„To bogme zahtijeva slavlje tu na ovoj planini, gdje god da jesmo“, rekao je Goran, a ja sam nadodala: „Na Suhoru“. Svi smo se složili i Damir je odjednom izvukao bocu borovičke i gurao je svima u ruke. „Danijela je sjedila nepomično stisnutih nogu. „Ne moraš ih stiskati, neće dijete još van“, kroz šalu sam napomenula Danijeli. „Znam, no nekako mi je to valjda podsvjesno. Znaš koliko smo to oboje željeli i sada nekako čak i neočekivano toliko sreće...“
„Pa kad si saznala? Koliko si trudna?“ upitala sam, a ona reče: “Napravila sam test ujutro prije puta jer mi već kasni dva mjeseca. Tako da računam, bar sam tri mjeseca trudna, možda manje, ali to je to.“ Zagrlila sam je jer mi je bilo odista drago što joj se snovi ispunjavaju. To je dokaz da ako nešto dovoljno žarko želiš, da se cijeli svijet uroti da ti se to i ostvari (P. Coelho). Tada mi je sinulo:“Čekaj, pa što se ne bi ti trebala onda paziti? Mislim, ovaj uspon i rafting i sve ovaj vikend?“ „Ma trebala bih, ali do sada nisam imala nikakve tegobe, bar ih nisam primijetila“, dodala je.
„Osim povećanog apetita, draga moja“, začula se konačno i Stela. Alojzije se odjednom stvorio preda mnome i curama. „Čestitam! Ovo nije mjesto za trudnicu. Bliži se najtopliji dio dana. Morat ćemo krenuti do Zagolika i tetu Stanku zamoliti za utočište. Toplije je nego što sam mislio da će biti.“ Tada nisam shvaćala zašto je vodiču važno što je Danijela trudna.
Krenuli smo dalje uspinjući se sporije jer nas je sparina usporavala, a i stijene su postale sad već uobičajeni dio krajolika. Neprestano sam pogledavala Danijelu nakon ovih vijesti i imala neki loš predosjećaj. Odzvanjale su mi Alojzijeve riječi u glavi. Čula sam za tetu Stanku koja je jedina živuća stanovnica Zagolika, no nisam znala što nas čeka. Danijela se penjala spretno, ali se brzo umarala i ostajala je kratkog daha. Imala je kondicije jer je redovito odlazila u teretanu, a kod kuće je imala traku za trčanje koju je svaki dan mučila. „Samo da joj se nešto ne dogodi“, mislila sam. „Tu nema liječnika, kako ćemo...“, uhvatila sam se u razmišljanju u kojemu me zaustavio Goran.
„Znam što misliš, no bit će sve u redu. Došli smo se opustiti. Ne znam, nekako si drugačija, kao da su ti se uvukle crne misli u glavu. Ne idi tim putem jer bi ti se mogle i ostvariti.“ Bile su to njegove riječi koje sam vrlo ozbiljno shvatila i učinile su me zabrinutijom. Nikada do sada nisam vidjela Gorana smrknutog i da mi se obraća takvim tonom, gotovo proročki.
Postalo je i meni vruće i osjećala sam se loše jer sam ih tjerala na uspon, a i dovela sam svoju dragu prijateljicu u opasnost. Nekako sam se spotaknula o kamen koji su svi osim mene zaobišli i sjela na stijenu. Pogled mi je završio u plavetnilu neba, a istom mi se pojavila mentalna slika vila koje plešu držeći se za ruke na obali Kupe. „Od kuda sad to?“ začula sam se. Damir je stao i pitao o čemu ja to govorim i jesam li dobro. Požurila sam ustati i ne zadržavati se previše. Alojzije je zastao, što inače nikada tijekom uspona planinari ne čine, izjavivši: „Ustani, ubrzo smo kod Stanke, ona će se pobrinuti za sve.“
„Znam što misliš, no bit će sve u redu. Došli smo se opustiti. Ne znam, nekako si drugačija, kao da su ti se uvukle crne misli u glavu. Ne idi tim putem jer bi ti se mogle i ostvariti.“ Bile su to njegove riječi koje sam vrlo ozbiljno shvatila i učinile su me zabrinutijom. Nikada do sada nisam vidjela Gorana smrknutog i da mi se obraća takvim tonom, gotovo proročki.
