuta na tu činjenicu da će toga uvijek biti, uvijek će postojati neka „maskota“ koja je IN . Nikad nisam dopustila da moji roditelji niti u jednom trenutku posumnjaju u moju nesretnu situaciju u kojoj sam se nalazila. Samo sada na vlastitom primjeru svoje dijete sada od malena učim ljudskim vrijednostima. Hoću li u tome uspjeti, e to će pokazati vrijeme. Znam da mi je to doba promjenilo život i to nažalost na puno bolje nego što sam u to doba mislila.
Nakon završetka osnovne škole, otišla sam na profesionalnu orijentaciju. Ako ćemo iskreno, to mi je samo pripomoglo pri upisu u srednju školu. Ali ima jedna stvar mi nikako nije izlazila iz glave, nakon različitih vrsta testova i psihomotorne sposobnosti, odlazite na razgovor s psihologom. Moji rezultati bili su niti ispod niti iznad prosjeka već ona neka zlatna sredina. Njegova preporuka je bila upravna škola. S tim da upravnu školu upišem u Zagrebu, za ljude s poteškoćama u razvoju i koja traje pet godina. Na što se moja mama naljutila, jer je smatrala da nisam metalno retardirana, nisam nepokreta i smatrala je da sam dovoljno sposobna pohađat „normalnu“ srednju školu. Samo mi jedno nije bilo jasno, zašto je to predložila. E onda dođete do činjenice da počevši od psihologa sve bi se trebalo promjenit kako bi naša djeca bila bolje prihvaćena i pomoglo im se u svakodnevim problemima, a ne ih se degradiralo. Ima vam jedna priča koja se veže na ovu djelomično moju.... ima od toga i pola godine, u jednoj osnovnoj školi radili su testove intelingencije u jednom razredu... i dio djece kojima su testovi bili iznad prosjeka njihovim roditeljima i učiteljima rekli su da su im rezultati testova ispod prosjeka,dok dijeci koja su imali rezultate testova ispod prosjeka, njihovim roditeljima i učiteljima rečeno je da su iznad prosjeka... nakon nekog vremena testovi su opet rađeni, i pokazalo se da su djeca za koje je rečeno da su iznad njihovi rezultati i pokazali iznad, dok za drugi dio djece za koje je rečeno da su ispod i pokazao se na kraju tako. Poanta je, da su se više trudili oko dijece za koje je rečeno da su iznad nego za oni drugi dio djece koji su imali rezultat ispod prosjeka.... Naravno, nisam otišla u Zagreb, već krenila u srednju školu u Splitu. U to vrijeme nakon upisa, pružala mi se opet mogučnost odlaska u Ohrid, ali ne o našem trošku. Teta od Ante, omogućila bi nam uz pomoć doniranja tj. sponzoriranja jednom aparata koji neznam koliko vrijedi operaciju.... Neznam zašto, ali kad su me moji roditelji pitali želim li to... pristala sam bez i malo razmišljanja, a prvo što je bilo u mojoj glavi je doseći tih bar 150 centimetara, jer bez te operacije ostala bi na 142 centimetra, a to za svakodnevni život baš i nije idealno. Pripreme su pomalo počele, još s tom činjenicom da sam morala pribaviti sve knjige za prvi razred srednje škole koji ću izostaviti i na kraju morati polagati. Čekajući 5 mjesec 1999.g, za otići u Ohrid mislila sam da nikada neće doći,ali tako je brzo došao i taj dan....
