„Danijela“, započela sam, „znam da si pomalo umorna, ljuta što smo ovdje a ne u ugodnom klimatiziranom stanu u Zagrebu. Razumijem da si i zabrinuta. Voljela bih kada bi sa mnome razgovarala o svojem ispadu jer se želim uvjeriti da si sada dobro.“ Vrlo mirno i polako sam to izrekla kao da govorim djetetu i dobila ovu njezinu reakciju: „Ti si kriva!“ Započela je režeći na mene i upirući prstom. „Ti si me dovela k njoj. Od svih mjesta, baš k njoj.“ Pokušala sam je zagrliti bez odgovora, no odgurnula me snažno na drugi kraj sobice. „Ne razumijem o čemu govoriš. Spustiti ćemo se ubrzo kući i odvest ćemo te u Rijeku na pregled. Sve će biti dobro. Ne razumijem kako si odjednom postala ovakva. Što ti se dogodilo?“ zavapila sam na kraju.
„Mia, odlazimo odmah odavde. Stvari su spakirane, svi smo se složili. Nekako nam više nije do jela“, uputio mi je Marko riječi iz kuhinje ne ulazeći u sobu. „Eto, sve je u redu, krećemo. Odmorila si malo, nema veze za ručak, imamo još koju voćku i ...“, začula sam sebe. „Mogu ja to“, rekla je Danijela sada normalnim glasom, „odlazimo Mia što prije odavde. S ovim mjestom nešto nije u redu“, nadodala je sve tiše. Ustala je i primila se za mene te sam ju izvela prvo do kuhinje gdje smo ostale koju minutu kako bi se navikla na dnevnu toplinu i svjetlo. Marko i Goran su došli po nju i izveli je iz trošne Stankine kuće do prvog hlada. Ispred kuće smo zatekli tetu Stanku kako nas raširenih očiju iskosa gleda: „Već idete? Niste do kraja pojeli. Uzmite bar hrane za put.“ Stela je glasno rekla njoj i Alojziju: „Ma hvala vam, zaista, već predugo koristimo vaše gostoprimstvo. Vrijeme je da vas napustimo kako bi se mogli vratiti vašim aktivnostima“, te nadodala ispod glasa, „ ma koje već one bile.“
Natovarili smo ruksake na leđa. Objasnila sam Alojziju kako se slobodno može vratiti sam u selo i da ćemo mi kraćim putem koja je ujedno bliži mojoj kući. Platila sam mu obilato njegove stručne usluge i uputila se na čelo kolone. Vrijeme je za povratak kući bez obzira na vrućinu. Srećom, ponijeli smo dovoljno vode koja će nam biti jedina utjeha do kuće. Znala sam da je ovaj put teži jer je strmiji, no i lakši utoliko jer idemo kroz šumu. Samo da nađem pravu stazu i za čas smo na sigurnom, u mojoj kući. „Moja kuća“, izrekla sam. „Tamo ćemo biti na sigurnom“, okrenula sam se prema svojim najdražima i nekako znala da će od sada sve biti uredu.
Silazak je bio duži jer smo morali bit oprezniji. Provlačenje kroz gustiš, dolazak na asfaltiranu cestu koja vodi prema selu, pozdravljanje s njom i povratak na obrasli stari šumski put kojim su nekada šumari vozili posječena stabla s planine. Stigli smo i do predjela uskog prolaza obraslog crnogoričnim stablima, između dvije usjekline sa dubokom i strmom provalijom. „Tu valja biti prilično oprezan, hodajte sada isključivo iza mene jer dolazimo na najveću strminu. Morat ćemo se možda dio puta i sanjkati po stražnjicama.“ Nije bilo komentara, Danijela je išla s nama u stopu, pomalo blijeda iako je bilo prilično toplo u gustoj šumi. Nekako mi se činilo da je svima laknulo što sam preuzela kormilo vodiča i što ćemo uskoro stići. Kao da su željeli zaboraviti što prije avanturu na Zagoliku i pošteno se najesti.