Postalo je i meni vruće i osjećala sam se loše jer sam ih tjerala na uspon, a i dovela sam svoju dragu prijateljicu u opasnost. Nekako sam se spotaknula o kamen koji su svi osim mene zaobišli i sjela na stijenu. Pogled mi je završio u plavetnilu neba, a istom mi se pojavila mentalna slika vila koje plešu držeći se za ruke na obali Kupe. „Od kuda sad to?“ začula sam se. Damir je stao i pitao o čemu ja to govorim i jesam li dobro. Požurila sam ustati i ne zadržavati se previše. Alojzije je zastao, što inače nikada tijekom uspona planinari ne čine, izjavivši: „Ustani, ubrzo smo kod Stanke, ona će se pobrinuti za sve.“
Tako je i bilo. Na vrhu strmog uspona koji smo prešli gotovo četveronoške, stajala je drvena kuća okružena malim vrtom i ogradicom, iza nje su bile poredane jedan nasuprot druge redom iste takve kuće. Jedina razlika među njima je što su ostale bile napuštene i zjapile prazne. Na trijemu kuće u hladu hrasta ljuljala se u njihaljki starica zavijena u crno. Selo je bilo napušteno, prazno, samo par ovaca i dvije koze koje su bile u hladu drveća. Izdaleka nisam mogla odrediti koliko starica ima godina. Znala sam iz priča da je sama ostala živjeti na vrhu planine jer je ovdje pokopala supruga i svoja tri sina te da se odbija spustiti u „civilizaciju“. Selo nije imalo struje i činilo se kao da je živjela kao nekoć stari, bez telefona, televizije i struje u ovoj divljini.
Alojzije joj je mahnuo, on mu je samo klimnula u znak pozdrava. „Ostanite pred ogradom, ja ću razgovarati sa njom“ i otišao do nje. Kratko su razgovarali, nisam razaznala što su govorili, činilo se da koriste goranski dijalekt. Vratio se zatim po nas i rekao da će nas primiti. Ponudit će nam okrjepu. Bili smo zadovoljni time i pohitali prema trijemu koji je bio u hladu. Došavši u njezinu blizinu, primijetila sam lagani osmijeh na njezinu licu koji je bio bez zuba. Lice joj je bilo jako naborano, koža suha, ruke kvrgave i pozivale me u unutrašnjost kuće. Ostali su posjedali u hlad, a ja spremno prihvatila poziv.
Unutrašnjost kuće je bila prilično mračna i jedva sam uspjela razaznati mali stol u kuhinji koja je imala peć na drva, sudoper i jedan ormarić. Dala mi je bokal da u njega natočim vode dok je pripremala čaše. Odjednom mi se obratila: „Znam za trudnicu. Neka legne na moj krevet, dat ću joj čaja od kojeg će povratiti snagu.“ Zbunila me, no ideja nije bila loša obzirom da sam i sama bila zabrinuta za Danijelino stanje. Namočila sam maramicu u hladnu vodu te je položila na kvrgu koja mi je iskočila prilikom pada na potiljku. Zatim sam uzela pladanj, poslagala čaše za vodu i uputila se na trijem.
