......
Izjava dragog starog susjeda Zagorca (dugo nam je trebalo da se međusobno razumijemo): D. uzmi sve što ti život pruža, pa i mene ; štrukle i štrudla od trešanja njegove drage žene i njen savjet da nikada, nikada i nikada ne dozvolim sebi da ovisim o nekom muškarcu
Miris smilja na vrhu Mosora, pogled na udolinu zaleđa Omiša, totalna ravnoteža duha, tijela i mira planine
Susret sa Biokovom pokrivenom snijegom, dojam kao da ju dodirujem rukama
Izjava mog mlađeg djeteta: mama, ti si najbolja mama, kada budeš baka bit ćeš najbolja baka, a kada budeš prabaka, bit ćeš super-age baka
Smijeh mog starijeg djeteta kad mi ispriča neki svoj inteligentni vic, a ja ga ne kužim
Pogled na njih dvojicu i osjećaj da mi srce zaigra svaki put kad naprave neku dječju smicalicu
ŽELIM OTIĆI
U beskrajno prostranstvo modrih divljina
Želim otići
U žarko svitanje novoga dana
Želim otići
Iz monotonije sumornih dana
I postati pčela na cvijetu
I krik divljine
I šapat na usni lijepog mladića
I plavetnilo u njegovim nasmijanim očima
I toplina u njegovom blagom dodiru
Želim otići
U beskrajno prostranstvo modrih divljina
I biti svoja
I biti ja
Poželim ponekad kada sam sama,
Sama na ovoj bučnoj planeti
Kada mi srce od ljubavi treperi
Ili kada mi dušu ljutnja opsjeda,
Poželim pobjeći
Od svijeta, ljudi, sebe.
Poželim samo biti sama.
Sama u svojoj ljutnji,
Sama u svojoj ljubavi,
Sama u svome svijetu.
I sanjati,
Samo sanjati
Da ću se sutra sa suncem probuditi
I biti sretna.
U beskrajno prostranstvo modrih divljina
Želim otići
U žarko svitanje novoga dana
Želim otići
Iz monotonije sumornih dana
I postati pčela na cvijetu
I krik divljine
I šapat na usni lijepog mladića
I plavetnilo u njegovim nasmijanim očima
I toplina u njegovom blagom dodiru
Želim otići
U beskrajno prostranstvo modrih divljina
I biti svoja
I biti ja
Poželim ponekad kada sam sama,
Sama na ovoj bučnoj planeti
Kada mi srce od ljubavi treperi
Ili kada mi dušu ljutnja opsjeda,
Poželim pobjeći
Od svijeta, ljudi, sebe.
Poželim samo biti sama.
Sama u svojoj ljutnji,
Sama u svojoj ljubavi,
Sama u svome svijetu.
I sanjati,
Samo sanjati
Da ću se sutra sa suncem probuditi
I biti sretna.
evo i malo novije proze
Upadnem nekidan kod direktora u sobu, onako nenajavljeno, drsko, svojstveno samo nama mladim, arogantnim yuppie-ima (cila sam takva) i ko fol stidljivo pitam "Jel mogu?", našto će on " Uđi, uđi, (mislim šta će jadni čovik kad sam već ušla) evo baš pregledavam oglase! "Kakve oglase" pitam ja. "Tražim oglas za pastire" reče moj dragi direktor. Naravno prasnem u smijeh od srca i kažem mu "Molim Vas forwardirajte mi ga obavezno, jako sam zainteresirana" na što će on "Naravno, svatko traži ono što mu najbolje leži!" Oduševljava me taj njegov cinični/ponekad običnim smrtnicima neshvatljivi humor!
I tako mi se otvorilo pitanje: stvarno zašto nitko ne želi u pastire???
U svom relativno kratkom životu (pa još sam mlada!) ima 16-ak godina staža normalnog :) rada i 4 sata zamislite Čuvanja ovaca! Tih 4 sata čuvanja ovaca su bila 4 najdosadnija, najduža i najbesmislenija sata u životu! Tada. S ove današnje perspektive, nakon 16-ak godina rada među vukovima, vjerujte mi, ovce me sve više i više privlače!!! Kao kod svake važne životne odluke slažem si prednosti i nedostatke:
Prednosti:
- nema više pun ormar odjeće, a ja nemam što za nabacit na sebe
- nema više jutarnjeg tuširanja, šminkanja, parfema, brige dal' mi je košulja dobro ispeglana, dal' mi je u ovim hlačama gu...a prevelika
- strke pred Nadzorni, kakvi su rezultati poslovanja (to je bitno pitanje - što rezultati lošiji to deklote sve dublji, a suknja sve kraća: taktika zvana odvrati pažnju od bitnih stvari)
- dal' sam savršeno izdepilirana (sačuvaj bože ako slučajno podignem ruku, a ono šuma ispod pazuha!)
