Zagreb, 05.09., 21,32
Alan je trčao svoju uobičajenu dionicu, kao svakog dana, točno od devet do deset navečer. Bilo je bablje ljeto, sparan zrak i sve se je nekako pripremalo za početak razdoblja bez godišnjih odmora i blagdana, sve tako do Božića. U njegovom životu, rad je zapravo i bio smisao života, protestantska etika u svojem punom procvatu. Kao top manager uživao je u beneficijama tako svojstvenim novim dođoškim tvrtkama, službena kola i ručkovi, tajnica, bonusi, poslijepodnevno piće i neobavezni seks. Sam po sebi, uistinu nije bio takav, volio je samoću, dobar jazz, knjigu i svoj savski nasip. I tog dana, želio je biti sam ali je znao da mu se nudi Vlasta, predivnog tijela i putenih usana pa ju je naručio poslije deset, kada istrči tih svakodnevnih četiri kilometra, od zelenog mosta do Mosta mladosti.
Upravo kada je razmišljao da li će poslije trčanja za Vlastu ostati dosta energije, nekako u visini Boćarskog doma, nije znao da li je bio neki nalet povjetarca ili neki pas, ali s donje strane nasipa, u mraku nešto je zalelujalo visoku travu. NIje niti stigao pomisliti čemu bi pripisao taj zvuk, jer mu se već idućeg trena, 9,19 parabelum upravo nevjerojatnom brzinom zabio u desnu stranu glave, točno ispod jutrošnjih, svježe frizerski uređenih pramenova plave mu kose.
Pogođeno, joggerovo tijelo naglo se trznulo naprijed te palo na prašnjavu stazu nasipa. Nije bilo drugih joggera, biciklista ili šetača koji bi pomogli i priskočili mu u pomoć. Ubojica je to i očekivao. Usamljenog trkača, neumornog skidača viška kalorija, na dijelu nasipa kojeg djeca i roditelji napuste kada padne mrak. Da je netko i naišao, nastala bi dreka i metež a on bi se samo stopio sa mrakom. Međutim, nije bilo nikog. Zadovoljan sa učinjenim, zapalio je cigaretu, odvrnuo prigušivač i stavio pištolj za opasač. Već mu je polako išlo na živce da nitko neće naići, da će zločin ostati nekažnjen a on nikada otkriven. Ubijao je ljude već dugi niz godina, uvijek na identičan način, u gluho doba noći i na osamljenim mjestima. Jedan metak i stvar je bila riješena. Pa zar tako lagano, pobogu? Popušio je cigaretu do kraja, popeo se na nasip, zadnji put pogledao beživotno trkačevo tijelo i uputio se na okretište savskog mosta, čekajući četvorku do Dubrave.
Ušavši u tramvaj, ubojica koji je sebe nazvao Savior jer je spašavao ljudske duše, osvrnuo se i sjeo na zadnje sjedalo. Osim par zaljubljenih parova, i ostale dječurlije koje su hrlilu ususret noćnim užicima, nije bilo nikakve neravnoteže. Možda tek jedna gospođa koja ga je netremice gledala ali sebe je smatrao zgodnim čeljadem pa vjerojatno ništa čudno. Ili? Možda je ostalo trave po njemu, možda je blatan, drška pištolja se vidi? Provjerivši to, spozna da ga gospođa više ne gleda pa se odluči prepustiti truckanju i razmišljanju o budućim potezima. "Hm, da, Hrvatsku sam posjetio, istina puno je lijepih žena kako sam i čitao ali žao mi je što nisam vidio više od grada. Ha, ha, kako ću i vidjeti kada me zanimaju samo pustopoljine." Činjenica je i bila da je Zagreb lijep grad ali i da ima fantastičnih mjesta gdje počiniti novo spašavanje duše. Cmrok, Maksimir, Jarun, pogotovo Sopot ali nekako vozeći se tramvajem preko Save spoznao je da je donji dio nasipa upravo idealan. "Pa kako tako jedan grad zanemaruje svoju rijeku" sjeti se Budimpešte gdje bi počiniti takvo spasenje duše uz Dunav bilo prosto nemoguće. Ovdje je bilo neosvjetljeno, s visokom travom a po potrebi skočio bi u rijeku i otplivao kilometar nizvodno i opet bi se spasio. Nekako razmišljajući o mjestu događaja sjeti se plavokosog mladića kojeg je upravo ustrijelio i spasio mu dušu. Nikada mu nije bilo žao žrtve jer im je uvijek radio uslugu ali nekako s ovom bilo je prelako, pristao mladić, brzog trka i očito pun života. "Zašto nikada nitko ne naiđe?upita se, "bar jednom, da bježi, da umakne potjeri, izbjegne stupicu." Odluči zato da bude još drskiji, smioniji, s vremenom i njemu je potrebno malo adrenalina i uzbuđenja. "Da, krenuti će u vrevu, gdje je puno ljudi, usred dana, Hong Kong na primjer. Hm, azijska turneja, Tajlanđanke? Da, to je to. Pravac iznajmljenom stanu na Klaki, pakiranje i put na aerodrom. Zadovoljan sam sa sobom i ovom odlukom, nije niti primijetio da bolnička kola u punoj brzini jure Savskom cestom prema jugu.
