Vannesa&David
Iii što misliš?, Vanesa je ponovila svoje pitanje, ovaj put pomalo nestrpljivo, dok se prešetavala u novoj haljini ispred svog supruga.
David, njen suprug, podigao je pogled sa laptopa i dok ju je odmjeravao vragolasto se nasmiješio.
Kao i uvijek, prelijepa- rekao je i odmah se vratio poslu,jer na monitoru ispred njega stajalo je poludovršeno financijsko izvješće koje je trebalo biti gotovo još jučer, i koliko god je njegova ženica bila zamamna u novoj, bijeloj haljini,prisjetio se šefovog upozorenja da je sutra zadnji dan za predaju izvješća, što je za tren ugasilo vrućinu u njegovim preponoma koja se počela javljati.
Kao i uvijek, prelijepa- pomislila je Vanesa dok se svlačila ispred ogledala u spavaćoj sobi.Njezine misli počele su juriti, rezimiriati prošlost. Dakle, 38 godina života, 18 godina braka , uspješna karijera u dobrodržećoj novinskoj agenciji, bez djece, zajedničkom odlukom, s obzirom da imanje vlastite djece nikad nije bila primamljiva opcija ni njoj ni Davidu.
Njihov brak bi ocijenila kao vrlo dobar, vole se, poštuju, odlično se slažu, a i u krevetu još uvijek ima strasti bez obzira na dugi bračni staž. Samo ponekad bi poželjela da su emocije ipak malo intenzivnije, da nije sve predvidljivo, i da je David još koji put pogleda onako pohotno kako ju je gledao dok su bili na samom početku veze.
Skinula je haljinu i ostala samo u grudnjaku i gaćicama dok je polako prelazila pogledom preko odraza svog polugolog tijela u ogledalu. Možda nova haljina i je koji centimetar prekratka, ali Vanesa si je to svakako mogla priuštiti, duge čvrste noge, oblikovane svakodnevnim bicikliranjem mogle su se bez problema natjecati sa bilo kojom dvadesetogodišnjakinjom. Grudi, podatne trojke, i dalje su prkosile gravitaciji, kao i obla guza, kojoj je David teško odoljavao, pogotovo kad bi se utegnula u traperice.
Sve je još tu, sjetno je pomislila, samo što je predvidljivo, na mahove i dosadno. Nema više onog slatkog iščekivanja, uzbuđenja pred nepoznatim, David je iskusan i vješt ljubavnik, ali nema više leptirića u trbuhu koji joj prije nisu dali zaspati, niti one nezasitnosti koja je dugi niz godina opijala Davida i tjerala ga da potraži njeno tijelo bilo kad i bilo gdje, bez ustezanja, bez odgađanja..
Bavim se glupostima-rekla je naglas dok je oblačila trenirku,glupi leptirići ionako nisu bitni, nastavila je rezonirati dalje u sebi te je žustrim pokretom, kao da želi odganati neugodne misli, svezala svoju dugu kestenjastu kosu u visoki rep.
Vraćajući se u dnevnu sobu čula je Davida kako obavlja još jedan poslovni telefonski poziv. Naime,David radi kao pomoćnik direktora financija u jednoj perspektivnoj tvrtki, što znači da dosta vremena provodi na poslu, a u lipnju, kada se bliži kvartalno izvješće, često dovršava posao i doma. Vanesa je već navikla da poslovni razgovori prekidaju njihove zajedničke večere, da mobitel zvoni i kad su na ljetovanju, tako da ni ovaj put nije obraćala previše pozornost na Davidov razgovor.
U redu..znači prva desno..žuta kuća sa velikom terasom..-David je završio razgovor, i zatvorio laptop. Za danas dosta, vrijeme je za rekreaciju, dobacio je Vanesi misleći pritom na 10kilometarsko trčanje na obližnjem nasipu, koje je bilo dio njegove svakodnevne rutine.
-Navratit će Aleksandar, ostaviti projekcije koje mi trebaju za izvještaj. Naravno, mogao bi mi ih i sutra dati na poslu, ali on je mlad i ambiciozan, pa ne želi da posao čeka, sjećaš se nas kako smo grizli za uspjehom u tim godinama – David se nasmiješio dok se približavao Vanesi.
Tebe, draga ženico, nastavio je dok je ruku nehajno prebacio oko Vanesinog struka, zamolit ću da preuzmeš te projekcije, dok sam ja na trčanju. Poslije se možemo zajedno otuširati, nestašno joj je namignuo i zaputio se prema izlazu.
Alex
Nakon što je David otišao, Vanesa se bacila na posao. Naime ona kao urednica lokalnih novina ima zahtjevan posao, ali opet posao u kojem uživa, novinarstvo je oduvijek bilo njena strast. Iako je brakom sa Davidom napravila određeni kompromis. Odrekla se svog sna da radi kao novinarka na terenu i pokriva najzanimljivije priče iz cijelog svijeta, u zamjenu za rad u kancelariji kao urednica. Nema toliko uzbuđenja kao terenski rad i putovanje po svijetu, ali je svejedno novinarstvo. To je bio kompromis s kojim je Vanesa godinama bila zadovoljna. Iako u zadnje vrijeme, kao da je počela osjećati neke sitne mrvice nezadovoljstva zbog propuštenih prilika. Nisu te mrvice bila tako strašne, većinu vremena bila je posve nesvjesna njihovog postojanja, ali ipak, ponekad, bi se pojavio trenutak u kojem su je baš te sitne mrvice nezadovoljstva toliko strašno žuljale i smetale.
Danas je bio dan sa pokojim takvim trenutkom, i taman kad je Vanesa počela lutati u mislima, prebirati po prošlosti, taman kad je sumnja počela u njoj preispitivati odluke davno donešene, zvono na vratima prekinulo je tok njenih misli.
