"Ne znam tko su ti ljudi niti što žele, ali jednostavno mi se gade.."
Eto tako, baš tim riječima, iznurenog pogleda i krvavih ušiju započeo je priču o duhovima Brloga jedan moj stari poznanik.
Duhovi koji ga proganjaju, nalik su vukovima ali ne baš toliko dlakavi, kreću se u čoporima, ali opet često napadaju sami. Zavijaju, ali katkad i zalaju, pa čak i zapjevaju ili barem pokušavaju pjevati. Grebu po gitarama, oskvrnjuju sintisajzere, igraju se cimbalima, mono i stereo njima ništa ne znači, akordi su za njih nužno zlo. Na leđima ne baš toliko dlakavima, nose stare jutene vreće od čaja, baš one koje su žuti robovi Kine punili kako bi bijela europska aristrokracija imala čime sladiti nezajažljiva nepca u dokonim popodnevnim satima.
Mjesto čaja koji sladi nepca, u ovim vrećama spodobe nose muziku.
Muziku!?
Da, baš muziku, barem je Oni tako nazivaju, na CD-ima nevješto rukom ukrašenima pronose urlike i zavijanja svoga Brloga, svoje fobije, strahove, svoje nemire kojima opsjedaju nepoznate i poznate prolaznike, gurajući im nespretno iscrtane nosače patnje i straha u nevine, djevičanske ruke čiji poput svile meki dlanovi nisu navikli na bol.
Duhovi su iz Zadra potekli, a priča ide dalje, kada napadaju ili prilaze pojilu kreću se u Čoporu, kada samuju u svom "dobrom ludilu", obitavaju u Robertu Vodanoviću kao vrhovnom Biću svoje egzistencije.
Dakle njih je Čopor, ali On je sam, odnosno On Roberto je Čopor dok nije sam, hm, zapravo ne znam više ni ja, nisam siguran da uopće želim saznati, uglavnom to je samo jedan u nizu paradoksa koje sam čuo vezano uz nešto što se zove Brlog Records i dolazi iz Zadra.
Priča nas vraća u 2006 godinu, zametak Brloga i stihije koja će se kasnije iz njega razviti - zove se "Gomila slika", potpisao Čopor. Bio je to prvi u nizu nevješto rukom iscrtanih albuma poteklih iz Brloga, prvi D.I.Y lo-fi art projekt čija priča seže mnogo dublje od pukog nabrajanja stihova uz škripu akustične gitare, strast, ljubav, ludilo, svaki crtež, svaki stih, svaki ručno izrađeni primjerak albuma je tu zbog, strasti, ljubavi i ludila.
Ludilo je poput peludi, proći će mnoge krajeve, jahati će mnoge vjetrove, iritirati mnoge noseve, no na koncu naći će sebi slične i razmnožiti se.
Tako je bilo i ovaj put.
Kako su godine prolazile Čopor je sve manje bio sam a sve više poprimao konture, ideje i običaje pravog pravcatog čopora sazdanog u najmanju ruku od šarolikog rekao bih čak čudnovatog društva.
Dr.Ago, Miki Solus, Nas Dva, Olovni Ples, (izmenavremena), Ivan Škrabe, Prkos Drumski, Nevjerni Tomo samo su neki od zaraženih virusom "dobrog ludila" koji je nastao u sumnjivim polulegalnim lo-fi labaratorijskim pokusima na čijem čelu je Roberto Vodanović.
No kakve to veze ima sa krvavim ušima i osjećajem gađenja sa početka priče?
Povezanost se nalazi u dvojakim osjećajima koji proizlaze iz kontakta sa članovima i proizvodima Brloga, istovremeno izazivaju osjećaj gađenja i radosti susreta, u jednom trenutku opiti će vas radošću prekrasnih stihova, a odmah zatim sasjeći minimalističkim zvukovnim bravurozama koje vas vode granicama zdravog razuma.
Dakle, ne poznavajući ih, oni mi se gade, no u istoj emociji ja im se divim. Paradoks?
Ne znam ni sam, možda se jednostavno radi o tom "dobrom ludilu" koje propagiraju, "dobro ludilo" koje je poput neke vrste religije Brloga na čijem čelu je njegova svetost Čopor.
Ako sam i pretjerao, nema veze, izrazio sam sebe, a to je ono što je bitno, barem tako zbore ovi što mi se gade. Dlakave prikaze sa jutenim vrećama jednog će dana pokucati i na vaša mala, drvena vratašca na velikoj okrugloj glavi koju nosite na slabim ramenima.
Hoćete li im otvoriti i pustiti da vas obuzme virus "dobrog ludila" ili će te s gnušanjem začepiti uši i s gađenjem okrenuti glavu, možda čak i ne ovisi toliko o vama, koliko ovisi o slobodi vašeg uma i mogućnosti apsorbiranja katkad teško shvatljivih, ali na koncu tako normalnih i tako ljudskih osjećaja.
Prije no što spodobe same pronađu vas, zavirite u Brlog Records prepun znoja, patnje, strahova, ludila, besplatnih albuma i (gotovo kao u filmu) ljubavi:
Download
Goribor, vokalno-instrumentalni sastav iz grada Bor, Srbija, velikog rudarskog središta ovog dijela Europe, sviraju ljudi mračni trip-hop-blues, mračan zbog svih silnih "čestica" koje lepršaju zrakom koji udišu, zagađenim u ime napredka, jedino što napreduju svi osim njih domaćih žitelja, no to je sudbina rudarskih naselja (i ne samo rudarskih), nažalost.
Ljudi su napisali jednu zanimljivu pjesmu "Ko sam?", pjesmu, jednu od onih koju čujete i shvatite da ta pjesma govori o vama, da je ta pjesma glasnik jedne generacije, da je ta pjesma istovremeno mračni bluz i stravični krik jedne generacije, generacije u smislu stanja uma ne nužno godine i mjesta rođenja.
Dok gledam ljude oko sebe, dok gledam životnu zbilju u kojoj radim, dišem, mislim, spavam, gledam, slušam, često se pitam "brate, ko sam?"