Alojzije joj je mahnuo, on mu je samo klimnula u znak pozdrava. „Ostanite pred ogradom, ja ću razgovarati sa njom“ i otišao do nje. Kratko su razgovarali, nisam razaznala što su govorili, činilo se da koriste goranski dijalekt. Vratio se zatim po nas i rekao da će nas primiti. Ponudit će nam okrjepu. Bili smo zadovoljni time i pohitali prema trijemu koji je bio u hladu. Došavši u njezinu blizinu, primijetila sam lagani osmijeh na njezinu licu koji je bio bez zuba. Lice joj je bilo jako naborano, koža suha, ruke kvrgave i pozivale me u unutrašnjost kuće. Ostali su posjedali u hlad, a ja spremno prihvatila poziv.
Unutrašnjost kuće je bila prilično mračna i jedva sam uspjela razaznati mali stol u kuhinji koja je imala peć na drva, sudoper i jedan ormarić. Dala mi je bokal da u njega natočim vode dok je pripremala čaše. Odjednom mi se obratila: „Znam za trudnicu. Neka legne na moj krevet, dat ću joj čaja od kojeg će povratiti snagu.“ Zbunila me, no ideja nije bila loša obzirom da sam i sama bila zabrinuta za Danijelino stanje. Namočila sam maramicu u hladnu vodu te je položila na kvrgu koja mi je iskočila prilikom pada na potiljku. Zatim sam uzela pladanj, poslagala čaše za vodu i uputila se na trijem.
Unutrašnjost kuće je bila prilično mračna i jedva sam uspjela razaznati mali stol u kuhinji koja je imala peć na drva, sudoper i jedan ormarić. Dala mi je bokal da u njega natočim vode dok je pripremala čaše. Odjednom mi se obratila: „Znam za trudnicu. Neka legne na moj krevet, dat ću joj čaja od kojeg će povratiti snagu.“ Zbunila me, no ideja nije bila loša obzirom da sam i sama bila zabrinuta za Danijelino stanje. Namočila sam maramicu u hladnu vodu te je položila na kvrgu koja mi je iskočila prilikom pada na potiljku. Zatim sam uzela pladanj, poslagala čaše za vodu i uputila se na trijem.
„Danijela, možda bi trebala prileći u kući. Stanka će ti skuhati čaj da povratiš snagu.“ „ Možda bi trebala prihvatiti ponudu“, nadovezao se jednako zabrinuti Marko, „ionako nemamo što sada kad smo tu došli. Nećemo natrag bar još koji sat dok vrućina ne popusti.“
Prihvatila je i uvela sam ju u kuću. Slijedila sam Stanku u pokrajnji dio kuće koji je bio omalen. Sobica je mirisala na vlagu kao i sve u njoj, no Danijela je legla. Stanka joj je pružila pokrivač i ona ga je zbunjeno uzela. Nakon nekoliko minuta smo shvatile i zašto, postalo nam je hladno, pa se Danijela umotala, a ja sam ostala stajati pokraj nje dok se Stanka izgubila. „Tko bi rekao da će nam biti prohladno u kući, vani je vrućina 100 stupnjeva celzijusa najmanje“, obratila mi se Danijela. „To ti je Gorski Kotar. Nepredvidiv u svojoj klimi i zakonitostima“, nadodala sam.
„Danijela, možda bi trebala prileći u kući. Stanka će ti skuhati čaj da povratiš snagu.“ „ Možda bi trebala prihvatiti ponudu“, nadovezao se jednako zabrinuti Marko, „ionako nemamo što sada kad smo tu došli. Nećemo natrag bar još koji sat dok vrućina ne popusti.“
Prihvatila je i uvela sam ju u kuću. Slijedila sam Stanku u pokrajnji dio kuće koji je bio omalen. Sobica je mirisala na vlagu kao i sve u njoj, no Danijela je legla. Stanka joj je pružila pokrivač i ona ga je zbunjeno uzela. Nakon nekoliko minuta smo shvatile i zašto, postalo nam je hladno, pa se Danijela umotala, a ja sam ostala stajati pokraj nje dok se Stanka izgubila. „Tko bi rekao da će nam biti prohladno u kući, vani je vrućina 100 stupnjeva celzijusa najmanje“, obratila mi se Danijela. „To ti je Gorski Kotar. Nepredvidiv u svojoj klimi i zakonitostima“, nadodala sam.
