Ne postoji ništa drugo zbog čega se možemo toliko osjećati nemoćnima kao što je snaga prirode. I odmah da naglasim kako ne vjerujem u slučajnosti. Kad se poslože pravi parametri za nešto što nam se kad-tad mora dogoditi, na najboljem smo putu da nam se to i ostvari.
Sigurna sam kako si je svatko od nas postavio pitanje o svojoj veličini i shvatio koliko je malen u odnosu na beskonačni svemir i smrtan u odnosu na vječnost. I na kraju koliko je ranjiv i sam. Potpuno sam...
Moje putovanja prema toj spoznaji započelo je slaganjem parametara 24. lipnja 2000. i neke godine. Stajala sam kraj prozorskog stakla obiteljske vikendice u srcu Gorskoga kotara, u Kupskoj dolini, čudesnoj dolini leptira. U iščekivanju svojih najdražih prijatelja, s kojima sam trebala provesti četiri nezaboravna dana, promatrala sam pljusak kiše i osluškivala njezin topot na hladnim prozorskim staklima. Kuća je bila prostrana, uređena u goranskom stilu. U prizemlju sa kuhinjicom u koju je stalo baš sve što je trebalo, dnevnom sobom urešenom raznim vazama i drvenom škrinjom, škanjcem, veprovom kožom i jelenjim rogovima, iz koje se izlazilo na poveću terasu, te na katu sa dvije spavaće sobe, jednom manjom i jednom većom sa omanjom terasom, tavanom i funkcionalnim podrumom. Voljela sam boraviti u njoj od malena, kao da je odisala i danas mirisima iz bakine kuhinje. Vrijeme kao da u ovome kraju, tu na proplanku između planina Suhor i Grmalj, podno NP Risnjaka, ima svoj neki poseban tijek i odbija teći onako kako bismo mi očekivali. Najbliže mjesto u kojemu si mogao nabaviti namirnice bilo je udaljeno kojih 8 kilometra, tako da si okružen isključivo šumom, planinama visine 600 metara, potokom Velika Bjelica i divljači.
Nisam često boravila ovdje sama zbog stanovite nelagode koje je ovo mjesto izazivalo u meni. Pokojni baka i djed su mene i mog starijeg brata, danas oca tri prekrasne djevojčice, znali čuvati ovdje i po tri ljetna mjeseca. Naravno, naslušala sam se priča o patuljcima Ljutku i Nosku koji su stanovali sa vilama u šumama Kupske doline, o kraljeviću Marku koji je pobijedio opasne Turke, o mudrom Musi Keseđiji. Mnoštvo lokalnih legendi se i danas priča uz vatru i ples poput one iz 17. stoljeća o nesretnoj mladoj plemkinji iz kaštela Zrinskih u Brodu na Kupi koja je skončala od slomljena srca za lokalnim siromašnim ribarom skočivši u najdublji dio Kupe kod stijene Adam, u smrt, u 25 metra duboku rijeku; ili mit o junaku Petru Klepcu, snažnom Goranu, borcu protiv Turaka, kojemu su vile podarile takvu snagu da je stisnuvši kamen takvom silom iz njega procurila voda. Postoje u ovome kraju i dobri dusi domaći koji se ovdje zovu šlateri, a najpoznatiji od njih je Malik. Ovdje ima, tvrdila je moja pokojna baba, osim vila, i vještica koje su imale sijela na planinama oko Prezida, a da ne pričamo o silnom blagu skrivenom u nekoj pećini ispod Risnjaka. Tada mi je to sve bilo jako zabavno i nisam ni pomislila kako bi nešto od toga čak ni u davnoj prošlosti mogla biti istina.
