Zvuk je bio trenutačan, toliko moćan da su mu u trenu otupjeli svi osjećaji. Ono što je zadnje uspio vidjeti prije nego što se onesvijestio, bila je jarka svjetlost kakvu do tada njegove oči nisu spoznale, čudesno bjelilo oko čega ništa više ne postoji. Saul se ne sjeća koliko dugo je tako ležao, kada se probudio bilo mu je hladno i boljelo ga je cijelo tijelo. Pribravši se, osvrnuo se i zatim ugledao prizor, tako jezovit i strašan, da je odjednom počeo nearktikulirano vriskati. Njegov brat, njegov uzor i najbolji prijatelj ležao je na putu krvave crne glave i nogu skvrčenih u neprirodnom položaju. Cepin kojim se Moritz služio pri penjanju najednom je postalo ubojito oružje, bio je zaboden u njegovu šaku tako silovito da je krv na tom mjestu liptala kao vodoskok. Bilo je očito da je Moritz (ako već nije mrtav) teško, skoro fatalno ozlijeđen. Saul je prvo vrijeme samo sjedio, u šoku i nevjerici, promatrajući svojeg brata i kad god bi ga značajnije pogledao, uhvatila bi ga takva mučnina da se počeo tresti i ponovno naricati. No, istodobno je znao da mu mora pomoći, i to što prije jer to neće napraviti nitko drugi a Moritzu vrijeme nije saveznik. Prvi zadatak mu je bio osloboditi Moritzovu šaku od cepina, i koliko je moguće više zaustaviti krvarenje. Maramica je pomogla i sada se mogao baciti na procjenu drugih ozljeda. Lice i noge bile su najkritičnije. Nekad lijepo Moritzovo lice bilo je pretvoreno u amorfnu masu, umazanu krvlju i zemljom. Hroptao je i teško disao a zbog očtio teških bolova koje je trpio, stalno je padao u nesvijest.
Početni šok i užas zamijenila je odlučnost da pomogne bratu te je bez obzira na bezizlaznost situacije smišljao kako da ga prebaci do sela i tako mu proba spasiti život. Bio je zadovoljan da je uspio zaustaviti krvarenje šake ali je znao da je rana inficirana te da će nastupiti sepsa. Ono što ga je zabrinjavalo jest činjenica da nije znao je li Moritz uopće pokretan te da mu pogrešan pokret može još naškoditi kralješnici. Što se tiče nogu, tu dvojbi nije bilo, ležale su tako skvrčene da je znao da su slomljene i da ih Moritz ne može upotrebljavati. No, vremena nije bilo i odlučio je preuzeti rizik da brata podigne i stavi ga na leđa jer za izradu nosila nije imao vremena (niti je znao kako bi ih izradio). Moritz bi pri svakom dodiru bolno zajaukao ali malo pomalo, uspio ga je podići na leđa i krenuti nizbrdo. Već nakon par minuta bilo mu je jasno da će ispustiti dušu jer je Moritz od njega bio viši skoro za glavu a krupniji sigurno petnaestak kilograma. Ali to je bio njegov braco, njegov uzor koji ga je naučio voziti bicikl, skakati s mosta i koji ga je branio od starijih dječaka i o takvim glupostima uopće nije razmišljao. Bio je ustrajan spasiti ga makar i on sam izgubio život.
Vrijeme Saulu definitivno nije bilo saveznik. Vjetar je puhao snagom uragana uz kišu koja je padala skoro vodoravno, ravno u lice a gromovi su parali nebo stvarajući jezovitu kulisu. Miris Moritzove krvi napunio mu je nosnice a slina i zgrušana krv s njegovog lica sljepili su mu se za kosu. Odjednom, uslijed nemoći i straha, stade pjevušiti pjesmicu koju ih je naučila Frau Urlich prije počinka kada im je svojom teškom rukom prolazila kroz kosu. Njeni stihovi i melodija djelovali su omamljujuće i čak i poslije, često bi ju pjevušili u trenucima razbibrige ili na putu u školu. Sada je zvučala gotovo groteskno, istančana i slatka melodija u kakofoniji oštrih zavijajućih i glasnih zvukova, uz miris krvi i straha.
Ipak, kako to obično biva, mala, nevina i benigna pjesmica postigla je svoj cilj; Saul više nije mislio na opasnosti, na oštro kamenje, teško bratovo tijelo i udaljenost do prve kuće. Čak je i Moritz u agoniji stao glasno mumljati i to Saulu da novi podstrek. "Izbavit ću te braco, izdrži još malo" reče Saul i uto, ugleda svjetla sela koja su svakim novim korakom bivala sve bliža.
