Volim muškarce. Volim razgovarati s njima, volim se smijati s njima, volim se igrati s njima, volim raditi s njima, volim ih promatrati, zabavljaju me njihove slabosti, njihovi izljevi bijesa, njihova nemoć, njihova moć, oduševljava me njihova pamet, njihov racio, njihova fokusiranost, njihova jednostavnost, jednostavno ih baš volim. Zanimljivi primjerci živih bića.
Bilo je dosta muških uzora u mom životu, ali najveći utjecaj imao je muškarac s kojim sam nažalost provela tako malo vremena, ali to malo vremena u potpunosti je oblikovalo mene ovakvu kakva jesam. Posljednji od četrnaestero djece u obitelji, iznimka od cijelog plemena stasitih, tamnokosih i tamnoputih, prilično zgodnih dalmatinaca prekrasnog osmjeha, nizak, mršav, od rođenja boležljiv, usporen i neshvatljiv za okolinu. Dan danas.
Moj tata.
Moj tata koji nikada nije dozvolio da ga zovem ćaća, kao da mi je od samoga početka htio reći da se ne smjem prilagođavati okolini, da se moram izdići iz mase i krenuti svojim putem. Moj tata koji mi je umjesto lutkica kupovao sve moguće vrste lopti, rekete za badmington, rekete i mrežicu za tenis, opremu za ping pong, i dok su sve curice igrale laštiku, rolale se, igrale sa lutkama, ja sam sa tatom igrala šah, nogomet, košarku, ping pong, tenis i sve moguće i nemoguće muške igre. Ili bih se jednostavno zatvorila u sobu i čitala.
Moj tata koji me poznaje bolje nego samu sebe poznajem, moj tata koji zna što mislim i dok sama ne znam što mislim, moj tata kojemu ne trebaju riječi da bi znao što želim reći. Mišlju i riječima moje mame koja se silno trudila 10 mjeseci u godini i to punih osamnaest godina da ja postanem uzorna, mirna, tiha i povučena cura za udaju, moj tata je glavni i odgovorni krivac što sam se ja pretvorila u svojeglavu, drsku, tvrdoglavu, ambicioznu, hladnu curu kojoj ni na kraj pameti nije padala nekakva tamo udaja. Sav taj njen silni trud bi pao u vodu u ta dva mjeseca godišnje što bih ih provodila s njim. Jednostavno nas nije razumjela, nije mogla prodrijeti u tu povezanost, to međusobno razumijevanje, to moje poistovjećivanje s njim, za nju smo oboje bili svojeglavi i hladni. Gori od židova, tako bi govorila. A mi bismo se samo pogledali i nasmijali, bila nam je simpatična ta njena nemoć, ti njeni ispadi emocija, ta njena užasna i za nas neshvatljiva požrtvovanost za obitelj, kako užu tako i širu, da može moja mama bi najradije spasila cijeli svijet.
Odijelo od tamno smeđeg samta, karirana košulja, džepni sat, neizbježna kapa, šilterica, pogrbljen, kost i koža, noge duže od trupa, vječno ozbiljan, šutljiv, sjeda za stol, naručuje čašu vode, vadi vrećicu sa škijom iz džepa i lagano mota cigaru. Hoćeš kavu dide? Jesi gladan? Ne, ne, samo čašu vode. Znam, ne želi da nama usfali hrane, puno nas je, radije bi umro od gladi nego uzeo od nas. Od svoje petero unučadi.
Bili smo dugo zajedno, ali ne mogu si predočiti puno slika moga dida. Vidim ga kako sjedi i mota škiju, ili kako kosi travu u Rivini, u rano jutro, umjesto kape stavio bi na glavu maramicu vezanu nekako u čvorove, i savršenom unutarnjom ravnotežom ponavljao bi satima iste pokrete. Stao bi nakon nekog vremena, naoštrio opet savršenim mirom kosu, sio, zapalio cigaru do pola, spremio ostatak i nastavio kositi. U rijetkim trenucima upustio bi se u razgovor, i to samo da bi proturiječio babi, da nije sve po njenom.
Kad smo malo poodrasli namjerno bismo isprovocirali takvu situaciju, uživali smo u njihovim prepucavanjima, osobito kada bi baba pričala kako ju je did oteo tipu za kojeg je bila zaručena. „Zamisli“, rekla bi baba,“ navistili smo se bili“! „A moja ti, u to vrime je navistit se bila ozbiljna stvar, nije to ko danas, prije kad si da rič-da si rič“. I dala moja baba rič tipu koji je po njenim riječima bio pojava, i navistila se u crkvi, i to dvaput, i uletio did, i umakla se. Otišla s njim, i nije razgovarala godinama sa svojim ćaćom, nije tio ni čut za nju.
Naravno, kad bi ona rekla da je taj tip bio pojava, visok, zgodan, bogat, ludo zaljubljen u nju, did bi odmah trznio „da je bio pojava otišla bi ti sa njin, a ne sa mnom“.