Iz razmišljanja me prenio sv. Ilija udarivši tako snažno da su me prošli trnci. „Tu kad pada, onda stvarno pada“, začula sam vlastiti glas. Imala sam isplaniran boravak ovdje za svaki dan: planinarenje sa vodičem na Zagolik, biciklizam do Broda na Kupi po okolnim selima, rafting na rijeci Kupi od Osilnice do Kuželja, odlazak na izletište u rezervat Zeleni vir i posjet opasnom Vražjem prolazu te u međuvremenu branje gljiva po samo meni poznatim terenima. Uplašila sam se kako ćemo ipak provesti jedan dan u kući zbog nevremena.
Iz razmišljanja me prenio sv. Ilija udarivši tako snažno da su me prošli trnci. „Tu kad pada, onda stvarno pada“, začula sam vlastiti glas. Imala sam isplaniran boravak ovdje za svaki dan: planinarenje sa vodičem na Zagolik, biciklizam do Broda na Kupi po okolnim selima, rafting na rijeci Kupi od Osilnice do Kuželja, odlazak na izletište u rezervat Zeleni vir i posjet opasnom Vražjem prolazu te u međuvremenu branje gljiva po samo meni poznatim terenima. Uplašila sam se kako ćemo ipak provesti jedan dan u kući zbog nevremena.
Učinilo mi se kako čujem zvuk motora kroz silnu grmljavinu pa sam obukla kabanicu i izašla na terasu kako bih imala bolji pogled na livadicu ispod kuće na koju su gosti parkirali. Stigli su. Stela i Damir su došli sa Goranom, a nedugo iza njih su stigli i Danijela s Markom. Veselo smo se ispozdravljali i udobno smjestili u kući na večeri koju sam prethodno skuhala za svoje gladuše. Večer smo obično završavali kartanjem uz pivu, a u ovom slučaju su Danijela i Goran zajednički kroz smijeh pokušavali riješiti križaljku.
„Baš su se našli, pravnik i direktorica marketinga“, komentirao je kroz smijeh Damir. Voljela sam njihovo društvo, gotovo da mi je bilo i jedino nakon smrti supruga. Kroz posljednje dvije godine oni su me vratili u život. Točno u proljeće prije dvije godine su se vjenčali Danijela i Marko nakon svega pola godine veze. Znali su da su stvoreni da jedno drugo nadopune, a i radili su intenzivno na potomstvu. Nedugo zatim je mojem voljenom suprugu pronađen limfom od kojeg je ubrzo i preminuo. Naravno, bila sam shrvana, a još više zbunjena kratkim rokom događanja. Bolnica, pretrage, osiguranje, bolnički računi zbog kojih sam dignula hipoteku na našu novu, zajedničku kuću, dijagnoza i liječenje kemoterapijom koje je bilo bezuspješno.
Drugi par su bili Stela i Damir. Oni su bili toliko dugo zajedno da se nisu ni točno sjećali kada su započeli vezu i oko toga su često vodili rasprave pokušavajući ustvrditi ne samo točni datum, već i godinu početka veze. Bili su poseban par, zaista, tim više što je ona još čuvala svoj mali sunčani, djevojački stan „za svaki slučaj“. Na spomen braka su oboje uvijek zašutjeli. Ona je jako željela djecu za razliku od njega koji je od toga bježao smatrajući kako je nespreman za veliku obavezu, a bojao se i trudnoće jer mu je sestra dva puta izgubila dijete, jednom u četvrtom mjesecu trudnoće, drugi puta u šestom.
„Baš su se našli, pravnik i direktorica marketinga“, komentirao je kroz smijeh Damir. Voljela sam njihovo društvo, gotovo da mi je bilo i jedino nakon smrti supruga. Kroz posljednje dvije godine oni su me vratili u život. Točno u proljeće prije dvije godine su se vjenčali Danijela i Marko nakon svega pola godine veze. Znali su da su stvoreni da jedno drugo nadopune, a i radili su intenzivno na potomstvu. Nedugo zatim je mojem voljenom suprugu pronađen limfom od kojeg je ubrzo i preminuo. Naravno, bila sam shrvana, a još više zbunjena kratkim rokom događanja. Bolnica, pretrage, osiguranje, bolnički računi zbog kojih sam dignula hipoteku na našu novu, zajedničku kuću, dijagnoza i liječenje kemoterapijom koje je bilo bezuspješno.
