…crveni avion se pripremao sletjeti na pistu, plavi je već bio na pisti i pored njega su stajali njegovi piloti. Bili su to avioni iz I svjetskog rata, mali dvokrilci s prikolicama, koju su vukli za sobom prikolice poput onih natpisa s reklamama ili natpisima "Suzy budi mi žena " i sl, da možda sam već tada trebao shvatiti da je tu nešto čudno ali nisam. Avion je sletio i to na način helikoptera, tj neke kombinacije helikoptera i aviona, sve u svemu u trenutku kad je dotaknuo zemlju stao je. Na prikolici plavog aviona bio je šmajser također iz prvog svjetskog rata, preteča MP 60 ili tako nečeg, točno ga mogu vidjeti još i sad, slika koja mi se valjda urezala u sjećanje iz stotine filmova s tom tematikom koje sam do sada pogledao (mislim da je puno toga iz mojeg života vezano za pogledane filmove, a što mogu kad stvarno volim gledati filmove), na prikolici crvenog aviona bio je top i to je bio razlog što su se ova dva aviona i njihovi piloti našli danas na ovom polju, zato da se taj top vrati svom vlasniku tj pilotu plavog aviona.
Promatram kao malo iz daljine tu četvoricu koja se tu našla, iako sam ja kao kopilot plavog aviona jedan od njih, bilo je to kao izvan tjelesno iskustvo. Od svih prisutnih najveću mi pažnju odvlači maleni dječak plave kose i krhkog izgleda, bio je to kopilot crvenog aviona. Odjednom sve se mijenja, valjda je došlo do neke svađe, a budući da sam ja imao kao izvan tjelesno iskustvo ne znam što je točno razlog tome i što je pošlo krivo ali crveni se avion uzdiže zajedno s razlogom dolaska i ja se primam šmajsera i pucam nemilosrdno po njima, ostajem bez metaka i primam pušku koja se našla u blizini, ciljam i pucam prvi put, repetiram, drugi put, repetiram, treći put i u tom trenu vrijeme se usporava, vidim malo krko tijelo kako pada iz aviona i lupa u pod pored neke kuće koje se tamo našla. Silina udarca odjeknula je u mojoj glavi kao petarda. Osjećam nelagodu, javlja se nemir u meni dok čekam vijesti iz bolnice i odjednom se ispred mene pojavljuje osmrtnica u A3 formatu i na zlatnom papiru na kojem jasno piše da se obavještavaju svi kako je mali Maddox poginuo od posljedica nesretnog pada iz aviona. Osjećam užasan nemir i nervozu, u sebi vrištim to je laž, točno mogu vidjeti kao da je mala kamera bila namještena na onaj nesretni treći metak, kako taj metak ulazi u to malo krhko tijelo i kako je taj metak razlog da taj život prestane. Oblijeva me hladan znoj, tijelo mi se grči i jednostavno nisam spreman vjerovati da sam oduzeo život.
Paralelno mi se javlja još jedna sumnja, Maddox, hm, to mi je ime poznato, pa dan prije sam ga vidio na naslovnici nekih novina koje opet prikazuju Brangelinu i njihov čopor djece kako nebrižno šetaju uz svojih 8 tjelohranitelja i 6 dadilja po nekom modenom mjestu u južnoj Francuskoj, i da u tom trenu postajem svjestan i uvjeren da je sve to bio san, jako realan san sudeći da je majica u kojoj spavam full mokra. Gledam na sat 4:25 i dok se vrtim u krevetu i pokušavam ponovo zaspati javlja mi se pitanje zašto proživljavam stvari kroz snove stvari koje me muče i zašto sam opet uspio povezat milion nekih sitnica. Postavljam si pitanje zašto bi me Maddox mučio i zašto je on u mojim snovima bijelac s plavom kosom, nemam pravi odgovor. U potrazi za odgovorom san me lagano preuzima i Maddox me više ne muči i moje misli su sada negdje drugdje, negdje….
…7:40 čuje se zatupljeni zvuk prprrrr, prprrr, prprrrr i odjednom uz taj zvuk kreče i pjesma „… well it's lonesome in this old town, everybody puts me down...” okrećem glavu, brišem slinu i s nevjericom gledam u mobitel koji se trese i dreči zbog postavljenog alarma, bit će da je vrijeme buđenja.. OK, vrijeme je da se ustanem, barem pokušam, sjedam na rub kreveta i skupljam motivaciju za onaj tako jednostavan a opet tako zahtjevan trenutak dizanja na noge… uspjeh (huston we have a lift off) najteži dio je gotov, gegam se prema kupaoni i ulazim u tuš…buđenje. Prema svemu navedenom dalo bi se zaključiti da moja fizička sprema nije baš najbolja, što je totalna zabluda, ja jednostavno nisam jutarnji tip i nek ostane na tome… Tuširanje završeno, brijanje završeno, oblačenje završeno, zadnja provjera čvora na kravati i spreman sam napustiti stan….
Top ocjena: xmanhr 6 4.5
dobar početak
sviđa mi se.... ako je triler, super!
i meni se sviđa, osjećam da već spremno čeka i novi odlomak
hajd da vidimo
naslov me podsjeća na jedan san koji znam ponekad sanjati, tipa - skačem sa prozora (4 kat) al nije mi niš a svaki put idem opet. užas!!!
@njofrazg .. pa i je san, moj san (jedan od), a budući da nisam htio pisati autobiografiju, a ni sanjaricu ... odlučih to pretvorit u početak Filipove priče...
@njofrazg .. pa i je san, moj san (jedan od), a budući da nisam htio pisati autobiografiju, a ni sanjaricu ... odlučih to pretvorit u početak Filipove priče...
zanimljivo pišeš...
kaj je xmen, nema više inspiracije?
ugledaj se u sibirski krug hi,hi,hi
ne, nema se vremena...
ajde dalje!!