Zovem se Marko. Nemam djevojku, psa niti hobi. Imam samo dvije stvari koje volim i za koje živim. Svoj klub i svoje prijatelje. Svakog tjedna moj klub igra utakmice, bilo domaće, bilo gostujuće i sve ih pratim. Moja obitelj ima novaca (tata mi je obrtnik) pa mi džeparca nikad ne nedostaje. Moji prijatelji često me žicaju novce da si kupe cugu, da i karte za vlak ili bus kako bi mogli pratiti naš voljeni klub. Za novac me nije briga jer mi bez njih gledanje utakmica ne bi značilo ništa. Ovog tjedna u naš grad dolazi nam naš najveći protivnik i naravno, s njim i njegovi navijači. Od uzbuđenja što ćemo navijati i možda se potući, moj najbolji prijatelj Matrix i ja ništa kvalitetno ne možemo raditi. Škola, ma kakva škola. Uglavnom markiramo i ispijamo pive.
Cuga nam pomaže jer uz nju Matrix i ja zaboravimo da smo ustvari, u očima drugih, najobičniji luzeri. Moja stara, kao svaka brižna majka, za moj problem krivi vladu, stanje u državi, da i super mjesec. Ona ne kuži da je moje stanje za mene jedno normalno stanje, da sam mlad, da me budućnost uopće ne brine te da se kaj je najbolje, zbog toga uopće ne uzbuđujem.
Idem u srednju ugostiteljsku školu, usmjerenje kuhar. Ne znam zakaj sam uopće izabrao ovu školu, valjda jer svi tvrde da su muški najbolji kuhari te da imaju love ko ...
I stvarno kad pogledaš, dok u školi pečem jetricu i učim kuhati rižu da ne bude premekana, kaj mi drugo preostaje nego da razmišljam o svom klubu i svojim dečkima.
Možda zbog toga i jesam luzer ali fuck, to je ono kaj me pali jer je tu, odmah, svaki tjedan a karijera, velka lova, obitelj i ugled je negdje daleko, udaljeno svjetlosne godine.
Matrix kaj se tiče obitelji i love, uopće neke radosti u djetinjstvu, nije imao te sreće kao ja.
Stari ga je non stop mlatio, bio je kroner a stara ga nije uspjela zaštititi. Ima starijeg buraza koji ga je rano uveo u svijet cuge-pljuge, starije ekipe, plandovanja i da, sitnih razbojstava.
Trenutno je Matrix u popravnom domu, bez ikakve životne perspektive.
Njegova stara za razliku od moje, za njegov problem ne krivi vladu i državu već konkretno njegovog starog.
Idem u srednju ugostiteljsku školu, usmjerenje kuhar. Ne znam zakaj sam uopće izabrao ovu školu, valjda jer svi tvrde da su muški najbolji kuhari te da imaju love ko ...
I stvarno kad pogledaš, dok u školi pečem jetricu i učim kuhati rižu da ne bude premekana, kaj mi drugo preostaje nego da razmišljam o svom klubu i svojim dečkima.
Možda zbog toga i jesam luzer ali fuck, to je ono kaj me pali jer je tu, odmah, svaki tjedan a karijera, velka lova, obitelj i ugled je negdje daleko, udaljeno svjetlosne godine.
Matrix kaj se tiče obitelji i love, uopće neke radosti u djetinjstvu, nije imao te sreće kao ja.
Stari ga je non stop mlatio, bio je kroner a stara ga nije uspjela zaštititi. Ima starijeg buraza koji ga je rano uveo u svijet cuge-pljuge, starije ekipe, plandovanja i da, sitnih razbojstava.
Trenutno je Matrix u popravnom domu, bez ikakve životne perspektive.
Njegova stara za razliku od moje, za njegov problem ne krivi vladu i državu već konkretno njegovog starog.
