Zg. 06.10.11. 21,30
Sutra mi je rođendan. Na zadivljujuće miran način prihvaćam tu činjenicu i čak joj se veselim. I na začuđujuće miran način. Samo da nije zatišje pred buru. Ili je bura spriječena silnim možda preburnim reakcijama prema kolegama na poslu ovih tjedan dana. Ne mogu se baš pohvaliti mirnim, staloženim i tolerantnim pristupom, bila sam prava rospija, bez trunke inače dosta tolerantnog i profesionalnog stava. Valjda misle da sam poludila. Ma baš me briga.
Moj hiperaktivni mozak mi ne da mira ovih dana, stalno mi se po glavi vrte raznorazne misli, pričam sama sa sobom. Jednom prilikom na kavi sa poznanicom u banalnom razgovoru spomenula sam kako uvijek pričam sama sa sobom, na što je ona rekla da mora da sam strašno usamljena kad pričam sama sa sobom. Malo sam ostala zatečena tom izjavom, uopće se ne osjećam usamljeno, štoviše vapim s vremena na vrijeme za osamljenošću, potrebno mi je s vremena na vrijeme da se malo povučem, odmorim od drugih i sebe, saberem, uspostavim ravnotežu i ponovo vratim u normalu.
Uglavnom, u mom hiperaktivnom i nezaustavljivom mozgu pojavio se jedan događaj iz studentskih dana, gledala sam neki film, ex YU produkcija, ne znam više kako se zvao, ne znam tko je glumio, ono beznačajni nedojmljivi film. Stariji tip, fizikalac, čovik sa sela, oženio mlađu, zgodnu ženu koja je volila švrljati, za što je on naravno znao, i nakon nekog vremena provedenog s njim počela je opet švrljati. S vremenom joj je postalo krivo zašto mu to radi jer je on bio izrazito korektan prema njoj i odlučila sjesti s njim i reći mu da ne može više, da je to jednostavno jače od nje, da ne može biti u braku s nekim, da jednostavno mora švrljati. Sjećam se scene gdje sjede za stolom, ona mu priznaje da je to jednostavno jače od nje i da ga ne želi više ponižavati svojim ponašanjem i da je najbolje da se pokupi i ostavi ga. On joj je rekao jednu jedinu rečenicu koja me je toliko potresla da sam skoro počela plakati u kinu pred svim tim ljudima, jedva sam se suzdržala. Rekao joj je nešto tipa da sve zna, da je bio svjestan od početka da je to u njenoj naravi, ali da mu se toliko zavukla pod kožu da usprkos svemu ne bi htio da ode. Dan danas ne znam zašto me to toliko dirnulo, nikad nisam cmizdrila, nisam osoba koja cmizdri, jedino što me istinski dirne su gladna i bespomoćna djeca i starci, ali ovo me toliko lupilo iz totalno nepoznatog razloga. Jesam li u tim prostim i toliko vjerno odglumljenim, jednostavnim riječima - Uvukla si mi se pod kožu, prepoznala najdublje osjećaje, nešto što do tada nisam poznavala, ne znam, ali ostalo mi je u sjećanju.
Meni stvarno svakakve čudne situacije ostaju u sjećanju.
Ok, dosta sjećanja, sutra mi je rođendan, neću se ubiti u alkoholu i drugim porocima kako sam planirala kako bih zaboravila na poražavajuću činjenicu da četrdesete teku li ga teku, i da će teći još brže, za divno čudo baš sam mirna, idem u kazalište sa mužem, jedva sam ga nagovorila, gledamo mog omiljenog Tomića, po drugi put, ok, kad nešto volim mogu gledati po pedeset puta, ne dosadi mi, i eto,baš se veselim. I drago mi je što sam zrela, zdrava, osim u glavi naravno :), imam prekrasne sinove, dobrog muža, prijateljice koje me s vremena na vrijeme živciraju, ali dobre su, karijeru koje bih se rado odrekla i čuvala ovce, ali ok, što je tu je, možda i ovce dođu na red jednog dana.
Sve u svemu, kako bi rekla moja kolegica s posla, moram biti svjesna činjenice da spadam u 0,5% svjetskog stanovništva - mlada sam, zdrava, udata, imam obitelj, posao, primam redovito plaću, imam stan, auto, ušteđevinu, pitku vodu, živim u državi koja ima jeftino a koliko toliko efikasno zdravstvo, ne znam što je sve nabrojila, bogme je dugo nabrajala, i biti sretna.
