Kiša je lupkala o zamagljeno prozorsko staklo. Svijetla grada činila su njezine kapi blještavijim. Osluškivala sam tišinu noći. Samoća me umirivala. Silina misli i osjećaja koji su me odjednom prepunili toga dana su tražili smiraj u iznajmljenoj hotelskoj sobici u koju sam iznenada bila prisiljena otići.
Osjećala sam kako mi otupljuje tijelo i trne mozak uslijed djelovanja sredstva za smirenje koje sam nedugo uzela. Bilo mi je prijeko potrebno. Pruživši ruku začula sam vlastiti glas kako izgovara riječi: "Bocu pelina vas molim u sobu 525. S ledom. Hvala."
Zapalila sam cigaretu i sjela na krevet. Nije bio baš najmekaniji, no poslužit će bar ovu noć za ono što sam naumila. A što sam bila spremna odlučiti noćas?
U životu sam do sada uvijek birala bijeg, no ovaj puta će biti potrebno proniknuti duboko u sebe i skupiti hrabrost. Da, hrabrost za borbu.... Nisam bila spremna... Noćas, da noćas ću odlučiti kako.
"Tko je?" prenulo me kucanje. Ugasila sam cigaretu i prišla vratima. Odjednom su me prošli trnci po tijelu i slegnuvši ramenima, otvorila sam ih. Bio je to dvadesetogodišnjak prodornih plavih očiju sa mojom narudžbom. Zavukla sam ruku u zadnji džep traperica i tutnula mu u ruku sitniš. Pristojno mi je zahvalio i još jednom bacio pogled na moju rašćupanu plavu kosu i maskarom umrljano lice.
Zavukla sam se u krevet u mraku sobe i natočila si prvu čašu. Prošlo je podosta vremena od kada sam zadnji puta okusila alkohol. Pažnja mi se vračala na plave oči mladog konobara. Te oči, kakve su to samo oči! Sklopila sam svoje....
Stajala sam na livadi u Zagorju. Spremala se ljetna oluja. Imala sam svega pet godina. Miris pokošene trave i zemlje koju je tek natopilo par kapi kiše. Vjetar mi mrsi kosu i podiže haljinicu. Sve sigurnije me gura korak po korak. Stojim sama na desetak metara od kuće izvan ograde, a na cijeloj livadi još je samo jedno sada već okupano stablo krupnim kapima kiše i susjedova kućica. Sama sam jer je moj blesavi brat otrčao u dvorište po golemog psa Neru kako bi je dovukao na livadu da zajedno trčimo po ljetnoj kiši. Sve sam bliže zelenom stablu koje me počinje plašiti plesom svojih zapetljanih grana. Ukopana sam. Ne mogu ni naprijed, ni natrag. Pokušavam izustiti "Mama", ali iz usta ne izlazi ništa osim zraka. Osjećam strah jer je oluja započela. Nebo je sivo-crno, zamračilo mi se pred očima, samo svakih par sekundi nebo prošara udar groma. U ušima mi je golema buka uzrokovana udarima gromova.
"Tko je?" prenulo me kucanje. Ugasila sam cigaretu i prišla vratima. Odjednom su me prošli trnci po tijelu i slegnuvši ramenima, otvorila sam ih. Bio je to dvadesetogodišnjak prodornih plavih očiju sa mojom narudžbom. Zavukla sam ruku u zadnji džep traperica i tutnula mu u ruku sitniš. Pristojno mi je zahvalio i još jednom bacio pogled na moju rašćupanu plavu kosu i maskarom umrljano lice.
Zavukla sam se u krevet u mraku sobe i natočila si prvu čašu. Prošlo je podosta vremena od kada sam zadnji puta okusila alkohol. Pažnja mi se vračala na plave oči mladog konobara. Te oči, kakve su to samo oči! Sklopila sam svoje....