Trgnula se, kao da ju je zvono probudilo iz sna, i odjednom je sva sumnja utihnula, a nezadovoljstvo je u trenu otpuzalo u neki taman kutak njene svijesti. Krenula je prema vratima, i odmjerenim ih pokretom otvorila, ne sluteći da u biti vrata otvara neizbježnosti koja će je u potpunosti promijeniti.
Otvorivši vrata zastala je hipnotizirana plavim očima koja su je znatiželjno proučavale. Ispred nje stajao je mladić ne stariji od 25 godina, odjeven u svijetle traperice i običnu bijelu, Tshirt majicu.Razbarušene crne kose, i dubokih plavih očiju, gotovo modrih, izgledao je kao nestašni dječarac, međutim trodnevna brada, mu je davala određenu dozu zločestog, a modre oči i prodoran pogled odavale su ozbiljnost, u tom trenutku pala joj je na pamet nekakva blesava konstatacija koju je negdje čula, ili pročitala, da se stara duša može prepoznati u očima.
Nadam se da nisam pogriješio adresu, rekao je , a usne su mu se razvukle u osmijeh,ja sam Aleksandar, nadam se da ste vi Vanesa, Davidova supruga?
Shvativši da bulji kao zbunjena teenegerica, Vanesa se osmijehnula pružajući mu ruku, molim te, ako možemo na ti, David te u zadnje vrijeme toliko spominje, da imam osjećaj da te već poznajem, dodala je, puštajući Aleksandra da uđe u predsoblje.
Da je taj dan bio dan kao i gotovo svaki drugi, bez tih nesretnih mrvica nezadovoljstva koje su je baš danas strahovito žuljale, i tjerale sumnju na površinu njene svijesti, Vanesa bi vjerovatno samo uzela projekcije, uljudno izmijenila par rečenica sa Aleksom, i otpravila ga dalje, uz ispriku da ima rok u agenciji i da se mora vratiti poslu. Možda bi se još ponekad sjetila koliko su modre bile njegove oči, kao da skrivaju toliko toga u svojoj dubini.
No danas nije bio dan kao i svaki drugi, i možda je zato Vanesa umjesto da otpravi Aleksa, ponudila ga sa čašom bijelog vina, i već sljedeći tren sjedili su na terasi, pijuckali vino, i razgovarali kao da su dugogodišnji znanci.
Vanesi se svidjela činjenica što je Aleks odličan sugovornik, vrlo britak, oštrouman, pomalo ciničan,a opet i duhovit u isto vrijeme.
Pričao joj je o rock climbingu, njegovoj velikoj strasti koja mu je okupirala većinu slobodnog vremena, a Vanesa je u sebi primjetila da mu je u isto vrijeme ta strast savršeno oblikovala mišiće koji su se lagano nazirali ispod bijele majice.A tek ruke, pogled joj se stalno vraćao na njegove čvrste ruke, sa jakim mišićima, uhvatila se u razmišljanju kako je sigurno dobar osjećaj kad te uhvati u stisak sa tim rukama.
Dobro, Aleks, meni zaista nije jasno kako nalaziš inspiraciju u tome da visiš sa neke stijene stotinu metara iznad zemlje, pomalo ga je zadirkivala, dok im je točila još jednu čašu. Zar te ne plaši mogućnost, da te samo jedan krivi pokret može koštati života? upitala je sa zanimanjem.
Isto bi mogao i ja tebe upitati, zar te ne plaši mogućnost da će ti cijeli život proći po točno zacrtanom planu, karijera, brak, djeca, mirovina? Aleks je pogledao Vanesu ravno u oči, nekako izazivački, dok mu je na usnama titrao osmijeh.
Dok se penjem, nastavio je, to je vrijeme kad sam zaista slobodan, kad kontrolu imam samo ja, nema šefa, nema svakodnevnih gluposti i obveza, režije,porez, posao, sve mi to na neki način određuje život, vodi ga u određenom smjeru. Ali kad sam na stijeni,stotinu metara iznad zemlje, ja sam taj koji ima svu kontrolu, tada je najtočnija ona uzrečica da je moj život u samo mojim rukama. Treba ponekad živjeti na rubu, jer svakodnevne gluposti koje ljudi zovu životom, su toliko lišene strasti, da se čovjek zapita jel to zaista to,ali kad si na rubu, život ponovo dobije boje, miris i okus, podsjetiš se zašto živiš. - Aleks je iskapio čašu do kraja, i pogledao Vanesu prodornim pogledom od kojeg se njoj zavrtilo u glavi, iako se ona sama sebi pravdala da je to zbog bijelog vina, na koje i inače nije baš imuna.
Dakle, prekinuo je trenutak tišine, mogli bi sutra večerati skupa? bez ustručavanja, i sa pomalo nestašnim osmjehom upitao je Vanesu.
Dali je i to jedan od načina da živiš na rubu, tako da zoveš šefovu ženu na ručak? uzvratila je protupitanjem.
Taj dio je čisti hedonizam, jednostavno volim večerati u ugodnom društvu, nonšalantno je odgovorio, brzim pokretima ispisao je svoj broj na papirić, te ga lagano gurnuo preko stola prema Vanesi.
Za slučaj da se predomisliš, rekao je uz smiješak, uz napomenu da će se sam ispratiti van.