„Godi mi ležati“, rekla je. „Tako je, samo ti lezi i popij čaja, bit će ti bolje“, odjednom je rekla Stanka pojavivši se iznenada iz druge prostorije nama s leđa koju do tada nismo spazile. Lecnula sam se, podsjetila me mirisom kuće na travare, no shvatila sam da je to pomalo i logično obzirom da živi sama pola svojega života u ovoj zabiti i da nema pametnijeg posla osim svoje stoke i ljekovitog bilja kojem je ovaj kraj obilovao. „Idi draga, ona mora odmarati, pridruži se ostalima, ja ću je čuvati“, obratila mi se iznenada Stanka nakon duže šutnje. Obzirom da smo bili njezini gosti i ovisili o njezinoj dobroj volji, a pomoć nam je bila potrebna, odlučila sam poštovati njezin prijedlog.
Damir, Marko i Goran su već šetali selom, odnosno onime što je nekoć bilo selo i razgovarali među sobom. Stela je čekala mene i izvještaj. „I, kako je?“ upitala me čim sam koraknula na svjetlo. „Bit će u redu, sada odmara sa tetom Stankom.“
„Misliš da je to pametno? Mislim ostaviti je samu s njom. Znaš što mislim“, rekla je. „Znam, i meni izgleda malo čudno, ali ona sama živi ovdje već godinama. Željna je društva, pa kada joj ovako netko dođe, uživa u razgovoru. A gdje nam je vodič?“ pitala sam.
„Ne bih znala, samo je nestao. Ma ne brinem se ja za njega, ako i ode bez nas, znamo put natrag, samo ravno nizbrdo i ne možeš promašiti. Nego, vratimo se mi na Stanku. Sve ja razumijem, mislim ne razumijem da je na vrhu ove planine sred divljine sama i tko bi to uopće htio“, nastavljala je Stela temu naše domaćice.
„Gle, život je čudan i nepredvidiv, to sam naučila, treba slijediti svoje želje i poštovati odluke srca. Možda želi umrijeti ovdje gdje su svi njezini i ne želi ih ostaviti“, pravdala sam Stanku.
Damir, Marko i Goran su već šetali selom, odnosno onime što je nekoć bilo selo i razgovarali među sobom. Stela je čekala mene i izvještaj. „I, kako je?“ upitala me čim sam koraknula na svjetlo. „Bit će u redu, sada odmara sa tetom Stankom.“
„Misliš da je to pametno? Mislim ostaviti je samu s njom. Znaš što mislim“, rekla je. „Znam, i meni izgleda malo čudno, ali ona sama živi ovdje već godinama. Željna je društva, pa kada joj ovako netko dođe, uživa u razgovoru. A gdje nam je vodič?“ pitala sam.
„Ne bih znala, samo je nestao. Ma ne brinem se ja za njega, ako i ode bez nas, znamo put natrag, samo ravno nizbrdo i ne možeš promašiti. Nego, vratimo se mi na Stanku. Sve ja razumijem, mislim ne razumijem da je na vrhu ove planine sred divljine sama i tko bi to uopće htio“, nastavljala je Stela temu naše domaćice.
„Gle, život je čudan i nepredvidiv, to sam naučila, treba slijediti svoje želje i poštovati odluke srca. Možda želi umrijeti ovdje gdje su svi njezini i ne želi ih ostaviti“, pravdala sam Stanku.
„Tko će umrijeti?“ začula sam pitanje s leđa. Pojavila se opet da je nismo primijetile i ostavila nas bez riječi. Srećom, šutnju je prekinuo Marko približavajući se s upitom kako je njegova ženica. „Spava, to je od čaja. Skuhat ću vam nešto za jelo. Pođite sa mnom“, završila je pokazujući na mene i Stelu. Tada se pojavio i naš vodič noseći u ruci polu očerupanu kokoš oblivenu krvlju. Goran mu je prišao: „Ja ću je urediti za pečenje, ne brinite cure.“ Stela je s gađenjem krenula u kuću.