Nakon završetka osnovne škole, otišla sam na profesionalnu orijentaciju. Ako ćemo iskreno, to mi je samo pripomoglo pri upisu u srednju školu. Ali ima jedna stvar mi nikako nije izlazila iz glave, nakon različitih vrsta testova i psihomotorne sposobnosti, odlazite na razgovor s psihologom. Moji rezultati bili su niti ispod niti iznad prosjeka već ona neka zlatna sredina. Njegova preporuka je bila upravna škola. S tim da upravnu školu upišem u Zagrebu, za ljude s poteškoćama u razvoju i koja traje pet godina. Na što se moja mama naljutila, jer je smatrala da nisam metalno retardirana, nisam nepokreta i smatrala je da sam dovoljno sposobna pohađat „normalnu“ srednju školu. Samo mi jedno nije bilo jasno, zašto je to predložila. E onda dođete do činjenice da počevši od psihologa sve bi se trebalo promjenit kako bi naša djeca bila bolje prihvaćena i pomoglo im se u svakodnevim problemima, a ne ih se degradiralo. Ima vam jedna priča koja se veže na ovu djelomično moju.... ima od toga i pola godine, u jednoj osnovnoj školi radili su testove intelingencije u jednom razredu... i dio djece kojima su testovi bili iznad prosjeka njihovim roditeljima i učiteljima rekli su da su im rezultati testova ispod prosjeka,dok dijeci koja su imali rezultate testova ispod prosjeka, njihovim roditeljima i učiteljima rečeno je da su iznad prosjeka... nakon nekog vremena testovi su opet rađeni, i pokazalo se da su djeca za koje je rečeno da su iznad njihovi rezultati i pokazali iznad, dok za drugi dio djece za koje je rečeno da su ispod i pokazao se na kraju tako. Poanta je, da su se više trudili oko dijece za koje je rečeno da su iznad nego za oni drugi dio djece koji su imali rezultat ispod prosjeka.... Naravno, nisam otišla u Zagreb, već krenila u srednju školu u Splitu. U to vrijeme nakon upisa, pružala mi se opet mogučnost odlaska u Ohrid, ali ne o našem trošku. Teta od Ante, omogućila bi nam uz pomoć doniranja tj. sponzoriranja jednom aparata koji neznam koliko vrijedi operaciju.... Neznam zašto, ali kad su me moji roditelji pitali želim li to... pristala sam bez i malo razmišljanja, a prvo što je bilo u mojoj glavi je doseći tih bar 150 centimetara, jer bez te operacije ostala bi na 142 centimetra, a to za svakodnevni život baš i nije idealno. Pripreme su pomalo počele, još s tom činjenicom da sam morala pribaviti sve knjige za prvi razred srednje škole koji ću izostaviti i na kraju morati polagati. Čekajući 5 mjesec 1999.g, za otići u Ohrid mislila sam da nikada neće doći,ali tako je brzo došao i taj dan....
Opet oni „otimač“ od aviona me odvodi, vodi me tamo gdje moje srce ne želi biti. Vidjevši moje sestre, nećakinje,zetove na onoj terasi od aerodroma, kako gledaju što me odvodi velika kutija lima. Htjela sam iskočit, ali zato je tu bila moja mama...koja je jednim dijelom sve to proživljavala kao i ja,ali s jednom razlikom što je njezin razum u tom trenutku prevagnuo osjećaje i odlučnim stavom trgla me iz tog stanja, za kojeg sam ja mislila da nema spasa.
Moje more,sunce,riba,kad se ljudi sjate na onoj rivi....jednom riječju ljeto...opet je bilo preskočeno. Od svega možda me to najviše pogađalo. Nema vam ništa od boljeg, kad ležite na plaži i osjetite kako vam val želi prići, ali laganim koracima sve više i više vam se približava dok vas ne uzme u svoje okrivlje. Kad zaronite u njegovo carstvo, vidjet će te cijeli jedan mali svijet, koji počevši od onih malih morskih konjića, šparića, račića...pa sve što dublje i dublje zaranjate u njegov svijet, sve vam više dopušta da ga bolje upoznate i osjetite oni spokoj koji ponekad nemožete naći na površini.