Stajala sam na livadi u Zagorju. Spremala se ljetna oluja. Imala sam svega pet godina. Miris pokošene trave i zemlje koju je tek natopilo par kapi kiše. Vjetar mi mrsi kosu i podiže haljinicu. Sve sigurnije me gura korak po korak. Stojim sama na desetak metara od kuće izvan ograde, a na cijeloj livadi još je samo jedno sada već okupano stablo krupnim kapima kiše i susjedova kućica. Sama sam jer je moj blesavi brat otrčao u dvorište po golemog psa Neru kako bi je dovukao na livadu da zajedno trčimo po ljetnoj kiši. Sve sam bliže zelenom stablu koje me počinje plašiti plesom svojih zapetljanih grana. Ukopana sam. Ne mogu ni naprijed, ni natrag. Pokušavam izustiti "Mama", ali iz usta ne izlazi ništa osim zraka. Osjećam strah jer je oluja započela. Nebo je sivo-crno, zamračilo mi se pred očima, samo svakih par sekundi nebo prošara udar groma. U ušima mi je golema buka uzrokovana udarima gromova.
Ponovo pokušavam vikati "Mama". Možda i uspijevam, no od silne buke ne čujem vlastiti glas. Strah je ušao u svaku poru mojega tijela. Pružam ruke, ni sama ne znajući zašto, prema prijetećem stablu koje me plaši još i više. Sekunde postaju vječnost, svaka kap na mojem licu i tijelu ocean, a ja postajem malena poput zrna soli u njemu. Bespomoćna sam....
Kakav je to samo užasan osjećaj bio! Onako maleno stvorenje ostavljeno na milost i nemilost silama prirode. Potekla mi je suza niz lice, otpila sam gutljaj pelina i nastavila s prisjećanjem.
U jednom trenutku osjetila sam kako me netko drži za ruku i povlači unatrag. Nisam shvaćala da se moj stariji brat vratio spasiti me od ovog užasa. I dalje sam stajala kao ukopana, hipnotizirana prijetećim stablom. U jednom trenu je stablo postalo na sekundu flourescentno u eksploziji boja. Našla sam se na podu u zagrljaju, na sigurnom, jer moje oči više nisu gledale stablo. Brat me povukao kada je grom udario u stablo u omanji jarak. Imali smo sreće jer su dvoje mališana laka meta groma na livadi.
Sjećam se tada njegovih očiju kako su me pogledale. Imao je plave oči.. da, iste plave oči kao i moj konobar. Rekao mi je:" Oprosti što sam te zaboravio, sestrice, oprosti mi, molim te. Dobro si, jel, da?" I obrisao mi suze na ionako mokrom licu. Trepnuvši sam dala znak da jesam i u sekundi smo trčali prema kući. Naravno da sam tada ugledala i majčino izbezumljeno lice puno prijekora ali i brige.
Kakav je to samo užasan osjećaj bio! Onako maleno stvorenje ostavljeno na milost i nemilost silama prirode. Potekla mi je suza niz lice, otpila sam gutljaj pelina i nastavila s prisjećanjem.
U jednom trenutku osjetila sam kako me netko drži za ruku i povlači unatrag. Nisam shvaćala da se moj stariji brat vratio spasiti me od ovog užasa. I dalje sam stajala kao ukopana, hipnotizirana prijetećim stablom. U jednom trenu je stablo postalo na sekundu flourescentno u eksploziji boja. Našla sam se na podu u zagrljaju, na sigurnom, jer moje oči više nisu gledale stablo. Brat me povukao kada je grom udario u stablo u omanji jarak. Imali smo sreće jer su dvoje mališana laka meta groma na livadi.
Sjećam se tada njegovih očiju kako su me pogledale. Imao je plave oči.. da, iste plave oči kao i moj konobar. Rekao mi je:" Oprosti što sam te zaboravio, sestrice, oprosti mi, molim te. Dobro si, jel, da?" I obrisao mi suze na ionako mokrom licu. Trepnuvši sam dala znak da jesam i u sekundi smo trčali prema kući. Naravno da sam tada ugledala i majčino izbezumljeno lice puno prijekora ali i brige.
