Bila jednom, jedna mala Maja.....

Knjigu započeo: mala_maja
Neznam o dakle da počnem... Rodila sam se davne za neke i ne tako davno 1983.g.
Moje rođenje neki su dočekali s tolikom težinom, sto je za mene i dan danas neshvatljivo. Inače, rođena sam s genetskim poremećajem, patuljasti rast (Chondrodystrophia), koja je u to vrijeme, bar za danas toliko bila neshvatljiva i ne istraženo područje.... Moja majka znam po pričama, neko vrijeme nije mogla prihvatit tu činjenicu posto je dvije kćeri prije mene posve normalno rodila i u potpunosti su zdrave... Život njihov od tog trenutka, naravno ako su bili spremni pomoć tom malom stvorenju koje je doslo na svijet, okrenuo se za 360°.
Pitate se ponekad, da li postoji Bog koji sve to kontrolira i vodi.... pa kaže; tebi cu tako, a tebi tako... to su toliko delikatne teme, da ja danas kao i roditelj (doci cu i do toga) to mogu potpuno shvatit, koji su ˇscenarijemˇ proživljali moji roditelji........
Imam osjećaj da ovu svoju “nedovršenu životnu priču“ mogu napisati u par redaka i reći Vam to je to,... ali toliko životnih trenutaka, osoba meni bliskih pa i onih prolaznika koji kraj mene svakodnevno prođu moj su život ispunili na neki način. Iskreno, neznam kako da nastavim ovo započeto, jer ne bih htjela preskočit niti jednu osobu koja je mene pretvorila u ovo što sam danas.... Naravno niti jedna priča nije uvijek savršena. Ova priča bit će prikazana u što realnijem mogućem smislu.
Naravno želim naglasit da ovo moje pisanje nema nikakve veze s kritiziranjem, mržnjom. Svi navodi pokušat ću da budu što točniji, ali isto tako naglašavam da je samo ovo moja vizija onog sveg što sam proživila i kako je to na mene djelovalo.

Rođena sam 1983.g. s 3800g/48cm kao što sam i rekla na početku priče, u Splitu. Naravno nakon rođenja odmah sam prebačena na neonatologiju, gdje je kasnije i utvrđeno da sam malog rasta, glavica mi je bila malo veća (velika pamet, mala šala),trup normalnih poprocija dok udovi(ruke i noge) kraći.
Moji roditelji su kako se kaže “srednje klase“, to su ljudi koji cijeli svoj život rade, malo konzervativni,ali umjerena demokracija je uvijek vladala u našoj kući, što ja smatram vrlo pozitivnim.