„Tako ti je to na selu. Nisi to nikada vidjela?“ upitala sam je. „Pa i nisam, znaš, ja sam ti gradsko dijete, odrasla među zgradama i autima. Ma, sve je ok, malo sam samo iznenađena.“ Uzele smo guliti krumpire dok je Stanka sjekla paradajz za salatu. Na vratima se pojavila i Danijela, pomalo bunovna: „Ma i ja ću vam pomoći, daj meni nešto.“
„Mislim da nas je dovoljno u kuhinji“, komentirala sam, „ajde, molim te, lezi još malo do ručka.“ Odvela sam je natrag u svježu sobicu i osvrnula se da provjerim kako mi Stanka nije iza leđa. „Daj reci, o čemu ste razgovarale?“
Pogledala me upitno i izjavila:“Pa o bebi, naravno. Pitala me je li željena? Ja sam joj odgovorila da jest i da smo dugo čekali na ovu trudnoću. Znaš, ona je pomalo usamljena, ali bezazlena starica koja samo želi pomoći svojim savjetima.“ Shvatila sam da joj je dosta priče i vratila se kuhanju. Malo sam razmišljala kako Danijela zna da smo Stela i ja raspravljale o Stanki. Zaključila sam da nas dobro poznaje i kako zna da smo zabrinute za nju pa je logično da smo se dotakle i te teme.
„Tako ti je to na selu. Nisi to nikada vidjela?“ upitala sam je. „Pa i nisam, znaš, ja sam ti gradsko dijete, odrasla među zgradama i autima. Ma, sve je ok, malo sam samo iznenađena.“ Uzele smo guliti krumpire dok je Stanka sjekla paradajz za salatu. Na vratima se pojavila i Danijela, pomalo bunovna: „Ma i ja ću vam pomoći, daj meni nešto.“
„Mislim da nas je dovoljno u kuhinji“, komentirala sam, „ajde, molim te, lezi još malo do ručka.“ Odvela sam je natrag u svježu sobicu i osvrnula se da provjerim kako mi Stanka nije iza leđa. „Daj reci, o čemu ste razgovarale?“
Pogledala me upitno i izjavila:“Pa o bebi, naravno. Pitala me je li željena? Ja sam joj odgovorila da jest i da smo dugo čekali na ovu trudnoću. Znaš, ona je pomalo usamljena, ali bezazlena starica koja samo želi pomoći svojim savjetima.“ Shvatila sam da joj je dosta priče i vratila se kuhanju. Malo sam razmišljala kako Danijela zna da smo Stela i ja raspravljale o Stanki. Zaključila sam da nas dobro poznaje i kako zna da smo zabrinute za nju pa je logično da smo se dotakle i te teme.
Maya, pišeš konačno, tema mi je super, obožavam prirodu, stare drvene/kamene/ine kuće. a slučajnosti, ne znam baš da su slučajnosti. drago mi je čitati te ponovo! :)))
hvala ti!!!
zanimljivo... :-)
odlicno :)
:-) lajk
dobro je maya.
dobro je, radnja se zahuktava!
Baš me zanima u kojem smjeru ideš! kad pomislim na jedan, ti u idućem odlomku navedeš na drugi smjer!
Maya, mi ili se svi raspišemo ili je mrtvilo. drago mi je da si tu :)
eto... skupljam se spužvom, možda bude štogod i od mene!!! vidim da i ti nastavljaš-samo daj!
Sve sam pročitala!Odlično je!!!
super je...samo tako nastavi...
Bogme Maya ovo "tijela poput M.Davida" je i mene probudilo :)))