I fakat jesam sretna :) !!!
Zg., 24.10.11.
U hipu je prošao još jedan radni dan, sjedim sama u sobi, svi su otišli, klinci su u školi pa se baš i ne žurim doma, u miru sjedim, pijem ostatke jutarnje kave, hladna je, baš kakvu volim i pušim. Meračim. Volim meračiti, kad se svi pokupe točno u tri, zatvorim se u sobu, buljim kroz prozor, ni o čem ne razmišljam i uživam. Jedina opuštajuća stvar na poslu je prekrasan pogled na okolna brda i krošnje stabala tik ispred prozora moje sobe, tek sad sam primjetila da je lišće prekrasne crveno žute boje, a čini mi se da je još juče bilo zeleno. Vrijeme stvarno brzinom munje teče i teče. Ljeto je prošlo, zima je opet preskočila jesen, mrzim zimu, predepresivna mi je, volim sunčanu jesen sa svojom bogatom punoćom, šarenilom boja, šuštanjem lišća pod nogama pa čak i kišom.
Jedno od ljepših sjećanja iz djetinjstva mi je prekrasna rana jesen, onaj uhvaćeni trenutak godine kad nije niti pretoplo niti prehladno, kad sunce grije tamam kolko treba. Čini mi se da od tada nisam uhvatila taj trenutak. Ili je prolazio pokraj mene sve ove godine. Taj trenutak bi uvijek bio oko mog rođendana.
Ušla sam u, čini mi se, 43-ću. Ili 42-gu? Ne znam, zbunjena sam ovim gomilanjem godina. U svakom slučaju, izrazito ružan i neshvatljiv događaj prvog dana moje 42-ge ili 43-će godine života podsjetio me da u životu apsolutno ništa ne možeš planirati i predvidjeti. I podsjetio me da u stvari nemam ništa protiv starenja, u ovim godinama osjećam se kao nikad u životu, u naponu snage i želje za životom, čak se s vremena na vrijeme osjećam kao da i ne izgledam baš tolko loše. Ono što me plašilo cijelo ovo vrijeme je u stvari strah od smrti. Ma nije niti strah od smrti, već silna želja za životom. Kao da mi je žao što će svijet postojati i poslje mene, a ja neću biti tu i uživati. Volim život, volim ovaj svijet bez obzira što je prilično teško uspostavit dovoljno jaku psihofizičku ravnotežu i uživati u jednostavnim stvarima i biti sretan. Moj tata je uvik govorio da je život prejednostavan u biti, ali da ga mi ljudi sami sebi učinimo teškim i kompliciranim.
Nisam niti proslavila rođendan. Ovaj put ću ga stvarno proslaviti, ok, sa zakašnjenjem, ali hoću. I uživat ću u svakoj minuti. Zaslužila sam. Idem doma.
U hipu je prošao još jedan radni dan, sjedim sama u sobi, svi su otišli, klinci su u školi pa se baš i ne žurim doma, u miru sjedim, pijem ostatke jutarnje kave, hladna je, baš kakvu volim i pušim. Meračim. Volim meračiti, kad se svi pokupe točno u tri, zatvorim se u sobu, buljim kroz prozor, ni o čem ne razmišljam i uživam. Jedina opuštajuća stvar na poslu je prekrasan pogled na okolna brda i krošnje stabala tik ispred prozora moje sobe, tek sad sam primjetila da je lišće prekrasne crveno žute boje, a čini mi se da je još juče bilo zeleno. Vrijeme stvarno brzinom munje teče i teče. Ljeto je prošlo, zima je opet preskočila jesen, mrzim zimu, predepresivna mi je, volim sunčanu jesen sa svojom bogatom punoćom, šarenilom boja, šuštanjem lišća pod nogama pa čak i kišom.
Jedno od ljepših sjećanja iz djetinjstva mi je prekrasna rana jesen, onaj uhvaćeni trenutak godine kad nije niti pretoplo niti prehladno, kad sunce grije tamam kolko treba. Čini mi se da od tada nisam uhvatila taj trenutak. Ili je prolazio pokraj mene sve ove godine. Taj trenutak bi uvijek bio oko mog rođendana.