Mama moja, koja je danas pokojna, bila je zatvorena kao knjiga, nježna poput cvijeta i ratoborna kad to treba. Pazila je na mene, možda ponekad i malo više nego što treba, ali to je mama... Moj otac nešto je malo drukčiji. Skoro polovicu ako ne i veći dio svog života bio je u inozemstvu,cijeli život za nesto je trebao radit, što moram naglasit...bez pomoći „obitelji“ kad je trebalo skupiti neku određenu sumu novca za moje operacije, za nevjerovat prije su mu ljudi koji su s njim radili i koji su ga površo znali, pripomogli... ne krivim svoju obitelj, jer svi mi imamo svojih problema i križa koji nas prate večinu našeg života.
Chondrodystrophy (poremećaj u razvoju hrskavičnog tkiva)- odnosi se na poremećaj kostiju, uzrokovan s bezbroj genetskih mutacija koje mogu utjecati na razvoj hrskavice.
Karakterizira se normalnom veličinom trupa dok udovi su kraći. Danas u medicini
otkriveno je više od 100 displazija kostiju. Javlja se kod muškarca i žena, tj. javlja se na jedno od 25 000 djece.
Smatra se da je chondrodystrophy-a, autosomno recesivno (AR) tip nasljeđivanja. Što znači da gen mutira. Najčešće u dva slučaja, prvi je kad se mješaju geni dva krvna srodnika, dok u drugome najčešće kod parova kada njihovi geni (svaki gen ima jednu alelu) mješanjem u sebi imaju istu alelu. Takav tip gena (dvije iste alele) donosi i poremećaj koji nasljeđuje potomak. Lječenja za koja ja znam su hormonalne inekcije za rast i operacija udova,..možda danas postoji još koja nova metoda, ali pošto je to sve iza mene, nisam više u toku s tim.
Ispričavam se ako ima pogrešaka u medicinskim terminima, svi podaci izvućeni su s Wikipeida.
Moje djetinjstvo bilo je lijepo, zaštičena od negativnih pogleda, komentara,ali i ljubavi koju mi pružala obitelj nisam se niti u jednom trenutku osjećala neželjeno. Znam tj. čula sam za puno roditelja koji svoje dijete(različitih bolesti ili poremećaja) skrivaju, zbog svog društvenog položaja ili pak jer se srame vlastitog djeteta.
Moji roditelji, naravno nakon nekog vremena kad su saznali neke informacije o ovom genetskom poremećaju, počeli su potpuno gledat drukčije na sve. Ako se te osnovne operacije ne naprave, većina djece ostat će manji od prosjećne visine i što je najgore krivih udova, koji za sobom donosi tešku pokretljivost u starijoj dobi, a i samostalnost im je upitna zbog visine.
Moja nazovimo je tako avantura počela je s moje dvije godine (1985g.), kad su moji roditelji krenuli u potragu za nekim rješenjem. Saznali smo za jednog liječnika u Sloveniji (Univerzitetni Klinički centar), koji bi nam mogao pomoći. Bili smo kod njega savjetovati se. Pregledao me, te mojim roditeljima savjetova operaciju. Isto tako u to vrijeme postojala su još dva mjesta gdje su se odvijale takav tip operacije, bila je tu Rusija i Italija. Nakon nekog vremena Njemačka, Makedonija, pa onda i Hrvatska.
Kako je sudbina čudna, od mog oca rodica radila je kao medicinska sestra kod jedne zubarice. Ali baš ta zubarica gospođa Višnja imala je sina s istim problemom kao i ja. On je prvo bio operiran u Rusiji, a zatim i u Makedoniji. Nakon tog saznanja i razgovora s gospođom, moji roditelji odlučili su se na taj korak. Krenuli smo u Makedoniju, grad Ohrid.