Negdje par stotina metara od prve kuće, polako spusti Moritza i potrči da dozove pomoć. Vlasnik kuće bio je gazda Martin, ljudeskara koji je ispod lavina spasio mnogo nesretnika i koji je jedva čekao da mu adrenalin poraste. Hitro uzme svjetiljku i nosila te sa sinovima Josefom i Hermanom u tili čas prevali put do Moritza. Pažljivo su ga prenijeli do kuće a Martin naredi Hermanu da dovede doktora Schwedesa. Moritzovo stanje bilo je strašno, na svjetlu je izgledalo skoro beznadno. Nos je bio slomljen kao i skoro svi zubi. Kapci su bili crni i naotečeni a dvije debele brazgotine protezale su se do usta do ušiju. Teško je disao i očito je da je natukao pluća i slomio par rebara. Noge su ipak bile najkritičnije.
Ipak, kako to obično biva, mala, nevina i benigna pjesmica postigla je svoj cilj; Saul više nije mislio na opasnosti, na oštro kamenje, teško bratovo tijelo i udaljenost do prve kuće. Čak je i Moritz u agoniji stao glasno mumljati i to Saulu da novi podstrek. "Izbavit ću te braco, izdrži još malo" reče Saul i uto, ugleda svjetla sela koja su svakim novim korakom bivala sve bliža.
Negdje par stotina metara od prve kuće, polako spusti Moritza i potrči da dozove pomoć. Vlasnik kuće bio je gazda Martin, ljudeskara koji je ispod lavina spasio mnogo nesretnika i koji je jedva čekao da mu adrenalin poraste. Hitro uzme svjetiljku i nosila te sa sinovima Josefom i Hermanom u tili čas prevali put do Moritza. Pažljivo su ga prenijeli do kuće a Martin naredi Hermanu da dovede doktora Schwedesa. Moritzovo stanje bilo je strašno, na svjetlu je izgledalo skoro beznadno. Nos je bio slomljen kao i skoro svi zubi. Kapci su bili crni i naotečeni a dvije debele brazgotine protezale su se do usta do ušiju. Teško je disao i očito je da je natukao pluća i slomio par rebara. Noge su ipak bile najkritičnije.
Trebalo ih je nekako namjestiti i staviti udlagu ali je problem stvarala potkoljenična kost koja je stršala kroz Moritzove hlače. Dr. Schwedes koji je u međuvremenu došao te kućni liječnik dr. Nass kojeg je pozvao Saul, složili su se da Moritzove ozljede premašuju njihovo znanje koje se uglavnom sastojalo u mjerenju temperature, davanju dijagnoza i propisivanju recepta protiv prehlade pa su obojica zaključili da je najbolje prebaciti ga u bolnicu u obližnjem Taeschu. No, kako to učiniti u oluji, kako proći uski klanac na kočiji koja se trese a da se Moritzovo stanje još više ne zakomplicira? Nakon dužeg razmišljanja usuglasili su se da će sami obaviti operaciju, što bolje sanirati rane i i otekline ali znajući da vrlo lako pacijent može umrijeti, tražili su da zadnju riječ o tome da Isaac.
Isaac je nakon što su dečki otišli još jedanput provjerio Elsino stanje, vidio da joj je bolje te je zadovoljan, odlučio prošetati do radionice kako bi napravio još par servisa te odagnao pritajenu zabrinutost.
Nakon otprilike sat vremena provedenim nad satovima, odjednom ga je prenuo fijuk vjetra i kiša koja je počela bubnjati o prozorska okna. Kad je htio zatvoriti škure, tek je tada osjetio razmjere oluje te je postao svjestan da mahnito bulji u planinu koju nije mogao vidjeti. Ne znajući što da radi krenuo je kući ali se bojao da će, probudivši Elsu izazvati samo još veću paniku, pa se i sam uputio prema planini vidjeti gdje su mu sinovi. Jako zabrinut nije bio jer su dečki iako mladi, bili dovoljno ozbiljni da su znali ocijeniti opasnost pa su se samo trebali skloniti ako im oluja prepriječi put. No, Isaac nije znao da je volja braće za penjanjem bila jača od bilo kakve opasnosti te da u tom zanosu niti ne mogu donositi razborite odluke.
Isaac je nakon što su dečki otišli još jedanput provjerio Elsino stanje, vidio da joj je bolje te je zadovoljan, odlučio prošetati do radionice kako bi napravio još par servisa te odagnao pritajenu zabrinutost.
