Oduvijek sam znala kako je to razlikovati se od svog društva. Majka mi je počesto govorila da sam puno zrelija od njih, da sam iznad svojih godina. U početku, to mi je bilo zanimljivo. Sada više ne. Shvatam neke stvari prije nego što bih trebala i ne proživljavam uopšte djetinjstvo kakvo želim.
Ponekad imam osjećaj da živim dva života. Jedan kao kćerka kakvu je mama oduvijek htjela, pametna, lijepa, obrazovana i religiozna. To nisam ja, to je samo maska koju koristim za javnost. Vjerovatno i maska koju nikad neću imati hrabrosti skinuti pred svima i pokazati ono što zapravo jesam. Ja. Prava ja.

Moj, kako ga volim nazvati, drugi život. Mnogo komplikovaniji od prvog, mnogo uzbudljiviji i stvarniji za mene. Uvijek sam žudjela za tim da izađem na vidjelo u onakvom izdanju kako se i osjećam iznutra, što se plašim da neću nikad. Jedini razlog tome je moja majka. Žena koja me odgojila kako je najbolje znala i umjela. Žena koja se borila do zadnjeg atoma snage da mi omogući sve što sam ikada željela. Žena koju nikad neću iznevjeriti makar se zauvijek osjećala neispunjeno i glumila da sam ono što ona želi. Ko zna, možda me jednog dana upotpuni samo njen izraz lica kada me vidi da sam postala žena kakvu je oduvijek htjela da ima za svoju kćerku.
Nikad nisam mnogo toga dobroga vidjela u ljudima. Oduvijek su mi se činili sebičnima i ograničenima. I dan danas to mislim. Možda je to zbog toga što većina ne želi da prihvati mene kao ženu koja voli ..žene. Muslimanka sam. U Boga vjerujem. Samo neke stvari mi nisu jasne, zašto nas Bog iskušava do ove mjere? Da li trebam ostati cijeli život sa muškarcem koga nikad neću moći voljeti samo da bih dokazala da vjerujem? Kažu da sve što Bog daje, daje s razlogom. Daje ono što se može preživjeti. Recite mi, da li se može čitav život živjeti glumeći da ste ono što niste?