Drugi par su bili Stela i Damir. Oni su bili toliko dugo zajedno da se nisu ni točno sjećali kada su započeli vezu i oko toga su često vodili rasprave pokušavajući ustvrditi ne samo točni datum, već i godinu početka veze. Bili su poseban par, zaista, tim više što je ona još čuvala svoj mali sunčani, djevojački stan „za svaki slučaj“. Na spomen braka su oboje uvijek zašutjeli. Ona je jako željela djecu za razliku od njega koji je od toga bježao smatrajući kako je nespreman za veliku obavezu, a bojao se i trudnoće jer mu je sestra dva puta izgubila dijete, jednom u četvrtom mjesecu trudnoće, drugi puta u šestom.
Umorili smo se od kartanja i smijeha, poslala sam parove na prvi kat te ostala sama sa Goranom u prizemlju. Bio je naočit muškarac, upoznala sam ga još dok je Domagoj bio živ kao njegovog partnera u nekom omanjem poslu. Bio si je oduvijek prijatelj sa Damirom koji je i sam bio pravnik, a time i sa Stelom. Otišli smo prije spavanja udahnuti zrak na terasu i pogledati zvjezdano nebo jer se ispadalo. Mjesec nas je obasjavao takvom jasnoćom u pratnji zvijezda da sam mogla proučiti svaku crtu njegova lica. Pogledao me plavim očima i nasmiješio se. „Drago mi je da smo ponovo svi na okupu. Sigurno si nam zapaprila odmor aktivnostima, kao i uvijek“, progovorio je.
„Kao i uvijek“, odgovorila sam. Osjećala sam već duže za njega da mi je postao i više nego prijateljem. Nisam mogla zamisliti odmor bez njega, štoviše sve što sam poduzimala u životu, uključivalo je njega. Znala sam da i on osjeća od prvog dana posebnu naklonost prema meni. Promrsio mi je kosu položivši svoje ruke nježno na moja ramena. Godilo mi je. Odgovarao mi je baš u svemu, u sklonostima, muzici, hrani, po onome kakav je u duši, pun razumijevanja, čovjek koji u svakom trenutku zna što želi i ne boji se to uzeti. Dozvolila sam mu dodir jer mi je trebao. Bila sam umorna od samoće i neprestanog posla u izdavačkoj kući čemu sam se u potpunosti posvetila nakon što sam ostala sama. Posvetila sam se i pisanju dječjih priča, što me i nenadano proslavilo i vratilo među ljude. Neiscrpna tema za moje priče su bile Petra, Ana i Katja, moje nećakinje koje sam, naravno, obožavala. Nisam imala djecu jer smo Domagoj i ja uvijek nešto čekali, da prođe kriza, da kupimo kuću, da dobije unaprjeđenje, da otplatimo automobile, da prođe još jedan godišnji koji smo morali provesti na egzotičnom putovanju...
„Kao i uvijek“, odgovorila sam. Osjećala sam već duže za njega da mi je postao i više nego prijateljem. Nisam mogla zamisliti odmor bez njega, štoviše sve što sam poduzimala u životu, uključivalo je njega. Znala sam da i on osjeća od prvog dana posebnu naklonost prema meni. Promrsio mi je kosu položivši svoje ruke nježno na moja ramena. Godilo mi je. Odgovarao mi je baš u svemu, u sklonostima, muzici, hrani, po onome kakav je u duši, pun razumijevanja, čovjek koji u svakom trenutku zna što želi i ne boji se to uzeti. Dozvolila sam mu dodir jer mi je trebao. Bila sam umorna od samoće i neprestanog posla u izdavačkoj kući čemu sam se u potpunosti posvetila nakon što sam ostala sama. Posvetila sam se i pisanju dječjih priča, što me i nenadano proslavilo i vratilo među ljude. Neiscrpna tema za moje priče su bile Petra, Ana i Katja, moje nećakinje koje sam, naravno, obožavala. Nisam imala djecu jer smo Domagoj i ja uvijek nešto čekali, da prođe kriza, da kupimo kuću, da dobije unaprjeđenje, da otplatimo automobile, da prođe još jedan godišnji koji smo morali provesti na egzotičnom putovanju...
