Nastavak penjanja Moritzu je predstavljao jedini izlaz. Zbog defekta ruku nije mogao biti od pomoći u radnji a budući se sramio svojeg izgleda, nije imao razloga dugo se zadržavati u mjestu. Djeca su ga zadirkivala kada bi prošao a dojučerašnje djevojke izbjegavale su ga u velikom luku.
No, bio je tražen od ekspedicija koje su postale sastavni dio života Zermatta jer su znale da je uvijek dostupan, da znade svaki kutak planine i da je vrstan penjač.
Saulu je bilo najteže zbog takve promjene. Bratu nije mogao ništa predbacivati jer se i sam smatrao sukrivcem za tragediju ali mu je Moritz nedostajao i htio je da bude s njim, makar da mu daje potporu.
Česti Moritzovi odlasci u planinu, koju je Saul zamrzio, udaljili su dvojicu braće.
Saul se je oženio, živio mirnim životom i čak postao vijećnik. Moritz je pak, odmetnut od svega i izopćen, po pola godine provodio u planini a ostatak u šaleti poviše mjesta. Na obiteljska okupljanja pa čak i na bar mitzvu Saulovog prvog djeteta nije došao i malo, pomalo, njih dvojica, totalno su postali stranci.
Upravo iz tog razloga, Saula je tog podneva iznenadio nagli Moritzov ulazak u radnju jer u nju nije zašao još od tatine smrti. Još ga je više iznenadilo da mu brat (o bože kako je izgledao, pomisli Saul) želi porazgovarati o kako je rekao sudbonosnim pitanjima za njega, pogotovo što se ne sjeća kada su zadnji put uopće ozbiljno razgovarali. Ponudivši ga čajem i davši mu stolicu, otpustio je pomoćnike te se udobno smjestio očekujući da mu brat počne priču. "Ne znam kako bih ti ovo rekao ali, više me nećeš vidjeti.-krene Moritz pa nastavi "odlazim iz sela, zauvijek a ti se skrbi o majci. O meni brinuti više ne trebaš, mali moj braco."Kad je počeo razgovor, Saul je očekivao svašta ali ovo, nikada. Potajno se nadao da će se Moritz vratiti, potajno se nadao da će ga tražiti novac ili ga udomiti jer radnja je cvala i bilo je mjesta za sve ali da će mu njegov uzor, stariji, sada nakazni brat reći da ga napušta nije se ni u snu nadao. "Moritz što pričaš?Ne čini ludosti, kuda ćeš ovakav, osim na planinu. Dođi k nama, tu pripadaš." kaže Saul ali Moritz mu samo hladno odgovori "Dobro si rekao, osim na planinu. Na planinu i idem i ne vraćam se.Tamo gdje idem nitko ne ide, samo ovakvi kao ja." "Dobro Moe, nemoj pričati gluposti, volim te i naći ću te na svakoj švicarskoj planini, sakriti mi se ne možeš." "Švicarska, da lijepa Švicarska, braco moj, tamo gdje idem cijela planina je velika kao Švicarska", nasmija se Moritz i nastavi "Sibir, mališa moj, ne pitaj me više ništa. Polazim sutra a tebe neka dragi Bog čuva" zadnji put kaže Moritz i snažno zagrli brata. Saul bi se zakleo da je u tom zagrljaju osjetio suzu kako mu se skotrljala niz vrat.
Još ne vjerujući u takav epilog, Saul se je duboko nadao da će se Moritz predomisliti. Uopće pomisao da ode iz Zermatta, takav kakav jest, bez znanja ijednog drugog jezika, osim njemačkog, pa još u daleku Carsku Rusiju, nekako se činila kao dobra ali neslana šala. No, dani su prolazili i od Moritza više nisu stizale nikakve vijesti. Već pomalo zabrinut, Saul ode do krčme gdje su se skupljali alpinisti da pita za brata i da mu kažu gdje je i je li ga uopće netko vidio. Već s vratiju, vlasnik Gruber počeo mu je laskati ali na svaki Saulov upit samo je nemoćno slijegao ramenima. Sve što je Gruber znao bilo je to da je negdje prije otprilike dva tjedna ruska ekspedicija, na čelu s Pavlovom završila uspon te da im je Moritz bio vodič. Isto tako, vidio ih je da često razgovaraju te da su svi za stolom uz potoke alkohola s ushićenjem pratili Moritzove priče. Rekao je i to da su samo nenadano otišli prije četiri dana, platili račun i ishvalili uslugu. Moritza od tada nije vidio ali pretpostavlja da je u onoj svojoj brvnari te da čeka novi angažman.