- itd.itd.itd
Daljne prednosti (samo za savršene majke, supruge, tradicionalno odgojene žene, mirne, tihe i nadasve povučene u kakve se i sama ubrajam):
- na novom poslu me kolege neće slučajno ispod stola dodirivati na sastancima
- neće se slučajno očešati o mene u prolazu (pa hodnici su preuski, sačuvaj bože da oni to rade namjerno, kolege s mog posla su besprijekorno korektni :)
- neće mi se dvosmisleno nabacivati razno razni poslovni partneri/vjerovnici/dužnici i ini
Nedostaci:
- još ih ne vidim
A i bila bih baš zgodna pastirica!
Da, skoro sam zaboravila glavnu prednost pred ostalim kandidatima: ne bih imala jaku mušku konkurenciju, muški bi mi sigurno rado prepustili svoj posao, pa neće valjda oni mačo muškarci čuvati ovce, pa red je da mi "ovce" čuvamo ovce! Mada mi to i nije neka prednost jer se nažalost ne mogu svrstati u ovce (nekako se nikad nisam mogla zadržati u ogradi-uvijek bih preskakala zidove-prava ovca). U tuke, guske i ostalu perad se ponekad i sama svrstavam, ali u ovce...
I to je razlog zašto mi je promjena karijere tako neodoljivo privlačna!!!
Upadnem nekidan kod direktora u sobu, onako nenajavljeno, drsko, svojstveno samo nama mladim, arogantnim yuppie-ima (cila sam takva) i ko fol stidljivo pitam "Jel mogu?", našto će on " Uđi, uđi, (mislim šta će jadni čovik kad sam već ušla) evo baš pregledavam oglase! "Kakve oglase" pitam ja. "Tražim oglas za pastire" reče moj dragi direktor. Naravno prasnem u smijeh od srca i kažem mu "Molim Vas forwardirajte mi ga obavezno, jako sam zainteresirana" na što će on "Naravno, svatko traži ono što mu najbolje leži!" Oduševljava me taj njegov cinični/ponekad običnim smrtnicima neshvatljivi humor!
I tako mi se otvorilo pitanje: stvarno zašto nitko ne želi u pastire???
U svom relativno kratkom životu (pa još sam mlada!) ima 16-ak godina staža normalnog :) rada i 4 sata zamislite Čuvanja ovaca! Tih 4 sata čuvanja ovaca su bila 4 najdosadnija, najduža i najbesmislenija sata u životu! Tada. S ove današnje perspektive, nakon 16-ak godina rada među vukovima, vjerujte mi, ovce me sve više i više privlače!!! Kao kod svake važne životne odluke slažem si prednosti i nedostatke:
Prednosti:
- nema više pun ormar odjeće, a ja nemam što za nabacit na sebe
- nema više jutarnjeg tuširanja, šminkanja, parfema, brige dal' mi je košulja dobro ispeglana, dal' mi je u ovim hlačama gu...a prevelika
- strke pred Nadzorni, kakvi su rezultati poslovanja (to je bitno pitanje - što rezultati lošiji to deklote sve dublji, a suknja sve kraća: taktika zvana odvrati pažnju od bitnih stvari)
- dal' sam savršeno izdepilirana (sačuvaj bože ako slučajno podignem ruku, a ono šuma ispod pazuha!)
- itd.itd.itd
Daljne prednosti (samo za savršene majke, supruge, tradicionalno odgojene žene, mirne, tihe i nadasve povučene u kakve se i sama ubrajam):
- na novom poslu me kolege neće slučajno ispod stola dodirivati na sastancima
- neće se slučajno očešati o mene u prolazu (pa hodnici su preuski, sačuvaj bože da oni to rade namjerno, kolege s mog posla su besprijekorno korektni :)
- neće mi se dvosmisleno nabacivati razno razni poslovni partneri/vjerovnici/dužnici i ini
Nedostaci:
- još ih ne vidim
A i bila bih baš zgodna pastirica!
Da, skoro sam zaboravila glavnu prednost pred ostalim kandidatima: ne bih imala jaku mušku konkurenciju, muški bi mi sigurno rado prepustili svoj posao, pa neće valjda oni mačo muškarci čuvati ovce, pa red je da mi "ovce" čuvamo ovce! Mada mi to i nije neka prednost jer se nažalost ne mogu svrstati u ovce (nekako se nikad nisam mogla zadržati u ogradi-uvijek bih preskakala zidove-prava ovca). U tuke, guske i ostalu perad se ponekad i sama svrstavam, ali u ovce...