Silazak je bio duži jer smo morali bit oprezniji. Provlačenje kroz gustiš, dolazak na asfaltiranu cestu koja vodi prema selu, pozdravljanje s njom i povratak na obrasli stari šumski put kojim su nekada šumari vozili posječena stabla s planine. Stigli smo i do predjela uskog prolaza obraslog crnogoričnim stablima, između dvije usjekline sa dubokom i strmom provalijom. „Tu valja biti prilično oprezan, hodajte sada isključivo iza mene jer dolazimo na najveću strminu. Morat ćemo se možda dio puta i sanjkati po stražnjicama.“ Nije bilo komentara, Danijela je išla s nama u stopu, pomalo blijeda iako je bilo prilično toplo u gustoj šumi. Nekako mi se činilo da je svima laknulo što sam preuzela kormilo vodiča i što ćemo uskoro stići. Kao da su željeli zaboraviti što prije avanturu na Zagoliku i pošteno se najesti.
No, nije sve baš teklo glatko pri našem spustu, bilo je tu proklizavanja, padanja na stražnjice, pucanja grana i odrona zemlje i kamenja. Stigli smo do povećeg proplanka na kojemu smo se odlučili odmoriti u sjeni bjelogorice. Pogled je bio zaista divan, vidjela se cijela dolina prema selu nama s lijeva kroz koju je hučeći ustrajno tekla Bjelica. Nasuprot nas stajao je Grmalj, još veći, silniji i strmiji nego naš Suhor. Da, pogled je bio zaista divan. Smjestili smo se i počastili voćem i vodom. Čak se i Danijeli vratila boja u lice. „Ova avantura je jedna od onih koje se ne želimo baš prisjećati. Zar ne?“ započeo je Goran. „Ma dajte, nije nam tako loše. To su čari prirode. Ona je nepredvidiva i divlja. Trebamo uživati“, nadodao je Damir. „Da, uživati, lako je sada to reći. Malo me ona Stanka uplašila. Čak sam na tren pomislila da je, da je, ono, vještica“, nastavila je Stela. Odjednom smijeh, veseli, iskreni smijeh. „Sve je dobro što se dobro svrši“, rekao je Damir. No, još nije bilo gotovo jer smo bili prešli tek nešto više od pola puta. Tada sam se sjetila legende o vješticama s Prezida i ispričala je. Danijela se na to najviše nasmijala i nadodala: „Bome Stanka je sigurno iz njihova roda!“
Nakon obilnog obroka kojeg nismo mogli zvati ni ručkom, ni večerom, naša avantura na Zagoliku nam se činila dalekom i postala je predmetom smijeha. Stela je prednjačila oponašajući Stanku, čak je iz ostave uzela metlu koju je zajahala. Danijela se oporavila, a to se najbolje vidjelo iz količine hrane koju je još stavljala u sebe, samo smanjenim intenzitetom. Nikome više nije bilo do Zagreba ili bolnice koja se čak spominjala na vrhu planine. Opuštena atmosfera, pucketanje vatrice u peći, pokoja čašica pića i avantura koja je potencijalno mogla prerasti u opasnost, bila je zaboravljena.
Goran je sjedio kraj mene i nije mario što bi naši prijatelji mogli reći zbog njegove ruke oko mojeg struka. Smijala sam se pomalo opijena današnjim danom koji mi je već bio u izmaglici, no isto tako sam neprestano osjećala tupu bol u glavi. Nisam znala što mi je, pripisivala sam je dugom danu i neprospavanoj prošloj noći. „Lijepo mi je kraj tebe“, začula sam ga kako mi šapuće u uho zadržavajući dah. Nasmijala sam se i zabacila kosu otkrivajući njegovu pogledu svoj vrat. Poljubio me, nježno, no nisam uzmaknula. Uzvratila sam mu poljupcem. Stela je još imala glavnu ulogu u show programu tako da nitko nije ni primijetio. Ili, ako jesu, nisu reagirali. Pretpostavljam da su svi očekivali da ćemo kad tad Goran i ja završiti zajedno.
Goran je sjedio kraj mene i nije mario što bi naši prijatelji mogli reći zbog njegove ruke oko mojeg struka. Smijala sam se pomalo opijena današnjim danom koji mi je već bio u izmaglici, no isto tako sam neprestano osjećala tupu bol u glavi. Nisam znala što mi je, pripisivala sam je dugom danu i neprospavanoj prošloj noći. „Lijepo mi je kraj tebe“, začula sam ga kako mi šapuće u uho zadržavajući dah. Nasmijala sam se i zabacila kosu otkrivajući njegovu pogledu svoj vrat. Poljubio me, nježno, no nisam uzmaknula. Uzvratila sam mu poljupcem. Stela je još imala glavnu ulogu u show programu tako da nitko nije ni primijetio. Ili, ako jesu, nisu reagirali. Pretpostavljam da su svi očekivali da ćemo kad tad Goran i ja završiti zajedno.