Živim u društvu obaveznog "dress coda", živim u društvu gdje se ljude ne sluša, gdje se ljude ne gleda u oči nego u boju i broj dresa, ma brate nije bitno koliko si sposoban, koliko si pametan, koliko je tvoja ideja dobra (i samo tvoja), bitan je dres.
Ko sam, što da radim, kakve odluke da donosim, čiji dres da nosim?
Ničiji?
Pokušavam ne nositi ničiji, pa mi zato uredno navlače svačiji.
"Čestice" koje udišem umaraju i ono malo što se u meni umorilo već nije, vegetiranje, melankonija, stav "boli me k... za sve" ostaje jedina opcija, Don Quijote je spram nas realist, Don Quijote ima realne šanse spram svojih vjetrenjača.
Balkan bluz, naš jedini bluz.
Postoji jedna svijetla točka u cijeloj toj priči, postoji ta tiha masa ljudi, postoji ta nacija "uma", nacija ne nužno intelektualaca i pravednika, ne nužno upornih i radoholičara, nacija u sličan mulj uvaljana, nacija koja je produkt balkanskog jada i čemera, nacija bez imena, nacija koja se samo pita "Ko sam?".
Raduje me kada spoznam da postoje ljudi u Boru, Skopju, Sarajevu, Gospiću, Somboru, Vukovaru, Požegi, Tuzli, Mostaru, ljudi koji se pitaju "Ko sam?", ljudi bez dresova, ljudi slobodnih umova, ljudi sa stavom "za" a ne sa stavom koji postoji samo da bi bio "protiv".
Na žalost takvi ljudi će svoje stavove čuvati i njegovati, čuvati u svojim malim zatvorenim zajednicama, njegovati u svojim umovima zatrpanih mislima, samo katkad se sretnu slični snovi, slične ideje se pojave na obzoru, no Balkan bluz tada stupa na scenu.
Intelektualci samo po diplomi, činovnici, menadžeri nadobudni, primitivci, "hibridna klasa na pola puta selo-grad", sav šljam, talog ispliva, nacija "Ko sam?" se povlači u svoje izbe, rupe, povlači se u imaginarnu državu "boli me k... za sve", sve ono što je dobro, što valja ostaje hoštaplerima na volju.
Zbog toga me ne čudi, što od dvanaest apostola našeg političkog neba, ja niti za jednog nebi dao pišljivog boba, a kamo li svoj glas.
Ostajem začahuren u svojoj čahuri generacije "Ko sam?", do nekog boljeg sutra.
"Ko sam šta sam eto to sam..."
Ko sam?
Živim u stanu, ali sam na ulici
Nisam narkoman, ali se drogiram
Pijem, ali mogu i da ne pijem
Ko sam, šta sam eto to sam
Volim žene, ali tek po koju pojebem
Lažem, zato što zaboravljam
Ili jednostavno zbog priče nešto preuveličam
Ne kradem, prosto nisam taj
Ko sam, šta sam eto to sam
U afektu bih mogao da ubijem, ali bih odmah i poludeo
Trenutno sam sam, ali mislim da bi bilo bolje da nisam
Ko sam, šta sam eto to sam
Ko sam, šta sam eto to sam
Goribor
Ljudi su napisali jednu zanimljivu pjesmu "Ko sam?", pjesmu, jednu od onih koju čujete i shvatite da ta pjesma govori o vama, da je ta pjesma glasnik jedne generacije, da je ta pjesma istovremeno mračni bluz i stravični krik jedne generacije, generacije u smislu stanja uma ne nužno godine i mjesta rođenja.
Dok gledam ljude oko sebe, dok gledam životnu zbilju u kojoj radim, dišem, mislim, spavam, gledam, slušam, često se pitam "brate, ko sam?"
Živim u društvu obaveznog "dress coda", živim u društvu gdje se ljude ne sluša, gdje se ljude ne gleda u oči nego u boju i broj dresa, ma brate nije bitno koliko si sposoban, koliko si pametan, koliko je tvoja ideja dobra (i samo tvoja), bitan je dres.
Ko sam, što da radim, kakve odluke da donosim, čiji dres da nosim?
Ničiji?
Pokušavam ne nositi ničiji, pa mi zato uredno navlače svačiji.
"Čestice" koje udišem umaraju i ono malo što se u meni umorilo već nije, vegetiranje, melankonija, stav "boli me k... za sve" ostaje jedina opcija, Don Quijote je spram nas realist, Don Quijote ima realne šanse spram svojih vjetrenjača.
Balkan bluz, naš jedini bluz.
Postoji jedna svijetla točka u cijeloj toj priči, postoji ta tiha masa ljudi, postoji ta nacija "uma", nacija ne nužno intelektualaca i pravednika, ne nužno upornih i radoholičara, nacija u sličan mulj uvaljana, nacija koja je produkt balkanskog jada i čemera, nacija bez imena, nacija koja se samo pita "Ko sam?".
Raduje me kada spoznam da postoje ljudi u Boru, Skopju, Sarajevu, Gospiću, Somboru, Vukovaru, Požegi, Tuzli, Mostaru, ljudi koji se pitaju "Ko sam?", ljudi bez dresova, ljudi slobodnih umova, ljudi sa stavom "za" a ne sa stavom koji postoji samo da bi bio "protiv".
Na žalost takvi ljudi će svoje stavove čuvati i njegovati, čuvati u svojim malim zatvorenim zajednicama, njegovati u svojim umovima zatrpanih mislima, samo katkad se sretnu slični snovi, slične ideje se pojave na obzoru, no Balkan bluz tada stupa na scenu.
Intelektualci samo po diplomi, činovnici, menadžeri nadobudni, primitivci, "hibridna klasa na pola puta selo-grad", sav šljam, talog ispliva, nacija "Ko sam?" se povlači u svoje izbe, rupe, povlači se u imaginarnu državu "boli me k... za sve", sve ono što je dobro, što valja ostaje hoštaplerima na volju.
Zbog toga me ne čudi, što od dvanaest apostola našeg političkog neba, ja niti za jednog nebi dao pišljivog boba, a kamo li svoj glas.
Ostajem začahuren u svojoj čahuri generacije "Ko sam?", do nekog boljeg sutra.