Moj did.
Muškarac koji je dok su čekali hitnu oduzet od moždanog razmišljao o mojoj babi i pokazivao rukama bratu da babi donese šećera i vode da ju ne strefi srčani.
Moj did.
Muškarac od kojeg sam naučila da muškarac i žena jednim međusobnim, bezuvjetnim i nesebičnim poštivanjem i uvažavanjem mogu postati i ostati istinski prijatelji. Do kraja.
Moj did i njegova legendarna uzrečica: ma neka je plavuša, pa taman i obojana.
Bili smo dugo zajedno, ali ne mogu si predočiti puno slika moga dida. Vidim ga kako sjedi i mota škiju, ili kako kosi travu u Rivini, u rano jutro, umjesto kape stavio bi na glavu maramicu vezanu nekako u čvorove, i savršenom unutarnjom ravnotežom ponavljao bi satima iste pokrete. Stao bi nakon nekog vremena, naoštrio opet savršenim mirom kosu, sio, zapalio cigaru do pola, spremio ostatak i nastavio kositi. U rijetkim trenucima upustio bi se u razgovor, i to samo da bi proturiječio babi, da nije sve po njenom.
Kad smo malo poodrasli namjerno bismo isprovocirali takvu situaciju, uživali smo u njihovim prepucavanjima, osobito kada bi baba pričala kako ju je did oteo tipu za kojeg je bila zaručena. „Zamisli“, rekla bi baba,“ navistili smo se bili“! „A moja ti, u to vrime je navistit se bila ozbiljna stvar, nije to ko danas, prije kad si da rič-da si rič“. I dala moja baba rič tipu koji je po njenim riječima bio pojava, i navistila se u crkvi, i to dvaput, i uletio did, i umakla se. Otišla s njim, i nije razgovarala godinama sa svojim ćaćom, nije tio ni čut za nju.
Naravno, kad bi ona rekla da je taj tip bio pojava, visok, zgodan, bogat, ludo zaljubljen u nju, did bi odmah trznio „da je bio pojava otišla bi ti sa njin, a ne sa mnom“.
Moj did.
Muškarac koji je dok su čekali hitnu oduzet od moždanog razmišljao o mojoj babi i pokazivao rukama bratu da babi donese šećera i vode da ju ne strefi srčani.
Moj did.
Muškarac od kojeg sam naučila da muškarac i žena jednim međusobnim, bezuvjetnim i nesebičnim poštivanjem i uvažavanjem mogu postati i ostati istinski prijatelji. Do kraja.
Moj did i njegova legendarna uzrečica: ma neka je plavuša, pa taman i obojana.
Vijest da je ugledni, ozbiljni i uvijek staloženi profesor hrvatskog jezika P.J. pucao puškom na svog zeta, proširila se brzinom munje malim gradićem koji nepogrešivo vodi brigu o moralu svojih građana, kako u mom djetinjstvu, tako i dan danas.
Mali gradići. Iako već više od polovice života ne živim u njemu, još uvijek se sjetim kako me uzrujavala ta ružna navika ljudi koji nemaju drugog posla, drugih tema, drugih preokupacija od prepričavanja događaja o svojim sugrađanima. Ok, sada iz ove perspektive malo drugačije gledam na to, fali mi moj grad, sada se već polako mogu i smijati toj ružnoj navici, mislim si pa ljudi fakat i nemaju drugih materijala za preglabanje od toga čija cura je ostala trudna, koji ugledni muškarac je po svemu sudeći gay, tko je čiji ljubavnik i slične teme. U svom usporenom ritmu imaju previše vremena, malo im zavidim, što bi rekao jedan dobar prijatelj svaki put kad me špota što sam ostala u Zagrebu „šta ćeš gori, stalno neka jurnjava, mi kad nam se najviše žuri imamo vrimena ne za jednu, nego za dvi kave“. Ok, u sveopćoj jurnjavi ja sebi priuštim ne baš dvi ali jednu kavu obavezno, ali to je neka druga priča.
Tog jutra se meni omiljeni profesor P.J. nije pojavio na nastavi, naravno svi su bili oduševljeni iznenadnim slobodnim satom, došaptavali u razredu što se to dogodilo, još uvijek je na ispitivanju, da li će ga zadržati, sreća da je promašio.. A ja, sjećam se da sam pomislila da ga je stvarno htio ubiti, sigurno ne bi promašio, da ga je stvarno htio ubiti zadavio bi ga golim rukama, tom čovjeku stvarno nikakvo oružje ne bi trebalo, njegova silna snaga mogla je i brda pokretati.
I pokretala je, pokrenula je mene, pokrenula je moje izražavanje kroz sastavke, pjesme, okrenula me ljubavi prema poeziji, prozi, jeziku.
Sjećam se kad je prvi put ušao u učionicu, onako mrk, mršav, nizak, lagano pogrbljen, sa imenikom ispod ruke, ruku u džepovima, pomalo frajerski, mislila sam „Isuse, koji opasan tip“.