Beograd, 05.09., 21,55
Baš u doba kada je Savior jurio prema svojem iznajmljenom stanu, inspektor Sreten Vorkapić još je bio nagnut nad svojim stolom u kancelariji Policijske stanice Novi Beograd na Pupinovom bulevaru. Proučavao je već satima pristiglu dokumentaciju od kolega iz Skopja i gunđao da je makedonski mogao biti i nešto lakšim jezikom. Možda zato što je bio drugi jezik u pitanju, u cijelom slučaju ubijenog umirovljenika na ulici u Čairu bilo je nešto dramatično. Čiča od 73 godine hodao je onako teškim puževim korakom te je odjedanput po pričanjima ljudi iz obližnje kafane pao kao pokošen. Čiča Borče kako se je zvao jadnik, bio je i poznat kao čovjek koji voli popiti pa se jadnika nije odmah diralo jer se vjerovalo da je izgubio korak, spotaknuo se a domaća rakija znano je, opasna je stvar. Kada su vidjeli da se Borče ne diže, jedan od momaka krenuo ga je podići jer tko zna, možda se natukao, izgubio svijest ili slično. Pridižući ga, mlaz krvi proliptao je iz Borčetove glave te mladiću učas namočio trenirku. Osobina priče bila je ta da je Borčetovu sijedu glavu proburazio opaki metak, jači od uobičajenog 9,18 s posebnim parabelum metkom. Taj kalibar, 9,19 upotrebljavao se kada si nekoga mrzio ili htio biti siguran da će čovjek ispustiti dušu. „Ali, tko bi se bojao starog alkoholičara, puževa koraka i čovjeka blizu kraja životnog puta?“ pomisli Sreta i duboku udahnu.
No, slučaj čiče Borčeta i nelogičnost u njegovom ubojstvu nije jedino što je zabrinjavalo inspektora Sretu. Više ga je mučilo njegovo domaće ubojstvo, ubojstvo mlade djevojke Natalije koja je krenula pored crkve sv. Marka na noćni trening, malom stazom prema Tašmajdanu. I njoj je presudio parabelum, i ona nije bila predodređena da umre. Bila je mlada, sedamnaestogodišnjakinja, koja možda osim ljubomorne kolegice (jer bila je lijepa) nije imala neprijatelja. Pa ipak, bila je mrtva, ležala je u mrtvačnici unakažena lica koji je prouzročio ozloglašeni letalni metak.
Veza je postojala i bila je očita.
Toga dana, kada mu je viši inspektor Milovanović dodijelio predmet, nije mu bilo sve kako je zamišljao. Vera, dugogodišnja djevojka napustila ga je i odselila se u gluho doba noći. Uzrujan, san mu nije dolazio na oči pa je ne mogavši zaspati, odlučio prošetati.
Sretina noćna šetnja dogodila se baš u nevrijeme za lokalnog mangupa koji je krenuo obiti kartovski kiosk te je kao pravi žbir momka priveo u ruke pravdi.
Sve to, iscrpilo ga je i pri ulasku u zgradu policije bio je više kao netko tko ide na sprovod a ne u carstvo forenzičke egzaltiranosti.
Veza je postojala i bila je očita.
Toga dana, kada mu je viši inspektor Milovanović dodijelio predmet, nije mu bilo sve kako je zamišljao. Vera, dugogodišnja djevojka napustila ga je i odselila se u gluho doba noći. Uzrujan, san mu nije dolazio na oči pa je ne mogavši zaspati, odlučio prošetati.
Sretina noćna šetnja dogodila se baš u nevrijeme za lokalnog mangupa koji je krenuo obiti kartovski kiosk te je kao pravi žbir momka priveo u ruke pravdi.
Sve to, iscrpilo ga je i pri ulasku u zgradu policije bio je više kao netko tko ide na sprovod a ne u carstvo forenzičke egzaltiranosti.