Moritza međutim, nije bilo, niti u brvnari, niti na planini, niti ga je tko odonda vidio u selu, dućanu, bilo gdje. "Pa zar je toliko lud da je stvarno otišao..."pomisli Saul "i još k tome u Sibir. Kako se uopće i dođe tamo?" Ne znajući što da čini, Saul se obrati privatnom detektivu Jansenu te ga unajmi da nađe Moritza. Također, preko glavnog je rabina u Zurichu, Herzla potegnuo sve židovske veze a Herzl ganut tužnom sudbinom Rosenzweigovih stade i sam prikupljati novac za potragu. Nakon nepunih mjesec dana, Jansen javi Saulu da je Moritz viđen prvo u Dresdenu te koliko zna, da je putovao s grupom ljudi. Istodobno, Herzlu se javio rabin iz Lodza koji mu je rekao da je Moritz viđen s nekim ljudima, po govoru zaključio je da su Rusi te da su tamo kupovali zalihe hrane i pića. Očito da su namjeravali preći u Rusiju, najvjerojatnije MInsk pa dalje sve do Moskve. Saul je poslije tih zadnjih vijesti, totalno klonuo. Ono što je uspio još doznati je da je Moskvu zamijenio Njižni Novgorodom, Norilskom i naposljetku da se skrasio u malom gradu po imenu Tiksi, na samom arktičkom priobalju. Koliko god mu bilo teško, znavši da je ostao bez brata te još gore, kako će majci reći da Moea više nema, toliko mu je bilo drago, jer je u dubini duše i dalje volio penjanje, znao je što znači zov planine i da je poznavajući svog brata, isto i bilo za očekivati. U godinama koje su dolazile, Saul je slao pisma u taj daleki Tiksi ali su se ista vraćala. Tri godine nakon Moritzovog odlaska umrla je i Elsa, bolesna od onog kobnog dana, shrvana boli za mužem i sinom. Sama radnja kako to obično biva, radila je izuzetno, zapošljavao je osam pomoćnika a sinovima (posebno na Leonarda, Alfredovog pradjeda) prenosio je tajne zanata kao njemu davno, stari mu otac Isaac.
Tragičnu sudbinu svojih predaka Alfred nije čuo od oca, jer su od Saula pa nadalje, Leonard i Herbert živjeli ustaljenim, mirnim i tihim životom. Po cijele dane koji su svi bili u dlaku isti, popravljali su satove, dizali se rano ujutro, molili, doručkovali, ručali i večerali, išli rano spavati a ponajviše neumorno skupljali novac u banku. Alfred je bez obzira na izučen zanat bio drukčiji od svojih predaka. Bio je pustolov, kao Moritz i čim je stasao jedno je popodne samo ocu svečano izjavio “Tata, odlazim na studij a za mene nađi zamjenu u radnji.” Herbert se kao pravi otac ponio patronatski rekavši mu da je to hvale vrijedno ali da je njihova sudbina ova radnja, te da je i njega odgojila, pa bi trebao pokazati malo više zahvale i razboritosti. No, Alfred se nije dao smesti i pod cijenu da mu otac ne da novac za studije pošao je na prijemni u Zurich da okuša sreću. Što velika želja, što prirodna inteligencija, prijemni ispit položio je kao od šale, te je sav ushićen stajao na peronu razmišljavši kako će obradovati oca i majku. Vlak za Tasch međutim nije dočekao jer su zbog odrona kamenja oko Briga zatvorene sve linije za jug zemlje. Da ne ostane među nepoznatim svijetom, svodnicima, kurvama i pijancima odlučio je prenoćiti u obližnjoj gostionici. Gostionica Alpenblick najbliža ciriškoj stanici bila je oronula dvokatnica ali njemu taman, baš za ljude tankog đepa. Ne mogavši zaspati, spustio se u noćni bar da popije pivo te da možda čuje kada bi vlakovi mogli ponovno početi voziti. Pijuckajući pivo, kelner ga odmjeri te ga upita “Sinko, otkud tebe ovdje?Kako ti je ime?” Uljudno odgovorivši, kelner nešto promrmlja “Ah Juden” te nastavi brisati čaše. Vidjevši da je čovjek čudan svat, sa šanka se premjesti u blagovaonu te uz zvuke klavira pogled svrne na stare fotografije koje su visjele za zida. Jedna od mnogih posebno mu se urezala u vizuru te stade bliže da je promotri. Uz planinu u daljini koju je tako dobro poznavao, njegov Matterhorn, stajali su nasmijani ljudi, grleći se i dižući ruke u zrak. Jedan lik ovdje nije pripadao, bogalj natmuren čovjek velikih brazgotina bio je pronađi uljeza među kršnim brkatim penjačima. Dolje u dnu je samo pisalo: Zermatt 1913, Pavlov, Rjepin, Semak i Rosenzweig. Rosenzweig, ma nije moguće. Što bi jedan Rosenzweig radio među Rusima i još k tome slikao se uz planinu?. Odjednom obuzet znatiželjom krene pitati kelnera o ovoj slici.