I stvarno je bio opasan, strah i trepet, nije bilo razgovora, nije bilo opuštanja, nije bilo smijeha, samo red, rad i disciplina. Naumio nas je naučiti gramatiku i nije odustajao dok nije uspio. Još i danas se sjećam riječi svih pjesama koje smo sumanuto učili napamet, tada mi je bilo glupo, ali danas mi je drago, uhvatim se kako u trenucima kada se prepustim sama sebi samo naviru stihovi Matoša, Kranjčevića, Nazora, Tadijanovića, Šimića,Ujevića i u tim trenucima sam mu neizmjerno zahvalna.
Na ekskurziji u osmom razredu u jednom trenutku sam ga vidjela da sjedi sam vani, svi drugi su obilazili Arenu čini mi se, ne sjećam se više, ali se sjećam da nisam htjela ići s njima, sjela sa s njim na klupi. Pušio je i šutio, ja sam sjedila kraj njega i šutjela. Htjela sam mu zahvaliti što je izvukao ono najbolje iz mene, i htjela sam mu reći da mi je neizmjerno žao što mu se dogodio taj incident, sigurno mu je bilo teško u tim trenucima. Ne sjećam se riječi, sjećam se samo da je dugo šutio, da sam ja šutila, i da smo samo sjedili svatko u svojim mislima dok drugi nisu došli.
Od tada je prošao cijeli život, nisam ga nikad više srela. Prije par godina htjela sam otići do njega, htjela sam mu reći da sam i sama doživjela veliki pad, da sam se uspjela dići, da sad razumijem kako je biti osuđen od okoline, ali mama mi je rekla da je umro.
Nadam se da je umro sa spoznajom da je njegov rad, njegovo postojanje imalo toliko pozitivnog utjecaja na naše živote, da ih je oplemenio i da ga nikada nećemo zaboraviti.
Mali gradići. Iako već više od polovice života ne živim u njemu, još uvijek se sjetim kako me uzrujavala ta ružna navika ljudi koji nemaju drugog posla, drugih tema, drugih preokupacija od prepričavanja događaja o svojim sugrađanima. Ok, sada iz ove perspektive malo drugačije gledam na to, fali mi moj grad, sada se već polako mogu i smijati toj ružnoj navici, mislim si pa ljudi fakat i nemaju drugih materijala za preglabanje od toga čija cura je ostala trudna, koji ugledni muškarac je po svemu sudeći gay, tko je čiji ljubavnik i slične teme. U svom usporenom ritmu imaju previše vremena, malo im zavidim, što bi rekao jedan dobar prijatelj svaki put kad me špota što sam ostala u Zagrebu „šta ćeš gori, stalno neka jurnjava, mi kad nam se najviše žuri imamo vrimena ne za jednu, nego za dvi kave“. Ok, u sveopćoj jurnjavi ja sebi priuštim ne baš dvi ali jednu kavu obavezno, ali to je neka druga priča.
Tog jutra se meni omiljeni profesor P.J. nije pojavio na nastavi, naravno svi su bili oduševljeni iznenadnim slobodnim satom, došaptavali u razredu što se to dogodilo, još uvijek je na ispitivanju, da li će ga zadržati, sreća da je promašio.. A ja, sjećam se da sam pomislila da ga je stvarno htio ubiti, sigurno ne bi promašio, da ga je stvarno htio ubiti zadavio bi ga golim rukama, tom čovjeku stvarno nikakvo oružje ne bi trebalo, njegova silna snaga mogla je i brda pokretati.
I pokretala je, pokrenula je mene, pokrenula je moje izražavanje kroz sastavke, pjesme, okrenula me ljubavi prema poeziji, prozi, jeziku.
Sjećam se kad je prvi put ušao u učionicu, onako mrk, mršav, nizak, lagano pogrbljen, sa imenikom ispod ruke, ruku u džepovima, pomalo frajerski, mislila sam „Isuse, koji opasan tip“.
I stvarno je bio opasan, strah i trepet, nije bilo razgovora, nije bilo opuštanja, nije bilo smijeha, samo red, rad i disciplina. Naumio nas je naučiti gramatiku i nije odustajao dok nije uspio. Još i danas se sjećam riječi svih pjesama koje smo sumanuto učili napamet, tada mi je bilo glupo, ali danas mi je drago, uhvatim se kako u trenucima kada se prepustim sama sebi samo naviru stihovi Matoša, Kranjčevića, Nazora, Tadijanovića, Šimića,Ujevića i u tim trenucima sam mu neizmjerno zahvalna.
Na ekskurziji u osmom razredu u jednom trenutku sam ga vidjela da sjedi sam vani, svi drugi su obilazili Arenu čini mi se, ne sjećam se više, ali se sjećam da nisam htjela ići s njima, sjela sa s njim na klupi. Pušio je i šutio, ja sam sjedila kraj njega i šutjela. Htjela sam mu zahvaliti što je izvukao ono najbolje iz mene, i htjela sam mu reći da mi je neizmjerno žao što mu se dogodio taj incident, sigurno mu je bilo teško u tim trenucima. Ne sjećam se riječi, sjećam se samo da je dugo šutio, da sam ja šutila, i da smo samo sjedili svatko u svojim mislima dok drugi nisu došli.