Ohrid je grad koji se nalazi na jugozapadnom dijelu Makedonije. Ima oko 55 000 stanovništva, a to su pretežito makedonci, albanci,turci... Poznat je kao ribarsko pa danas i kao turističko središte. Kažu da je grad imao čak 365 crkvi, jednu za svaki dan u godini. Naravno danas je taj broj mnogo manji, ali isto tako što valja napomenuti je bazilika Sv. Erazma, Samuilova tvrđava,Antički teatar,Izidin hram i mnogo drugih građevina koje valja posjetit. Građani tog mjesta posebno su ljubazni, gostoljubljivi i što je najvažnije naglasit strašno su otvoreni. Ja osobno koliko sam godina provela tamo, osjećaj sam imala kad bi odlazila kao da ostavljam dio svoje obitelji. Ohrid kao i Ohridsko jezero postali su zaštitom UNESCO-a. Ohridsko jezero koje se nalazi na sjevero-istoku graniči s Albanijom. Po staroj legendi, kažu da je mlada djevojka Biljana svoj miraz prala na izvorima, te kad je završila i otišla, zaboravila je zatvoriti „česmu“. Voda je tekla cijelu noć i tako je nastalo jezero. Po tome je i nastala poznata Ohridska pjesma;
Biljana platno beleše, na Ohridski te izvori.
Ozdola idat vinari, vinari belogradjani.
Vinari belogradjani,krotko terajte karvanot,
da ne mi platno zgazite,platnoto mi e darovno.
Biljano mome ubavo,ako ti platno zgazime,
so vino ke ga platime,em bela luta rakija....
1989 g. Bolnica pod tadašnjim nazivom “Institut za Ortopedija i Traumatologija“ dok po današnjim imenom Sv. Erazm nalazila se van grada, uz šumu, s poljima kukuruza i jednim dijelom okruživalo ju je Ohridsko jezero. Pomislite, u tako jednoj maloj bolnici da se mogu tako velike stvari napravit. Nastala je početkom 50-tih godina, i bavila se liječenjem tuberkuloze, krajem 50-tih i početkom 60-tih počela je izvodit liječenje dječije paralize, .....početkom 80-tih uvela je operacije na metodu Ilizarov, ujedno i operacije na pacijente koji pate od paraplegije i liječenje djece od cerebralne paralize. 1983 godine u posjet im dolazi dr. Ilizarov koji obućava i uvodi novi način liječenja u ortopediji i traumatologiji. Dr. Abramović Ilizarov inače iz Rusije bio je ortopedski kirurg koji je osmislio i uveo tu tehniku pa tako da je i sam „aparat“ dobio po njemu ime Ilizarov. Inaće takav tip aparata upotrebljava se kod produžavanja i prijeloma kostiju udova. Od strane doktora Stefana Božinovskog koji me u to vrijeme pregledao, zbog mojih niti navršenih šest godina, sugerira je da radije dođemo iduće godine. On smatra da pacijent mora znati, sudjelovati i komunicirati s doktorom kako bi uspjeh bio zajamćen. Kako je doktor i savjetova, iduće godine neznajući šta očekivati, ja i moja mama uputile smo se u taj pothvat. U to vrijeme moj otac radio je u Njemačkoj, dok moje dvije sestre ostale su same kući. To razdoblje za moje roditelje izrazito je bilo teško, jer ostavit dvije mlade kćeri same s dvadeset i petnaest godina nije lako. Naravno tu je bila obitelj koja je pripomogla,ali ujedno uz sve to bilo je jako teško. Jedna obitelj,a na tri strane svijeta. Bolnica je imala je posebni dio odjela za lokalno stanovništvo i posebni dio za ljude koji su dolazili iz najčešće ostalih krajeva bivše Jugoslavije. Došavši u bolnicu, smještene smo bile najprije na odijel, pa nakon nekih mjesec dana u apartman uz pomoć ostalih ljudi koji su dijelili istu sudbinu kao i ja. Bilo je tu ljudi iz svih krajeva tako da je taj boravak iako bolan bio je ugodniji. Bili smo kao jedna velika obitelj. Puno je tu ljudi bilo, tj pretežito mame s svojim djetetom, ali ne mogu se sjetit imena i žao mi je zbog toga. Smatram tj. znam da su ti ljudi prošli tešku borbu i nije im bilo lako. Među njima gospođa Nada i njezin sin Ante. S njima ćemo nastavit ovu nazovimo tako pustolovinu u idućim godinama koje slijede....
Bilo je oko jedanaest apartmana. Po samom boravku, smještaju i preko balkona pogled na šumu i jezero nebi ni rekli da ste u bolnici. Dr. Stevče Božinovski, dr. Zoran Bitrak, anesteziolog dr. Jovan i ostala ekipa bili su tim jedinstveni, ne samo po operacijama koje su radili, već i po samoj brizi pacijenta. Vizite koje su kao i u svakoj drugoj bolnici svakodnevne, ovdje su bile i vikendima pa i praznicima. Naš život znao si od tog trenutka da je u sigurnim rukama i da ti ljudi koji su samo ljudi ne hvale se svojim postignućima, ne uzdišu se u nebesa, neznam koju riječ upotrijebit kako bi ih opisala. I dan danas kad se sjetim osjećaji me toliko preplave, jer moj odlazak tamo i te sve operacije pa i boli koje sam prošla uz njih sve je bilo lakše.