Ušla sam u, čini mi se, 43-ću. Ili 42-gu? Ne znam, zbunjena sam ovim gomilanjem godina. U svakom slučaju, izrazito ružan i neshvatljiv događaj prvog dana moje 42-ge ili 43-će godine života podsjetio me da u životu apsolutno ništa ne možeš planirati i predvidjeti. I podsjetio me da u stvari nemam ništa protiv starenja, u ovim godinama osjećam se kao nikad u životu, u naponu snage i želje za životom, čak se s vremena na vrijeme osjećam kao da i ne izgledam baš tolko loše. Ono što me plašilo cijelo ovo vrijeme je u stvari strah od smrti. Ma nije niti strah od smrti, već silna želja za životom. Kao da mi je žao što će svijet postojati i poslje mene, a ja neću biti tu i uživati. Volim život, volim ovaj svijet bez obzira što je prilično teško uspostavit dovoljno jaku psihofizičku ravnotežu i uživati u jednostavnim stvarima i biti sretan. Moj tata je uvik govorio da je život prejednostavan u biti, ali da ga mi ljudi sami sebi učinimo teškim i kompliciranim.
Nisam niti proslavila rođendan. Ovaj put ću ga stvarno proslaviti, ok, sa zakašnjenjem, ali hoću. I uživat ću u svakoj minuti. Zaslužila sam. Idem doma.
Zg, 16.11.11.
Prošlo je skoro mjesec dana od kad sam sjela nešto napisati. Živa sam, o hvala Bogu živa sam. To što ne živim je isto ok, bitno je da sam živa. Je da sam doživjela u ovih mjesec dana tri prilično jaka udarca tipa zaustavljanja u betonski zid brzinom 200 na sat, ali živa sam!!! Pred živčanim slomom da, poluluda da, ali živa!!! U čuđenju što sam još uvijek relativno prisebna, u strahu da ću se jednom raspasti na tisuće komadića koje ni sam bog neće skupiti, povukla sam se, smirila i osluškujem šta bi se još moglo desiti, koju to nevolju mi sutra može donijeti. Ali valjda je sada dosta, nakon tri udarca valjda sam mirna idućih par godina. Nadam se.
Ali ok, zima je, mrzim zimu i smrzavanje, dobro je što sam se zabila u zid po zimi, malo ću se povući, odmoriti, posložiti i s veseljem čekati proljeće. Proljeće je ok, a i brzinom munje će stići, onda ću se konačno opustiti i živnuti. Naravno ako me prije nešto ne strefi :)
Prošlo je skoro mjesec dana od kad sam sjela nešto napisati. Živa sam, o hvala Bogu živa sam. To što ne živim je isto ok, bitno je da sam živa. Je da sam doživjela u ovih mjesec dana tri prilično jaka udarca tipa zaustavljanja u betonski zid brzinom 200 na sat, ali živa sam!!! Pred živčanim slomom da, poluluda da, ali živa!!! U čuđenju što sam još uvijek relativno prisebna, u strahu da ću se jednom raspasti na tisuće komadića koje ni sam bog neće skupiti, povukla sam se, smirila i osluškujem šta bi se još moglo desiti, koju to nevolju mi sutra može donijeti. Ali valjda je sada dosta, nakon tri udarca valjda sam mirna idućih par godina. Nadam se.
Ali ok, zima je, mrzim zimu i smrzavanje, dobro je što sam se zabila u zid po zimi, malo ću se povući, odmoriti, posložiti i s veseljem čekati proljeće. Proljeće je ok, a i brzinom munje će stići, onda ću se konačno opustiti i živnuti. Naravno ako me prije nešto ne strefi :)
Zg, 30.11.11. 22,00
Danas sam izazvala divljenje kolegica i kolega utegnuta u zanimljivu kratku suknjicu i bluzu koja je pucala po šavovima. Laganu šminku nisu ni primjetili, buljili su samo u noge. Dojam su kvarile cipele sa niskom petom i svečano sam im morala obećati da ću idući put obuti cipele sa visokom petom. I nadati se da neću polomiti noge u njima.Umirala sam od smija kad su pitali jel idem na neki sastanak, jel danas neka posebna prigoda pa sam se tako sredila. A u stvari sam se osjećala bezveze ovih dana pa sam htjela makar izgledati dobro kad se već ne osjećam dobro. I baš sam se osjećala dobro. Naravno zaledila sam se u tankim čarapama, ali vrijedilo je!