Od tada je prošao cijeli život, nisam ga nikad više srela. Prije par godina htjela sam otići do njega, htjela sam mu reći da sam i sama doživjela veliki pad, da sam se uspjela dići, da sad razumijem kako je biti osuđen od okoline, ali mama mi je rekla da je umro.
Nadam se da je umro sa spoznajom da je njegov rad, njegovo postojanje imalo toliko pozitivnog utjecaja na naše živote, da ih je oplemenio i da ga nikada nećemo zaboraviti.
Jedini muškarac koji ne zaslužuje spomen u mom životu, cinik od prvoga dana kad sam ga srela, osoba koja me izluđivala godinama, osoba koja je rekla da je sva sreća da živimo udaljeni kilometrima jedno od drugog jer bi nam jedan grad bio pretijesan, iritantan i danas nakon 25 godina, moja prva ljubav, moja prva mržnja, moj prvi pokretač. A baš mi je žao što ne živimo u istom gradu, sa zadovoljstvom bih prošetala ispred njega, pogledala ga najslađim osmjehom na svijetu, sređena do bola, da za izludim skroz, da poželi ono što je nekada davno odbio.
B. definitivno izgledom nije bio moj tip muškarca, previsok, plav, blijed, uske cinične usne, iritantan, pametnjaković, ali me osvojio od prvog trenutka. Izazivao me je, igrajući se sa mnom poticao je moj inat, tjerao me da dokažem da sam na njegovom nivou, i bolja, savršena u svakom trenutku, najbolja u školi, najbolja u društvu, i tako četiri godine, cijelu srednju školu. Nisam primjećivala niti jednog drugog, ako bi mi se netko i približio s vremenom bih shvatila da je dosadan, da ne može nadmašiti njega. Nitko nije mogao nadmašiti njega. Moju platonsku ljubav.
Dugo mi je trebalo, predugo, morali smo doći u drugi grad, morala sam doći u njegovu sobu, morali smo se poljubiti, da shvatim da sam četiri godine bila najobičnija glupača. Bila je skoro ponoć kad sam se pokupila iz njegove sobe, ali niti noć, niti nepoznati grad, niti strah, niti čekanje sat vremena noćni tramvaj, ništa na svijetu nije me moglo spriječiti da odem. I otišla sam, jedva dočekala noćni tramvaj, jedva dočekala noćni autobus za Goricu, izišla na krivoj stanici, zalutala između zgrada, odjednom se našla sama ispred ogromne livade, iza mene zgrade u mraku, mir i tišina. I panika, užasna panika. Dok sam minutama stajala u strahu razmišljajući kud da krenem odjednom se ispred mene stvorio pas, a za njim i dvoje mladih ljudi, dvoje ljudi kojima sam zahvalna do kraja života.
I njemu sam zahvalna do kraja života. Da nije bilo njega nikada možda ne bih došla u ovaj grad, moj život bi se odvijao nekim drugim pravcem možda. Da nije bilo njega nikada ne bih naučila da niti jedan muškarac na svijetu nije vrijedan čekanja. Da nije bilo njega možda bih bila propustila sve one odlične tulume, koncerte, Kulušić, Skuc, Kinoteku, sve one ljude sa kojima sam se do besvjesti odlično zabavljala. Živjela punim plućima. I uživala.
Da nije bilo njega, ja možda nikada ne bih postala svoja ja.
Zato ga spominjem. Inače nije vrijedan spomena.
B. definitivno izgledom nije bio moj tip muškarca, previsok, plav, blijed, uske cinične usne, iritantan, pametnjaković, ali me osvojio od prvog trenutka. Izazivao me je, igrajući se sa mnom poticao je moj inat, tjerao me da dokažem da sam na njegovom nivou, i bolja, savršena u svakom trenutku, najbolja u školi, najbolja u društvu, i tako četiri godine, cijelu srednju školu. Nisam primjećivala niti jednog drugog, ako bi mi se netko i približio s vremenom bih shvatila da je dosadan, da ne može nadmašiti njega. Nitko nije mogao nadmašiti njega. Moju platonsku ljubav.
Dugo mi je trebalo, predugo, morali smo doći u drugi grad, morala sam doći u njegovu sobu, morali smo se poljubiti, da shvatim da sam četiri godine bila najobičnija glupača. Bila je skoro ponoć kad sam se pokupila iz njegove sobe, ali niti noć, niti nepoznati grad, niti strah, niti čekanje sat vremena noćni tramvaj, ništa na svijetu nije me moglo spriječiti da odem. I otišla sam, jedva dočekala noćni tramvaj, jedva dočekala noćni autobus za Goricu, izišla na krivoj stanici, zalutala između zgrada, odjednom se našla sama ispred ogromne livade, iza mene zgrade u mraku, mir i tišina. I panika, užasna panika. Dok sam minutama stajala u strahu razmišljajući kud da krenem odjednom se ispred mene stvorio pas, a za njim i dvoje mladih ljudi, dvoje ljudi kojima sam zahvalna do kraja života.