Vanesa je ostala na terasi, zamišljeno gledajući u papirić na stolu. Pomislila je kako je Aleks provokativan, kad ju je tako bez uvijanja pozvao na večeru, istina je da se kemija između njih mogla osjetiti, ali opet, tako direktan pristup nije očekivala.Ipak je ona žena njegovog šefa, zar je moguće da je primjetio kako njen pogled klizi preko njegovih jakih ruku i čvrstih miški koje su se nazirale ispod majice, ili kako se na par trenutaka u potpunosti izgubila u plavetnilu njegovih očiju?
U svakom slučaju, to je bilo vrlo drsko od njega, pomalo se razljutila, gužvajući papirić sa njegovim brojem.
Što si taj dečko umišlja, rekla je na glas, posve ignorirajući činjenicu da je papirić sa brojem umjesto u smeće bacila u svoju torbicu...
Nakon što je David otišao, Vanesa se bacila na posao. Naime ona kao urednica lokalnih novina ima zahtjevan posao, ali opet posao u kojem uživa, novinarstvo je oduvijek bilo njena strast. Iako je brakom sa Davidom napravila određeni kompromis. Odrekla se svog sna da radi kao novinarka na terenu i pokriva najzanimljivije priče iz cijelog svijeta, u zamjenu za rad u kancelariji kao urednica. Nema toliko uzbuđenja kao terenski rad i putovanje po svijetu, ali je svejedno novinarstvo. To je bio kompromis s kojim je Vanesa godinama bila zadovoljna. Iako u zadnje vrijeme, kao da je počela osjećati neke sitne mrvice nezadovoljstva zbog propuštenih prilika. Nisu te mrvice bila tako strašne, većinu vremena bila je posve nesvjesna njihovog postojanja, ali ipak, ponekad, bi se pojavio trenutak u kojem su je baš te sitne mrvice nezadovoljstva toliko strašno žuljale i smetale.
Danas je bio dan sa pokojim takvim trenutkom, i taman kad je Vanesa počela lutati u mislima, prebirati po prošlosti, taman kad je sumnja počela u njoj preispitivati odluke davno donešene, zvono na vratima prekinulo je tok njenih misli.
Trgnula se, kao da ju je zvono probudilo iz sna, i odjednom je sva sumnja utihnula, a nezadovoljstvo je u trenu otpuzalo u neki taman kutak njene svijesti. Krenula je prema vratima, i odmjerenim ih pokretom otvorila, ne sluteći da u biti vrata otvara neizbježnosti koja će je u potpunosti promijeniti.
Otvorivši vrata zastala je hipnotizirana plavim očima koja su je znatiželjno proučavale. Ispred nje stajao je mladić ne stariji od 25 godina, odjeven u svijetle traperice i običnu bijelu, Tshirt majicu.Razbarušene crne kose, i dubokih plavih očiju, gotovo modrih, izgledao je kao nestašni dječarac, međutim trodnevna brada, mu je davala određenu dozu zločestog, a modre oči i prodoran pogled odavale su ozbiljnost, u tom trenutku pala joj je na pamet nekakva blesava konstatacija koju je negdje čula, ili pročitala, da se stara duša može prepoznati u očima.
Nadam se da nisam pogriješio adresu, rekao je , a usne su mu se razvukle u osmijeh,ja sam Aleksandar, nadam se da ste vi Vanesa, Davidova supruga?
Shvativši da bulji kao zbunjena teenegerica, Vanesa se osmijehnula pružajući mu ruku, molim te, ako možemo na ti, David te u zadnje vrijeme toliko spominje, da imam osjećaj da te već poznajem, dodala je, puštajući Aleksandra da uđe u predsoblje.
Da je taj dan bio dan kao i gotovo svaki drugi, bez tih nesretnih mrvica nezadovoljstva koje su je baš danas strahovito žuljale, i tjerale sumnju na površinu njene svijesti, Vanesa bi vjerovatno samo uzela projekcije, uljudno izmijenila par rečenica sa Aleksom, i otpravila ga dalje, uz ispriku da ima rok u agenciji i da se mora vratiti poslu. Možda bi se još ponekad sjetila koliko su modre bile njegove oči, kao da skrivaju toliko toga u svojoj dubini.
No danas nije bio dan kao i svaki drugi, i možda je zato Vanesa umjesto da otpravi Aleksa, ponudila ga sa čašom bijelog vina, i već sljedeći tren sjedili su na terasi, pijuckali vino, i razgovarali kao da su dugogodišnji znanci.
Vanesi se svidjela činjenica što je Aleks odličan sugovornik, vrlo britak, oštrouman, pomalo ciničan,a opet i duhovit u isto vrijeme.
Pričao joj je o rock climbingu, njegovoj velikoj strasti koja mu je okupirala većinu slobodnog vremena, a Vanesa je u sebi primjetila da mu je u isto vrijeme ta strast savršeno oblikovala mišiće koji su se lagano nazirali ispod bijele majice.A tek ruke, pogled joj se stalno vraćao na njegove čvrste ruke, sa jakim mišićima, uhvatila se u razmišljanju kako je sigurno dobar osjećaj kad te uhvati u stisak sa tim rukama.
Dobro, Aleks, meni zaista nije jasno kako nalaziš inspiraciju u tome da visiš sa neke stijene stotinu metara iznad zemlje, pomalo ga je zadirkivala, dok im je točila još jednu čašu. Zar te ne plaši mogućnost, da te samo jedan krivi pokret može koštati života? upitala je sa zanimanjem.
Isto bi mogao i ja tebe upitati, zar te ne plaši mogućnost da će ti cijeli život proći po točno zacrtanom planu, karijera, brak, djeca, mirovina? Aleks je pogledao Vanesu ravno u oči, nekako izazivački, dok mu je na usnama titrao osmijeh.