I pitam se cili dan zašto odijelo čini čovjeka čovjekom? To sam i dalje ja, bez obzira kako se obukla i kako izgledala to sam uvijek samo ja. Zašto me gledaju drugačije ako izgledam drugačije? Jesmo li zbilja toliko plitki i površni da nam je bitna samo vanjština?
Znam da bih mogla manipulirati svojim izgledom, ponašanjem, točno znam što napraviti, kako, kada, ali fakat nemam vremena ni živaca igrati se. Nemam ništa protiv žena koje koriste sva raspoloživa sredstva da bi uspjele u poslu, braku, svijetu općenito, čak mi je to i simpatično, pravim se da ne vidim, ali sve vidim i skidam im kapu, sve ok. Ali to nisam ja.
A možda mi i dođe s vremenom. Pa tek sam se u 42-oj počela šminkati! Možda u 50-oj prolupam i počnem koristiti svoje ženske čari! A da mi je i to doživjeti!
Danas sam izazvala divljenje kolegica i kolega utegnuta u zanimljivu kratku suknjicu i bluzu koja je pucala po šavovima. Laganu šminku nisu ni primjetili, buljili su samo u noge. Dojam su kvarile cipele sa niskom petom i svečano sam im morala obećati da ću idući put obuti cipele sa visokom petom. I nadati se da neću polomiti noge u njima.Umirala sam od smija kad su pitali jel idem na neki sastanak, jel danas neka posebna prigoda pa sam se tako sredila. A u stvari sam se osjećala bezveze ovih dana pa sam htjela makar izgledati dobro kad se već ne osjećam dobro. I baš sam se osjećala dobro. Naravno zaledila sam se u tankim čarapama, ali vrijedilo je!
I pitam se cili dan zašto odijelo čini čovjeka čovjekom? To sam i dalje ja, bez obzira kako se obukla i kako izgledala to sam uvijek samo ja. Zašto me gledaju drugačije ako izgledam drugačije? Jesmo li zbilja toliko plitki i površni da nam je bitna samo vanjština?
Znam da bih mogla manipulirati svojim izgledom, ponašanjem, točno znam što napraviti, kako, kada, ali fakat nemam vremena ni živaca igrati se. Nemam ništa protiv žena koje koriste sva raspoloživa sredstva da bi uspjele u poslu, braku, svijetu općenito, čak mi je to i simpatično, pravim se da ne vidim, ali sve vidim i skidam im kapu, sve ok. Ali to nisam ja.
A možda mi i dođe s vremenom. Pa tek sam se u 42-oj počela šminkati! Možda u 50-oj prolupam i počnem koristiti svoje ženske čari! A da mi je i to doživjeti!
Zg., 10.12.11.
Ponoć već davno prošla, polupijana poslje fešte sjedim za kompom, pregledavam fotke sa rođendana mog nadražeg bića na svijetu, bića koje me je fasciniralo na prvi pogled, prvi dodir. Nekidan mi je u šetnji Bundekom muž rekao da nije našu djecu zavolio na prvi pogled, da mu se ljubav nekako razvijala i jačala vremenom, i da je svjestan činjenice da su djeca ženi koja ih rodi sastavni dio tijela i duše za cijeli život, i da nam na neki način zavidi.
Priroda je stvarno fascinantna i ljudskom mozgu neshvatljiva pojava i nikad niti jedan ljudski mozak neće nadmašiti tu fascinantnost.
Sa nepunom 31-om godinom sam rodila prvo dijete i iako sam imala podosta godina, i iako sam ga silno željela, dočekala sam svoje prvo dijete totalno nepripremljena, zbunjena, izgubljena, nespremna na totalni zaokret života. I to naglavce. Postala svjesna života i smrti, teško se nakon godina i godina ugađanja samoj sebi nosila sa činjenicom da će ubuduće moja glavna preokupacija biti samo ugađanje mom djetetu. I bez obzira na tu nemoguću svakodnevnu situaciju pomirenja vlastitih ambicija i sebičnosti sa obvezama prema djetetu odlučila imati još jedno, ali ovaj put od prvog do zadnjeg dana uživati i razmaziti i sebe i njega.