I njemu sam zahvalna do kraja života. Da nije bilo njega nikada možda ne bih došla u ovaj grad, moj život bi se odvijao nekim drugim pravcem možda. Da nije bilo njega nikada ne bih naučila da niti jedan muškarac na svijetu nije vrijedan čekanja. Da nije bilo njega možda bih bila propustila sve one odlične tulume, koncerte, Kulušić, Skuc, Kinoteku, sve one ljude sa kojima sam se do besvjesti odlično zabavljala. Živjela punim plućima. I uživala.
Da nije bilo njega, ja možda nikada ne bih postala svoja ja.
Zato ga spominjem. Inače nije vrijedan spomena.
Život. Život je kao rijeka, izvire, teče, prolazi kroz prostor i vrijeme, stalno drugačija, stalno se mijenja, nailazi na prepreke, na tjesnace, na lijepa mjesta, na ružna mjesta, i na kraju ponire. Da li se opet vraća iz ponora na isti izvor, ili teče prema nekom drugom izvoru, koje sve mijene prolazi, koliko joj dugo treba, nitko, nitko ne zna, ali pretpostavljamo i vjerujemo da taj ponor negdje opet izvire. Bojimo je se, nepoznata nam je, nedokučiva, ali svima nam je privlačna, svi joj se divimo i svi ju volimo.
Tako je jutros započeo sastanak kod direktora. To su bile njegove prve riječi, riječi koje su mi stisnule prsa, popele se kroz vrat, projurile kroz nos i izišle na oči. Moje prve suze pred njim. Suze žene koja se suočila sa činjenicom da više nije ono dijete od prije 17 godina, već žena, osjetljiva, ranjiva, osjećajna, suosjećajna, jednom rječju žena. Ok, mrzila sam u tom trenutku samu sebe zbog te spoznaje, on se naravno nasmijao na to i rekao da sam premlada da bih postala osjetljiva, naravno, kao i uvijek, bio je u pravu.
Bila sam još dijete kad sam počela raditi sa njim. Dril, dril i samo dril, po cijele dane. Izvlačenje maksimuma, ali i davanje maksimuma, nesebični trener koji srcem, dušom, umom, cijelim tijelom strastveno sudjeluje u svakom koraku svakog igrača. Učitelj, učenik, savjetnik, prijatelj, otac, oslonac, podrška, maštovito nemirno dijete, istovremeno nemilosrdni tiranim kad je posao u pitanju, sve to u jednoj osobi. Imala sam sreću učiti od njega kratko vrijeme, a imala sam još veću sreću opet početi raditi s njim i biti zahvaćena istim onim entuzijazmom, žarom, strašću za stvaranjem kao i na početku moje karijere.
Prošao je sa mnom moja zaljubljivanja, moje prekide, uspone i padove, moje burne, neprospavane noći, moju nemoć, moju moć, moje formiranje, moje odrastanje.
Prije nego sam počela ponovo raditi s njim tata mi je, samo njemu svojstveno, rekao samo jednu rečenicu: D., nikada ne zaboravi da si prije i poslje svega samo čovjek. Uz njega, i bez njega naravno, nikada ne mogu zaboraviti da sam prvenstveno samo čovjek, uz njega se svakog dana podsjetim da sam prije i poslje svega samo čovjek. I sretna sam zbog toga, sretna sam kad me kolege od portira do tajnice dočekaju i otprate sa iskrenim osmjehom. Osjećam se kao čovjek. Osjećam se kao osoba koja je ispunila svoju bit.
Tako je jutros započeo sastanak kod direktora. To su bile njegove prve riječi, riječi koje su mi stisnule prsa, popele se kroz vrat, projurile kroz nos i izišle na oči. Moje prve suze pred njim. Suze žene koja se suočila sa činjenicom da više nije ono dijete od prije 17 godina, već žena, osjetljiva, ranjiva, osjećajna, suosjećajna, jednom rječju žena. Ok, mrzila sam u tom trenutku samu sebe zbog te spoznaje, on se naravno nasmijao na to i rekao da sam premlada da bih postala osjetljiva, naravno, kao i uvijek, bio je u pravu.
Bila sam još dijete kad sam počela raditi sa njim. Dril, dril i samo dril, po cijele dane. Izvlačenje maksimuma, ali i davanje maksimuma, nesebični trener koji srcem, dušom, umom, cijelim tijelom strastveno sudjeluje u svakom koraku svakog igrača. Učitelj, učenik, savjetnik, prijatelj, otac, oslonac, podrška, maštovito nemirno dijete, istovremeno nemilosrdni tiranim kad je posao u pitanju, sve to u jednoj osobi. Imala sam sreću učiti od njega kratko vrijeme, a imala sam još veću sreću opet početi raditi s njim i biti zahvaćena istim onim entuzijazmom, žarom, strašću za stvaranjem kao i na početku moje karijere.