Eto, tada sam imala sreću da se moj dragi brat vratio po mene i spasio me od sigurne smrti. Nikada nisam zaboravila taj njegov pogled pun iskrenog žaljenja i njegove tamnoplave oči. Do sada sam u životu imala njega za pomoć jer se od onoga dana uvijek brinuo za mene, možda jer je osjećao iskrenu krivnju što me ostavio samu nasred livade u oluji. No, sada se to promijenilo.
Što ću učiniti? Osobu, kojoj sam mogla povjeriti svoj život, sam povrijedila i više nisam bila dio njegovog života. Bila sam nezahvalna i nisam ga poštovala. Cijeli mi je život pomagao, usmjeravao me na pravi put, a ja sam bila obična gadura i uništila sve svojim jednim nepromišljenim postupkom.
Razmišljam i dalje-naviknula sam na bijeg, pomoći mi ne može brat Robert, ostajem, dakle, sama. Otpila sam još jedan gutljaj pelina koji je imao okus po vodi jer se led rastopio. Svejedno sam popila na iskap ostatak tekućine kad li se vidjela munja i začuo tresak groma. "No krasno", pomislila sam. Sada zaista neću moći zaspati ni sekundu. Ostaje mi odlučiti se za borbu, a ne paralizirati se kao petogodišnjakinja koja je skoro stradala od udara groma.
Misli su mi počele letjeti posvuda, no ono što mi je bilo u fokusu, bile su riječi moje majke koje sam načula onog ljeta nakon nekoliko tjedana pošto sam izbjegla nesreću. Znate ono, kad ste djeca pa više ne znate je li se nešto uistinu dogodilo ili je na kraju to bio plod samo vaše dječje maštarije koju ste s godinama prihvatili kao nešto što je uistinu stvarno. "Sirota susjeda Ana, ostala je bez sina. Strašna je to tragedija. Tako stradati od udara puknutog voda. Te ljetne oluje su strašno opasne. Uopće ne znam što je mali radio na oluji usred livade", običavala je komentirati moja majka tragediju.
Što ću učiniti? Osobu, kojoj sam mogla povjeriti svoj život, sam povrijedila i više nisam bila dio njegovog života. Bila sam nezahvalna i nisam ga poštovala. Cijeli mi je život pomagao, usmjeravao me na pravi put, a ja sam bila obična gadura i uništila sve svojim jednim nepromišljenim postupkom.
Razmišljam i dalje-naviknula sam na bijeg, pomoći mi ne može brat Robert, ostajem, dakle, sama. Otpila sam još jedan gutljaj pelina koji je imao okus po vodi jer se led rastopio. Svejedno sam popila na iskap ostatak tekućine kad li se vidjela munja i začuo tresak groma. "No krasno", pomislila sam. Sada zaista neću moći zaspati ni sekundu. Ostaje mi odlučiti se za borbu, a ne paralizirati se kao petogodišnjakinja koja je skoro stradala od udara groma.
Misli su mi počele letjeti posvuda, no ono što mi je bilo u fokusu, bile su riječi moje majke koje sam načula onog ljeta nakon nekoliko tjedana pošto sam izbjegla nesreću. Znate ono, kad ste djeca pa više ne znate je li se nešto uistinu dogodilo ili je na kraju to bio plod samo vaše dječje maštarije koju ste s godinama prihvatili kao nešto što je uistinu stvarno. "Sirota susjeda Ana, ostala je bez sina. Strašna je to tragedija. Tako stradati od udara puknutog voda. Te ljetne oluje su strašno opasne. Uopće ne znam što je mali radio na oluji usred livade", običavala je komentirati moja majka tragediju.
I tada mi je sinulo. Pa ja sam živjela umjesto tog dječaka! Je li to zaista stvarno?