Za razliku od prije sad sam znala što očekivati. Naše odluke su vodile činjenici da opet operiram potkoljenice nogu i nadlaktice ruku. Doktor Stevče Božinovski je rekao da mogu još produžit potkoljenice deset centimetara, dok ruke samo četiri. Zašto? Njegovo objašnjenje bi bilo, ako sam imala u vidu više produžavat, onda bih trebala ponovno ići i na produžavanje natkoljenica, a to tada nismo imali u planu. Jer omjer između natkoljenice i potkoljenice, treba biti da natkoljenice bude nešto koji centimetar duža, što je kod uobičajnih ljudi tako. Odluka je pala na samo produžavanje potkoljenica, dok ruke smo ipak odlučili da nećemo. Za četiri centimetra ipak nije baš toliko isplativo prolazit svu tu proceduru, počevši od operacije pa nekih tri-četri mjeseci produžavanja. Nekih tjedan dana opet su trajale pripreme za ono koji je dijelom najgori dio cijelog boravka tu, a to je sama operacija. Meni osobno, to buđenje i osjećaj metala na nogama u prvom trenutku nije ugodno, jer sama bol tada počinje dok vi sami i vaše tijelo ne prilagodi se i ne prihvati to kao normalno.
Zavšilo je ljeto, a ja sam nešto i narasla...još imam te aparate na nogama, ali nešto samouvjerenije pristupam svemu tome. Bliži se i moj rođendan,a ja sam tu... opet po drugi put ga slavim bez svojih najbližih,ali ni to nije me toliko smetalo, jer ti centimetri su mi ipak nažalost bili važniji od ikog u tom trenutku.
Moje more,sunce,riba,kad se ljudi sjate na onoj rivi....jednom riječju ljeto...opet je bilo preskočeno. Od svega možda me to najviše pogađalo. Nema vam ništa od boljeg, kad ležite na plaži i osjetite kako vam val želi prići, ali laganim koracima sve više i više vam se približava dok vas ne uzme u svoje okrivlje. Kad zaronite u njegovo carstvo, vidjet će te cijeli jedan mali svijet, koji počevši od onih malih morskih konjića, šparića, račića...pa sve što dublje i dublje zaranjate u njegov svijet, sve vam više dopušta da ga bolje upoznate i osjetite oni spokoj koji ponekad nemožete naći na površini.
Za razliku od prije sad sam znala što očekivati. Naše odluke su vodile činjenici da opet operiram potkoljenice nogu i nadlaktice ruku. Doktor Stevče Božinovski je rekao da mogu još produžit potkoljenice deset centimetara, dok ruke samo četiri. Zašto? Njegovo objašnjenje bi bilo, ako sam imala u vidu više produžavat, onda bih trebala ponovno ići i na produžavanje natkoljenica, a to tada nismo imali u planu. Jer omjer između natkoljenice i potkoljenice, treba biti da natkoljenice bude nešto koji centimetar duža, što je kod uobičajnih ljudi tako. Odluka je pala na samo produžavanje potkoljenica, dok ruke smo ipak odlučili da nećemo. Za četiri centimetra ipak nije baš toliko isplativo prolazit svu tu proceduru, počevši od operacije pa nekih tri-četri mjeseci produžavanja. Nekih tjedan dana opet su trajale pripreme za ono koji je dijelom najgori dio cijelog boravka tu, a to je sama operacija. Meni osobno, to buđenje i osjećaj metala na nogama u prvom trenutku nije ugodno, jer sama bol tada počinje dok vi sami i vaše tijelo ne prilagodi se i ne prihvati to kao normalno.
Zavšilo je ljeto, a ja sam nešto i narasla...još imam te aparate na nogama, ali nešto samouvjerenije pristupam svemu tome. Bliži se i moj rođendan,a ja sam tu... opet po drugi put ga slavim bez svojih najbližih,ali ni to nije me toliko smetalo, jer ti centimetri su mi ipak nažalost bili važniji od ikog u tom trenutku.
Top ocjena: mala_maja 16 5
majo, ovo je jako potresno, molim te da nastaviš jer jako lijepo pišeš
ako mogu tako reći, zanima me nastavak
bravo :-)
hvala dave, ovo mi je prvo pisanje ovakvog tipa, pa tako da se unaprid ispričavam ako bude koja početnička greška..
Maja, vrlo lijepo pišeši i mislim da si jako talentirana. Samo nastavi...
hvala poirot, samo se nadam da ću svoje misli uspit sročit u ovu priču.