"Ko sam šta sam eto to sam..."
Ko sam?
Živim u stanu, ali sam na ulici
Nisam narkoman, ali se drogiram
Pijem, ali mogu i da ne pijem
Ko sam, šta sam eto to sam
Volim žene, ali tek po koju pojebem
Lažem, zato što zaboravljam
Ili jednostavno zbog priče nešto preuveličam
Ne kradem, prosto nisam taj
Ko sam, šta sam eto to sam
U afektu bih mogao da ubijem, ali bih odmah i poludeo
Trenutno sam sam, ali mislim da bi bilo bolje da nisam
Ko sam, šta sam eto to sam
Ko sam, šta sam eto to sam
Goribor
"Danas sam bacio radio kroz prozor.." govori jedan poznati stih novovalnog benda Film, za razliku od junaka pjesme ja sam ponosan na činjenicu kako radio nije ni ušao u moj skromni dom.
Jednostavno, nikada nisam trpio činjenicu da netko drugi bira glazbu za mene, da jinglovima upada u pjesmu, da kaže "a sada malo rock n rolla" i onda pusti "Sultans of swing" od Dire Straitsa po valjda 173456 put, kao da ništa drugo nije snimljeno prije i poslije te pjesme.
Mislim, štujem ja brate Dire Straitse, ali daj ono iznenadi mene, sebe, logiku, zdrav razum i vjerne slušatelje pa pusti npr. MC5 "Kick out the jams", to je isto rock n roll, jako dobar rock n roll.
Netko će mi vjerovatno zamjeriti da sam isuviše "uopćio" temu i da plešem na rubu generaliziranja i očite subjektivnosti, taj "netko" možda će biti u pravu, no ja se ne mogu oteti dojmu da se radio kao medij sveo na trivijalnost i šund, premda ima predispozicije da bude nešto puno više od toga.
Takovom razmišljanju svakako je kumovala činjenica kako je radio razvojem ponajprije interneta, izgubio onaj efekt "lučonoše" koji je bio zaslužan za višesatna bdijenja uz radio prijamnike kako bi se čula nova stvar od Rolling Stonesa, no ta činjenica ipak ne mora biti nužno negativnog predznaka jer otvara neke sasvim nove horizonte u funkcioniranju radija kao medija.
Unatoč tome, pretražite li sada osnovnom tražilicom radio postaje u Hrvatskoj, naići ćete na petnaestak sličnih tematskih postaja čiji se eter svodi na servisne informacije i često žalosno humorne voditelje čije otužne upadice nasmijavaju rijetke izuzetke, a o izboru glazbe da ne govorimo.
Pretpostavka je da bi netko kao radijski voditelj trebao imati osnovne spoznaje o glazbi, koje nadilaze pusto pregledavanje stanja na Bilboardu i vječnih lista magazina Rolling Stone. Iz tog razloga Hrvatska nema, barem koliko ja znam, jaki tematski radio koji bi se bavio alternativnom glazbom, dakako alternativnom u svom širem obliku, sasvim bi bio dovoljan mali odmak od mainstreama i svakodnevnice Hrvatskog radijskog etera da bi ga se moglo smatrati alternativnim.
Bilo je tu raznih pokušaja, možda ponajprije popularna "stojedinica", no budimo realni, sve su to bili jalovi pokušaji koji nisu bitno promijenili katastrofalno stanje mentalne higijene Hrvatskog puka, koji spremno prihvaća šund kao dio vlastitog identiteta.
Netko će ovakvo razmišljanje smatrati pretjerivanjem, no meni je takvo stanje etera samo odraz svakodnevnice i odličan indikator mnogih društvenih anomalija koje pripisujemo sasvim drugim uzročnicima, npr. političkim strankama.
Daleko od toga da bi MC5, Allman Brothers, Goribor, Led Zeppelin ili Tom Morello promijenili nešto bitno u životima većine nas, no barem bi donekle bili indikator podizanja razine svijesti naroda koji doručkuje, ruča i večera šund a na vlasti očekuje elitu.
Kako da ne.
Na koncu, ne tvrdim kako sam pametniji od ljudi kojima u ovom trenutku "Ezoterija" na radio Anteni para ustajali zrak u skromnom uredu, dok noga spremno cupka po škripavom parketu, ali ne dopustivši radiju i TV-u da dominiraju mojim privatnim prostorom ipak sam odškrinuo vrata nekim drugačijim, sasvim novim horizontima.
I sretan sam zbog toga
Jednostavno, nikada nisam trpio činjenicu da netko drugi bira glazbu za mene, da jinglovima upada u pjesmu, da kaže "a sada malo rock n rolla" i onda pusti "Sultans of swing" od Dire Straitsa po valjda 173456 put, kao da ništa drugo nije snimljeno prije i poslije te pjesme.
Mislim, štujem ja brate Dire Straitse, ali daj ono iznenadi mene, sebe, logiku, zdrav razum i vjerne slušatelje pa pusti npr. MC5 "Kick out the jams", to je isto rock n roll, jako dobar rock n roll.
Netko će mi vjerovatno zamjeriti da sam isuviše "uopćio" temu i da plešem na rubu generaliziranja i očite subjektivnosti, taj "netko" možda će biti u pravu, no ja se ne mogu oteti dojmu da se radio kao medij sveo na trivijalnost i šund, premda ima predispozicije da bude nešto puno više od toga.
Takovom razmišljanju svakako je kumovala činjenica kako je radio razvojem ponajprije interneta, izgubio onaj efekt "lučonoše" koji je bio zaslužan za višesatna bdijenja uz radio prijamnike kako bi se čula nova stvar od Rolling Stonesa, no ta činjenica ipak ne mora biti nužno negativnog predznaka jer otvara neke sasvim nove horizonte u funkcioniranju radija kao medija.
Unatoč tome, pretražite li sada osnovnom tražilicom radio postaje u Hrvatskoj, naići ćete na petnaestak sličnih tematskih postaja čiji se eter svodi na servisne informacije i često žalosno humorne voditelje čije otužne upadice nasmijavaju rijetke izuzetke, a o izboru glazbe da ne govorimo.