Moja prva operacija bila je bazirana na obje potkoljenice. Svaka noga imala je po dva obruča jedan kraj koljena dok drugi kraj zgloba od stopala. Svaki taj obruč imao je tri žice koje su kroz kost držale aparat fiksnim. Tehnika je bila sljedeća, bilo je četiri dnevna vrtenja šarafa na tim aparatima, na dan bi dobila jedan milimetar. Jedan po jedan milimetar i nakon nekog vremena došli smo i do deset centimetara. Ovo treba napomenuti, kod samog određivanja centimeta prije operacije,niti jedna noga kao ni čovjek na koje mu se vrše operacije ne reagira isto na produžavanje. Zato liječnik bar u mom slučaju i kod ljudi koje ja znam, određuje se optimalni broj koji vaš organizam, ali i kost koja se rasteže može podnijet . Naravno može se i dvadeset centimetara, ali postotak je jako mali, jer u tom slučaju daje se veća prednost komplikacijama koje s tim dolaze. Inače iako ove riječi strašno izgledaju pogotovo te žice koje prolaze kroz kost, i nije tako baš strašno. Njihovo pravilo je dan nakon operacije kad se vratite u sobu počinje fizikalna terapija. Ne smije se dopustit da mirujete previše, jer se zna dogodit da mišići atrofiraju. Početni proces fizikalne je užasno bolan. Kad vam fizikani terapeut dođe u sobu, a sjećam se tada kao mala došao mi je šef fizikalne dr. Pavel i naredia da se dignem na noge. Ja u jecaju pogledom tražim mamu i odgovaram mu da me užasno boli i da ja to ne mogu. On kaže; naravno da možeš, kad su svi možeš i ti. A sad ustani! Moje to prvo dizanje iz kreveta bilo je strašno. Jer što se događa,da imam bol i to je sasvim razumno jer sam prije dva dana operirana, ali na noge kad se oslonite prvi put s tim aparatima, imate osjećaj da sav taj teret vuće vam kožu, noge put dolje. Svakim danom uvidjela sam i sama bol ta je prolazila, što je ona manja bila ja sam sve više ludovala s tim aparatima. Previjanja ili kao oni kažu prevrske bile su jednom do dva puta tjedno, dok kod nekih komplikacija s žicom tj. infekcija, gnjoja bile bi i učestalije,ako ne i svaki dan. Uz fizikalnu imali smo elektro terapiju za mišiće, parafin (tople obloge stavljali bi nam na noge)i naravno masera. Pošto je bio ponuđen program na televiziji makedonski, knjižica je imala samo knjige na ćirilicu bila sam prisiljena naučit ćirilicu. Jednom sam se požalila maseru da ne znam ćirilicu i od tada svaki dan uz masažu koja je bila obvezna nakon vježbi u sobi, uz pomoć njega naučila sam ćirilicu. I zahvalna sam mu na tome, naravno sjećam se, on je bio mlad i zabav te pun šale tako da je s njim bilo uvijek veselo.
Sve proslave, rođendane, tužne trenutke, odvijali su se u tom odjelu bolnice. Sjećam se svog sedmog rođendana koji sam tamo proslavila. Moja mama i drušvo iz ostalih apartmana napravili su pravu malu proslavu. Pozvani su bili svi koje smo znali među njima doktori, sestre medicinske, čistačice,...ma svi. Od cijelog odjela dobila sam jednu malu narukvicu gdje piše Ilizarov, ta narukvica i dan danas kad mi je teško pogledam je, jer je dokaz da sam jaka i hrabra. Naravno ne precjenjujem samu sebe, jer se nikad nisam hvalila što sam prošla, a pogotovo tražila sažaljenje. Moja mama koja je svaki taj korak, trenutak ma sve što se svakog dana odvijalo, pa tako idućih godina proživljavala s menom...divim joj se. To sam nažalost možda kasno shvatila. Jer joj to danas ne mogu reći. Možda je tako sudbina htjela, jer ljudi su proklet narod, tek kad nekog ili nešto izgube shvate.
Moje godine tada nalagale su da krenem u prvi razred osnovne škole. Moji roditelji odlučili su da se operiram, te na godinu krenem tek u školu. U našoj obitelji jedino je radio tata, jedan dio novca slao je mojim sestrama u Split, a jedan dio mami i meni u Ohrid. Iznenađuje me, što je s ostatkom novca uspijeo on preživit i još nešto uštedit. Moj otac, meni i dan danas priča, da je tek kad sam se ja rodila naučio štediti, tj. morao je štedit kako bi vlastitom dijetetu priskrbio bolji i normalniji život. Paketi za Ohrid slali su se često iz Njemačke od strane oca, ali isto tako voljom i snagom mojih sestara svaka dva-tri tjedna i iz Splita stizao je jedan paket. Možete zamisliti kad nekom dijetetu od nekih šest/sedam godina pošaljete paket, i to pun slatkiša, igračaka i sveg ostalog što su smatrali da bi to dijete moglo razveselit. Samo mogu reći, pravo veselje.
