Moje pjesme su glasovi očaja
I u mojoj utrobi tisuće vapaja.
U glavi nepobitna spoznaja o prolaznosti
I svijest da ću već sutra nestati.
O Bože pretvori me u sunce
Koje će izići negdje iz tmine
I pružiti nadu onima
Koji žele vidjeti novo jutro.
Gore visoko,
Letjeti, samo letjeti,
Plutati po nedokučivom planetu
Pokretan koncima tebe
Nazivanog Bogom ili kako već,
I samo lebdjeti
Gonjen vjetrovima sudbine
Koja će nas već sutra otrgnuti
Od razarajuće ljubavi prema životu.
Bilo kakvom.
O Bože,
Ti onaj svemogućim što te nazivamo
Bože, ne uništavaj ono što si stvorio
Pa makar iz dosade.
O Bože, pretvori me u suzu
Koja će teći svim ovim prekrasnim licima
Nas jadnih, uplašenih ljudi
I pokupiti svu tugu srca u tamnu rijeku ponornicu.
Smijati se, samo se smijati
I vjerovati da će novim danom
Doći i nova nada,
A spoznaja da ćemo sutra već otići
Zauvijek nestati.
Posvećeno kolegi Dariu Štirmeru, 18.04.1989. Ekonomski fakultet, generacija 88./89.
O TEBI NIKADA NEĆU PISATI STIHOVE
Dragi, ti i ja,
ja i ti,
ne, nikada nećemo biti mi.
Ne,
o tebi nikada neću pisati stihove.
Jer, ako bi otvorila dušu
to ne bi bio glas,
to ne bi bila riječ,
to ne bi bio niti stih.
Ako bi o tebi otvorila dušu
bio bi to krik,
krik od kojeg bi zastao svijet
prestrašen snagom moje boli.
Boli jer ti i ja, ja i ti,
nas dvoje nikada nećemo biti mi.
Ne,
o tebi neću pisati stihove.
Jer, ako bi otvorila srce
to ne bi bio uzdah,
to ne bi bila suza,
to ne bi bio niti plač.
Ako bi o tebi otvorila svoje srce
bio bi to jecaj,
jecaj zbog kojeg bi plakali svi
shrvani snagom moje boli.
Boli jer ti i ja, ja i ti,
nas dvoje nikada nećemo biti mi.
Ne,
o tebi nikada neću pisati stihove,
mene i tebe, Nas,
Nas ću zauvijek zadržati u sebi.
Dragi, ti i ja,
ja i ti,
ne, nikada nećemo biti mi.
Ne,
o tebi nikada neću pisati stihove.
Jer, ako bi otvorila dušu
to ne bi bio glas,
to ne bi bila riječ,
to ne bi bio niti stih.
Ako bi o tebi otvorila dušu
bio bi to krik,
krik od kojeg bi zastao svijet
prestrašen snagom moje boli.
Boli jer ti i ja, ja i ti,
nas dvoje nikada nećemo biti mi.
Ne,
o tebi neću pisati stihove.
Jer, ako bi otvorila srce
to ne bi bio uzdah,
to ne bi bila suza,
to ne bi bio niti plač.
Ako bi o tebi otvorila svoje srce
bio bi to jecaj,
jecaj zbog kojeg bi plakali svi
shrvani snagom moje boli.
Boli jer ti i ja, ja i ti,
nas dvoje nikada nećemo biti mi.
Ne,
o tebi nikada neću pisati stihove,
mene i tebe, Nas,
Nas ću zauvijek zadržati u sebi.
U tami ove sobe
na jastuku miris tebe,
tvoje kože,
tako poznate, tako drage.
Cijelu plimu osjećaja ćutim.
I htjela bih na trenutak do tebe stići
da ti pogledom pokažem
koliko te volim
i koliko te želim
u ovoj sobi koja odiše samoćom
kada nisi tu.
I ne želim sklopiti oči
jer znam da neću moći
zaspati bez tvojih riječi.
O tako silno želim ti reći
da te volim
ove noći kada nisi tu
i kada bih i posljednju
česticu svojeg bića
dala za tebe.
Zg., 29.05.1989.
na jastuku miris tebe,
tvoje kože,
tako poznate, tako drage.
Cijelu plimu osjećaja ćutim.
I htjela bih na trenutak do tebe stići
da ti pogledom pokažem
koliko te volim
i koliko te želim
u ovoj sobi koja odiše samoćom
kada nisi tu.
I ne želim sklopiti oči
jer znam da neću moći
zaspati bez tvojih riječi.
O tako silno želim ti reći
da te volim
ove noći kada nisi tu
i kada bih i posljednju
česticu svojeg bića
dala za tebe.
Zg., 29.05.1989.
FLASHBACK
I dok uporno pokušavam izvući riječi
iz kaosa glave
pred umorne oči dolaze slike
nekih davnih dana
i nekih ljudi koji su bili
a kao da nisu
i onih koji nisu bili
a tako puno su dali.