„Vodim te na Krk. Želim da pođeš sa mnom tamo na godišnji u kolovozu. Moja majka će biti sretna što ćeš probati njihovo vino i uživati u maslinovu ulju koje već godinama sami otac i ona proizvode.“ Odjednom je šapćući Goran izrekao ono čemu sam se nadala. Nisam mu stigla odgovoriti kad smo začuli mrmljanje i lom grana s naše lijeve strane u brdu. Znala sam da je to medvjed i da se on boji ljudi te da neće doći bliže, no svejedno sam se prenula. „ Već je kasno, hajdemo u kuću“, progovorila sam brzo. Nisam ni izgovorila do kraja kad se začuo lom grana na pet metara od nas, uz sam rub šume. Zgrabila sam Gorana za ruku i povukla ga u kuću zakračunavši vrata od terase.
„Blijeda si. Što je?“, upitao me. „Sve je u redu, samo sam malo umorna i ne volim biti vani kada životinje idu na pojilo. To je zato što me brat uvijek plašio svakojakim pričama kad sam bila djevojčica.“ Znala sam da ću zvučati pomalo šašavo pa sam brzo razvukla usta u osmijeh. Osmijehom mi je i vratio pa me poljubio u čelo za laku noć. „I ja sam umoran, sutra krećemo u šest i trebam bar malo sna.“
I meni je trebao san. No, nije dolazio na oči. To je još jedna od onih sitnica koja se uklapala u slagalicu kozmičke vjerojatnosti ostvarenja „onog“ plana, kakav god da mu ishod bio...
Izluđivali su me zvukovi u noći, nisam ni oka sklopila neprestano razmišljajući koje sve to živine hodaju pod našom terasom. Pokušavala sam pogoditi koji zvuk pripada određenoj životinji jer sam ih ovdje toliko puta ranije osluškivala. Neprestano se miješao jedan meni do tada nepoznati zvuk sa poznatima. Zbunjivao me i frustrirao. Kad sve zbrojim, spavala sam svega tri sata pred zoru kadli me Goran nježno pogladio po mojoj dugoj zamršenoj kosi. „Što je?“ skočila sam potpuno bunovna. Ugledala sam Marka kako postavlja tanjure za doručak. „Koliko je sati?“
„Blijeda si. Što je?“, upitao me. „Sve je u redu, samo sam malo umorna i ne volim biti vani kada životinje idu na pojilo. To je zato što me brat uvijek plašio svakojakim pričama kad sam bila djevojčica.“ Znala sam da ću zvučati pomalo šašavo pa sam brzo razvukla usta u osmijeh. Osmijehom mi je i vratio pa me poljubio u čelo za laku noć. „I ja sam umoran, sutra krećemo u šest i trebam bar malo sna.“
I meni je trebao san. No, nije dolazio na oči. To je još jedna od onih sitnica koja se uklapala u slagalicu kozmičke vjerojatnosti ostvarenja „onog“ plana, kakav god da mu ishod bio...