Samo produžavanje potkoljenica trajalo je nekih cirka tri ipo mjeseca, nakon toga,aparat se fiksirao te smo čekali još mjesec dana da nova kost u potpunosti sraste. Aparati su se skinuli, dobila sam longete na nogama i nakon nekih tjedan dana aparat na podlaktici lijeve ruke,a nedugo nakon toga aparat i na desnoj podlaktici. Aparati su na isti način kao i na nogama bili postavljeni, naravno u manjem obujmu. Smatram da operacija ruke je malo teži proces, jer sa sobom donosi težu pokretljivost ruke , ali uz pravilnu vježbu i vlastitu volju da se sve to riješit... Fizikalna terapija kod ruku bila je malo drukčija.... vježbalo se dizanje, pregib u laktu i samo učenje služenje nje bilo je pravo istraživanje. Svaki dan je bio milimetar kao što je bilo i na nogama i nakon nekog vremena i deset centimetara bilo je na pragu. Aparati su se skinuli, i moja rehabilitacija od svih operacija koje sam u to vrijeme napravila trajala je nekih mjesec dana. Cijeli taj proces, od operacije, postizanje željenih centimetara do potpunog oporavka trajao je nekih devet mjeseci. Dogovor je bio da dođem 1994./1995. godinu na sljedeću operaciju, a to su natkoljenice. Kako je Ante kao što sam i prije naglasila u priči za njega,samo operirao potkoljenice, naši roditelji odlučili su da zajedno idemo na iduće operacije.
Napokon na opće veselje mene i moje mame vratile smo se u Split, stigle smo zadnjim avionom koji je vozio za Hrvatsku. Počeo je rat. Nisam tu da pričam o ratu, o svemu što se dogodilo svima nama, pa i o onim ljudima koji nisu ili jesu krivi. Tu sam kako i sam naslov kaže da pričam o sebi.
Mala Maja krenila je u školu. Bilo je to lijepo vrijeme, jer napokon počela sam se družit s svojim „vršnjacima“. Kad se sjetim te osnovne škole, jedino što mi je ostalo u lijepom sjećanju su dva moja prijatelja koja su me u potpunosti prihvatila od početka osnovne škole, pa do samog kraja. S njima sam odlazila zajedno u školu, radila radne zadatke vezane za školu, zabavljali smo se, ... Zvali su se Goran i Jadran. Sad kad se sjetim, možda jedino oni su vidjeli pravu mene ili moju osobnost u to vrijeme, a imali smo samo koliko ono 8.9 ili 10 godina. Ma naravno, bilo je tu i po koja “prijateljica“, zašto u navodnike to stavljam , zato što na kraju uopće nije tako ispalo. Možda sam bila previše glupa,naivna da shvatim to,ali ljudi moji čovjek ako ne na tuđim, onda na vlastitim pogreškama ući.
Tako da danas već poprilično starija od toga doba, mogu sa sigurnošću reći da nisam imala osim njih dvoje više prijatelja. Naravno bilo je tu i iskorištavanja, a osoba kao što sam ja bila, željna prijateljica, bila sam spremna na sve. Ovo govorim s ciljem, ako bude i mlađa generacija čitala, da nerade pogreške kao ja. Želim biti primjer da ipak postoji kao što ćete i u kasnijoj mojoj dobi vidjeti veliki krug ljudi koji danas su moji pravi prijatelji, s kojima do moje naravno udaje, sam izlazila, putovala, opijala,koji su me štitili, tješili,...itd., bilo je tu svega. Pohađala sam školu do četvrtog razreda. Počele su pripreme za iduće operacije. Uz dogovor s tadašnjom učiteljicom, nakon operacija morala sam polagati razredne ispite iz svih predmeta na kraju četvrtog razreda osnovne škole.
Sad sam se sjetila jedne nazovimo je tako anegdote...ja mislim da je to bio čak treći razred. Jedan dječak iz razreda počeo me zadirkivati, i u jednom trenutku kaže; Kad ćeš narast? Ja mu odgovaram; Kad se ti smanjiš, ja ću narast. U to vrijeme, znam sebe, nisam bila tip osobe koja je bila spremna odgovorit na uvredu, ali što mi je bilo tog trenutka iskreno neznam. Nakon toga, svi su stali, jer naravno nisu od mene to očekivali... ali moram priznat, bila sam ponosna na sebe....
Prve operacije o kojima sam i pričala financiralo mi je socijalno osiguranje. Nakon rata i naravno raspada Jugoslavije, nastala su drukčija pravila. Došlo je vrijeme za drugi odlazak u Makedoniju, ali socijalno osiguranje odlučilo je da neće financirati više operacije uz obrazloženje da postoji isti takav tip zahvata i u Zagrebu. Moja mama i gospođa Nada, odlučile su s nama otić na pregled i dogovor.