Sjećam se dana kad sam ga rodila, ujutro sam bila na pregledu, pred veče sam osjećala nešto čudno, pospremila stan, po pedesti put dala mužu sve moguće i nemoguće upute, skuhala njemu i starijem djetetu ručak za sutra, spremila stvari i nazvala sestričnu da me odveze u bolnicu. Nisam htjela odmah otići u bolnicu, prvi porod su me prisilili ležati 20 sati na odvratnom krevetu, u odvratnoj prostoriji, pokušavajući na neprirodan način isprovocirati porod i rekla sam sebi nikad više u životu nitko živ me neće natjerati na nešto neprirodno. Šetale smo po Lašćini preko sat vremena, otišle do starog stana, žustro raspravljale o nekom njenom slučaju, nešto oko sindikata, ili kase uzajamne pomoći, ne sjećam se više točno detalja. Uglavnom, već je bilo kasno, skoro 11 sati uveče kad smo stigle u bolnicu. Dežurni doktor je bio prilično arogantan, kad sam mu rekla da sam došla zato što osjećam nekakav pritisak nešto čudno je prokomentirao i rekao ajde kad je već noć i kad sam već tu pregledat će me. Skinula sam se i onako mrzovoljno je došao do mene i počeo vikati da ja već rađam, da jel sam ja normalna pa tako nonšalantno govorim da osjećam nekakav pritisak, da mi je ovo drugi porod, da nisam dijete i da bih trebala znati kad rađam. Već iznervirana i uplašena grubo sam mu odgovorila da bih možda i znala da rađam da sam prvi put rodila prirodno a ne ko zadnja budala, iscrpljena njihovim neprirodnim provokacijama poroda. Nisam uspjela niti izgovoriti sve što mi je došlo da mu izgovorim, uhvatio me je užasno jaki trud i na moje totalno zaprepaštenje u par minuta rodio se moj mlađi sin. Sjećam se da sam se od srca smijala i smijala. Sretna, iznenađena, fascinirana prirodom, fascinirana tim malim stvorenjem. Nisam mogla zaspati cijelu noć od uzbuđenja. Ujutro su mi ga donijeli, stavili uz mene u krevet, okrenuo je glavu prema meni i sasvim prirodno, ko da to radi već godinama, počeo cicati. Dijete koje od prvog trenutka točno zna što želi i kako doći do toga. Kako probiti sve barijere, srušiti sve zidove i prodrijeti do mog srca. I moje popustljivosti. U ovih njegovih 9 godina umrla sam tisuću puta od straha za njegov život. Ali osim njih dvojice, nitko i ništa me drugo u životu nije do dubine duše tako razveselilo. Imam već previše godina, i sve manje i manje strpljenja, ali ponekad mi je žao što nemam još djece. Djeca su jedino istinsko i najvrjednije u životu.
Ponoć već davno prošla, polupijana poslje fešte sjedim za kompom, pregledavam fotke sa rođendana mog nadražeg bića na svijetu, bića koje me je fasciniralo na prvi pogled, prvi dodir. Nekidan mi je u šetnji Bundekom muž rekao da nije našu djecu zavolio na prvi pogled, da mu se ljubav nekako razvijala i jačala vremenom, i da je svjestan činjenice da su djeca ženi koja ih rodi sastavni dio tijela i duše za cijeli život, i da nam na neki način zavidi.
Priroda je stvarno fascinantna i ljudskom mozgu neshvatljiva pojava i nikad niti jedan ljudski mozak neće nadmašiti tu fascinantnost.
Sa nepunom 31-om godinom sam rodila prvo dijete i iako sam imala podosta godina, i iako sam ga silno željela, dočekala sam svoje prvo dijete totalno nepripremljena, zbunjena, izgubljena, nespremna na totalni zaokret života. I to naglavce. Postala svjesna života i smrti, teško se nakon godina i godina ugađanja samoj sebi nosila sa činjenicom da će ubuduće moja glavna preokupacija biti samo ugađanje mom djetetu. I bez obzira na tu nemoguću svakodnevnu situaciju pomirenja vlastitih ambicija i sebičnosti sa obvezama prema djetetu odlučila imati još jedno, ali ovaj put od prvog do zadnjeg dana uživati i razmaziti i sebe i njega.