Moram priznati da mi je svaki novi odlomak bolji od prethodnog! Sviđa mi se ovo isprepletanje osobne priče sa opisima mjesta.
kad sam ovo tek počela pisat, nisam htjela da ova priča naginje putopisu,ali sada i meni dopada kojim pravcem ide...... Zahvaljujem se na pozitivnim komentarima, ali ujedno i sugestije kao i moguće kritike isto tako su dobro došle...
Ispričavam se... dio teksta koji govori o operaciji ruku i aparatima na lijevoj i desnoj podlaktici ruke, nisu točni... Aparati su bili na nadlakticama. Podlaktice nisam operirala...
ovolko može ostati bestseler i putokaz hendikepiranim osobama kako da izrtaze svoje osjećaje i talent za pisanjem
samo majo nastavi
a što se tiče da li je sve stilski ok, ne znam ali sviđa mi se tvoj stil pisanja
hvala Dave, ja iskreno niti dan danas ne mogu sebi priznat da sam patuljastog rasta, a pogotovo da mi netko tako nešto kaže. Znam da to nije dobro, ali da li je krivo društvo, moji roditelji ili ja to neznam.... Ovo pisanje za koga je, iskreno neznam.... za moje roditelje i sestre, za mog muža, za mog sina koji možda s 18 godina svojih me počne "mrzit", za roditelje dijece patuljastog rasta koja se još nisu išla operirat a trebala su.... nije mi cilj izdati knjigu niti prikazat sebe kao žrtvu u cijeloj priči,...ma tko god da ovo pročita i povukao neku svoju poantu od svega ovog, ja zadovoljna...
pa ova stranica i služi tome, da ljudi pišu i druže se...
ja bih te samo molio da nastaviš pisati jer ti ide od ruke, i osobno mislim da je štivo za veći broj ljudi koji bi isto tako htjeli da nastaviš
pozz
potpuno se slažem, pišiiiiiiiiiiii daljeeeeeeeeeeeee......
super ti ide
Maja, nisi ti mala, već kako pišeš trebaš biti velika maja :-)
samo nastavi
lijepa knjiga, makar u nastajanju, nema što
nastavi
maleni mi je bio nešto malo bolestan, pa sve jedno za drugim krenulo, tako da nisam stigla izdvojit malo vrimena za pisanje....velika Maja,svi me znaju pod mala Maja ili palčica... puno hvala na lipim komentarima.... :)
drago mi je majo da si se vratila u velikom stilu
znate kako kažu nesrića nikad ne dolazi samo jedna, ima neki period nisam mogla pisat,ali nastavak slijedi uskoro... :)
svima nam je drago da si se vratila
e, baš sam se pitala što ne pišeš!
Jako ljepo..razmišlam da i ja počnem o sebi pisat na ovakav način iako sam ja imao još malo više kompliciran život..sa 6 godina ostao sam bez oca tj ostalo je nas troje bez oca..jedan dan kad je išao na posao na motoru udario ga je auto i sa lašim ozledama odveden u bolnicu ..u ono vrieme nije se pazilo kao danas pa je moj tata dobio unutatnje krvarenje i drugi e dan preminuo.to su neki prvi dani mojeg sječanja.ima se tu svega i svačega za napisati prošao sam i dobro i zlo ..
zašto ne fester.... ovo i je kutak za "izbacit" rići iz glave koje te očigledno drže već jako dugo vrimena... žao mi je zbog tvog oca,... :(
Ej Maja, neki dan sam čekala frendicu ispred jednog kluba, bilo je dosta ljudi van, čekali su da konačno uđu u klub, i tako dok sam čekala naišle su dvije cure, Splićanke, jedna je bila niska rastom, i palo mi je u jednom trenutku na pamet da bi to mogla biti ti :)
Naravno, nisam se izjasnila, mislila sam da bi cura pomislila da sam neka munjara :)
haha...lipo je to kad neko misli na tebe. Nisam draga bila u noćnom provodu zadnji put, ne sićam se... Sad mi je veći gušt sist navečer s malcem i čitat priče, igrat se, koji crtić pogledat,... al trebalo bi nadoknadit propušteno,...ipak još nisam za bacit...haha (mala šala)