Kelner koji je još uvijek frktao nosom zbog Alfredovog porijekla, rekao mu je da je nema pojma o slici jer je cijelu gostionu i inventar kupio prije desetak godina te da od tada ništa nije mijenjao. Zahvalivši mu, Alfred odluči odgoditi put za Zermatt te sutrašnji dan iskoristiti za posjet Alpenkunstmuseenu gdje se nadao da će otkriti povijest fotografije. Nekako izmolivši kelnera da mu skine fotografiju sa zida rano ujutro uputi se u muzej te zamoli sastanak sa kustosom. Kustos, stariji čovjek ugodna lica promatravši fotografiju nije mu mogao odgovoriti na pitanja ali ga uputi kod frau Marije, koja upravlja dijelom muzeja vezanim za stare švicarske obrte te koja je u istraživanju istih provela puno godina po selima i zabitima južne Švicarske. „O da, jako mi je poznat Zermatt i okolica“-ohrabri ga frau Maria te se sjeti da tamo još uvijek kruži legenda o bogalju koji je zdrave ljude nadvisivao u snazi, izdržljivosti i posebno penjačkom umijeću. To joj se nekako urezalo u pamćenje a posebno je bilo čudno da su ga zvali Mali Žid jer je znala da tamo Židova nije bilo, bar ne domicilnih. „Ali, gospođo, ja sam Židov i koliko znam moja obitelj je tamo već stotinjak godina. Mora da je taj čovjek neki moj rod.“ Frau Maria slegne ramenima te se na dodatno Alfredovo objašnjenje o urarskoj radnji složi s njegovom tvrdnjom. Otpravi ga te mu da savjet da u Zermattu nađe kolegicu Veroniku koja vodi tamošnji muzej pa bi mu ona mogla pomoći, samo neka se pozove na nju.
Razveseljen tim otkrićem, jedva je dočekao vlak i cijelim putem samo razmišljao kako će otkriti tko je taj tajanstveni čovjek, živa legenda cermatskog penjanja i još k tome njegov rod. Odlučio je prvo upitati oca o tome ali poznavajući ga, ne vjeruje da on zna ikoga osim onog tko bi mu da sat na popravak. Malo po malo, tako razmišljajuči padne u duboki san i usne da su on i taj mali čovječuljak, ružne vanjštine preskakali zamrznute potočiće, jodlali i pili čaj iz termosice ljuljajući se u mreži koju su razapeli iznad litice.
Razveseljen tim otkrićem, jedva je dočekao vlak i cijelim putem samo razmišljao kako će otkriti tko je taj tajanstveni čovjek, živa legenda cermatskog penjanja i još k tome njegov rod. Odlučio je prvo upitati oca o tome ali poznavajući ga, ne vjeruje da on zna ikoga osim onog tko bi mu da sat na popravak. Malo po malo, tako razmišljajuči padne u duboki san i usne da su on i taj mali čovječuljak, ružne vanjštine preskakali zamrznute potočiće, jodlali i pili čaj iz termosice ljuljajući se u mreži koju su razapeli iznad litice.
sjedi pet :-)
great i welcome
zanimljivo!
da li tamo Kostelić ima pripreme? nešto mi zvoni
čovječe, sve više mi se sviđa tvoj stil pisanja... samo se ti raspiši!! :)
bas je dobro...
dragomi je dasi konačno ubacio dijalog kao formu.... inače jaaako dobro!
s nestrpljenjem očekujem nastavak (vjerujem da i drugi tako misle)!
zadnji odlomak mi je, iskreno, najbolji do sada!!!! samo tako dave
zar zbog dijaloga ili ti se sviđa priča?
ha, ha... aj esi me...
ha čuj-stil pisanja uvelike doprinosi doživaljaju teksta. moraš malo začiniti sa dijalozima kako bi se razbilo pripovijedanje. ono može previše zamoriti i odbiti čitatelja. što se tiče priče-zanimljivo i svaka čast-ideš neumorno dalje... ja sam trenutno u krizi
odlično, zaokružena prva cjelina, jedva čekam nastavak.
Zaslužuje tiskano izdanje.
a di si stao? ko ja? nemoj,piši, tako ti ide dobro
napokon nastavak...
a zakaj se ne može ocijeniti?
taman po mome ukusu!!! :)
možeš ocijeniti, samo su ti dva odlomka dodana, ovaj gornji je od sinoć a ovaj dole kojeg možeš ocijeniti je od jutra...
opa!
:)
da, sada priča dobiva prave konture
čovječe, tako romantično a ujedno napeto, samo treba u istom tempu nastaviti
po ovom bi se dao i film snimiti a iskreno se i nadam jer je sada već radnjom bolji od raznih gluposti koje nam serviraju na televiziji
pauza za odmor?
toliko si me iznenadio kad sam vidila da si konačno opet počeo pisati da se moj odlomak kojeg vrtim u glavi već sat vremena skroz blokirao :)