Sjećam se dana kad sam ga rodila, ujutro sam bila na pregledu, pred veče sam osjećala nešto čudno, pospremila stan, po pedesti put dala mužu sve moguće i nemoguće upute, skuhala njemu i starijem djetetu ručak za sutra, spremila stvari i nazvala sestričnu da me odveze u bolnicu. Nisam htjela odmah otići u bolnicu, prvi porod su me prisilili ležati 20 sati na odvratnom krevetu, u odvratnoj prostoriji, pokušavajući na neprirodan način isprovocirati porod i rekla sam sebi nikad više u životu nitko živ me neće natjerati na nešto neprirodno. Šetale smo po Lašćini preko sat vremena, otišle do starog stana, žustro raspravljale o nekom njenom slučaju, nešto oko sindikata, ili kase uzajamne pomoći, ne sjećam se više točno detalja. Uglavnom, već je bilo kasno, skoro 11 sati uveče kad smo stigle u bolnicu. Dežurni doktor je bio prilično arogantan, kad sam mu rekla da sam došla zato što osjećam nekakav pritisak nešto čudno je prokomentirao i rekao ajde kad je već noć i kad sam već tu pregledat će me. Skinula sam se i onako mrzovoljno je došao do mene i počeo vikati da ja već rađam, da jel sam ja normalna pa tako nonšalantno govorim da osjećam nekakav pritisak, da mi je ovo drugi porod, da nisam dijete i da bih trebala znati kad rađam. Već iznervirana i uplašena grubo sam mu odgovorila da bih možda i znala da rađam da sam prvi put rodila prirodno a ne ko zadnja budala, iscrpljena njihovim neprirodnim provokacijama poroda. Nisam uspjela niti izgovoriti sve što mi je došlo da mu izgovorim, uhvatio me je užasno jaki trud i na moje totalno zaprepaštenje u par minuta rodio se moj mlađi sin. Sjećam se da sam se od srca smijala i smijala. Sretna, iznenađena, fascinirana prirodom, fascinirana tim malim stvorenjem. Nisam mogla zaspati cijelu noć od uzbuđenja. Ujutro su mi ga donijeli, stavili uz mene u krevet, okrenuo je glavu prema meni i sasvim prirodno, ko da to radi već godinama, počeo cicati. Dijete koje od prvog trenutka točno zna što želi i kako doći do toga. Kako probiti sve barijere, srušiti sve zidove i prodrijeti do mog srca. I moje popustljivosti. U ovih njegovih 9 godina umrla sam tisuću puta od straha za njegov život. Ali osim njih dvojice, nitko i ništa me drugo u životu nije do dubine duše tako razveselilo. Imam već previše godina, i sve manje i manje strpljenja, ali ponekad mi je žao što nemam još djece. Djeca su jedino istinsko i najvrjednije u životu.
zg, 01.03.12.
Prekrasno predproljetno veče, otvoren prozor na mom devetom katu, pogled na svjetla grada, ja za kompom, Wish you were here na You Tubu u pozadini lagano svira, odvraća mi pažnju, uznemiruje me, dira u najdublje pore mog uspavanog bića i vraća me u mladost. Moje malo misto, tamo negdje kraj '88-e.
Prosinac, subota uveče, ekipa se okupila u malom kultnom kafiću, dosada, stalno iste face, i zbrišemo na Slapove Kravice u pol noći, polupijani i željni akcije, bilo kakve. Sjedili smo kratko na razbacanim dekama na promrzlom tlu, pjevušili, zezali se, poduvali i odjednom počne padat snijeg. "Jednom u 10 godina pada i baš tada je morao past!" počeli smo gunđat i pokupili se. Nismo se ni uspeli do auta, tako je počeo padat da smo se zabrinuli kako ćemo stić kući! Do našeg malog mista je bilo preko sat vremena vožnje u normalnim uvjetima! uglavnom, krenemo, ljetne gume, auto vrluda, 40 na sat, u drugoj, mi napušeni, na kazeti piči Wish you...., mrkli mrak i ogromne pahulje koje ko lude padaju na nas. osjećaj ko u svemiru. prazan prostor, glazba, pahulje, muk u autu i mir! Divota!
Toliko o snovima, i mladosti, ludoj, prekrasnoj mladosti.
Moj ponos, moje starije dijete je bilo na prvom plesu! Tih dva sata sam bila uzbuđena ko da sam ja išla umjesto njega! Nisam mogla virovati da je moje djete izišlo van! Nagovaral sam frendicu da ih idemo špijunirati, ono ko fol šetamo se i zapalimo jednu kod škole, slučajno :)
Ona je sreća bila pametna pa me je otkantala! Cilih tih dva i pol sata sam se smješkala i razmišljala kako je život čudan. I kako vrijeme brzo prolazi. Pa još juče sam ja lumpala vani, a već danas moje dijete lumpa! Nije me pucala kriza srednjih godina, nije me pucao osjećaj da je "moje vrijeme" prošlo, smješkala sam se iz nekakvog čudnog ponosa, nemam pojma kakvog, al sam bila jako ponosna. I sretna. Kao da se radi o meni :)
Bit će da je riječ o proljeću!