Prošao je sa mnom moja zaljubljivanja, moje prekide, uspone i padove, moje burne, neprospavane noći, moju nemoć, moju moć, moje formiranje, moje odrastanje.
Prije nego sam počela ponovo raditi s njim tata mi je, samo njemu svojstveno, rekao samo jednu rečenicu: D., nikada ne zaboravi da si prije i poslje svega samo čovjek. Uz njega, i bez njega naravno, nikada ne mogu zaboraviti da sam prvenstveno samo čovjek, uz njega se svakog dana podsjetim da sam prije i poslje svega samo čovjek. I sretna sam zbog toga, sretna sam kad me kolege od portira do tajnice dočekaju i otprate sa iskrenim osmjehom. Osjećam se kao čovjek. Osjećam se kao osoba koja je ispunila svoju bit.
Život moje obitelji bio bi odličan scenarij za jedan kvalitetan film. Ne znam u koji žanr bih ga svrstala, ali zasigurno bi bio dobar materijal. Neobičan.
Mjesto radnje: mali zaselak na vrhu brda, par kamenih kuća dvokatnica zbijenih jedna uz drugu, iz daljine podsjećaju na dvorac iz francuskih filmova, iza i ispod kuća terasasti vinogradi, kamenjar, ispred kuće utabani plato, stablo smokve otežalih grana od uroda i duboka hladovina starog oraha. Pogled ispred kuće puca na prekrasnu strminu punu vinograda i u podnožju mirni kanjon rječice koja se čini mi se zvala Ričina.
Glavni likovi:
- energična, uvijek nasmijana, zgodna, osjećajna, društvena, izrazito strastvena žena – moja mama
- ne manje energična ali rijetko nasmijana, zatvorena, u komunikaciji ponekad neugodno direktna, često osorita žena orjentirana na red, rad i disiplinu – moja strina, sestra moje mame i moja druga mama
Sporedni likovi:
-izrazito zgodan muškarac, veseo, nasmijan, društven, dječački zaigran, hazarder, totalno otvorena osoba za prihvaćanje svih mogućih i nemogućih novina na koje naiđe, djelomično nepromišljen, ali jako cijenjen i omiljen u društvu – moj stric, tetak i drugi tata
-neshvaćen, neprilagođen, svoj, oprezan, odličan strateg koji pet puta promisli o odluci koju je donio na prvu, tolerantan, staložen, odlična kontrola emocija, muškarac urođene mudrosti nadopunjene vlastitom životnom filozofijom, nepogrešivom – moj tata
- nas petero djece, jedno drugom do uha, svatko u potpunosti različit od drugog, svatko "na svoju ruku", hrpa individualaca od rođenja
Uvijek smo bili „čuđenje u svijetu“, od prve objave da će se moja mama i njena sestra, cure iz relativno dobrostojeće obitelji udati za dvojicu braće, sirotinju bez oca i bez igdje ičega. Nikome nije jasno kako se ta zajednica uspjela održati. Devet potpuno različitih ljudi, hrpa individualaca uspjela se materijalno dići sa dna, duhovno i intelektualno se bogato razvijati, proći u ovih 40ak godina što rijetko tko uspije u par života, opstati i na neki način ostati isti kao na početku ove priče – svoji.
Naša kuća, gdje god smo živjeli, uvijek je bila glavno okupljalište prijatelja, susjeda, rodbine. Kao da smo zračili nekakvom čudnom energijom i privlačili te ljude. Dok sam bila malo starija djevojčica ta promenada ljudi kroz kuću išla mi je na živce, nisam nikad imala mira. Sad mi paše, volim doći kod mame, dići se u pola devet ujutro, skuhati kavu, iznijeti kolače, nabrati smokava, sjesti s njom i prijateljicama i ćakulati. Smiruje me taj kaos. Organizirana anarhija. Mravinjak. Ne znam koja smo sve imena mi djeca smišljali za imenovat taj naš zajednički život.
Sada, sa odmakom od dvadesetak godina sve to mi se čini idiličnim. Reakcija moje prijateljice, zagrepčanke, na moju rodnu kuću je bila tipa: Pa jebate D., di je tebi tu idila koju si opisivala, pa ti si se rodila u pripizdini bogu iza nogu.