Pretpostavka je da bi netko kao radijski voditelj trebao imati osnovne spoznaje o glazbi, koje nadilaze pusto pregledavanje stanja na Bilboardu i vječnih lista magazina Rolling Stone. Iz tog razloga Hrvatska nema, barem koliko ja znam, jaki tematski radio koji bi se bavio alternativnom glazbom, dakako alternativnom u svom širem obliku, sasvim bi bio dovoljan mali odmak od mainstreama i svakodnevnice Hrvatskog radijskog etera da bi ga se moglo smatrati alternativnim.
Bilo je tu raznih pokušaja, možda ponajprije popularna "stojedinica", no budimo realni, sve su to bili jalovi pokušaji koji nisu bitno promijenili katastrofalno stanje mentalne higijene Hrvatskog puka, koji spremno prihvaća šund kao dio vlastitog identiteta.
Netko će ovakvo razmišljanje smatrati pretjerivanjem, no meni je takvo stanje etera samo odraz svakodnevnice i odličan indikator mnogih društvenih anomalija koje pripisujemo sasvim drugim uzročnicima, npr. političkim strankama.
Daleko od toga da bi MC5, Allman Brothers, Goribor, Led Zeppelin ili Tom Morello promijenili nešto bitno u životima većine nas, no barem bi donekle bili indikator podizanja razine svijesti naroda koji doručkuje, ruča i večera šund a na vlasti očekuje elitu.
Kako da ne.
Na koncu, ne tvrdim kako sam pametniji od ljudi kojima u ovom trenutku "Ezoterija" na radio Anteni para ustajali zrak u skromnom uredu, dok noga spremno cupka po škripavom parketu, ali ne dopustivši radiju i TV-u da dominiraju mojim privatnim prostorom ipak sam odškrinuo vrata nekim drugačijim, sasvim novim horizontima.
I sretan sam zbog toga
Sjećam se da sam još kao klinac, u društvu starije ekipe, bezrezervno i slijepo, gotovo poput idolopoklonstva, štovao Jimi Hendrixa.
Reći nešto protiv njega, ili mu uskratiti titulu "najboljeg gitariste svih vremena" bilo je ravno srljanju u pakleno grotlo ismijavanja, poruge i odbacivanja.
Doduše, ne bi to bilo ništa čudno i neobično da se nije radilo o klanjanju vlastitom nedostatku samopouzdanja, mišljenja i osobnosti. Netko, negdje, daleko od nas, postavio je temelje te dogme u koju se nismo usudili dirnuti.
Od svega toga, još je zanimljivija činjenica kako tada, ama baš nitko od nas nije uistinu slušao tog Hendrixa, nitko zapravo nije znao previše o predmetu svog neograničenog štovanja i vjere.
U rijetkim prilikama, na tulumima, slušali bi "Hey Joe", zapravo jedinu pjesmu koju smo od njega poznavali, naćulenih ušiju udubili bi se gotovo kao u transu slušajući pjesmu o "Joeu" koji je ubio svoju djevojku i planira pobjeći u Meksiko. Znali smo je napamet, većina nas, bila je to stvar opće kulture i časti.
Na školske klupe urezivali smo "Hendrix", sve u inat onima koji ga nisu
razumjeli niti slušali, baš kao i mi sami, samo oni to nisu znali a mi sami sebi
nikada to ne bi priznali.
Sjećam se dana, kada sam u novinama pročitao kako je "Hey Joe" zapravo
obrada, što naravno ne umanjuje njenu vrijednost, ali obrade su za papke, ne
za umalo bogove.
Dugo sam se lomio da li da izlanem takvo što pred
drugima, da srušim taj mit kojem smo robovali, prešutno i privrženo.
Nisam nikada o tome pričao sa svojim poznanicima i braćom po dogmi. Bolno je spoznati da neke stvari, ljudi, ideje, u koje si vjerovao, kojima si se divio, ipak na koncu pokažu da su ranjivi i puni nedostataka, baš kao i ti.
Dosta godina kasnije, uistinu štujem tog Hendrixa, štujem njegovu glazbu, njegovo napredno shvaćanje, njegovu emociju prožetu u zvuku koji proizvodi. Puno je vremena proteklo od dogme i kurtoaznih shvaćanja, do štovanja iz spoznaje i istinske ljubavi.
No na koncu, nije ovo priča o glazbi i Hendrixu. Ovo je priča o nama, o nama nametnutim vrijednostima i kvalitetama koje neupitno prihvaćamo, ne stoga što ih razumijemo i što su one doista dio nas.
Prihvaćamo ih iz sasvim drugih, pogrešnih poriva koji su odraz naših slabosti i manjka samopoštovanja. Manjka hrabrosti, kuražnosti, na koncu manjka vlastite, neovisne ideje koju se bojimo razviti.
Često se pitam, koliko takvih "neupitnih vrijednosti" nikada ne doživi ovaj put od dogme do ljubavi sa razumijevanjem?
Koliko nam je zapravo lakše te "neupitne vrijednosti" držati takvima uz prešutnu međusobnu suglasnost kako je tako bolje za sve?
Hendrix je puno više od obrade "Hey Joe", svojim pristupom, načinom i razmišljanjem, razbio je mnoge dogme koje su tada u glazbi vladale. Bio je zbog toga jedno vrijeme odmetnik, predmet poruge i ismijavanja. Mislivši da mu čine uslugu, s vremenom su u žaru iskupljenja učinili od njega Boga, i time zapravo ubili čovjeka u njemu, žalosno doista.
No naravno, ovo nije priča o Hendrixu. Ovo je priča o nama.
„Sećanje je smešna lupa koja sitne stvari uveličava“ pjeva Đole u jednoj od svojih genijalnih pjesama, uistinu taj stih mi često nadođe dok kopam svojim mislima u potrazi za nekim prošlim vremenima, koja lupa čini boljima i lijepšima u odnosu na ova sadašnja.
Misli mi tako odlutaju do prijatelja iz Žepča (BiH), koji je za vrijeme rata doselio u moju ulicu u Dugom Selu, doselio je i donio sa sobom „The Number of The Beast“ kazetu od Iron Maidena. Godina je 1992/93 i to je bio jedan od onih beznačajnih malih životnih momenata čija veličina se spozna tek puno godina kasnije dok kopaš po glavi u potrazi za trenutkom koji te bacio na „glazbenu stranputicu“ i na neki način u mnogočemu ti obilježio život.