Dok se penjem, nastavio je, to je vrijeme kad sam zaista slobodan, kad kontrolu imam samo ja, nema šefa, nema svakodnevnih gluposti i obveza, režije,porez, posao, sve mi to na neki način određuje život, vodi ga u određenom smjeru. Ali kad sam na stijeni,stotinu metara iznad zemlje, ja sam taj koji ima svu kontrolu, tada je najtočnija ona uzrečica da je moj život u samo mojim rukama. Treba ponekad živjeti na rubu, jer svakodnevne gluposti koje ljudi zovu životom, su toliko lišene strasti, da se čovjek zapita jel to zaista to,ali kad si na rubu, život ponovo dobije boje, miris i okus, podsjetiš se zašto živiš. - Aleks je iskapio čašu do kraja, i pogledao Vanesu prodornim pogledom od kojeg se njoj zavrtilo u glavi, iako se ona sama sebi pravdala da je to zbog bijelog vina, na koje i inače nije baš imuna.
Dakle, prekinuo je trenutak tišine, mogli bi sutra večerati skupa? bez ustručavanja, i sa pomalo nestašnim osmjehom upitao je Vanesu.
Dali je i to jedan od načina da živiš na rubu, tako da zoveš šefovu ženu na ručak? uzvratila je protupitanjem.
Taj dio je čisti hedonizam, jednostavno volim večerati u ugodnom društvu, nonšalantno je odgovorio, brzim pokretima ispisao je svoj broj na papirić, te ga lagano gurnuo preko stola prema Vanesi.
Za slučaj da se predomisliš, rekao je uz smiješak, uz napomenu da će se sam ispratiti van.
Vanesa je ostala na terasi, zamišljeno gledajući u papirić na stolu. Pomislila je kako je Aleks provokativan, kad ju je tako bez uvijanja pozvao na večeru, istina je da se kemija između njih mogla osjetiti, ali opet, tako direktan pristup nije očekivala.Ipak je ona žena njegovog šefa, zar je moguće da je primjetio kako njen pogled klizi preko njegovih jakih ruku i čvrstih miški koje su se nazirale ispod majice, ili kako se na par trenutaka u potpunosti izgubila u plavetnilu njegovih očiju?
U svakom slučaju, to je bilo vrlo drsko od njega, pomalo se razljutila, gužvajući papirić sa njegovim brojem.
Što si taj dečko umišlja, rekla je na glas, posve ignorirajući činjenicu da je papirić sa brojem umjesto u smeće bacila u svoju torbicu...
Suncokret
Slijedećih dana, Vanesa je bila posvećena isključivo poslu, s obzirom da je imala rokove koja je morala ispoštovati. Nije mislila o Aleksu previše, tek joj se u par navrata ponovo javila slika modrih ispitivačkih očiju, no brzo bi je odganala još se više zadubljujući u posao. Tjedan dana od njihovog susreta, sjedila je u restoranu čekajući prijateljicu s kojom se bila dogovorila za večeru.
David je u međuvremenu otišao na službeno putovanje u Hong Kong, u lov na novog velikog klijenta koji bi njihovoj firmi otvorio ulaz na kinesko tržište. Kako joj je objasnio, to je vrlo bitan poslovni pothvat, koji bi, ako uspije, Davidu omogućio poprilično dobru financijsku stimulaciju.Sve u svemu, odlična prilika, s time se je Vanesa slagala, jedino što joj nije bilo drago je to što David i ona nikad prije nisu bili razdvojeni duže od tjedan dana, a sad ga neće vidjeti gotovo dva mjeseca.
Ono što Vanesa najmanje voli je biti sama, spavati sama u njihovom krevetu, bez umirujuće topline Davidovog tijela, za nju je bilo poprilično rastužujuće, i da, iako je tek otišao, već joj je nedostajao.
Baš zato se dogovorila sa Lindom da večeraju skupa, jer joj je pomisao da sama jede automatski oduzimala apetit. S obzirom da je Linda kasnila već 20tak minuta, Vanesa ju je odlučila nazvati da provjeri dali stiže uskoro, ili da si naruči još jedan aperitiv.
Ok, ma naravno, nema problema, bitno da je mala Sara dobro, kratko je odgovorila Vanesa, nakon što je odslušala Lindino panično jednominutno objašnjenje zašto ne dolazi na večeru. Završivši razgovor Vanesa je bila pomalo iritirana, Evo zašto nemam djecu- naglas je promrljala, razmišljaći o Lindi, koja je otkazala večeru, jer se upravo nalazi sa svojom dvogodišnjom kćerkicom na hitnom prijemu. Naime, mala je nespretno pala i zaradila čvrgu na čelu. a Linda, paničar, odmah je s njome odjurila na hitnu, posve zaboravaljajući da je Vanesa čeka u njihovom omiljenom restoranu.
Vanesa, iako je voljela djecu, oduvijek je smatrala da bi je imanje vlastite djece sputavalo u životu, previše je voljela svoju neovisnost i slobodu da bi bila spremna zamijeniti je za pelene, bočice i neprospavane noći. Uostalom njen dinamičan posao definitivno ne ostavlja prostora za majčinstvo.
Duboko je uzdahnula, pomislivši na praznu kuću u koju se mora vratiti. Krenula je izvaditi novčanik iz torbice i u tom trenutku mala papirnata kuglica ispala je iz torbice i otkotrljala se ravno u njeno krilo. Sa zanimanjem je odmotala papirić, i ugledala Aleksov broj. U tom trenutku sjetila se večeri kada je Aleks došao ostaviti projekcije, te njegovog samouvjernog smješka dok ja zapisivao svoj broj.