Praktična kakva je, a ne zanesenjak kao ja, bila je u pravu. Nas devetero smo živjeli u dva mala sobička, više se ne sjećam jel uopće bilo struje, vodu smo donosili sa izvora dvjestotinjak metara ispod kuće, do grada smo morali pješačit dva sata, i kad sad u ovoj komociji i izobilju zamislim da je mama ili strina morala nositi dva sata na rukama nas bolesne do prvog doma zdravlja, da je morala pješačit na posao i sa posla u tvornici iz treće smjene po mraku, kroz šumu, odspavati par sati, dići se rano, otići sa burilom po vodu, natovatit ju na leđa i donijeti uz uzbrdicu dugačku 200ak metara, namiriti živinu, namiriti nas djecu, oprati na ruke hrpetinu robe, skuhati ručak, obrađivati uz put zemlju, brinuti se za baku i djeda, kad sve to pomislim, onda sam tek svjesna da sam se stvarno rodila u pripizdini.
I onda sam tek svjesna kome moram zahvaliti na tome što sam ovakva kakva jesam. Mojim mamama- mojoj mami i mojoj strini. Iznimnim, rijetko vrijednim, izrazito jakim, neobrazovanim ženama, ženama koje pred sobom nisu nikad vidjele nesavladive prepreke, ženama kojima nikad ništa nije bilo teško. Imale su svoj cilj i ostvarile su svoj cilj, istovremeno ostavši svoje.
Četiri puta sam mijenjala mjesto boravka i imala sadržajno mislim iznimno bogat život. Valjda se radi toga osjećam kao da sam živjela više života. Ali samo me pomisao na taj dio života drži u ovoj koliko toliko duhovno-tjelesnoj ravnoteži. I svaki put kad pomislim da bih negdje pobjegla da malo dođem sebi, prvo mjesto koje mi padne na pamet je moje rodno selo. I sjetim se sebe, male vesele djevojčice kako idem pješice do bake u drugi zaseok i usput pričam sa svakim na kog naiđem, za svakog imam lijepu riječ, i tako prepuna emocija dođem kod bake koja sve ostavlja i maže mi na friško ispečeni kruh ispod sača domaće maslo i posipa ga šećerom. Jer ja baš tako volim.
Mjesto radnje: mali zaselak na vrhu brda, par kamenih kuća dvokatnica zbijenih jedna uz drugu, iz daljine podsjećaju na dvorac iz francuskih filmova, iza i ispod kuća terasasti vinogradi, kamenjar, ispred kuće utabani plato, stablo smokve otežalih grana od uroda i duboka hladovina starog oraha. Pogled ispred kuće puca na prekrasnu strminu punu vinograda i u podnožju mirni kanjon rječice koja se čini mi se zvala Ričina.
Glavni likovi:
- energična, uvijek nasmijana, zgodna, osjećajna, društvena, izrazito strastvena žena – moja mama
- ne manje energična ali rijetko nasmijana, zatvorena, u komunikaciji ponekad neugodno direktna, često osorita žena orjentirana na red, rad i disiplinu – moja strina, sestra moje mame i moja druga mama
Sporedni likovi:
-izrazito zgodan muškarac, veseo, nasmijan, društven, dječački zaigran, hazarder, totalno otvorena osoba za prihvaćanje svih mogućih i nemogućih novina na koje naiđe, djelomično nepromišljen, ali jako cijenjen i omiljen u društvu – moj stric, tetak i drugi tata
-neshvaćen, neprilagođen, svoj, oprezan, odličan strateg koji pet puta promisli o odluci koju je donio na prvu, tolerantan, staložen, odlična kontrola emocija, muškarac urođene mudrosti nadopunjene vlastitom životnom filozofijom, nepogrešivom – moj tata
- nas petero djece, jedno drugom do uha, svatko u potpunosti različit od drugog, svatko "na svoju ruku", hrpa individualaca od rođenja
Uvijek smo bili „čuđenje u svijetu“, od prve objave da će se moja mama i njena sestra, cure iz relativno dobrostojeće obitelji udati za dvojicu braće, sirotinju bez oca i bez igdje ičega. Nikome nije jasno kako se ta zajednica uspjela održati. Devet potpuno različitih ljudi, hrpa individualaca uspjela se materijalno dići sa dna, duhovno i intelektualno se bogato razvijati, proći u ovih 40ak godina što rijetko tko uspije u par života, opstati i na neki način ostati isti kao na početku ove priče – svoji.
Naša kuća, gdje god smo živjeli, uvijek je bila glavno okupljalište prijatelja, susjeda, rodbine. Kao da smo zračili nekakvom čudnom energijom i privlačili te ljude. Dok sam bila malo starija djevojčica ta promenada ljudi kroz kuću išla mi je na živce, nisam nikad imala mira. Sad mi paše, volim doći kod mame, dići se u pola devet ujutro, skuhati kavu, iznijeti kolače, nabrati smokava, sjesti s njom i prijateljicama i ćakulati. Smiruje me taj kaos. Organizirana anarhija. Mravinjak. Ne znam koja smo sve imena mi djeca smišljali za imenovat taj naš zajednički život.
Sada, sa odmakom od dvadesetak godina sve to mi se čini idiličnim. Reakcija moje prijateljice, zagrepčanke, na moju rodnu kuću je bila tipa: Pa jebate D., di je tebi tu idila koju si opisivala, pa ti si se rodila u pripizdini bogu iza nogu.