Prekrasno predproljetno veče, otvoren prozor na mom devetom katu, pogled na svjetla grada, ja za kompom, Wish you were here na You Tubu u pozadini lagano svira, odvraća mi pažnju, uznemiruje me, dira u najdublje pore mog uspavanog bića i vraća me u mladost. Moje malo misto, tamo negdje kraj '88-e.
Prosinac, subota uveče, ekipa se okupila u malom kultnom kafiću, dosada, stalno iste face, i zbrišemo na Slapove Kravice u pol noći, polupijani i željni akcije, bilo kakve. Sjedili smo kratko na razbacanim dekama na promrzlom tlu, pjevušili, zezali se, poduvali i odjednom počne padat snijeg. "Jednom u 10 godina pada i baš tada je morao past!" počeli smo gunđat i pokupili se. Nismo se ni uspeli do auta, tako je počeo padat da smo se zabrinuli kako ćemo stić kući! Do našeg malog mista je bilo preko sat vremena vožnje u normalnim uvjetima! uglavnom, krenemo, ljetne gume, auto vrluda, 40 na sat, u drugoj, mi napušeni, na kazeti piči Wish you...., mrkli mrak i ogromne pahulje koje ko lude padaju na nas. osjećaj ko u svemiru. prazan prostor, glazba, pahulje, muk u autu i mir! Divota!
Toliko o snovima, i mladosti, ludoj, prekrasnoj mladosti.
Moj ponos, moje starije dijete je bilo na prvom plesu! Tih dva sata sam bila uzbuđena ko da sam ja išla umjesto njega! Nisam mogla virovati da je moje djete izišlo van! Nagovaral sam frendicu da ih idemo špijunirati, ono ko fol šetamo se i zapalimo jednu kod škole, slučajno :)
Ona je sreća bila pametna pa me je otkantala! Cilih tih dva i pol sata sam se smješkala i razmišljala kako je život čudan. I kako vrijeme brzo prolazi. Pa još juče sam ja lumpala vani, a već danas moje dijete lumpa! Nije me pucala kriza srednjih godina, nije me pucao osjećaj da je "moje vrijeme" prošlo, smješkala sam se iz nekakvog čudnog ponosa, nemam pojma kakvog, al sam bila jako ponosna. I sretna. Kao da se radi o meni :)
Bit će da je riječ o proljeću!
oooo da.... jako pozdravljam!!!!! i znaš da ti opće nije loša ova ideja s dnevnikom.... razmislit ću!
tnxs!
odlično! možda je vrijeme za jedan blog!?
na temu starije žene i mlađeg muškarca??? :)
ma ovo je predobro!!!! i meni je žao što sam propustila koncert... sranje
jel imaš blog? ako nemaš trebala bi ga otvoriti, nešto u stilu "Koga ubiti u četrdesetima?" :-D
baš si me nasmijao! Misliš "Koga ne ubiti u četrdesetima???" Ma pisat ću, pokazat ću ja svoje pravo lice :) , samo me strefilo par šokova zadnjih mjesec dana, fakat me strefilo.
Pink Floyd... aaaaaaaaaaah.... Ja sam cijeli dan na ITD Bandu .. i Sonji ... :D Nostalgija i proljeće :)
Ali neki čudan val dobre volje mi tutnji kroz tijelo ... :)
I na neki način - i radi se o tebi :) :) Zašto se ne bi smješkala :)
Sviđaju mi se tvoji tekstovi :) Please, write some more :D
E, Itd band :) , pjevač me skroz podsjećao na majmuna u kojeg sam bila zaljubljena u 4-om srednje! Ma pisat ću, malo sam preokupirana prizemnim stvarima, al vratim se s vremena na vrijeme sebi :) E, a ti? Proljeće probudilo život u tebi i ništa ne pišeš! Pa ćeš se onda opet pitati zašto nisi pisala u sretnoj fazi!!!? :) Al opet, bolje da uživaš!!!