Došli smo u Zagrebačku bolnicu kod jednog poznatog u to vrijeme ortopeda. Neću navodit ime da nebi došlo do problema. Stajali smo u čekaonici, bilo je tu još ljudi u redu... kraj mene je sjedila jedna mama i držala je svoju kćer na svojim nogama. Djevojčica je bila možda lagat ću vas mojih godina, moja mama i gospođa Nada počele su s njezinom mamom razgovor... I na kraju razgovora uspostavilo se da je produžila četiri centimetra natkoljenicu,ali njezino koljeno je ostalo ukočeno, to znači da nije nikako mogla napravit pregib u koljenu.
To je mene osobno toliko prepalo da sam molila svoju mamu da ne idemo ovdje. Naravno ostali smo i dalje u redu, moja mama odlučila je da ipak vidimo što će taj doktor reći za mene. Ušli smo unutra, naravno osjećala sam nelagodu, što sam imala nekih jedanaest godina. Nakon njegovog pregleda, rekli smo da sam bila već na produžavanju potkoljenica i nadlaktica u Makedoniji, na što je on na moje mame opće iznenađenje rekao da su to lopovi i da ne znaju svoj posao. Isti taj doktor kasnije smo saznali od doktora iz Ohrida,bio je na obuci za Ilizarove aparate baš osobno kod njih.
Možete mislit, kako ljudi tako mogu nisko pasti i tako nešto reći. Naravno pravila su malo drukčija nego li u Makedniji,a od njih svih najgore je što vaš roditelj ne može biti s vama. Pri završetku razgovora, on me zapisao za operaciju,ali na kraju na tu operaciju nikada nisam došla. Zašto moji roditelji nisu odlučili se za Zagreb, možda sama ta curica koja je bila u čekaonici i otvorila nam oči, neznam. Samo znam da je trebalo skupiti novaca za sljedeću operaciju koja dolazi, a to su obje natkoljenice. Nedugo nakon toga u ljeto 1994. godine uputili smo se opet u Makedoniju.
Moj tata je i dalje radio u Njemačkoj, što je u neku ruku i bio plus za nas, jer iako nije bilo lako mogao je nekako taj novac skupiti do moje prve operacije lijeve natkoljenice. Sestre moje u to vrijeme opet su ostale same samo naravno već nešto starije, jedna je studirala dok druga radila.
Ponosna sam na njih, jer niti u jednom trenutku nisu mene niti naše roditelje krivile za nastalu situaciju, što su morale neke stvari proći, same donositi važnije odluke i najgore od svega što su morale brzo odrasti. Što da vam kažem, evo dok ovo sad pišem, cijelo mi se tijelo naježilo kad sam se sjetila tih događaja.
Što se tiće same operacije natkoljenice, postupak je isti. Dva obruca i po tri žice na svakom obruču koji drži cijeli “sistem“ sigurnijim. Nakon izlaska iz “šok“ sobe odmah se ide na rengensko snimanje da se provjeri da li je sve na svome mjestu. Sutra dan, opet dolazi fizioterapeut i stavlja vas na noge. Moram priznati, već sam tada bila i starija,imala sam već neko iskustvo ali svaki taj proces na neki svoj način je poseban. Svaki dan vježbe, masaže i ostali program koji sam imala i s prvim produžavanjem, tako da nije mi bilo strano.
Nije da se hvalim, ali moja tvrdoglavost i sami osjećaj da ja mogu s ovim aparatom što hoću, dovelo me par puta i do padova,ali ništa ozbiljno, jer kako mi je i sami doktor u to vrijeme rekao da žice koje drže moju kost su Ruske,dok bar on tako tvrdi Američke u to vrijeme bile su sklonije pucanju u trenjima, kao naprimjer moji padovi u kojima cijeli aparat zatrese se. Svaki dan milimetar i nakon nekog vremena i na natkoljenici sam dobila jedanaest centimetara.
Zaboravila sam napomenuti,a za mene je to jako bitno,zato ću vam to i ispričat. Nedaleko od bolnice uz samu cestu, bio je neznam da li je i danas jedan restoran... držali su ga gospodin Vasko i gospođa Dobrila. To su ljudi vrijedni divljenja, zašto? Nije bilo tjedna da nas nisu ugostili u svoj restoran,a kamoli da gospođa Dobrila nije na neki od naših rođendana došla s svojim jelima u naše apartmane. U okolici bolnice nije bilo nikakvog sadržaja, dok za odlazak u grad trebalo bi vožnja autobusom ili taksi, ali to je nama bilo malo nezgodno, tako da odlazak do tog restorana bio nam je prava kako se kaže mala poslastica.
Top ocjena: mala_maja 16 5
mala_maja
Novi frendPratiNova poruka