Uz Matrixa, često mi društvo prave Miš i Ivana. Ivana je boysica, fura se ne znam, na neku alternativu i tak, rekao bi, dosta je slobodna u svakom pogledu. S njom završim skoro poslije svake tekme, najčešće na klupici kod vrtića u Utrinama. Prije toga popijemo, ja pivu ona bambus u Dugom, te onda, riječ po riječ i znate već. Osjećam da mi je stalo do nje jer osim kaj dobro izgleda, ima kliker u glavi ali je problem kaj ona ne završi uvijek sa mnom, pa se bojim da me dečki ne zafrkavaju da je mala laka, da daje svakom i tako redom.
Da ne bi ispalo da su svi oko mene imali teško djetinjstvo, Ivani je zapravo bilo najlakše.
Njezin stari je direktor u državnom poduzeću i imala je praktički odmalena sve za lijep život; skijanja, obleku, lovu za izlaske, mobitele...
Poznajem je još iz vrtića i osnovnjaka i tak, svi smo pomalo bili zatelebani u nju. Uvijek se isticala, naprimjer, u literarnoj grupi, voljela je crtati i pisati pjesme. Malo po malo, negdje u sedmom razredu nekaj ju je prehitilo i počela se oblačiti u crno, izlaziti u Jabuku, slušati Cult i Hladno pivo.
Ne znam kaj to zgodnim curama, pred kojima je perspektiva, dođe u glavu da se počnu klošarit i gubit vrijeme na parkiće, cugu i tekme. Za muške mi je to nekak normalnije (i sam sam takav) ali za cure, baš i ne.
Da ne bi ispalo da su svi oko mene imali teško djetinjstvo, Ivani je zapravo bilo najlakše.
Njezin stari je direktor u državnom poduzeću i imala je praktički odmalena sve za lijep život; skijanja, obleku, lovu za izlaske, mobitele...
Poznajem je još iz vrtića i osnovnjaka i tak, svi smo pomalo bili zatelebani u nju. Uvijek se isticala, naprimjer, u literarnoj grupi, voljela je crtati i pisati pjesme. Malo po malo, negdje u sedmom razredu nekaj ju je prehitilo i počela se oblačiti u crno, izlaziti u Jabuku, slušati Cult i Hladno pivo.
Ne znam kaj to zgodnim curama, pred kojima je perspektiva, dođe u glavu da se počnu klošarit i gubit vrijeme na parkiće, cugu i tekme. Za muške mi je to nekak normalnije (i sam sam takav) ali za cure, baš i ne.
Ivana je sada trenutno s Mišem al mu ne govori da se tu i tamo sa mnom nađe na klupicama. I bolje je tak, jer mi je Miš frend još iz djetinjstva. Odrasli smo u Trnskom, u onim smiješnim soc zgradama i naselju kojeg povezuje Nama i školsko igralište. Često sam znao hodati prugom koja prolazi naseljem razmišljajući kud bi tako došao. Kak je Trnsko na periferiji i iza fakat nema ničeg, ta mi je pruga izgledala dugačka kao horizont.
Negdje u petom osnovne upoznao sam ljubav svog života. Ne nije cura (a niti dečko) već moj voljeni klub. I ono je jednom davno imalo soc obilježje, malu crvenu zvijezdu ali ona se zapravo i nije vidjela jer je uvijek dominantno ostalo malo slovo d i crveno bijele kockice.
Nije baš neka novost da se klincu od 12 godina sviđa nogometni klub ali mene je on toliko ponio, toliko sam se zaljubio u taj klub da bojim se, kažem to iz današnje perspektive, povratka normalnom životu više nema.
Do petog razreda svi smo naganjali loptu na livadi između zgrada, igrali hakl na školskom ili ping pong. U petom pak razredu, kako smo fizički stasali, upisivali smo se u razne klubove, uglavnom na borilačke sportove. Tu i tamo bi netko našao sebe u sviranju klavira, učenju stranih jezika i slične neke zanimacije.
Negdje u petom osnovne upoznao sam ljubav svog života. Ne nije cura (a niti dečko) već moj voljeni klub. I ono je jednom davno imalo soc obilježje, malu crvenu zvijezdu ali ona se zapravo i nije vidjela jer je uvijek dominantno ostalo malo slovo d i crveno bijele kockice.