Sjetila se i kako ju je naljutio takav direktan pristup,jer bez obzira što je udana za njegovog šefa, Aleks se nije ustručavao pozvati je na večeru. Međutim, sad dok je zurila u broj ispisan elegantnim rukopisom, nije se osjećala ljuto. Dapače, javila se nekakva znatiželja pomiješana sa željom da ponovo vidi njegove modre oči, i kad je u mislima usporedila večer uz njegov ciničan humor, te večer uz tv u praznoj kući, ova prva opcija joj se činila daleko primamljivija.
Pravdala se u sebi da nema ničega loše da večera sa Davidovim kolegom, i zaista, to i ne bi trebalo biti ništa loše, ako zanemari taj osjećaj iščekivanja, i ubrzane otkucaje srca u trenutku kad bi pomislila da će opet vidjeti Aleksa.
Popivši gutljaj vina, napisala mu je kratki sms," U Le artu sam, prijateljica mi je upravo otkazala, ako me želiš spasiti od toga da jedem sama, pridruži mi se." Čim je pritisnula tipku send, osjetila je mali ubod savjesti koja joj je govorila da je možda ipak bolje da je otišla kući, podgrijala ostatke lasagna od jučer, i pogledala kakav dokumentarac na tv-u.No već sa sljedećim gutljajem vina, savjest je utihnula i prepustila mjesto slatko nervoznom iščekivanju Aleksovog odgovora. Gledajući u ekran mobitela, sa smiješkom je pomislila kako se ponaša kao zatelebana teenegerica.
Nakon petnaestak minuta Vanesa se je već pomirila s time da odgovor na poruku neće dobiti. Osjećela se je pomalo blesavo, i počela je žaliti što se uopće javila Aleksu i dala mu do znanja da joj je zanimljiv. Vjerovatno ima pametnijeg posla nego da večera sa šefovom ženom, pomislila je te odlučila otići doma i zaboraviti na cijeli dogođaj, a ako ikada opet vidi Aleksa, pravit se da ona nije poslala tu nesretnu poruku.
Podigavši pogled sa mobitela ugledala je konobara kako sa ogromnim suncokretom ide ravno prema njenom stolu.Bila je to pomalo smiješna slika, konobar u crnom fraku, lice mu je zaklanjao suncokret zbog čega je izgledao kao veliki hodajući cvijet. Došavši do nje, spustio je suncokret na stol i uz njega stavio cedulju sa porukum. Pročitavši tekst, Vanesa se je nasmiješila. Naime, kad su se zadnji put vidjeli, Vanesa je spomenula Aleksu da je suncokret njen omiljeni cvijet, zato što je uvijek okrenut prema suncu.Baš kako i ona, najbolje se osjeća obasjan suncem, kad nema niti jednog oblačka na nebu.Na papiriću je pročitala stihove pjesme Wiliama Blakea,čije su je pjesme posebno nadahnjivale,
"Where the Youth pined away with desire,
And the pale virgin shrouded in snow,
Arise from their graves, and aspire
Where my Sunflower wishes to go! "
uz kratku poruku da je Aleks na parkiralištu ispred restorana, i da je čeka, jer ima puno bolje mjesto za večeru na umu.
Koračajući prema parkiralištu, Vanesa je osjećala kako joj srce ubrzano kuca, nešto duboko u njoj joj je govorilo da sa svakim korakom odmotava događaje koje neminovno dolaze. Da je sa svakim korakom bliža promjeni nakon koje više nema povratka. Međutim želja koja je kolala kroz njene vene bila je toliko jaka, toliko zaglušujuća da je nadglasavala svaki drugi glas u njoj. Jednostavno se osjećala kao da svojevoljno korača prema bujici i ne želi stati, jer bez obzira koliko bujica izgleda moćno i zastrašujuće, u istom trenutku izaziva u njoj snažan osjećaj života i neobuzdane želje za nepoznatim.
Slijedećih dana, Vanesa je bila posvećena isključivo poslu, s obzirom da je imala rokove koja je morala ispoštovati. Nije mislila o Aleksu previše, tek joj se u par navrata ponovo javila slika modrih ispitivačkih očiju, no brzo bi je odganala još se više zadubljujući u posao. Tjedan dana od njihovog susreta, sjedila je u restoranu čekajući prijateljicu s kojom se bila dogovorila za večeru.
David je u međuvremenu otišao na službeno putovanje u Hong Kong, u lov na novog velikog klijenta koji bi njihovoj firmi otvorio ulaz na kinesko tržište. Kako joj je objasnio, to je vrlo bitan poslovni pothvat, koji bi, ako uspije, Davidu omogućio poprilično dobru financijsku stimulaciju.Sve u svemu, odlična prilika, s time se je Vanesa slagala, jedino što joj nije bilo drago je to što David i ona nikad prije nisu bili razdvojeni duže od tjedan dana, a sad ga neće vidjeti gotovo dva mjeseca.
Ono što Vanesa najmanje voli je biti sama, spavati sama u njihovom krevetu, bez umirujuće topline Davidovog tijela, za nju je bilo poprilično rastužujuće, i da, iako je tek otišao, već joj je nedostajao.
Baš zato se dogovorila sa Lindom da večeraju skupa, jer joj je pomisao da sama jede automatski oduzimala apetit. S obzirom da je Linda kasnila već 20tak minuta, Vanesa ju je odlučila nazvati da provjeri dali stiže uskoro, ili da si naruči još jedan aperitiv.
Ok, ma naravno, nema problema, bitno da je mala Sara dobro, kratko je odgovorila Vanesa, nakon što je odslušala Lindino panično jednominutno objašnjenje zašto ne dolazi na večeru. Završivši razgovor Vanesa je bila pomalo iritirana, Evo zašto nemam djecu- naglas je promrljala, razmišljaći o Lindi, koja je otkazala večeru, jer se upravo nalazi sa svojom dvogodišnjom kćerkicom na hitnom prijemu. Naime, mala je nespretno pala i zaradila čvrgu na čelu. a Linda, paničar, odmah je s njome odjurila na hitnu, posve zaboravaljajući da je Vanesa čeka u njihovom omiljenom restoranu.