Komentari (22)

  1. dave gahan Oct 07, 2011 at 03:40 PM

    majo, ovo je jako potresno, molim te da nastaviš jer jako lijepo pišeš
    ako mogu tako reći, zanima me nastavak
    bravo :-)

  2. mala_maja Oct 12, 2011 at 11:25 AM

    hvala dave, ovo mi je prvo pisanje ovakvog tipa, pa tako da se unaprid ispričavam ako bude koja početnička greška..

  3. poirot Oct 12, 2011 at 03:10 PM

    Maja, vrlo lijepo pišeši i mislim da si jako talentirana. Samo nastavi...

  4. mala_maja Oct 13, 2011 at 01:14 PM

    hvala poirot, samo se nadam da ću svoje misli uspit sročit u ovu priču.

  5. drazanas Oct 14, 2011 at 04:30 PM

    Moram priznati da mi je svaki novi odlomak bolji od prethodnog! Sviđa mi se ovo isprepletanje osobne priče sa opisima mjesta.

  6. mala_maja Oct 15, 2011 at 09:49 AM

    kad sam ovo tek počela pisat, nisam htjela da ova priča naginje putopisu,ali sada i meni dopada kojim pravcem ide...... Zahvaljujem se na pozitivnim komentarima, ali ujedno i sugestije kao i moguće kritike isto tako su dobro došle...

  7. mala_maja Oct 22, 2011 at 04:48 PM

    Ispričavam se... dio teksta koji govori o operaciji ruku i aparatima na lijevoj i desnoj podlaktici ruke, nisu točni... Aparati su bili na nadlakticama. Podlaktice nisam operirala...