Praktična kakva je, a ne zanesenjak kao ja, bila je u pravu. Nas devetero smo živjeli u dva mala sobička, više se ne sjećam jel uopće bilo struje, vodu smo donosili sa izvora dvjestotinjak metara ispod kuće, do grada smo morali pješačit dva sata, i kad sad u ovoj komociji i izobilju zamislim da je mama ili strina morala nositi dva sata na rukama nas bolesne do prvog doma zdravlja, da je morala pješačit na posao i sa posla u tvornici iz treće smjene po mraku, kroz šumu, odspavati par sati, dići se rano, otići sa burilom po vodu, natovatit ju na leđa i donijeti uz uzbrdicu dugačku 200ak metara, namiriti živinu, namiriti nas djecu, oprati na ruke hrpetinu robe, skuhati ručak, obrađivati uz put zemlju, brinuti se za baku i djeda, kad sve to pomislim, onda sam tek svjesna da sam se stvarno rodila u pripizdini.
I onda sam tek svjesna kome moram zahvaliti na tome što sam ovakva kakva jesam. Mojim mamama- mojoj mami i mojoj strini. Iznimnim, rijetko vrijednim, izrazito jakim, neobrazovanim ženama, ženama koje pred sobom nisu nikad vidjele nesavladive prepreke, ženama kojima nikad ništa nije bilo teško. Imale su svoj cilj i ostvarile su svoj cilj, istovremeno ostavši svoje.
Četiri puta sam mijenjala mjesto boravka i imala sadržajno mislim iznimno bogat život. Valjda se radi toga osjećam kao da sam živjela više života. Ali samo me pomisao na taj dio života drži u ovoj koliko toliko duhovno-tjelesnoj ravnoteži. I svaki put kad pomislim da bih negdje pobjegla da malo dođem sebi, prvo mjesto koje mi padne na pamet je moje rodno selo. I sjetim se sebe, male vesele djevojčice kako idem pješice do bake u drugi zaseok i usput pričam sa svakim na kog naiđem, za svakog imam lijepu riječ, i tako prepuna emocija dođem kod bake koja sve ostavlja i maže mi na friško ispečeni kruh ispod sača domaće maslo i posipa ga šećerom. Jer ja baš tako volim.
hvala Dave. slušam pjesmu, predivna je.
odlicno ,radujem se nastavku
"Gori od Židova", tako je i moja baba imala poštapalicu. Antisemitizam na mala vrata :)
Uglavnom, smislen, tečan, glava, rep, kako treba tekst. Sviđa mi se.
ma, samo strast, ako me nešto istinski potakne, izbacim to iz sebe, nije to kao kod tebe, Dave-a ili Maye, ili drugih sa stranice. svejedno, tnks.
mani je ovo odlično!
Outlawrebel-ovo antisemitizam-znam da je šala, ali ono što nisam napisala o utjecajima moje obitelji na mene i moje stavove, a da se iščitati iz ovog drugog odlomka je: stav da radimo svoj posao, gledamo svoje stvari, i maksimalna otvorenost za sve oko nas.štoviše, židovi su mi vrlo zanimljiv narod. Pogotovo nakon pročitanih Singerovih romana i pripovjetki.
Samo pusti sjećanja da oblikuju riječi, drži se detalja, sitnica, opiši ih one daju dubinu tekstu. Tabakera za škiju, kakva je bila? Od moga dida, Hercegovačkog sina, zlatno žute boje, izlizana na kutevima, amajlija njegovog ćeifa uz fildžan kave i smokvin hlad u vruća ljetna popodneva...
Eto, na šta me natjera tvoj tekst, odlično, samo nastavi :)
svidja mi se stil ,pomalo ostar stur bas kao i ljudi sa hercegovackog krasa koje opisujes ,a zapravo topli ,puni duse
ostavila me bez komentara!
hvala ti Maya.žao mi je što se nisam vidila s njim još koji put. ali ok.
stvarno lijepo, drago mi je da opet pišeš
haha-sretan rođendan-nećemo brojati koji-i neka mozak utrne od pivice!!!
a poslije-inspiracija samo tako...
Hvala Maya, rođendan je za nešto manje od mjesec dana, luda Vaga :), ne podsjećaj me na taj otužni, uznemirujući događaj! :) E, počet ću pisati nešto tipa dnevnika, opišem rođendan, nastojat ću se ubiti od alkohola :)
skywalker hvala!!!
Odličnoo!!! :D
Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa... ma lajk, lajk i lajk na tekst :)))
e, hvala ti Lakonoga! ima još dosta ljudi o kojima moram pisati, iako se osjećam kao da se na neki način opraštam od njih, pa me uhvati strah, pa nemam inspiracije, al hoću, moram svim tim ljudima makar na ovaj način reći kako sam se osjećala uz njih, i što sam mislila o njima!