Vanesa, iako je voljela djecu, oduvijek je smatrala da bi je imanje vlastite djece sputavalo u životu, previše je voljela svoju neovisnost i slobodu da bi bila spremna zamijeniti je za pelene, bočice i neprospavane noći. Uostalom njen dinamičan posao definitivno ne ostavlja prostora za majčinstvo.
Duboko je uzdahnula, pomislivši na praznu kuću u koju se mora vratiti. Krenula je izvaditi novčanik iz torbice i u tom trenutku mala papirnata kuglica ispala je iz torbice i otkotrljala se ravno u njeno krilo. Sa zanimanjem je odmotala papirić, i ugledala Aleksov broj. U tom trenutku sjetila se večeri kada je Aleks došao ostaviti projekcije, te njegovog samouvjernog smješka dok ja zapisivao svoj broj.
Sjetila se i kako ju je naljutio takav direktan pristup,jer bez obzira što je udana za njegovog šefa, Aleks se nije ustručavao pozvati je na večeru. Međutim, sad dok je zurila u broj ispisan elegantnim rukopisom, nije se osjećala ljuto. Dapače, javila se nekakva znatiželja pomiješana sa željom da ponovo vidi njegove modre oči, i kad je u mislima usporedila večer uz njegov ciničan humor, te večer uz tv u praznoj kući, ova prva opcija joj se činila daleko primamljivija.
Pravdala se u sebi da nema ničega loše da večera sa Davidovim kolegom, i zaista, to i ne bi trebalo biti ništa loše, ako zanemari taj osjećaj iščekivanja, i ubrzane otkucaje srca u trenutku kad bi pomislila da će opet vidjeti Aleksa.
Popivši gutljaj vina, napisala mu je kratki sms," U Le artu sam, prijateljica mi je upravo otkazala, ako me želiš spasiti od toga da jedem sama, pridruži mi se." Čim je pritisnula tipku send, osjetila je mali ubod savjesti koja joj je govorila da je možda ipak bolje da je otišla kući, podgrijala ostatke lasagna od jučer, i pogledala kakav dokumentarac na tv-u.No već sa sljedećim gutljajem vina, savjest je utihnula i prepustila mjesto slatko nervoznom iščekivanju Aleksovog odgovora. Gledajući u ekran mobitela, sa smiješkom je pomislila kako se ponaša kao zatelebana teenegerica.
Nakon petnaestak minuta Vanesa se je već pomirila s time da odgovor na poruku neće dobiti. Osjećela se je pomalo blesavo, i počela je žaliti što se uopće javila Aleksu i dala mu do znanja da joj je zanimljiv. Vjerovatno ima pametnijeg posla nego da večera sa šefovom ženom, pomislila je te odlučila otići doma i zaboraviti na cijeli dogođaj, a ako ikada opet vidi Aleksa, pravit se da ona nije poslala tu nesretnu poruku.
Podigavši pogled sa mobitela ugledala je konobara kako sa ogromnim suncokretom ide ravno prema njenom stolu.Bila je to pomalo smiješna slika, konobar u crnom fraku, lice mu je zaklanjao suncokret zbog čega je izgledao kao veliki hodajući cvijet. Došavši do nje, spustio je suncokret na stol i uz njega stavio cedulju sa porukum. Pročitavši tekst, Vanesa se je nasmiješila. Naime, kad su se zadnji put vidjeli, Vanesa je spomenula Aleksu da je suncokret njen omiljeni cvijet, zato što je uvijek okrenut prema suncu.Baš kako i ona, najbolje se osjeća obasjan suncem, kad nema niti jednog oblačka na nebu.Na papiriću je pročitala stihove pjesme Wiliama Blakea,čije su je pjesme posebno nadahnjivale,
"Where the Youth pined away with desire,
And the pale virgin shrouded in snow,
Arise from their graves, and aspire
Where my Sunflower wishes to go! "
uz kratku poruku da je Aleks na parkiralištu ispred restorana, i da je čeka, jer ima puno bolje mjesto za večeru na umu.
Koračajući prema parkiralištu, Vanesa je osjećala kako joj srce ubrzano kuca, nešto duboko u njoj joj je govorilo da sa svakim korakom odmotava događaje koje neminovno dolaze. Da je sa svakim korakom bliža promjeni nakon koje više nema povratka. Međutim želja koja je kolala kroz njene vene bila je toliko jaka, toliko zaglušujuća da je nadglasavala svaki drugi glas u njoj. Jednostavno se osjećala kao da svojevoljno korača prema bujici i ne želi stati, jer bez obzira koliko bujica izgleda moćno i zastrašujuće, u istom trenutku izaziva u njoj snažan osjećaj života i neobuzdane želje za nepoznatim.
Poljubac u oblaku
Vanesa nikad nije bila impulzivna osoba. Uvijek je o svemu voljela promisliti.Promislila bi prije svake velike odluke, planirala je unaprijed, nikad na put ne bi krenula a da ne uzme aspirine za eventualnu glavobolju, kišobran za eventualnu kišu. Nije voljela iznenađenja, i da, zaista je voljela promisliti dvaputa prije nego bi djelovala.