Posegnula sam za još jednom cigaretom. Pripalivši je, natočila sam po još jednu rundu. Odmah sam se bolje osjećala. Vraćanje starim ovisnostima.... Nije to tako ni loše. Ustvari, što mi preostaje? Pokušala sam živjeti „pristojan“ život kakav su drugi smatrali da trebam. Pokušala sam, i to je već nešto, nisam pobjegla, no ne zadugo.
Umalo sam stradala. Već sam pomislila da će mi se zavući u mozak na koji sam oduvijek bila ponosna. Jest da je bio nagrižen alkoholom i cigaretama, no bio je samo moj. Moja tvornica životnih uspjeha i neuspjeha. Hm, više ovog drugog... Nekako mi se čini da ništa nije slučajno u životu.
Zazvonio mi je mobitel na noćnom ormariću. Tko bi mogao biti? Ne uzimam ga u ruku i ne gledam čiji je broj na ekranu jer znam da ovaj broj sigurno nitko nema. Melodija je uporna i zvoni mi dalje u ušima. Bacam pogled na ekran ne dirajući aparat. Nepoznat broj... I mislila sam. Postajem nemirna...
Kada sam bila ovakva, samo sam znala uzeti telefon i nazvati brata. Tako mi i treba! Sada ne mogu nazvati nikoga jer sam svojim neodgovornim ponašanjem otjerala sve od sebe. Dobro, gotovo sve. Sjećam se one večeri kada me brat molio da pričuvam njegovu dvogodišnju djevojčicu jer je sa Teom išao na poslovnu večeru. Mislio je da sam prestala sa izlascima i neurednim životom, kao što sam i ja uostalom mislila.
Posegnula sam za još jednom cigaretom. Pripalivši je, natočila sam po još jednu rundu. Odmah sam se bolje osjećala. Vraćanje starim ovisnostima.... Nije to tako ni loše. Ustvari, što mi preostaje? Pokušala sam živjeti „pristojan“ život kakav su drugi smatrali da trebam. Pokušala sam, i to je već nešto, nisam pobjegla, no ne zadugo.
Umalo sam stradala. Već sam pomislila da će mi se zavući u mozak na koji sam oduvijek bila ponosna. Jest da je bio nagrižen alkoholom i cigaretama, no bio je samo moj. Moja tvornica životnih uspjeha i neuspjeha. Hm, više ovog drugog... Nekako mi se čini da ništa nije slučajno u životu.
Zazvonio mi je mobitel na noćnom ormariću. Tko bi mogao biti? Ne uzimam ga u ruku i ne gledam čiji je broj na ekranu jer znam da ovaj broj sigurno nitko nema. Melodija je uporna i zvoni mi dalje u ušima. Bacam pogled na ekran ne dirajući aparat. Nepoznat broj... I mislila sam. Postajem nemirna...
Kada sam bila ovakva, samo sam znala uzeti telefon i nazvati brata. Tako mi i treba! Sada ne mogu nazvati nikoga jer sam svojim neodgovornim ponašanjem otjerala sve od sebe. Dobro, gotovo sve. Sjećam se one večeri kada me brat molio da pričuvam njegovu dvogodišnju djevojčicu jer je sa Teom išao na poslovnu večeru. Mislio je da sam prestala sa izlascima i neurednim životom, kao što sam i ja uostalom mislila.
Te tragične večeri Paulu sam okupala u kadi sa patkicama i pjenicom od koje smo gradile kule. Grijala sam joj mlijeko prije spavanja dok je ona u ružičasto-bijeloj pidžamici sjedila u svom stolčeku i promatrala me krupnim plavim očima koje je naslijedila od oca. Zazvonio mi je mobitel i ne gledajući odgovorila sam na poziv. Bio je on. Protrnula sam i ispustila bočicu sa mlijekom koje se razlilo po narančastim kuhinjskim pločicama. Da, tako je djelovao na mene. Što god bi mi on rekao, sve sam mu vjerovala, bez razmišljanja čineći bilo što, što je on zatražio. Prenerazila sam se!
