Sjećam se zadnje štafete mladosti. Bilo je to 1980. g. i predviđeno je da ju drug Tito primi na stadionu JNA za svoj 88. rođendan. Nije se ostvarilo jer je umro, 21 dan ranije, u LJubljani, u kliničkom bolničkom centru, amputirane noge...Sjećam se također da sam bio četvrti osnovne i da smo kao zadaću morali nacrtati Jugoslaviju i obilježavati put kretanja štafete. Usto, morali smo izrezivati isječke iz novina, koji su iz gradova kroz koje je prošla štafeta glorificirali štafetu, bratstvo i jedinstvo i naravno, najvećeg sina naših naroda. Bilo mi je to zabavno raditi jer je meni kao klincu dana šansa da stvaram nešto korisno a izgledalo je jako lijepo (u bojama, puno datuma, slika). Žao mi je što ne mogu naći tu teku ali se sjećam da je štafeta stala negdje kod Virovitice te da sam bio jako tužan jer me eto, tako lijepo krenulo. Danas kada se sjetim tih dana, mislim da su isti neponovljivi, kako su samo ljudi voljeli takve gluposti, naizgled budalaste događaje koji su umjetnu tvorevinu i ljude svih naroda, narodnosti, religija, jezika držali zajedno. Da, poslije toga umjetna tvorevina doživjela je krah, počeli su ratovi a dojučerašnji nosioci štafete (možda doslovno su je predavali iz ruke u ruku) deset godina kasnije pucali su jedno po drugome. Ipak, štafeta i sve oko nje, nažalost ili na sreću sastavni su dijelovi naših života i to moramo priznati, sviđalo nam se to ili ne.