Došlo je i vrijeme za odmor kojemu smo svi žudjeli. Nismo razgovarali o sutrašnjim aktivnostima jer smo svi tako bili opušteni da nisam htjela nametati tempo. Bila sam kraljica u tome i svi su dobro znali da volim red i poštivanje dogovora. Pozdravili smo se umorni u dobrom raspoloženju. Goran je ostao sjediti pokraj mene. Osjetila sam lagani dašak nelagode što me začudilo. Kako bih izbjegla njegova pitanja, poljubila sam ga strasno i poželjela mu laku noć.
„Zar već ideš?“ začula sam ga s leđa. Nasmiješila sam se: „Kasno je. Iscrpio me današnji pothvat. Pogotovo ono sa Danijelom. Razgovarat ćemo, nisam sada suvisla.“ Uzvratio mi je osmijehom i teška srca me ostavio. To mu se vidjelo u načinu hoda. Odahnula sam. Nisam bila raspoložena ni za što više sa njim, bar ne ovu noć. Morala sam se zbrojiti nakon današnjeg dana i smisliti što sutra. Obzirom na trudnicu i neugodnosti već prvog dana, odlučila sam se za laganiji tempo-branje gljiva. Birat će tko želi na kraće rute, tko na duže jer sam planirala jutarnju i popodnevnu šetnju, ovisno o Danijeli, bit će i teža i lakša.
Mislim da će im se svidjeti ručak od gljiva-juha od lisičarki, dinstani vrganji i pohane sunčanice. Odmah sam bila zadovoljnija, zijevnula sam i položila glavu na mekani čisti jastuk. Sklopim oči i ponadam se kako ću utonuti u slatki san, kad začujem zvuk automobila. Skočim, istrčim na terasu umotana u plahtu. Nisam prepoznala čiji je motor, no auto se penjao na moj brijeg, što znači da je stigao netko od susjeda. Nisam ih očekivala, no plan za sutra neću mijenjati unatoč spoznaji da ako se ne dignem dovoljno rano, možda ostanemo bez ručka.
„Zar već ideš?“ začula sam ga s leđa. Nasmiješila sam se: „Kasno je. Iscrpio me današnji pothvat. Pogotovo ono sa Danijelom. Razgovarat ćemo, nisam sada suvisla.“ Uzvratio mi je osmijehom i teška srca me ostavio. To mu se vidjelo u načinu hoda. Odahnula sam. Nisam bila raspoložena ni za što više sa njim, bar ne ovu noć. Morala sam se zbrojiti nakon današnjeg dana i smisliti što sutra. Obzirom na trudnicu i neugodnosti već prvog dana, odlučila sam se za laganiji tempo-branje gljiva. Birat će tko želi na kraće rute, tko na duže jer sam planirala jutarnju i popodnevnu šetnju, ovisno o Danijeli, bit će i teža i lakša.
Mislim da će im se svidjeti ručak od gljiva-juha od lisičarki, dinstani vrganji i pohane sunčanice. Odmah sam bila zadovoljnija, zijevnula sam i položila glavu na mekani čisti jastuk. Sklopim oči i ponadam se kako ću utonuti u slatki san, kad začujem zvuk automobila. Skočim, istrčim na terasu umotana u plahtu. Nisam prepoznala čiji je motor, no auto se penjao na moj brijeg, što znači da je stigao netko od susjeda. Nisam ih očekivala, no plan za sutra neću mijenjati unatoč spoznaji da ako se ne dignem dovoljno rano, možda ostanemo bez ručka.
Probudila sam se u zoru. Prerano za izlazak iz kuće i šetnju do Bjelice. Još ima životinja koje ne bih voljela susresti. Pristavila sam lonac vode za kavu, svi smo je voljeli za razbuđivanje. Nemirno sam tapkala nogom o kuhinjske pločice kada sam začula Stelu: „Mislim da sam noćas čula miševe na tavanu. Ili su to bile neke čudne ptice koje onako, umjesto da cvrkuću, ono, frkću.“ Nasmijala sam se, „Draga moja gradska curo, to su te puhovi probudili. Znaš, imaju svoju smočnicu na tavanu pa ponekad nakon cijelonoćnog izbivanja, igraju nogomet sa orasima.“ Pogledala me ispod oka i odmahnula rukom: “Kako bilo, nisu me baš oduševili svojom tekmom, mislim da je bilo i previše navijača koji mi nisu dali spavati.“ Zastala je i nadodala: “A ti? Mislim, jesi se naspavala? Znaš, vidjela sam Gorana jučer kako te gleda....“
To je bilo to, vrijeme za iskreni razgovor sa prijateljicom. „Znaš“, nadovezala sam se, „mislim da mi Goran odgovara i nekako, ha, ne znam. Dobar je prema meni, još od znaš kada. Uvijek je nekako tu za mene.“ Zašutjela sam i zakuhala kavu. Stela me zagrlila: “Bilo ti je i vrijeme. On ti je po mjeri!“
Čim je izgovorila te riječi, začule smo kucanje na ulaznim vratima. Pojurila sam vidjeti tko nam je stigao od susjeda. Nije imao tko drugi biti u ovo doba.
