Od najranijeg pisanja uvijek sam imala jedan te isti problem. Ne bih retka napisala kad sam sretna ... Iako smatram da imam prilično dobar vokabular, u danima sreće, ne bih iz sebe mogla izvući ni jednu jedinu riječ kojom bih opisala svoju sreću ... kad bih napokon nešto napisala, te moje škrabotine uvijek su mi izgledale kao da ih je napisala Vjekoslava Huljić.
I onda bih odustala ...
Al zato, kad stignu manje sretni dani ... eto mene, ko zapeta puška.
I uvijek mi je bilo žao - jer zašto ne imati sretne dane zapisane na papiru... bilo bi to lijepo u ovim manje sretnim danima... I vjerojatno bolno... Ali ipak lijepo.
Na papiru imam samo manje sretne dane... i one još manje sretne..
Odjednom naslućujem u sebi kako se iz sna bude Zola, Poe, Tolstoj, ma i Neruda .. svi su tu spremni pomoći mojim škrabarijama...
Pa tako i sada... Imam nevjerojatno lijepu ljubav iza sebe i ni retka nije ostalo iza nje. Već sam napomenula da sam pomalo melankolična i da imam onu patničku crtu u sebi .. i malo sam i mazohist.. Volim ja gledati sretne zajedničke slike, zumirati nam nasmijane oči, i prisjećati se kako nam je lijepo bilo...
Kako bih se tek mogla divno mučiti čitajući opise te divne ljubavi ...
Ovako se mučim pišući o tome kako te divne ljubavi više nema...
Da se razumijemo, nisam dijete, razumijem ja da nije išlo, i da bi moglo - trajalo bi.. Razumijem ja da je nama suđeno nešto drugačije od nas dvoje i da se sve događa s razlogom.
I to razumijem većinu vremena.
Al onda u prolazu osjetim miris njegovog parfema na nekom drugom čovjeku ... I dok mi se glava zaokreće za nepoznatim likom, moje razumijevanje se nekako topi i mislim si - možda ipak ..
Onda vidim njegovu boju očiju na nekom potpuno tuđem - i opet si pomislim - možda ipak ...
Onda opet naiđe trenutak osviještenja...
Al većinu vremena živim u čistoj nevjerici ... zar se to dogodilo? - pitam se čisto retorički ... Na momente, kad se ujutro probudim, al samo na momente mi se čini da sam sanjala i da je sve u redu .. .
I super mi je kako mi prijatelji kažu da im je drago da se tako super držim, i da sam tako vesela i da ne dramim ... Ali nema njih sa mnom kad dođe noć i kad lutam kroz stan i tražim .. zapravo ne tražim ništa.. samo lutam.. Nema njih sa mnom kad u 3 ujutro pušim ispred kompa i čitam naše stare mailove ...
A onda svane novi dan... i ja razumijem da nije išlo, i da bi moglo - trajalo bi.. Razumijem ja da je nama suđeno nešto drugačije od nas dvoje i da se sve događa s razlogom.
Prijavi se i piši :-)
da, la famiglie znaju biti okrutne, uglavnom dobro pišeš, ima tečnosti i stila
PS Lakonoga - Panonski mornar?
Klasa optimist! Ima nas još!
OutlawRebel - zvučiš kao moja profesorica iz Svjetske književnosti... Da, da.. panonski mornar...
drazanas - što sam starija, vidim da nas nekako ima sve više... tko bi rekao :)
vrlo dobro, zvuči baš lakonogo :-)
panonski mornar, zadnja rečenica :-)
baš je dobra ova priča, onak baš istinska
keep going
i prva Dave, i prva :)
Da, da.. i alfa i omega, skoro pa hommage čovjeku :)
Nekako sam se u ovoj tvojoj rečenici prepoznala kao "in gerijatrija", nemam pojma zašto, al nema veze :) Uglavnom, tila sam ti samo reći da je ova "in gerijatrija" bila prošli petak u Boogaloo-u, svirali su Neki novi klinci, svirali su i D mol i eto, sitila sam te se :)
A Valentinovo? Ma bit će ih još, ne brini, kad se završi jedan krug otvorit će se tisuću drugih!
Hihihi... zapravo pod in gerijatrijom mislila sam na one likove koji bi mladim djevojčicama ovješenima na njihovu ruku mogli biti tate and then some, one .. koji su već ćelavi, al furaju zlatne lance, jakne ko tinejdžeri i VonDutch tenke :D
Nikako ne na nekog poput tebe.. A u Boogaloo-u se i ja osjećam ko gerijatrija :D :D
A, baš ti hvala što si me se sjetila...
Znam ja da će se otvoriti druga vrata, i da ovo nisu bila moja... al šta'š ... melankolično mi srce.. al proći će... sutra idem u pijanku :D
sve 5, osim da sa bluesom ne ubijaš nikoga :)
iako primarno blues nije "depresivan" kako ga se ustalilo interpretirati u narodu, kada čujem Sad days, lonley nights od Juniora Kimbrougha, sklonte čaše i bokale...
zašto se stalo lakonoga?