Poklonio mi je tu kazetu uz riječi „up the irons“ (naravno da nije ali da priča bude zanimljivija), i tako ja odem u svoj omaleni stančić i još omaleniju sobu, te shvatim kako nemam kazetofon. To je u principu kraj te priče o Iron Maidenu koji nikada nisam počeo slušati, iako sam jednom prilikom godinama kasnije, ostao bez četrvt kruha i 5 dag Poli salame u srednjoj školi, ne bi li se dokopao originalne kazete „Fear of The Dark“ jer je imala cool omot.
S vremenom, otac se u ta teška vremena smilovao i kupio mi hi-fi liniju sa kazetom, radijom i CD-om, za koju su me dugo prijatelji zajebavali kako sam je dobio u vrećici praška Ariela, jer izgledala je poprilično skromno a i nije bila od tada poznatog proizvođača elektroničke opreme. No uzalud su zli jezici likovali, linija je radila. U međuvremenu onu kazetu od Iron Maidena sam već bio poklonio malom iz susjedne zgrade, tražio sam nešto slično a do mene je došla dupla kazeta „Use your Illusion 1&2“ Guns 'n' Rosesa.
Oh nouuuuu, uzviknuli bi mnogi, sudbe li klete i okrutne. Dobro sad, mislim živ sam i zdrav, preživio sam Axlea i Slasha uz manje ili veće poslijedice, nije na meni da sudim. „Cigans n roses“ kako su me sprdali prijatelji tada, bio je moj prvi oficijelni bend za kojeg sam se legitimirao kao „slušatelj“. Faza „Gunsa“ potrajala je sve tamo do 94/95 godine i polaska u srednju školu u Zagrebu.
Dobar dan veliki grade. Veliki grad je tada u širem glazbenom smislu vezanom uz iole alternativnu glazbu živio na osovini Nirvana (album Nevermind) i Metallica (album neslužbenog imena Black), to je bila neka vrsta da ne kažem polarizacije među mahom mlađom ekipom kojoj sam tada pripadao. Naravno iznjedrio je taj početak devedesetih još pregršt kultnih albuma (npr. Badmotorfinger ili Ten), no nekako su Nirvana i Metallica uzele trendovski i komercijalni primat tih godina.
„Cigans n Roses“ su ubrzo umrli, kako u zbilji tako i u mojoj osobnoj diskografiji, neki novi trendovi su se nazirali. Iako bi sva logika svijeta nalagala da se tada priklonim nekome od dominantnih polova, jedan mali, koščunjavi lik, porijeklom iz Kolobarića Doca u zapadnoj Hercegovini, u onim širokim vojnim hlačama i lancem koji je virio iz njih, donio je u razred CD. Pravi pravcati CD, koji je tada tek počinjao uzimati maha i polako gurati u zaborav kazete, bijaše to album „Scratch the Surface“ od Sick of It All-a.
Ne znam kako se Kristofor osjećao kada je otkrio Indiju (koja to bila nije), no New York Hard Core scena, je bila uistinu nešto novo i uzbudljivo tada za mene. Nakon toga krenula je lavina Biohazard, Madball, L.A Downset, Clowfinger, pa Body Count, Rage Against Machine i tako dalje i tako bliže. Uglavnom nakon Iron Maidena uspio sam pukom slučajnošću izbjeći još dvije glazbene pošasti koje su harale natpisima na torbama, majicama i zidovima napaljenih tinejdžera koji su naricali za Kurtom i slavili „murtu“ Jamesa kao božanstvo.
Uglavnom bile su to lijepe godine, preskupih originalnih CD-a i CD playera koji su čitali samo originale, uključujući i onu moju „liniju iz praška za pranje“. Bila je draž te preskupe CD-ove laštiti, listati po tko zna koji put one knjižice sa tekstovima pjesama, živjeti tu glazbu na neki sasvim drugačiji način nego što se živi danas u doba digitalije i sveopće dostupnosti glazbe. Bile su to poslijednje „mamutske“ godine takvog načina shvaćanja i poimanja glazbe, uskoro će krenuti kolati prve mp3 kompilacije, no o tome ipak nešto kasnije.
Naravno, ljudi koji su „živjeli“ vinyl, šeretski će se nasmijati na moje tlapnje o CD-ima, no ja se barem sjećam tih krhotina glazbe kao gotovo „živog bića“, čega će se sjećati današnje generacije?
Nešto u stilu „Eh kakve sam Blue-rayeve imao“ odzvanjat će 2045 godine. Ne znam, možda, svako doba ima svoj znamen.
Tih godine (94/95/96/97) NYHC i općenito HC, kao i fuzija rapa i metala u vidu Rage Against Machinea i Body Counta, Offspring sa svojim Smash albumom, Sepultura sa albumom Roots, te Korn koji je zametnuo zlo dijete Nu-metala, bili su u neku ruku izraz bunta spram sveopće histerije oko grungea koja je polako ali sigurno jenjavala. Iz sadašnje perspektive i sa sadašnjom pameti, može se ustvrditi kako su devedesete bile zaista plodno glazbeno razdoblje u sferi šireg pojma alternativnog.
Tako sada na polici malenoj mojoj, koja služi za originalne CD-e, ponosno stoje albumi Body Counta da podsjete katkad na ta zlatna vremena dobre glazbe i preskupih CD-a, sa završetkom srednje škole počinje nova sfera moga glazbenog odrastanja, novi odvojak na putu koji traje i danas.
No o tome, u slijedećem nastavku....
Misli mi tako odlutaju do prijatelja iz Žepča (BiH), koji je za vrijeme rata doselio u moju ulicu u Dugom Selu, doselio je i donio sa sobom „The Number of The Beast“ kazetu od Iron Maidena. Godina je 1992/93 i to je bio jedan od onih beznačajnih malih životnih momenata čija veličina se spozna tek puno godina kasnije dok kopaš po glavi u potrazi za trenutkom koji te bacio na „glazbenu stranputicu“ i na neki način u mnogočemu ti obilježio život.