Pobjegla sam zadnji puta od njega kada smo bili na Krku. Stopirala sam do kopna i ukrcala se na prvi autobus put Zadra po magistrali. Nisam imala više od par sto kuna, a jednim pozivom upućenim bratu sam riješila svoj ostanak na moru. Smucala sam se duž obale od SV. Filipa i Jakova, preko Pakoštana do Šibenika i završila u Zagrebu sa novim frajerom koji je vozio crvenog Harleya. Naravno da sam pala na njega jer mi je crvena omiljena boja, a uz to, imao je divnu maorsku tetovažu na leđima koju mu je prekrivala crna duga kosa. Kako se samo ono zvao? Marko? Točno, Marko. Čak je bio jedan od boljih prema meni, radio je u servisu na održavanju motora i uzdržavao me. Jednog dana mi je predložio kako bih ipak mogla i sama potražiti posao obzirom na magisterij iz marketinga. Tog popodneva vrativši se kući, nije zatekao ništa od mene osim poruke u mojem stilu koju sam ostavljala usputnim frajerima u životu, tipa-hvala na svemu, nije stvar u tebi, jednostavno sam ja takva da moram dalje...
Pobjegla sam zadnji puta od njega kada smo bili na Krku. Stopirala sam do kopna i ukrcala se na prvi autobus put Zadra po magistrali. Nisam imala više od par sto kuna, a jednim pozivom upućenim bratu sam riješila svoj ostanak na moru. Smucala sam se duž obale od SV. Filipa i Jakova, preko Pakoštana do Šibenika i završila u Zagrebu sa novim frajerom koji je vozio crvenog Harleya. Naravno da sam pala na njega jer mi je crvena omiljena boja, a uz to, imao je divnu maorsku tetovažu na leđima koju mu je prekrivala crna duga kosa. Kako se samo ono zvao? Marko? Točno, Marko. Čak je bio jedan od boljih prema meni, radio je u servisu na održavanju motora i uzdržavao me. Jednog dana mi je predložio kako bih ipak mogla i sama potražiti posao obzirom na magisterij iz marketinga. Tog popodneva vrativši se kući, nije zatekao ništa od mene osim poruke u mojem stilu koju sam ostavljala usputnim frajerima u životu, tipa-hvala na svemu, nije stvar u tebi, jednostavno sam ja takva da moram dalje...
Maya77, dao sam ti dobru ocjenu jer nekog smisla ima i ne pišeš loše. Međutim, po meni, moraš se odlučiti da li će biti horor ili triler. O imenu naslova knjige da ne govorim. Što ti to znači "uvid"?
Ne znam, možda ti se pridružim a možda ću otvoriti i svoju knjigu...
Slažem se sa skywalkerom...Od mene trojka
hvala obojici na komentarima. što se tiče naslova, mislim da ću ga promijeniti, a što se tiče žanra, vidjet ćemo tijekom procesa...
meni je ok, zanima me sljedeći odlomak! spba, pelin, krevet (i to tvrdi), lol
Maya77, daj droge, sexa, alkohola...to prodaje knjige.
ma meni ovo je skroz ok !!! dobar početak, zanimljiv, vuče na još :-) samo tako Majo !!!!!
Majo, ne daj se ti. Dobro pišeš. Samo tako dalje...
ti si pravi pisac, stvarno si moram dati truda i probati te nadmašiti
man, ovo dobro zvuči
za tebe mayo ovaj put 5 (prvi puta podcjenjujuća trojka)
muy bien
ovo ti je super...
tnx leptiriću... malo sam zapala u krizu za dalje... bit će!
bome se rspisala... odlično
proci ce, svima nam to dodje...: )
svaki put sve bolje, sve mi se vise svidja..
Teško je dati ocjenu. Ne znam u odnosu na što da ocjenjujem. Još sam svjež na ovoj stranici, ali imam se potrebu javiti i opisno te ocjeniti sa "obečavajuće".