„Sedi Sreto“ naredi mu viši inspektor te ga ponudi lošim mentol bonbonima. „Imamo čudan slučaj. Našli su noćas mladu devojku, doslovce otrgnuta lica, tamo pored Tašmajdana. Hitac nitko nije čuo, tek je sledeći šetač nabasao na nju. Jadnica, molio bih te da obavestiš rodbinu te da preuzmeš slučaj. Neću da štampa počne da piše da smo aljkavi pa neka ti ovo bude haj prajoriti. Razumeš! Nego, posluži se tim bombonima i izveštavaj me o svakoj radnji.“
Sreta se zahvali i nevoljko krene niz hodnik prema svojoj sobi. „Ubistvo. Pa kud sad majku mu, taman su iskorenili one mafijaše i raspetljali kineska ubojstva a sad ovo. Mlada devojka, šta je ona kome skrivila?“ upita se Sreta. Obavještavanje rodbine bilo mu je već rutina ali Natalijine neutješne roditelje nikako nisu mogle zadovoljiti fraze: „Uhvatit ćemo zlikovca. Naši najbolji ljudi rade na tome. Dolijati će. To je neki poremećeni maloumnik. Privest ćemo ga licu pravde i sl.“ jer im nikako nije bilo jasno da usred grada, na relativno frekventnom mjestu može se dogoditi ovakav zločin, i to još nedužnom djetetu.
Sreta je znao da je daleko od hvatanja ubojice i da laže, samo da bi nekako utješio roditelje ali je odlučio da se u potpunosti posveti slučaju jer će ga to i maknuti od razmišljanja o Veri i njenom odlasku.
Sreta se zahvali i nevoljko krene niz hodnik prema svojoj sobi. „Ubistvo. Pa kud sad majku mu, taman su iskorenili one mafijaše i raspetljali kineska ubojstva a sad ovo. Mlada devojka, šta je ona kome skrivila?“ upita se Sreta. Obavještavanje rodbine bilo mu je već rutina ali Natalijine neutješne roditelje nikako nisu mogle zadovoljiti fraze: „Uhvatit ćemo zlikovca. Naši najbolji ljudi rade na tome. Dolijati će. To je neki poremećeni maloumnik. Privest ćemo ga licu pravde i sl.“ jer im nikako nije bilo jasno da usred grada, na relativno frekventnom mjestu može se dogoditi ovakav zločin, i to još nedužnom djetetu.
Sreta je znao da je daleko od hvatanja ubojice i da laže, samo da bi nekako utješio roditelje ali je odlučio da se u potpunosti posveti slučaju jer će ga to i maknuti od razmišljanja o Veri i njenom odlasku.
mrak, al totalni; parabelum????
Opa! Impresionirana sam, nema šta!
Pogođeno, joggerovo tijelo naglo se trznulo naprijed te palo na prašnjavu stazu nasipa. Nije bilo drugih joggera, biciklista ili šetača koji bi pomogli i priskočili mu u pomoć. Ubojica je to i očekivao. Usamljenog trkača, neumornog skidača viška kalorija, na dijelu nasipa kojeg djeca i roditelji napuste kada padne mrak. Da je netko i naišao, nastala bi dreka i metež a on bi se samo stopio sa mrakom. Međutim, nije bilo nikog. Zadovoljan sa učinjenim, zapalio je cigaretu, odvrnuo prigušivač i stavio pištolj za opasač. Već mu je polako išlo na živce da nitko neće naići, da će zločin ostati nekažnjen a on nikada otkriven. Ubijao je ljude već dugi niz godina, uvijek na identičan način, u gluho doba noći i na osamljenim mjestima. Jedan metak i stvar je bila riješena. Pa zar tako lagano, pobogu? Popušio je cigaretu do kraja, popeo se na nasip, zadnji put pogledao beživotno trkačevo tijelo i uputio se na okretište savskog mosta, čekajući četvorku do Dubrave.
zabunom sam stavio odlomak u komentare, no nema veze
i nastavak je originalan, samo mi je malo morbidna priča
Par pravopisnih grešaka umanjilo je ocjenu, ali vrlo interesantna ideja!!! i da, žao mi je što je tako zanimljiv lik nestao već na početku :)
ne znam koje pravopisne greške, jogger????
Oprosti, stilske greške (zadovoljan učinjenim umjesto zadovoljan sa učinjenim; da nitko neće naići mi je malo onako, ali iskreno ne znam kako bih ja napisala), a i 4-ta rečenica mi je nepotpuna? Inače odlično!
mogao je stan iznajmiti i negdje drugdje a ne na Klaki, mogao je mene pitati, dao bi mu dobru cijenu :-)
nažalost, savski nasip uistinu je mračan pa opisani scenarij ubojstva može biti realnost
pet za ideju
evo kako je nastao Interpol!!!!
stvarno fascinantno!
mene je uhvatila jeza....e ovo je za pravu pohvalu. Bravo!!!
ovo je predobro...molim te nastavi-veselim se daljnjem citanju!!