I to je razlog zašto mi je promjena karijere tako neodoljivo privlačna!!!
MOGLA BIH
Imaš nešto u očima
Što me nagoni da te volim
Pa čak i onda kada vidim blagu porugu u njima.
Mogla bih te gledati vječnost cijelu
I nazivati te najljepšim
Imenima ljubavi
I pričati ti satima, pa čak i bez riječi.
Mogla bih tisuću života
Djeliti s tobom pa i šuteći
Samo šuteći i gledajući te.
Mogla bih danima
Pa i godinama uživati dok lagano
Sasvim lagano
usnama prelaziš po mom tijelu.
I ljubiti te, vječno te ljubiti.
Sve bih s tobom mogla. Ali neću.
Imaš nešto u očima
Što me nagoni da te volim
Pa čak i onda kada vidim blagu porugu u njima.
Mogla bih te gledati vječnost cijelu
I nazivati te najljepšim
Imenima ljubavi
I pričati ti satima, pa čak i bez riječi.
Mogla bih tisuću života
Djeliti s tobom pa i šuteći
Samo šuteći i gledajući te.
Mogla bih danima
Pa i godinama uživati dok lagano
Sasvim lagano
usnama prelaziš po mom tijelu.
I ljubiti te, vječno te ljubiti.
Sve bih s tobom mogla. Ali neću.
Volim muškarce. Volim razgovarati s njima, volim se smijati s njima, volim se igrati s njima, volim raditi s njima, volim ih promatrati; zabavljaju me njihove slabosti, njihovi izljevi bijesa, njihova nemoć, njihova moć; oduševljava me njihova pamet, njihov racio, njihova fokusiranost, njihova jednostavnost, jednostavno ih baš volim. Zanimljivi primjerci živih bića.
Bilo je dosta muških uzora u mom životu, ali najveći utjecaj imao je muškarac s kojim sam nažalost provela tako malo vremena, ali to malo vremena u potpunosti je oblikovalo mene ovakvu kakva jesam.
Posljednji od četrnaestero djece u obitelji, iznimka od cijelog plemena stasitih, tamnokosih i tamnoputih, prilično zgodnih dalmatinaca prekrasnog osmjeha, nizak, mršav, od rođenja boležljiv, usporen i neshvatljiv za okolinu. Dan danas.
Moj tata.
Moj tata koji nikada nije dozvolio da ga zovem ćaća, kao da mi je od samoga početka htio reći da se ne smjem prilagođavati okolini, da se moram izdići iz mase i krenuti svojim putem. Moj tata koji mi je umjesto lutkica kupovao sve moguće vrste lopti, rekete za badmington, rekete i mrežicu za tenis, opremu za ping pong, i dok su sve curice igrale laštiku, rolale se, igrale sa lutkama, ja sam sa tatom igrala šah, nogomet, košarku, ping pong, tenis i sve moguće i nemoguće muške igre. Ili se jednostavno zatvarala u sobu i čitala.
Moj tata koji me poznaje bolje nego samu sebe poznajem, moj tata koji zna što mislim i dok sama ne znam što mislim, moj tata kojemu ne trebaju riječi da bi znao što želim reći. Mišlju i rječima moje mame koja se silno trudila 10 mjeseci u godini i to punih osamnaest godina da ja postanem uzorna, mirna, tiha i povučena cura za udaju, moj tata je bio glavni i odgovorni krivac što sam se ja pretvorila u svojeglavu, drsku, tvrdoglavu, ambicioznu, hladnu curu kojoj ni na kraj pameti nije padala nekakva tamo udaja. Sav taj njen silni trud bi pao u vodu u ta dva mjeseca godišnje što bi ih provodila s njim.
Jednostavno nas nije razumjela, nije mogla prodrijeti u tu povezanost, to međusobno razumijevanje, to moje poistovjećivanje s njim, za nju smo oboje bili svojeglavi, hladni i proračunati. Gori od židova, tako bi govorila. A mi bismo se samo pogledali i nasmijali, bila nam je simpatična ta njena nemoć, ti njeni ispadi emocija, ta njena užasna i za nas neshvatljiva požrtvovanost za obitelj, kako užu tako i širu, da može moja mama bi najradije spasila cijeli svijet.
Bilo je dosta muških uzora u mom životu, ali najveći utjecaj imao je muškarac s kojim sam nažalost provela tako malo vremena, ali to malo vremena u potpunosti je oblikovalo mene ovakvu kakva jesam.
Posljednji od četrnaestero djece u obitelji, iznimka od cijelog plemena stasitih, tamnokosih i tamnoputih, prilično zgodnih dalmatinaca prekrasnog osmjeha, nizak, mršav, od rođenja boležljiv, usporen i neshvatljiv za okolinu. Dan danas.