Nakon otprilike sat vremena provedenim nad satovima, odjednom ga je prenuo fijuk vjetra i kiša koja je počela bubnjati o prozorska okna. Kad je htio zatvoriti škure, tek je tada osjetio razmjere oluje te je postao svjestan da mahnito bulji u planinu koju nije mogao vidjeti. Ne znajući što da radi krenuo je kući ali se bojao da će, probudivši Elsu izazvati samo još veću paniku, pa se i sam uputio prema planini vidjeti gdje su mu sinovi. Jako zabrinut nije bio jer su dečki iako mladi, bili dovoljno ozbiljni da su znali ocijeniti opasnost pa su se samo trebali skloniti ako im oluja prepriječi put. No, Isaac nije znao da je volja braće za penjanjem bila jača od bilo kakve opasnosti te da u tom zanosu niti ne mogu donositi razborite odluke.
Hodajući ubrzano došao je do razmeđe putova; lijevo Riffelalp, desno Matterhorn. Kuda krenuti? Odluči potražiti pomoć te se uputi prema kućici vlakovođe Joachima, koji je danju upravljao turističkim vlakom i koji je završivši sa zadnjom vožnjom možda mogao vidjeti kuda su krenula Moritz i Saul. "Ne, nažalost, nisam ih vidio" s nelagodom slegne ramenima Joachim te nastavi "Poznavajući Moritza, vjerojatno je skrenuo na desno, prema Matterhornu."
"Prema Matterhornu?"-uzvikne Isaac i naglo se primi za glavu. "Kažem vjerojatno ali isto tako, mogli su skrenuti i ulijevo. Nego, nije li ti najbolje da ostaneš ovdje i pričekaš da prođe oluja. Ovdje se sijeku putovi pa će morati tu proći kako god."-naglasi Joachim ali se Isaac zahvali i samo dobaci "Ne mogu tu čekati, umrijet ću od brige, krenut ću na desno pa nek mi je sa srećom".
"Da, sretno. Ako ti dečki dođu od Riffelalpa, uputiti ću ih prema tebi, a ti vidi ako je gusto da se skloniš u Fritzovu brvnaru.Tamo ih čekaj."-kaže mu Joachim koji sa zebnjom promotri pogrbljeno i zakržljalo Isaacovo tijelo, bez kabanice i sa gradskim cipelama s gumenim đonom. Joachim bješe zadnji čovjek koji je vidio Isaaca. Tijelo mu nikad nije nađeno i nagađalo se da je onako nepripremljen i sav nespretan, pao u planinski procijep ili uzburkanu rječicu koja ga je odnijela u svoje dubine. Mnogo godina kasnije, Alfred se zarekao da će osvojiti planinu u Isaacovu počast, u počast čovjeku koji nije volio planine i koji je da spasi svoju djecu, krenuo u opasnu avanturu bez povratka.
"Prema Matterhornu?"-uzvikne Isaac i naglo se primi za glavu. "Kažem vjerojatno ali isto tako, mogli su skrenuti i ulijevo. Nego, nije li ti najbolje da ostaneš ovdje i pričekaš da prođe oluja. Ovdje se sijeku putovi pa će morati tu proći kako god."-naglasi Joachim ali se Isaac zahvali i samo dobaci "Ne mogu tu čekati, umrijet ću od brige, krenut ću na desno pa nek mi je sa srećom".
"Da, sretno. Ako ti dečki dođu od Riffelalpa, uputiti ću ih prema tebi, a ti vidi ako je gusto da se skloniš u Fritzovu brvnaru.Tamo ih čekaj."-kaže mu Joachim koji sa zebnjom promotri pogrbljeno i zakržljalo Isaacovo tijelo, bez kabanice i sa gradskim cipelama s gumenim đonom. Joachim bješe zadnji čovjek koji je vidio Isaaca. Tijelo mu nikad nije nađeno i nagađalo se da je onako nepripremljen i sav nespretan, pao u planinski procijep ili uzburkanu rječicu koja ga je odnijela u svoje dubine. Mnogo godina kasnije, Alfred se zarekao da će osvojiti planinu u Isaacovu počast, u počast čovjeku koji nije volio planine i koji je da spasi svoju djecu, krenuo u opasnu avanturu bez povratka.
U vrijeme dok je Isaac pogibao, Saul je krenuo prema kući da obavijesti roditelje o Moritzovoj nesreći. Tresao se i plakao ne znajući što da im kaže, dijelom i zbog grižnje savjesti jer su sami zbog svoje nerazboritosti uzrokovali ovako tešku situaciju.
Kuća je bila tiha, neuobičajeno tiha i mračna a jedino svijetlo bio je mali odsjaj petrolejke koja je obasjavala kuhinju i staru kaljevu peć. Mačak se još nije vratio jer da jest odmah bi mu prišao kad bi Saul otvorio vrata. Ušao je i stao zazivati.