Zato se sama sebi nije mogla načuditi dok je sa osmijehom prilazila Aleksu. Znala je da ga ne gleda samo kao Davidovog kolegu, znala je da ova večer može završiti na tisuće različitih načina, i isto tako znala je da se po prvi put veseli jer ne zna što je čeka.Niti kako će se osjećati kad večer završi i dođe jutro. Ali nije marila, neka neobjašnjiva energija gurala ju je prema Aleksu i što mu se više približavala, to se je bolje osjećala. Kao da je svaki atom unutar nje živnuo.
-Suncokret, lijep znak pažnje mladi gospodine- rekla je ozbiljno u isto vrijeme učinivši graciozni naklon u stilu gospođica iz 19 stoljeća, na što se Aleks nasmijao.
-Definitivno ne želiš večerati u Le artu, kad se sprema spektakularni zalazak sunca- rekao je otvorivši joj vrata svog crnog Mustanga.
Vanesa je zaustila da ga upita gdje idu no ipak se predomislila i šutke, ali sa osmijehom, ušla je u auto. Ne želi znati, neka bude iznenađenje.U auto je zavladala tišina, a sunce je polako počelo ponirati i bojiti nebo u grimizno kad je Aleks skrenuo na izlaz na autocestu koja je vodila prema obali.Tišina nije bila neugodna , dapače, bila je toliko prirodna, a opet nabijena intenzivnim emocijama. Vanesa je osjetila kako joj srce ubrzano kuca dok su joj glavom jurile misli. Svaka misao vodila je Aleksu. Što je to u njemu toliko snažno da u njoj može probuditi takve osjećaje iako ga zna tek tjedan dana? Nije si to mogla objasniti, istina, Aleks je zaista zgodan i šarmantan muškarac, ali sretala je i prije zgodne muškarce i nikad dosad joj nije niti palo na pamet da napravi nešto čime bi iznevjerila Davida.
A sad vozeći se u tišini sa Aleksom, dok je promatrala kako sunce u zalasku baca predivne narančaste sjene preko njegovog lica nije razmišljala o Davidu niti je osjećala grižnju savjesti. Osjećala se kao da je sa Aleksom provela godine, kao da se već tisuću puta vozila s njime prema obali i kao da su već stotine zalazaka sunca doživjeli zajedno.A David i njen dosadašnji život, njen posao, prijatelji, cijeli taj život činio joj se miljama i miljama daleko od ovog trenutka.
Jedino što je htjela je pružiti ruku i dotaknuti sjenu koja je plesala preko Aleksovog lica. Promatrala je njegove čvrste ruke na volanu i pitala se dali Aleks osjeti koliko ga želi, koliko joj je neodoljiv.Dali osjeti njen pogled kako klizi preko njegovog lica?
U tom trenutku kao da joj je pročitao misli, dodao je gas, Mustang je još jače pojurio i nakon stotinjak metara Aleks je skrenuo sa autoceste na prašnjavi put, i naglo zaustavio auto.
Prašina koje se počela dizati i okruživati auto bila je obojana sunčevim zrakama u intenzivne crveno narančaste nijanse, izgledalo je kao da se nalaze unutar plamtećeg oblaka.
Aleks se okrenuo prema Vanesi, na usnama mu je titrao lagani osmijeh dok ju je proučavao, podignuo je ruku i prstima nježno pomaknuo nestašni pramen tamne kose koji joj je pao preko lica, a zatim je prislonio kažiprst na njene usne, gledajući je ravno u oči.
Vanesa je osjetila kako joj srce luđački udara dok se utapala u plavetnilu njegovog pogleda.
"Poljubiti ću te..ako me ne zaustaviš" rekao je na granici šapta i dalje prislanjajući kažiprst ne njene pune usne.
To je bio trenutak u kojem je Vanesa imala zadnju priliku da ne iznevjeri Davida i njihov brak, no sve o čemu je ona razmišljala je kako želi osjetiti Aleksove usne. Zaustavila je dah nadajući se da će želja proći i razum se ponovo upaliti kako bi se mogla vratiti svom uredno isplaniranom životu.
No jedan pogled na njegove modre oči i svaka sumnja je nestala, lagano se osmijehnula Aleksu prepuštajući tišini da mu da potvrdu umjesto nje.
Aleks je strastveno zario prste u njezinu bujnu kosu, primivši je za potiljak i onda je jednim čvrtim trzajem približio njeno lice svojem.
Na trenutak su ostali tako, nekoliko centimetara udaljeni, Vanesa je zatvorila oči i jednostavno se prepustila.
Osjetila je njegove usne na svojima i želja unutar nje se pojačala, poljubac ju je podsjetio na pljusak koji ju je ulovio dok je ljetos plivala na jezeru Como. Na mahove nježan i podatan, a onda silovit, dominantan, pomalo bolan, ali slatko bolan. Njegove usne bile su nježne, dok ju je u isto vrijeme bockala njegova trodnevna brada i uzbuđivala njegova dominantnost.
Vanesa je željela da ju Aleks učini svojom, željela ga je osjetiti u potpunosti i još intenzivnije pa se privinula bliže njemu dok joj se disanje ubrzavalo.
Aleks se lagano odmaknuo, " hej pa ne želimo propustiti zalazak sunca, a i dužan sam ti večeru" rekao je, a na licu mu se jasno ocrtavao trud kojim se suzdržava da ju ne uzme odmah i bez ustezanja..
Vanesa nikad nije bila impulzivna osoba. Uvijek je o svemu voljela promisliti.Promislila bi prije svake velike odluke, planirala je unaprijed, nikad na put ne bi krenula a da ne uzme aspirine za eventualnu glavobolju, kišobran za eventualnu kišu. Nije voljela iznenađenja, i da, zaista je voljela promisliti dvaputa prije nego bi djelovala.
