Jutros su svi ustali u isto vrijeme kao i uvijek kada se treba poći u akciju , to nije ni čudno
kada su oni jedna dobra uigrana ratna masina. Cilj akcije je neprijateljsko uporište u blizini
Teslića, između nekih malih sela koja su raštrkana između brda. Njihova namjera je bila
da se osvoji brdo Kota 505 koja se uzdizala iznad jednog malog seoceta, tu Kotu su dan
prije izgubile jedinice lake pjesadijske brigade.Neprijateljske su snage iskoristile smjenu
vojnika na polozaje i napale tu tako dragocijenu kotu 505, kojom se mogla kontrolisati
podrucje kojom se dostavljala hrana nasim borcima na dobojskom ratistu.
-Jesu li ustali moji golubovi-rece Mara ulazeci u kucu
-Evo Maro svi smo kao jedan ustali orni i spremni, zasto si se ti ranije dizala, ako je radi
kafe nisi trebala a i ne znam hocemo li imati vremena.---rece joj njezno Ljubisa.
-Neka nije meni tesko, da se razbudite dobro ce vam doci kafa.- kaza ona stavljajuci vodu
na el.sporet.
Ljubisa ne rece nista samo je pogleda, i sjeti se njenog sina i svog dobrog prijatelja.
Mara bijese zena od svojih 44. godine, visine svojih 170 cm i dok se kretala sepala je sto
je posljedica od ranjavanja u ratu, ona je bila majka njihovog poginulog suborca koji je svoj
zivot dao u borbama na Vlasicu. Zivjela je u blizini kuce u kojoj su bila smjestena nasa
Izvidjacko diverzanska jedinica 2. brigade. Nisu imali srca da je odbiju kada je jednog
dana dosla u kucu i ponudila da ce im pomoci oko kuhanja i ciscenja prostorija, komadant
Zarko joj je rekao da ona to ne moze ali ona je insistirala, kao da je htjela da bude sa
njima, tim momcima koji su izvukli tijelo njenog sina iz okruzenja u kojoj su bili te kobne 92.
godine na Vlasicu.
-Ustajete ko neke babe- dreknu Komadant Zarko zalupivsi ulaznim vratima, i nasmija sto
je bio njegov specifican humor pogotovu prije akcije, valjda je zelio nekako da ih
oraspolozi, da ne misle na crne misli.