Poklonio mi je tu kazetu uz riječi „up the irons“ (naravno da nije ali da priča bude zanimljivija), i tako ja odem u svoj omaleni stančić i još omaleniju sobu, te shvatim kako nemam kazetofon. To je u principu kraj te priče o Iron Maidenu koji nikada nisam počeo slušati, iako sam jednom prilikom godinama kasnije, ostao bez četrvt kruha i 5 dag Poli salame u srednjoj školi, ne bi li se dokopao originalne kazete „Fear of The Dark“ jer je imala cool omot.
S vremenom, otac se u ta teška vremena smilovao i kupio mi hi-fi liniju sa kazetom, radijom i CD-om, za koju su me dugo prijatelji zajebavali kako sam je dobio u vrećici praška Ariela, jer izgledala je poprilično skromno a i nije bila od tada poznatog proizvođača elektroničke opreme. No uzalud su zli jezici likovali, linija je radila. U međuvremenu onu kazetu od Iron Maidena sam već bio poklonio malom iz susjedne zgrade, tražio sam nešto slično a do mene je došla dupla kazeta „Use your Illusion 1&2“ Guns 'n' Rosesa.
Oh nouuuuu, uzviknuli bi mnogi, sudbe li klete i okrutne. Dobro sad, mislim živ sam i zdrav, preživio sam Axlea i Slasha uz manje ili veće poslijedice, nije na meni da sudim. „Cigans n roses“ kako su me sprdali prijatelji tada, bio je moj prvi oficijelni bend za kojeg sam se legitimirao kao „slušatelj“. Faza „Gunsa“ potrajala je sve tamo do 94/95 godine i polaska u srednju školu u Zagrebu.
Dobar dan veliki grade. Veliki grad je tada u širem glazbenom smislu vezanom uz iole alternativnu glazbu živio na osovini Nirvana (album Nevermind) i Metallica (album neslužbenog imena Black), to je bila neka vrsta da ne kažem polarizacije među mahom mlađom ekipom kojoj sam tada pripadao. Naravno iznjedrio je taj početak devedesetih još pregršt kultnih albuma (npr. Badmotorfinger ili Ten), no nekako su Nirvana i Metallica uzele trendovski i komercijalni primat tih godina.
„Cigans n Roses“ su ubrzo umrli, kako u zbilji tako i u mojoj osobnoj diskografiji, neki novi trendovi su se nazirali. Iako bi sva logika svijeta nalagala da se tada priklonim nekome od dominantnih polova, jedan mali, koščunjavi lik, porijeklom iz Kolobarića Doca u zapadnoj Hercegovini, u onim širokim vojnim hlačama i lancem koji je virio iz njih, donio je u razred CD. Pravi pravcati CD, koji je tada tek počinjao uzimati maha i polako gurati u zaborav kazete, bijaše to album „Scratch the Surface“ od Sick of It All-a.
Ne znam kako se Kristofor osjećao kada je otkrio Indiju (koja to bila nije), no New York Hard Core scena, je bila uistinu nešto novo i uzbudljivo tada za mene. Nakon toga krenula je lavina Biohazard, Madball, L.A Downset, Clowfinger, pa Body Count, Rage Against Machine i tako dalje i tako bliže. Uglavnom nakon Iron Maidena uspio sam pukom slučajnošću izbjeći još dvije glazbene pošasti koje su harale natpisima na torbama, majicama i zidovima napaljenih tinejdžera koji su naricali za Kurtom i slavili „murtu“ Jamesa kao božanstvo.
Uglavnom bile su to lijepe godine, preskupih originalnih CD-a i CD playera koji su čitali samo originale, uključujući i onu moju „liniju iz praška za pranje“. Bila je draž te preskupe CD-ove laštiti, listati po tko zna koji put one knjižice sa tekstovima pjesama, živjeti tu glazbu na neki sasvim drugačiji način nego što se živi danas u doba digitalije i sveopće dostupnosti glazbe. Bile su to poslijednje „mamutske“ godine takvog načina shvaćanja i poimanja glazbe, uskoro će krenuti kolati prve mp3 kompilacije, no o tome ipak nešto kasnije.
Naravno, ljudi koji su „živjeli“ vinyl, šeretski će se nasmijati na moje tlapnje o CD-ima, no ja se barem sjećam tih krhotina glazbe kao gotovo „živog bića“, čega će se sjećati današnje generacije?
Nešto u stilu „Eh kakve sam Blue-rayeve imao“ odzvanjat će 2045 godine. Ne znam, možda, svako doba ima svoj znamen.
Tih godine (94/95/96/97) NYHC i općenito HC, kao i fuzija rapa i metala u vidu Rage Against Machinea i Body Counta, Offspring sa svojim Smash albumom, Sepultura sa albumom Roots, te Korn koji je zametnuo zlo dijete Nu-metala, bili su u neku ruku izraz bunta spram sveopće histerije oko grungea koja je polako ali sigurno jenjavala. Iz sadašnje perspektive i sa sadašnjom pameti, može se ustvrditi kako su devedesete bile zaista plodno glazbeno razdoblje u sferi šireg pojma alternativnog.
Tako sada na polici malenoj mojoj, koja služi za originalne CD-e, ponosno stoje albumi Body Counta da podsjete katkad na ta zlatna vremena dobre glazbe i preskupih CD-a, sa završetkom srednje škole počinje nova sfera moga glazbenog odrastanja, novi odvojak na putu koji traje i danas.
No o tome, u slijedećem nastavku....
Sredinom devedesetih godina, postojala je i domaća scena. Gledano iz današnje perspektive bila je dosta podcijenjena i izložena kritici (često neopravdano) pogotovo gledajući je kroz prizmu na sva usta hvaljenog Novog vala, koji je obilježio osamdesete godine.
No ipak, bendovi poput Hladnog Piva, Kojota, Majki, Psihomodo Popa, Pips, Chips & Video Clipsa, Let 3-a, ipak su činili malu, ali jaku scenu, postojala je Jabuka kao ultimativni rock klub u Zagrebu tih godina, sada tek vidim da smo se često neopravdano žalili i kukali za nekim boljim vremenima, a živjeli smo (u glazbenom smislu) u sasvim solidnom dobu.
