Dakle, Čarls je bio na sigurnom. Ja sam bio na sigurnom. Sve je išlo po planu i lagano sam se rešavao njegove nadmenosti, koliko do kraja poglavlja biće miran kao beba. Mada, bilo mi ga je žao, stavljao sam sebe u tu situaciju. Onda sam se sjetio da sam ja već bio u toj situaciji i da odatle potiče ideja kako na najlakši način da oduzmete čovjeku dostojanstvo, jednostavno ga smjestite u bolnicu. Tamo će već osoblje da se ponaša prema njemu kao prema nižoj vrsti, strah će mu prevladati bićem a neće se baš ni najesti tih dana. Idealno mjesto za neposlušne karaktere. Tim bolje što se Čarls nalazi u specijalizovanoj bolnici za neposlušne karaktere, ne sasvim običnoj ustanovi za regularne bolesnike. Čarls ionako nije bio regularan ni u kakvom smislu, njegovo postojanje na planeti Zemlji dovoljan je dokaz da ova planeta ide u sunovrat, ili se bar on trudio da tako izgleda okolina u kojoj živi. Možda će poslije vremena provedenog u duševnoj bolnici pronaći sopstvenu dušu, ili će izgubiti i ono malo ljudskosti što se naziralo u njegovim sivim očima. Govorio je da je osudjen svojom bojom očiju na životnu neprijatnost sa svjetlom, nije trpio ni najmanju osvjetljenost, čak ni žišku svjetlosti, a sada je morao da se nosi sa kraljicom nad kraljicama, presvijetlom neonkom iz instituta za duševno oboljele. Osjetio je da će se uklopiti sa ludacima, samo ako pronadje osigurač koji vodi do njegovog spasa. Taj osigurač sam mu ovaj put obezbijedio i mogao je mirno da spava obasjan najljepšim bojama mraka.