Moj tata.
Moj tata koji nikada nije dozvolio da ga zovem ćaća, kao da mi je od samoga početka htio reći da se ne smjem prilagođavati okolini, da se moram izdići iz mase i krenuti svojim putem. Moj tata koji mi je umjesto lutkica kupovao sve moguće vrste lopti, rekete za badmington, rekete i mrežicu za tenis, opremu za ping pong, i dok su sve curice igrale laštiku, rolale se, igrale sa lutkama, ja sam sa tatom igrala šah, nogomet, košarku, ping pong, tenis i sve moguće i nemoguće muške igre. Ili se jednostavno zatvarala u sobu i čitala.
Moj tata koji me poznaje bolje nego samu sebe poznajem, moj tata koji zna što mislim i dok sama ne znam što mislim, moj tata kojemu ne trebaju riječi da bi znao što želim reći. Mišlju i rječima moje mame koja se silno trudila 10 mjeseci u godini i to punih osamnaest godina da ja postanem uzorna, mirna, tiha i povučena cura za udaju, moj tata je bio glavni i odgovorni krivac što sam se ja pretvorila u svojeglavu, drsku, tvrdoglavu, ambicioznu, hladnu curu kojoj ni na kraj pameti nije padala nekakva tamo udaja. Sav taj njen silni trud bi pao u vodu u ta dva mjeseca godišnje što bi ih provodila s njim.
Jednostavno nas nije razumjela, nije mogla prodrijeti u tu povezanost, to međusobno razumijevanje, to moje poistovjećivanje s njim, za nju smo oboje bili svojeglavi, hladni i proračunati. Gori od židova, tako bi govorila. A mi bismo se samo pogledali i nasmijali, bila nam je simpatična ta njena nemoć, ti njeni ispadi emocija, ta njena užasna i za nas neshvatljiva požrtvovanost za obitelj, kako užu tako i širu, da može moja mama bi najradije spasila cijeli svijet.
Moj život odmiče lagano
Putevima nepovrata
I ako me ne zaustaviš
Pretvorit ću se u pticu
Jer oduvijek sam voljela
Prostranstvo modrine neba.
Moje tijelo se razdvaja
I moje misli putuju putevima
Na koje naše noge
Nikada zajedno kročiti neće.
Ja navlačim polako
Svoju staru masku
I počinjem čin neke davno započete farse
Koja se iznova i iznova vrti u krug.
Ali ipak
Moja pjesma pjeva tebe.
Dok moje misli bludno šetaju
Tvojim tijelom, tako poznatim
Iz ledene dubine mene
Ipak navire krv
i ja nastavljam ono
Što je davno završeno.
Možda i samim početkom.
Putevima nepovrata
I ako me ne zaustaviš
Pretvorit ću se u pticu
Jer oduvijek sam voljela
Prostranstvo modrine neba.
Moje tijelo se razdvaja
I moje misli putuju putevima
Na koje naše noge
Nikada zajedno kročiti neće.
Ja navlačim polako
Svoju staru masku
I počinjem čin neke davno započete farse
Koja se iznova i iznova vrti u krug.
Ali ipak
Moja pjesma pjeva tebe.
Dok moje misli bludno šetaju
Tvojim tijelom, tako poznatim
Iz ledene dubine mene
Ipak navire krv
i ja nastavljam ono
Što je davno završeno.
Možda i samim početkom.
jako lijepa pjesma...
hvala ti. tako sam oduvijek zamišljala savršen bijeg!
like, like,like!!!
Hvala Maya. ma bilo je puno pjesmica, puno inspiracije u ranoraznim situacijama, po papirićima, dosta izgubljeno, sačuvala dio njih i to slučajno.
baš su lijepe pjesmice, nadam se da ih ima još
divno! tako ja doživljvam poeziju da mora biti-poput tvoje! samo tako nastavi-jedva čekam nastavak :)
i opt bravo!
kako si ti nadarena, i za pjesme i za prozu, zašto ne nastaviš igru sudbine, baš me zanima što je dalje bilo s osmjehom dječaka?
:)
lijepa pjesma, ali vidim da ni proza ne zaostaje
:)
Da, to je bila jedna jaka, vrlo jaka zaljubljenost. zato i jeste ova pjesma tako patetična. :)))
lijepa je pjesma, makar i ovako polovična :-)
:)
Budući da mu je tek 11 god. skroz me je iznenadio! A Dave, pa ne mora pjesma imati min 400 znakova!!! Mogu prenjeti neku emociju i u tri riječi!!! A šta bi da pišem haiku???