Uz lamentiranja o ulicama NY (Agnostic Front, Biohazard, Madball, SOIA) i problemima crnačke manjine i općenito socijalne nepravde u SAD-u (Body Count, Dead Kennedys, RATM), koja me je tih godina neobično „tištila“, nekako su se na mala vrata u moju liniju iz praška za pranje uvukli i neki domaći buntovnici koji su na zanimljiv i neobičan način zborili o našim, domaćim prilikama i ne prilikama.
U prvom redu riječ je bila o Hladnom Pivu, koji je sa svojim albumom Džinovski (1993. godina) nagovijestio da se nešto valja u podrumima i ostavama domaćih suterena. Nakon prvijenca došao je album G.AD (1995. godine), ova dva albuma iz moje perspektive obilježila su domaću scenu prve polovice devedesetih godina. Uz Hladno Pivo, Majke su također albumom Vrijeme da se krene (1996. godina) izašle iz anonimnosti i, uz Kojote i već nabrojane bendove pokazale da unatoč ratu, bijedi i ne izvjesnosti tih godina, još uvijek ima snage i volje za glazbu.
Kako su ratne godine odmicale, tako su se i zvukovi sa druge strane Dunava polako primicali. Balašević je polako izlazio iz ilegale, Partibrejkersi su ponovno postali redovni na tulumima i igrankama, Idoli, EKV, uglavnom stvari su dolazile u normalu, a moja osobna diskografija je bivala sve šireg i šarolikijeg sadržaja.
Srednja škola je završila, život je počeo, u glazbenom smislu počelo je doba odlaženja na koncerte, upoznavanja jedne nove dimenzije konzumiranja glazbe, koncertni virus koji sam pokupio 1999 godine sa prvim većim koncertom (Majke u Boćarskom domu), djeluje još i danas i sumnjam kako će ikada prestati djelovati. Osim koncerata na koje sam sve češće odlazio, velika promjena nastupila je mp3 kompilacijama koje su počele kolati. One su nadošle i baš poput meteora koji je navodno uništio dinosaure, utjecale su na daljnju budućnost CD izdanja.
Mene je u devetnaestoj godini života sustigla neizbježna Azra, Štulić sa svojim stihoklepstvom koje sam smatrao vrhuncem mudrosti i pronicljivosti ljudskoga uma, opsesija koja će potrajati dosta dugo, gotovo do polovice mojih dvadesetih godina života. Osim Azre, druga najvažnija karika bile su „srpske Majke“ kako mi ih je opisao prijatelj. Riječ je bila o Partibrejkersima koji su ubrzo u mojim očima postali sinonim za jedini sirovi garažni rokenrol ovih prostora, tako da Partibrejkersi i danas gotovo petnaestak godina kasnije ostaju jedini bend koji u mojim očima i ušima nimalo nije izgubio na aktualnosti i čvrsto drži svoju poziciju pri vrhu osobne diskografske ljestvice.
U čitavoj ovoj priči, posebno mjesto drži čovjek imena Đorđe Balašević, moj negdašnji sugrađanin, čiji su me stihovi često vodili i još vode krajevima koje sam nekada smatrao svojima. Da sam se bilo kojom drugom literaturom bavio koliko sam puta preslušao njegov kultni koncert u Sava centru, vjerovatno bi stekao doktorsku titulu i bio uvaženi član zajednice, a ovako znam sve o Bubi Erdeljan i Paji berberu, i što je najbolje nije mi žao, ali doista mi nije žao.
Hrpetina dostupne glazbe koja je tavorila u gigabajtskim količinama na tvrdim diskovima osobnih računala, neminovno je sa sobom nosila i kolateralne muzičke žrtve, odnosno promašaje poput punk-rock amerikanskih poskočica u vidu Offspringa, Bad Religiona, Green Daya ili nu-metal hibrida P.O.D, System of A Down, Alien Ant Farm, Papa Roach koji su na kratko vrijeme uzimali dio dragocjenog vremena prilikom traženja glazbenog puta u kaosu muzičkog bespuća. Svaka medalja ima dvije strane.
Kaos i lutanje sa početka novog milenija, polako, ali sigurno početi će se pretvarati u ponovnu čistu viziju koju će donijeti zrelije životne godine i zdravija promišljanja....
No ipak, bendovi poput Hladnog Piva, Kojota, Majki, Psihomodo Popa, Pips, Chips & Video Clipsa, Let 3-a, ipak su činili malu, ali jaku scenu, postojala je Jabuka kao ultimativni rock klub u Zagrebu tih godina, sada tek vidim da smo se često neopravdano žalili i kukali za nekim boljim vremenima, a živjeli smo (u glazbenom smislu) u sasvim solidnom dobu.
Uz lamentiranja o ulicama NY (Agnostic Front, Biohazard, Madball, SOIA) i problemima crnačke manjine i općenito socijalne nepravde u SAD-u (Body Count, Dead Kennedys, RATM), koja me je tih godina neobično „tištila“, nekako su se na mala vrata u moju liniju iz praška za pranje uvukli i neki domaći buntovnici koji su na zanimljiv i neobičan način zborili o našim, domaćim prilikama i ne prilikama.
U prvom redu riječ je bila o Hladnom Pivu, koji je sa svojim albumom Džinovski (1993. godina) nagovijestio da se nešto valja u podrumima i ostavama domaćih suterena. Nakon prvijenca došao je album G.AD (1995. godine), ova dva albuma iz moje perspektive obilježila su domaću scenu prve polovice devedesetih godina. Uz Hladno Pivo, Majke su također albumom Vrijeme da se krene (1996. godina) izašle iz anonimnosti i, uz Kojote i već nabrojane bendove pokazale da unatoč ratu, bijedi i ne izvjesnosti tih godina, još uvijek ima snage i volje za glazbu.
Kako su ratne godine odmicale, tako su se i zvukovi sa druge strane Dunava polako primicali. Balašević je polako izlazio iz ilegale, Partibrejkersi su ponovno postali redovni na tulumima i igrankama, Idoli, EKV, uglavnom stvari su dolazile u normalu, a moja osobna diskografija je bivala sve šireg i šarolikijeg sadržaja.