Ostala sam bez riječi gledati ispred sebe. Stela se nagurala između mene i tek otvorenih šaropolki ne bi li bolje vidjela susjede. „Mmm...“, začula sam u svojoj glavi. Ne, nije bilo u glavi, bila je to Stela, i sinulo mi je kako nisam pozdravila. Pokušala sam izgovoriti nešto, bilo što, no ostala sam bez glasa. „Dobro jutro, moje dame“, obraćao nam se očaravajući muški glas. „Nadam se da vas nisam probudio. Htio sam pozdraviti jer sam, iskreno, čuo glasove. Hm, ja sam susjed i trebam šećera za kavu. Sinoć sam se brzo pakirao, pa eto nisam pazio na sitnice....“ Da, susjed, prošlo nam je kroz glavu. I to kakav susjed. Visok, plave kose, pametnih zelenih očiju, a tijela poput Michelangelovog Davida. Brže buđenje nisam doživjela u životu: „Uđite. Ja sam Mia, ovo je Stela, moja prijateljica i gošća. Mislim da nisam čula vaše ime.“
To je bilo to, vrijeme za iskreni razgovor sa prijateljicom. „Znaš“, nadovezala sam se, „mislim da mi Goran odgovara i nekako, ha, ne znam. Dobar je prema meni, još od znaš kada. Uvijek je nekako tu za mene.“ Zašutjela sam i zakuhala kavu. Stela me zagrlila: “Bilo ti je i vrijeme. On ti je po mjeri!“
Čim je izgovorila te riječi, začule smo kucanje na ulaznim vratima. Pojurila sam vidjeti tko nam je stigao od susjeda. Nije imao tko drugi biti u ovo doba.
Ostala sam bez riječi gledati ispred sebe. Stela se nagurala između mene i tek otvorenih šaropolki ne bi li bolje vidjela susjede. „Mmm...“, začula sam u svojoj glavi. Ne, nije bilo u glavi, bila je to Stela, i sinulo mi je kako nisam pozdravila. Pokušala sam izgovoriti nešto, bilo što, no ostala sam bez glasa. „Dobro jutro, moje dame“, obraćao nam se očaravajući muški glas. „Nadam se da vas nisam probudio. Htio sam pozdraviti jer sam, iskreno, čuo glasove. Hm, ja sam susjed i trebam šećera za kavu. Sinoć sam se brzo pakirao, pa eto nisam pazio na sitnice....“ Da, susjed, prošlo nam je kroz glavu. I to kakav susjed. Visok, plave kose, pametnih zelenih očiju, a tijela poput Michelangelovog Davida. Brže buđenje nisam doživjela u životu: „Uđite. Ja sam Mia, ovo je Stela, moja prijateljica i gošća. Mislim da nisam čula vaše ime.“
Maya, pišeš konačno, tema mi je super, obožavam prirodu, stare drvene/kamene/ine kuće. a slučajnosti, ne znam baš da su slučajnosti. drago mi je čitati te ponovo! :)))
hvala ti!!!
zanimljivo... :-)
odlicno :)
:-) lajk
dobro je maya.
dobro je, radnja se zahuktava!
Baš me zanima u kojem smjeru ideš! kad pomislim na jedan, ti u idućem odlomku navedeš na drugi smjer!
Maya, mi ili se svi raspišemo ili je mrtvilo. drago mi je da si tu :)
eto... skupljam se spužvom, možda bude štogod i od mene!!! vidim da i ti nastavljaš-samo daj!
Sve sam pročitala!Odlično je!!!
super je...samo tako nastavi...
Bogme Maya ovo "tijela poput M.Davida" je i mene probudilo :)))