Tajna pisma Nataliji

Knjigu započeo: alien.

Zadnji uvršteni odlomak

Dani su poput vijekova. Koliko ih je prošlo? Ne znam.
Prestala sam da računam vrijeme od tog dana. Dovraga, malena, još stojim na istom peronu s kojeg sam te otpratila. Tijelo se ne kreće bez duše. A moja je, bez povratne karte, otišla s tobom. Nije bilo tako lahko kao što ti misliš. Štaviše, to je bila jedna od najtežih odluka u mom životu. Boljelo je. Još uvijek boli. Evo sad ti stavljam srce na papir. Mislim da će mi trebati više hrabrosti da ti pošaljem ovo, nego što mi je trebalo za one dvije riječi. Dvije riječi kojima sam okončala onu našu vječnost. Dvije riječi za koje sam se Bogom klela da ti nikad neću izgovoriti. A jesam. „Gotovo je, gotovo je...“. Dugo mi je to odzvanjalo u ušima poput najstrašnijeg krika đavola. Još uvijek me pronađu, negdje u sred noći. Samu. One su poput Trojanskoga konja. Nečujno prolaze kroz kapiju moga uma i onda, u samo jednome trenutku, ubiju posljednji atom snage u meni. Slutim, neću još dugo izdržati ovako. Neprespavane noći prelaze dozvoljenu granicu. Postaje sve teže kontrolisati iznemoglu dušu koja žudi za tobom... Ko zna, malena, možda je ovo posljednje pismo koje ti pišem.

Komentari (1)

  1. dave gahan Jan 30, 2015 at 03:34 PM

    lijepo...tužno