"Mama, tata!". Ništa. Popne se stepenicama na kat i uto vidje majku kako moli u mraku.
"Saule sine" krikne Elsa naglo se okrenuvši, "vratili ste se, hvala bogu!".
Saul zagrli majku, skupi hrabrost i kaže "Mama, Moritz, Moritz nije sa mnom, eto ga u Martinovoj kući, gdje je tata?"
"Išao je u radionicu, ne znam, zašto Moritz nije s tobom? "
"Mama, teško je stradao, leži..." Saul brizne u plač.
Elsa pojuri van uzevši samo stari kaput i maramu te stade trčati ulicama praznog Zermatta do Martinove kuće.
Saul skoči za njom i stade vikati "Oprosti mi majko, oprosti!" Elsa ga nije slušala već mu je samo rekla da nađe oca i da zajedno krenu prema njoj i Moritzu.
Radionica je bila prazna. Rastavljeni sat ostavljen je zajedno sa alatom nekako na brzinu, neposremljen, što inače za pedantnog Isaac nije bio običaj. "Gdje je tata?", pitao se Saul. "Pa zar nije i ovako dosta briga?" Nemajući kamo, požuri iz radionice i krene i on put Martinove kuće.
Kuća je bila tiha, neuobičajeno tiha i mračna a jedino svijetlo bio je mali odsjaj petrolejke koja je obasjavala kuhinju i staru kaljevu peć. Mačak se još nije vratio jer da jest odmah bi mu prišao kad bi Saul otvorio vrata. Ušao je i stao zazivati.
"Mama, tata!". Ništa. Popne se stepenicama na kat i uto vidje majku kako moli u mraku.
"Saule sine" krikne Elsa naglo se okrenuvši, "vratili ste se, hvala bogu!".
Saul zagrli majku, skupi hrabrost i kaže "Mama, Moritz, Moritz nije sa mnom, eto ga u Martinovoj kući, gdje je tata?"
"Išao je u radionicu, ne znam, zašto Moritz nije s tobom? "
"Mama, teško je stradao, leži..." Saul brizne u plač.
Elsa pojuri van uzevši samo stari kaput i maramu te stade trčati ulicama praznog Zermatta do Martinove kuće.
Saul skoči za njom i stade vikati "Oprosti mi majko, oprosti!" Elsa ga nije slušala već mu je samo rekla da nađe oca i da zajedno krenu prema njoj i Moritzu.
Radionica je bila prazna. Rastavljeni sat ostavljen je zajedno sa alatom nekako na brzinu, neposremljen, što inače za pedantnog Isaac nije bio običaj. "Gdje je tata?", pitao se Saul. "Pa zar nije i ovako dosta briga?" Nemajući kamo, požuri iz radionice i krene i on put Martinove kuće.
sjedi pet :-)
great i welcome
zanimljivo!
da li tamo Kostelić ima pripreme? nešto mi zvoni
čovječe, sve više mi se sviđa tvoj stil pisanja... samo se ti raspiši!! :)
bas je dobro...
dragomi je dasi konačno ubacio dijalog kao formu.... inače jaaako dobro!
s nestrpljenjem očekujem nastavak (vjerujem da i drugi tako misle)!
zadnji odlomak mi je, iskreno, najbolji do sada!!!! samo tako dave
zar zbog dijaloga ili ti se sviđa priča?
ha, ha... aj esi me...
ha čuj-stil pisanja uvelike doprinosi doživaljaju teksta. moraš malo začiniti sa dijalozima kako bi se razbilo pripovijedanje. ono može previše zamoriti i odbiti čitatelja. što se tiče priče-zanimljivo i svaka čast-ideš neumorno dalje... ja sam trenutno u krizi
odlično, zaokružena prva cjelina, jedva čekam nastavak.
Zaslužuje tiskano izdanje.
a di si stao? ko ja? nemoj,piši, tako ti ide dobro
napokon nastavak...
a zakaj se ne može ocijeniti?
taman po mome ukusu!!! :)
možeš ocijeniti, samo su ti dva odlomka dodana, ovaj gornji je od sinoć a ovaj dole kojeg možeš ocijeniti je od jutra...
opa!
:)
da, sada priča dobiva prave konture
čovječe, tako romantično a ujedno napeto, samo treba u istom tempu nastaviti
po ovom bi se dao i film snimiti a iskreno se i nadam jer je sada već radnjom bolji od raznih gluposti koje nam serviraju na televiziji
pauza za odmor?
toliko si me iznenadio kad sam vidila da si konačno opet počeo pisati da se moj odlomak kojeg vrtim u glavi već sat vremena skroz blokirao :)