Često razmišljam o smislu života i zašto smo mi zapravo ovdje,koji je smisao života ,kada čovjek pati,koji je smisao života kada ćeš jednog dana nestati,ostat će samo trag u pjesku kojeg će vjetrovi sudbine izbrisati.
Tako sam daleko od onoga što sam poznavao,tražeći razlog postojanja.
Ljudi mi govore da neznam šta radim.Ali oni to nikad neće shvatit.
Zašto se oni nemogu sjetit onoga šta ja nikad neću zaboravit,kako ovi snovi mogu bit uništeni a još sam mlad.
I kada se sve čini savršeno i ljepo,čak se počinjem nadat da će sve jednog dana bit bolje,vidim sudbinu u nebeskim prostranstvima,ali nakraju opet shvatim da i dalje ništa nevidim,da sam ii dalje zarobljen u ovoj svojoj ljušturi daleko od sunca.
Dani se čine sve duži.Ali ipak mislim da je tako bolje,i nadam se da ću jednog dana biti jači,nego što sam danas.Nadam se da ću se osjećat drugaćije nego danas.
Večina mojih vršnjaka se raduje početku nove školske godine,pogotovo sada kad smo seniori.
Ali ja nisam jedan od njih.
Iskreno nemam se cemu radovat,zašto da se radujem kad ću opet vidjet one iste glupe ljude,koji zapravo ni neznaju da postojim.
Pogotovo one grupice kao što su naviječice,koje sjede za svojim stolom i raspravljaju o tome kako su se baš vratile sa nekog luksuznog putovanja ili kako su prošli tjedan pokupovale pola dučana odjeće i obuće nekih poznatih marki,ali opet da budem realan one nemogu nioćemu drugom razgovarat jer njihov mali mozgić još nije došao do one razine da bi mogle izvršit neku suvislu komunikaciju.
A odma do njih su sportaši ponos naše škole,vjerovatno raspravljaju o tome kako su prošli tjedan pretukli nekog šmokljana, a u večini slučajeva to sam bio ja,ili možda o tome kako su im očevi kupili nove sportske automobile,jer njihovi sinovi zaslužuju sve najbolje.
Ali ja nisam jedan od njih.
Iskreno nemam se cemu radovat,zašto da se radujem kad ću opet vidjet one iste glupe ljude,koji zapravo ni neznaju da postojim.
Pogotovo one grupice kao što su naviječice,koje sjede za svojim stolom i raspravljaju o tome kako su se baš vratile sa nekog luksuznog putovanja ili kako su prošli tjedan pokupovale pola dučana odjeće i obuće nekih poznatih marki,ali opet da budem realan one nemogu nioćemu drugom razgovarat jer njihov mali mozgić još nije došao do one razine da bi mogle izvršit neku suvislu komunikaciju.
A odma do njih su sportaši ponos naše škole,vjerovatno raspravljaju o tome kako su prošli tjedan pretukli nekog šmokljana, a u večini slučajeva to sam bio ja,ili možda o tome kako su im očevi kupili nove sportske automobile,jer njihovi sinovi zaslužuju sve najbolje.
Top ocjena: birek93 3 4.5
možda griješim, ali ne bih ja bila ja da ne komentiram. Prvo, u opisu si naveo cijeli tijek razvoja knjige, nisi ostavio neizvjesnost, ali ok, čini se zanimljiva tema. držim fige za nastavak! :)
A a znam prvi put pisem tako da sam se malo izgubio,hvala
ok je tema, moglo bi biti zanimljivo, pripazi na pravopisne greške, šteta što nisi imao profesora hrv jezika koji je mene naučio, čak sam i pravopis zavoljela uz njega! i ne ljuti se na moje komentare, dobronamjerni su.
ne ljutim se, puno hvala.
Zapravo ako bi mi mogla pomoc malo sa tim,stvarno imam dobru ideju ali nebi ju htio upropastit
ma samo piši, kad je nešto zanimljivo prosječni ljudski mozak ne percepira pravopisne greške. Konačno, moraju i lektori (mislim da se tako zovu ljudi koji rade ne ispravnosti pravopisa?) nešto raditi. ako treba neka pomoć, ili ćeš se osjećati bolje bez grešaka, pošalji mi poruku, rado pomažem.
samo ti piši mladi čovječe-ovo će biti dobro!
pravopis-pazi na ne znam-piše se odvojeno-većina je alergična na ovu grešku-uključujući i mene-haha
lako je dečku kad ima takve mentorice...
puno hvala