Ja sam Ana.Zivim u Cafairu...Zapravo zivim u zenskom domu za sirocad.Razlog je taj ne znam da li imam roditelje ili nemam.Ali posto sam ovdije od 5 godine,a sad imam 15 za mene oni ne postoje.Od kako sam dosla ovdje pocela sam mjesecariti...Zapravo ja to nisam znala.Ni jedan mjesecar ne zna kako mjesecari.Ujutro se probudis u polupanoj sobi ili na krovu.Djeca te napadaju zbog unistene malene imovine koju su imali.Nema goreg osjecaja.Ovo je bio jedan od najsiromasnijih domova za dijecu u cijeloj drzavi.Ne trebam ni govoriti kakva se je nepravda radila.Uz mene je bila moja teta..Zapravo teta iz doma,koja mi nije bila niko i nista ali ja sam ju zvala svojom jer mi je pomagala u svemu.
Poslije godinu dana,teta mi je nasla potencijalne skrbnike sto me je jako razveselilo.
To su bili stariji zena i muz ali jako bogati.
Sklopio se ugovor da idem za Ameriku da zivim s njima.Znala sam da ne moze biti gore od ovog doma tamo gdje idem.Zena je izgledala veoma sicusno,imala je naocale i sijedu kosu i jako otmijenu garderobu.Bila je mrauljava i s osmijehom na liicu.Dok je muz bio jako ozbiljan s izboranim licem i nejasnim pogledom.Visok i zgrbljen.
Isla sam redom i oprastala se sa svima iz sivog i blijedog doma i najradije bi ih sviju povela sa sobom...
Prvi put sam se susrela sa avionom,a nisam ni rijeci do tada progovorila s skrbnicima.
Nadala sam se da ce me utijesiti ili nesto ali su samo hladokrvno sjedili na sjedalima i promatrali me kako se grcim od straha od letenja.Uz to smo bili udaljeni jedni od drugih.