Srednja škola je završila, život je počeo, u glazbenom smislu počelo je doba odlaženja na koncerte, upoznavanja jedne nove dimenzije konzumiranja glazbe, koncertni virus koji sam pokupio 1999 godine sa prvim većim koncertom (Majke u Boćarskom domu), djeluje još i danas i sumnjam kako će ikada prestati djelovati. Osim koncerata na koje sam sve češće odlazio, velika promjena nastupila je mp3 kompilacijama koje su počele kolati. One su nadošle i baš poput meteora koji je navodno uništio dinosaure, utjecale su na daljnju budućnost CD izdanja.
Mene je u devetnaestoj godini života sustigla neizbježna Azra, Štulić sa svojim stihoklepstvom koje sam smatrao vrhuncem mudrosti i pronicljivosti ljudskoga uma, opsesija koja će potrajati dosta dugo, gotovo do polovice mojih dvadesetih godina života. Osim Azre, druga najvažnija karika bile su „srpske Majke“ kako mi ih je opisao prijatelj. Riječ je bila o Partibrejkersima koji su ubrzo u mojim očima postali sinonim za jedini sirovi garažni rokenrol ovih prostora, tako da Partibrejkersi i danas gotovo petnaestak godina kasnije ostaju jedini bend koji u mojim očima i ušima nimalo nije izgubio na aktualnosti i čvrsto drži svoju poziciju pri vrhu osobne diskografske ljestvice.
U čitavoj ovoj priči, posebno mjesto drži čovjek imena Đorđe Balašević, moj negdašnji sugrađanin, čiji su me stihovi često vodili i još vode krajevima koje sam nekada smatrao svojima. Da sam se bilo kojom drugom literaturom bavio koliko sam puta preslušao njegov kultni koncert u Sava centru, vjerovatno bi stekao doktorsku titulu i bio uvaženi član zajednice, a ovako znam sve o Bubi Erdeljan i Paji berberu, i što je najbolje nije mi žao, ali doista mi nije žao.
Hrpetina dostupne glazbe koja je tavorila u gigabajtskim količinama na tvrdim diskovima osobnih računala, neminovno je sa sobom nosila i kolateralne muzičke žrtve, odnosno promašaje poput punk-rock amerikanskih poskočica u vidu Offspringa, Bad Religiona, Green Daya ili nu-metal hibrida P.O.D, System of A Down, Alien Ant Farm, Papa Roach koji su na kratko vrijeme uzimali dio dragocjenog vremena prilikom traženja glazbenog puta u kaosu muzičkog bespuća. Svaka medalja ima dvije strane.
Kaos i lutanje sa početka novog milenija, polako, ali sigurno početi će se pretvarati u ponovnu čistu viziju koju će donijeti zrelije životne godine i zdravija promišljanja....
stvarno si se raspisao, pravi si majstor svake knjige (i teme) koje se primiš
vobra
Hvala. Premda ovaj odlomak sam objavio i u drugoj knjizi greškom( "Welrschmerz"), a zapravo pripada samo ovdje.
nadam se da mi nece bit "krvave usi" :)
pa šta fali ezoteriji? ok, vidi se da je novi album malo blaži, da ezoterija nije ni blizu Pitaju me zašto tvoje ime...., komercijala možda, nisam kritičar, samo osjećam. usput, idem i na njihov koncert, i baš se veselim! ali, kad si ti sretan, i ja sam sretna! Bitno je da smo, ja sa H.Pivom, ti sa Goriborom, netko sa nečim drugim, ali svi na kraju sretni!:)))
Ne znam, ja ti HP nakon Desetke ne slušam, previše mi je izlizano, premda Kekin ima smisla za strofu i danas.
PS Ja jesam glazbeni kritičar :)
hahahaha, pa dobro, mogu se i ja nekad zaletit u tuđe vode!
hahahaha, pa dobro, mogu se i ja nekad zaletit u tuđe vode!
Ma šalim se:) amaterski se bavim kritikom za jedan glazbeni portal, recenzije albuma, izvještaji sa kincerata i slično.
:)
hvala bogu opet pišeš! :)
Pišem, smo slabo ovdje lijepim jer učmala je atmosfera nažalost. Iskreno.
ma da, slabo se radi na stranici, šteta, ideja je skroz ok. U stvari, ne znam koja je bila ideja, ja sam ju doživjela kao stranicu gdje bi se nalazili ljudi koji vole čitati i pisati, komentirati tuđe tekstove; možda su trebali i ubacivati neke tuđe tekstove, ne znam, mašta mi nije jača strana :)
Ne znam. Ali mislim da oglasi i slične stvari ne doprinose kvaliteti i entuzijazmu za pisanje.
dobro je da opet pišeš
i btw site je takav da ga isključivo kreiraju korisnici, učmao ili ne služi da ljudi pišu, komentiraju i druže se pa ko voli nek izvoili
slažem se, oglasi nisu nešto ali su dozvoljeni i tu ne možemo ništa
Ma ja znam di te naći, odem na tvoj blog povremeno i uživam :), ali drago mi je vidit te i ovdje! Usput, sin ti je prekrasan (na mater dite!)
dave@ - po preglednosti i web dizajnu ovaj site spada u jedne od boljih koje sam imao priliku posjetiti a da se bave pisanjem, iz tog razloga mislim da je šteta ne pokušati isprofilirati TYB kao ozbiljan site, a oglasi ne pridonose ozbiljnosti i odbijaju ljude. Naravno to je samo moje mišljenje i ne mora biti da sam u pravu.
drazanas@ - hvala za sina, dobar je momak:-D
Imam ti ja jedno pol metra longplejki, mislim ak oš poslušat :)
drago mi je rebel da ti se sviđa site
kako ga profilirati, možda se ti dosjetiš?
ja bih to prvi volio, samo kome, kako, bojim se da ne budem dosadan ljudima u nastojanju za nekom reklamom
vidiš, gledajući kako si produktivan, moram i ja nastaviti pisati svoj Sibirski krug
pozz