  8. dave gahan Oct 22, 2011 at 04:53 PM

    ovolko može ostati bestseler i putokaz hendikepiranim osobama kako da izrtaze svoje osjećaje i talent za pisanjem
    samo majo nastavi
    a što se tiče da li je sve stilski ok, ne znam ali sviđa mi se tvoj stil pisanja

  9. mala_maja Oct 23, 2011 at 10:18 AM

    hvala Dave, ja iskreno niti dan danas ne mogu sebi priznat da sam patuljastog rasta, a pogotovo da mi netko tako nešto kaže. Znam da to nije dobro, ali da li je krivo društvo, moji roditelji ili ja to neznam.... Ovo pisanje za koga je, iskreno neznam.... za moje roditelje i sestre, za mog muža, za mog sina koji možda s 18 godina svojih me počne "mrzit", za roditelje dijece patuljastog rasta koja se još nisu išla operirat a trebala su.... nije mi cilj izdati knjigu niti prikazat sebe kao žrtvu u cijeloj priči,...ma tko god da ovo pročita i povukao neku svoju poantu od svega ovog, ja zadovoljna...

  10. dave gahan Oct 25, 2011 at 10:32 AM

    pa ova stranica i služi tome, da ljudi pišu i druže se...
    ja bih te samo molio da nastaviš pisati jer ti ide od ruke, i osobno mislim da je štivo za veći broj ljudi koji bi isto tako htjeli da nastaviš
    pozz

  11. andautonija Oct 25, 2011 at 10:33 AM

    potpuno se slažem, pišiiiiiiiiiiii daljeeeeeeeeeeeee......
    super ti ide

  12. poirot Oct 25, 2011 at 12:12 PM

    Maja, nisi ti mala, već kako pišeš trebaš biti velika maja :-)
    samo nastavi

  13. zuckerberg Oct 25, 2011 at 01:36 PM

    lijepa knjiga, makar u nastajanju, nema što
    nastavi

  14. mala_maja Nov 11, 2011 at 11:24 AM

    maleni mi je bio nešto malo bolestan, pa sve jedno za drugim krenulo, tako da nisam stigla izdvojit malo vrimena za pisanje....velika Maja,svi me znaju pod mala Maja ili palčica... puno hvala na lipim komentarima.... :)

  15. dave gahan Nov 11, 2011 at 12:46 PM

    drago mi je majo da si se vratila u velikom stilu

  16. mala_maja Mar 01, 2012 at 07:49 AM

    znate kako kažu nesrića nikad ne dolazi samo jedna, ima neki period nisam mogla pisat,ali nastavak slijedi uskoro... :)

  17. zuckerberg Mar 01, 2012 at 03:58 PM

    svima nam je drago da si se vratila

  18. drazanas Mar 01, 2012 at 09:13 PM

    e, baš sam se pitala što ne pišeš!

  19. fester72 Mar 06, 2012 at 02:06 AM

    Jako ljepo..razmišlam da i ja počnem o sebi pisat na ovakav način iako sam ja imao još malo više kompliciran život..sa 6 godina ostao sam bez oca tj ostalo je nas troje bez oca..jedan dan kad je išao na posao na motoru udario ga je auto i sa lašim ozledama odveden u bolnicu ..u ono vrieme nije se pazilo kao danas pa je moj tata dobio unutatnje krvarenje i drugi e dan preminuo.to su neki prvi dani mojeg sječanja.ima se tu svega i svačega za napisati prošao sam i dobro i zlo ..

  20. mala_maja Mar 24, 2012 at 11:22 PM

    zašto ne fester.... ovo i je kutak za "izbacit" rići iz glave koje te očigledno drže već jako dugo vrimena... žao mi je zbog tvog oca,... :(

  21. drazanas Mar 26, 2012 at 04:08 PM

    Ej Maja, neki dan sam čekala frendicu ispred jednog kluba, bilo je dosta ljudi van, čekali su da konačno uđu u klub, i tako dok sam čekala naišle su dvije cure, Splićanke, jedna je bila niska rastom, i palo mi je u jednom trenutku na pamet da bi to mogla biti ti :)
    Naravno, nisam se izjasnila, mislila sam da bi cura pomislila da sam neka munjara :)

  22. mala_maja Mar 27, 2012 at 08:32 AM

    haha...lipo je to kad neko misli na tebe. Nisam draga bila u noćnom provodu zadnji put, ne sićam se... Sad mi je veći gušt sist navečer s malcem i čitat priče, igrat se, koji crtić pogledat,... al trebalo bi nadoknadit propušteno,...ipak još nisam za bacit...haha (mala šala)