Zato se sama sebi nije mogla načuditi dok je sa osmijehom prilazila Aleksu. Znala je da ga ne gleda samo kao Davidovog kolegu, znala je da ova večer može završiti na tisuće različitih načina, i isto tako znala je da se po prvi put veseli jer ne zna što je čeka.Niti kako će se osjećati kad večer završi i dođe jutro. Ali nije marila, neka neobjašnjiva energija gurala ju je prema Aleksu i što mu se više približavala, to se je bolje osjećala. Kao da je svaki atom unutar nje živnuo.
-Suncokret, lijep znak pažnje mladi gospodine- rekla je ozbiljno u isto vrijeme učinivši graciozni naklon u stilu gospođica iz 19 stoljeća, na što se Aleks nasmijao.
-Definitivno ne želiš večerati u Le artu, kad se sprema spektakularni zalazak sunca- rekao je otvorivši joj vrata svog crnog Mustanga.
Vanesa je zaustila da ga upita gdje idu no ipak se predomislila i šutke, ali sa osmijehom, ušla je u auto. Ne želi znati, neka bude iznenađenje.U auto je zavladala tišina, a sunce je polako počelo ponirati i bojiti nebo u grimizno kad je Aleks skrenuo na izlaz na autocestu koja je vodila prema obali.Tišina nije bila neugodna , dapače, bila je toliko prirodna, a opet nabijena intenzivnim emocijama. Vanesa je osjetila kako joj srce ubrzano kuca dok su joj glavom jurile misli. Svaka misao vodila je Aleksu. Što je to u njemu toliko snažno da u njoj može probuditi takve osjećaje iako ga zna tek tjedan dana? Nije si to mogla objasniti, istina, Aleks je zaista zgodan i šarmantan muškarac, ali sretala je i prije zgodne muškarce i nikad dosad joj nije niti palo na pamet da napravi nešto čime bi iznevjerila Davida.
A sad vozeći se u tišini sa Aleksom, dok je promatrala kako sunce u zalasku baca predivne narančaste sjene preko njegovog lica nije razmišljala o Davidu niti je osjećala grižnju savjesti. Osjećala se kao da je sa Aleksom provela godine, kao da se već tisuću puta vozila s njime prema obali i kao da su već stotine zalazaka sunca doživjeli zajedno.A David i njen dosadašnji život, njen posao, prijatelji, cijeli taj život činio joj se miljama i miljama daleko od ovog trenutka.
Jedino što je htjela je pružiti ruku i dotaknuti sjenu koja je plesala preko Aleksovog lica. Promatrala je njegove čvrste ruke na volanu i pitala se dali Aleks osjeti koliko ga želi, koliko joj je neodoljiv.Dali osjeti njen pogled kako klizi preko njegovog lica?
U tom trenutku kao da joj je pročitao misli, dodao je gas, Mustang je još jače pojurio i nakon stotinjak metara Aleks je skrenuo sa autoceste na prašnjavi put, i naglo zaustavio auto.
Prašina koje se počela dizati i okruživati auto bila je obojana sunčevim zrakama u intenzivne crveno narančaste nijanse, izgledalo je kao da se nalaze unutar plamtećeg oblaka.
Aleks se okrenuo prema Vanesi, na usnama mu je titrao lagani osmijeh dok ju je proučavao, podignuo je ruku i prstima nježno pomaknuo nestašni pramen tamne kose koji joj je pao preko lica, a zatim je prislonio kažiprst na njene usne, gledajući je ravno u oči.
Vanesa je osjetila kako joj srce luđački udara dok se utapala u plavetnilu njegovog pogleda.
"Poljubiti ću te..ako me ne zaustaviš" rekao je na granici šapta i dalje prislanjajući kažiprst ne njene pune usne.
To je bio trenutak u kojem je Vanesa imala zadnju priliku da ne iznevjeri Davida i njihov brak, no sve o čemu je ona razmišljala je kako želi osjetiti Aleksove usne. Zaustavila je dah nadajući se da će želja proći i razum se ponovo upaliti kako bi se mogla vratiti svom uredno isplaniranom životu.
No jedan pogled na njegove modre oči i svaka sumnja je nestala, lagano se osmijehnula Aleksu prepuštajući tišini da mu da potvrdu umjesto nje.
Aleks je strastveno zario prste u njezinu bujnu kosu, primivši je za potiljak i onda je jednim čvrtim trzajem približio njeno lice svojem.
Na trenutak su ostali tako, nekoliko centimetara udaljeni, Vanesa je zatvorila oči i jednostavno se prepustila.
Osjetila je njegove usne na svojima i želja unutar nje se pojačala, poljubac ju je podsjetio na pljusak koji ju je ulovio dok je ljetos plivala na jezeru Como. Na mahove nježan i podatan, a onda silovit, dominantan, pomalo bolan, ali slatko bolan. Njegove usne bile su nježne, dok ju je u isto vrijeme bockala njegova trodnevna brada i uzbuđivala njegova dominantnost.
Vanesa je željela da ju Aleks učini svojom, željela ga je osjetiti u potpunosti i još intenzivnije pa se privinula bliže njemu dok joj se disanje ubrzavalo.
Aleks se lagano odmaknuo, " hej pa ne želimo propustiti zalazak sunca, a i dužan sam ti večeru" rekao je, a na licu mu se jasno ocrtavao trud kojim se suzdržava da ju ne uzme odmah i bez ustezanja..
Top ocjena: Lepricorn 2 5
ovo je izvrsno...s užitkom čitam
ovo je izvrsno...s užitkom čitam
thanx :) trebala bi natipkati sljedeće poglavlje, samo nikako naći viška vremena..
bravo Lepri :) ajde natipkaj idući odlomak :)