Izluđivali su me zvukovi u noći, nisam ni oka sklopila neprestano razmišljajući koje sve to živine hodaju pod našom terasom. Pokušavala sam pogoditi koji zvuk pripada određenoj životinji jer sam ih ovdje toliko puta ranije osluškivala. Neprestano se miješao jedan meni do tada nepoznati zvuk sa poznatima. Zbunjivao me i frustrirao. Kad sve zbrojim, spavala sam svega tri sata pred zoru kadli me Goran nježno pogladio po mojoj dugoj zamršenoj kosi. „Što je?“ skočila sam potpuno bunovna. Ugledala sam Marka kako postavlja tanjure za doručak. „Koliko je sati?“
„Toliko da moraš ustati da odemo u selo po onog tvog vodiča, kako se ono zove, Aurelije, Alojzije, kako već. E da i vrijeme ti je za kavu jer izgledaš grozno. Znaš da te volim, ali, daj se sredi“, rekla mi je Danijela mašući mi šalicom kave pred nosom. Uspjela sam joj preoteti šalicu i pravac kupaonica.
Krenuli smo u najbliže selo Kuželj i zastali pogledati znamenite Kuželjske stijene koje svakome oduzimaju dah. „Mia, kakva je ovo crkvica? Radi li još? Jako me zanima kako iznutra izgleda. Voljela bih je na povratku posjetiti“, začulo se kako Stela govori. Crkva mučeništva sv. Ivana Krstitelja, ustanovljena 1790. godine, smještena je na uzvisini u srcu sela, pri samom račvanju puta za moju kuću i glavne ceste uz potok Bjelicu. Župnik Marjan, osim što je služio mise, uzgajao je i ovce na ostatku imanja, a bio je poznat po tome što voli kapljicu više. „Ako ostane vremena po povratku i ne bude prekasno“, odgovorila sam.
„Prekasno? Kako misliš?“ pitao me Marko. Pogledala sam Gorana u istome trenutku kada i on mene i zaustila da ću reći kad sam začula: „Ako ne bude kasno, kad počne padati mrak. Ne želimo se vraćati u sumrak, je li tako?“ smireno je odgovorio Goran. „Ne vidim kako je to sada uopće važno. Bolje da požurimo jer ću ubrzo opet ogladnjeti“, nadodala je Danijela.
Krenuli smo u najbliže selo Kuželj i zastali pogledati znamenite Kuželjske stijene koje svakome oduzimaju dah. „Mia, kakva je ovo crkvica? Radi li još? Jako me zanima kako iznutra izgleda. Voljela bih je na povratku posjetiti“, začulo se kako Stela govori. Crkva mučeništva sv. Ivana Krstitelja, ustanovljena 1790. godine, smještena je na uzvisini u srcu sela, pri samom račvanju puta za moju kuću i glavne ceste uz potok Bjelicu. Župnik Marjan, osim što je služio mise, uzgajao je i ovce na ostatku imanja, a bio je poznat po tome što voli kapljicu više. „Ako ostane vremena po povratku i ne bude prekasno“, odgovorila sam.
„Prekasno? Kako misliš?“ pitao me Marko. Pogledala sam Gorana u istome trenutku kada i on mene i zaustila da ću reći kad sam začula: „Ako ne bude kasno, kad počne padati mrak. Ne želimo se vraćati u sumrak, je li tako?“ smireno je odgovorio Goran. „Ne vidim kako je to sada uopće važno. Bolje da požurimo jer ću ubrzo opet ogladnjeti“, nadodala je Danijela.
Maya, pišeš konačno, tema mi je super, obožavam prirodu, stare drvene/kamene/ine kuće. a slučajnosti, ne znam baš da su slučajnosti. drago mi je čitati te ponovo! :)))
hvala ti!!!
zanimljivo... :-)
odlicno :)
:-) lajk
dobro je maya.
dobro je, radnja se zahuktava!
Baš me zanima u kojem smjeru ideš! kad pomislim na jedan, ti u idućem odlomku navedeš na drugi smjer!
Maya, mi ili se svi raspišemo ili je mrtvilo. drago mi je da si tu :)
eto... skupljam se spužvom, možda bude štogod i od mene!!! vidim da i ti nastavljaš-samo daj!
Sve sam pročitala!Odlično je!!!
super je...samo tako nastavi...
Bogme Maya ovo "tijela poput M.Davida" je i mene probudilo :)))