Nije baš neka novost da se klincu od 12 godina sviđa nogometni klub ali mene je on toliko ponio, toliko sam se zaljubio u taj klub da bojim se, kažem to iz današnje perspektive, povratka normalnom životu više nema.
Do petog razreda svi smo naganjali loptu na livadi između zgrada, igrali hakl na školskom ili ping pong. U petom pak razredu, kako smo fizički stasali, upisivali smo se u razne klubove, uglavnom na borilačke sportove. Tu i tamo bi netko našao sebe u sviranju klavira, učenju stranih jezika i slične neke zanimacije.
Meni je pak, bez obzira kaj su mi pričali: "Ej, super ti je na karateu..." i kaj znam da bi mi naučiti se tući dobro došlo, bilo kakva redovita vježba ili odricanje bila tlaka i gubljenje vremena. Baš te godine sam prvi put otišao na tekmu, uz svog tatu koji mi je samo jednu subote rekao: "Markić, idem sutra na tekmu s dečkima, hoćeš ić sa mnom." Vrijeme do tekme sam proveo kao u nekom snu. Ej, idem s tatom, sa starijim dečkima, idem tamo gdje nikad nisam bio i na mjesto o kojem pričaju stariji dečki na klupicama. Nije da nisam znao da postoji Dinamo, Maksimir, BBB i normal, gledao tekme na telkaču ali sve te priče o nečemu za što si čuo a nisi bio, su bile daleke i nestvarne. Upravo od tog uzbuđenja, navečer me nekaj zašarafilo i zakurio sam opako. U strahu da ipak ne odem na tekmu (kad se već tata umilostio) nikom nisam rekao o svojim tegobama, pa ni staroj, kojoj sam se jedino i povjeravao. Svaki čas sam išao na zahod, trpio i znojio se. Al, nagrada je bila velika, gledanje tekme uživo, sa starijom ekipom.
Kad sam ujutro ustao bio sam jako blijed i stara je odmah skužila da nekaj nije u redu. Stari nije (i bolje jer me inače ne bi vodio sa sobom), uzeo je svoje novine, a i ovak za doručkom nismo puno pričali. Mama je išla na plac al me prethodno pitala jel mi treba kaj iz dučana i iz...apoteke. Čudno sam je pogledao ali mi je samo namignula i zavrtila glavom. Bilo joj je to simpa jer mi se udala za starog a znala je da jabuka ne pada daleko od stabla. Tog sam jutra prvi put uzeo i tatine Sportske pa se išao informirati o tekmi, koji su sastavi, čitao izjave igrača te komentare sportskih novinara. Tad sam prvi puta i čuo da "...utakmica nije visokog rizika." Klub protiv kojeg smo igrali bio je Šibenik i tata je rekao da ne bu pun stadion al da je lijepo vrijeme, baš za pivu i onak, da ti prođe nedjelja.
Poslije ručka, koji mi baš nikak nije sjeo, obukli smo se sportski i otišli do Ribe, tatinog frenda u zgradu pored.
Poslije ručka, koji mi baš nikak nije sjeo, obukli smo se sportski i otišli do Ribe, tatinog frenda u zgradu pored.
majstore, fakat zanimljivo pišeš
jedino me zanima koji je klub u pitanju
Slaven Belupo možda :-)
super rus
ali samo dinamo, dinamo...
petica ak je ak nije isto tako
pridružim ti se
genijalno
hrvatska je našla zvijezdu
ipak je dinamo u pitanju
nije valjda zagreb i bijeli anđeli, heeeheeeheee
dostojevski, i ovog puta petica
sky, ja isto mislim da je dinamo
ili je ipak možda lokomotiva u pitanju
rus, petica i od mene
ovom liku i nije loše, tatica i mamica mu imaju para, boli ga kur.. za sve
ovo neodoljivo podsjeća na "Metastaze".. baš me zanima u kojem će se smjeru razviti