Flashback, rekao bi Dule.
Flashback dragi prijatelju.
Kao podsjetnik.
Da je uvijek bilo lijepo
i kada je bilo teško
i kada nije bilo lijepo.
Kao nada.
Da će uvijek biti lijepo
i kada bude teško
i kada ne bude tako lijepo.
Kao spoznaja da je život naš tek krug.
Kada zatvorimo jedan
otvorit će se tisuće novih.
Ljepših i boljih.
Flashback kao utjeha Dule.
DS, 06.2011.
I dok uporno pokušavam izvući riječi
iz kaosa glave
pred umorne oči dolaze slike
nekih davnih dana
i nekih ljudi koji su bili
a kao da nisu
i onih koji nisu bili
a tako puno su dali.
Flashback, rekao bi Dule.
Flashback dragi prijatelju.
Kao podsjetnik.
Da je uvijek bilo lijepo
i kada je bilo teško
i kada nije bilo lijepo.
Kao nada.
Da će uvijek biti lijepo
i kada bude teško
i kada ne bude tako lijepo.
Kao spoznaja da je život naš tek krug.
Kada zatvorimo jedan
otvorit će se tisuće novih.
Ljepših i boljih.
Flashback kao utjeha Dule.
DS, 06.2011.
JEDNE SPARNE NOĆI
ovog ljeta na Rabu
vidjela sam zvjezdano nebo
svojeg djetinjstva.
Zvjezde nisu bile tako
nedostižne i sjajne
ali sam na trenutak vidjela
nas petero braće
kako se šapćući
iskradamo iz sobe na terasu
svatko sa svojom dekom i jastukom
i ležeći pod zvjezdanim nebom
pričamo samo nema smiješne viceve
i brojimo zvijezde padalice
svatko sa svojim nedostižnim željama
dok polako ne utonemo u san
grubo prekinut ranim suncem
i u tišini se polako
uvlačimo u svoju sobu
na počinak
ovog ljeta na Rabu
vidjela sam zvjezdano nebo
svojeg djetinjstva.
Zvjezde nisu bile tako
nedostižne i sjajne
ali sam na trenutak vidjela
nas petero braće
kako se šapćući
iskradamo iz sobe na terasu
svatko sa svojom dekom i jastukom
i ležeći pod zvjezdanim nebom
pričamo samo nema smiješne viceve
i brojimo zvijezde padalice
svatko sa svojim nedostižnim željama
dok polako ne utonemo u san
grubo prekinut ranim suncem
i u tišini se polako
uvlačimo u svoju sobu
na počinak
STRESS RELIEF
Provesti vikend kod moje matere
i u smiraj sparnoga dana
poslati dicu u vijađu,
sist na terasu ispod odrne
okružen tišinom i teglama hortenzija,
privuć udoban naslonjač,
zavalit se u njega,
podići suknju,
staviti noge na zidić,
nasloniti glavu u meki naslonjač,
zatvoriti oči,
oslušnuti skoro utihnuli pjev cvrčaka
i prepustiti se laganom milovanju
ugodnog povjetarca.
Provesti vikend kod moje matere
i u smiraj sparnoga dana
poslati dicu u vijađu,
sist na terasu ispod odrne
okružen tišinom i teglama hortenzija,
privuć udoban naslonjač,
zavalit se u njega,
podići suknju,
staviti noge na zidić,
nasloniti glavu u meki naslonjač,
zatvoriti oči,
oslušnuti skoro utihnuli pjev cvrčaka
i prepustiti se laganom milovanju
ugodnog povjetarca.
jako lijepa pjesma...
hvala ti. tako sam oduvijek zamišljala savršen bijeg!
like, like,like!!!
Hvala Maya. ma bilo je puno pjesmica, puno inspiracije u ranoraznim situacijama, po papirićima, dosta izgubljeno, sačuvala dio njih i to slučajno.
baš su lijepe pjesmice, nadam se da ih ima još
divno! tako ja doživljvam poeziju da mora biti-poput tvoje! samo tako nastavi-jedva čekam nastavak :)
i opt bravo!
kako si ti nadarena, i za pjesme i za prozu, zašto ne nastaviš igru sudbine, baš me zanima što je dalje bilo s osmjehom dječaka?
:)
lijepa pjesma, ali vidim da ni proza ne zaostaje
:)
Da, to je bila jedna jaka, vrlo jaka zaljubljenost. zato i jeste ova pjesma tako patetična. :)))
lijepa je pjesma, makar i ovako polovična :-)
:)
Budući da mu je tek 11 god. skroz me je iznenadio! A Dave, pa ne mora pjesma imati min 400 znakova!!! Mogu prenjeti neku emociju i u tri riječi!!! A šta bi da pišem haiku???