Sendai je mirno mjesto za život. Obale mu oplakuje Tihi ocean kojeg moj otac Takeshi zove gospodarem. Moj otac je ribar, čvrst i pravedan čovjek. Jako volim Sendai i jako volim svog oca. Majka ne pamtim budući je umrla dok sam još bila sasvim mala. Često sa svoje dvije sestre stojim na molu, promatramo pučinu i čekamo da se otac vrati. Radujemo se kada tata ulovi puno ribe jer je tada i on sretan.
Dugo u noć kada se tata vrati, grlimo se s njim i pričamo što ćemo napraviti s novcem kojeg je upravo donio kući prodavajući netom ulovljeni morski plijen. Maštam da kupim novu haljinu a sestra Kimiko želi novi bicikl. "Djeco, morate misliti na školu", kaže otac. Otac višu školu nije pohađao a u mjestu svi pričaju da je bio jako nadaren. Znam da želi najbolje za nas a novac (krišom sam vidjela) brižljivo sprema u ladicu koju niti sestre niti ja ne možemo dohvatiti.
Ostavši rano bez majke, shvatila sam da život nije samo igra, smijeh i bezbrižno maštanje koje ima svako dijete. Kao najstarija sestra, odmalena sam naučila kuhati te brinuti za cijelo domaćinstvo pa mi mnogi kažu da sam starija od svojih petnaest godina. Često sam slušala da smo mi, žene u Japanu, bez obzira na izraženu demokraciju u svijesti ljudi i društvu, još uvijek potčinjene muškarcima, pravim suvremenim samurajima. Znam da i otac smatra (mada mi ne govori) da je moja rana udaja nešto normalno i slijed nečega što se podrazumijeva kada ti život odredi sudbinu upravo onakvu kakvu je zadesila i moju obitelj.
U mjestu živi čovjek, vlasnik brodova na kojima plovi moj otac. Udovac je, miran čovjek i često posjećuje mojeg oca. Što više starim, primijetila sam da Hidenori san našu kuću posjećuje sve češće i češće. Uvijek u prolazu, kada im natočim saki često njegov pogleda ostane na meni. Znam i razlog jer mi i mnogei prijateljice zavide na ljepoti koju sam nasljedila od svoje majke.
No, mene on ne zanima i bez obzira što bi život moje obitelji bio lakši da se udam za tako bogatog čovjeka, ja se ne bih osjećala sretnom u njegovom zagrljaju. Potajno se nadam da će otac shvatiti moje ponašanje i da će mi dopustiti da sama odlučim o svojoj budućnosti.
U mjestu također, živi i Masanobu, mladić koji mi se sviđa i kojeg često srećem na tržnici. On je mesar i njemu se isto kao i tatinom gazdi, pogled često zalijepi za mene. Za razliku od HIdenori sana, njegov pogled me ne uznemiruje već naprotiv, sva zatreperim razmišljajući kako bi bilo lijepo da me drži u zagrljaju i govori mi slatke, lijepe riječi.
U mjestu živi čovjek, vlasnik brodova na kojima plovi moj otac. Udovac je, miran čovjek i često posjećuje mojeg oca. Što više starim, primijetila sam da Hidenori san našu kuću posjećuje sve češće i češće. Uvijek u prolazu, kada im natočim saki često njegov pogleda ostane na meni. Znam i razlog jer mi i mnogei prijateljice zavide na ljepoti koju sam nasljedila od svoje majke.
No, mene on ne zanima i bez obzira što bi život moje obitelji bio lakši da se udam za tako bogatog čovjeka, ja se ne bih osjećala sretnom u njegovom zagrljaju. Potajno se nadam da će otac shvatiti moje ponašanje i da će mi dopustiti da sama odlučim o svojoj budućnosti.
U mjestu također, živi i Masanobu, mladić koji mi se sviđa i kojeg često srećem na tržnici. On je mesar i njemu se isto kao i tatinom gazdi, pogled često zalijepi za mene. Za razliku od HIdenori sana, njegov pogled me ne uznemiruje već naprotiv, sva zatreperim razmišljajući kako bi bilo lijepo da me drži u zagrljaju i govori mi slatke, lijepe riječi.
Slatke, lijepe riječi. Koliko mi to samo nedostaje. Moja škola nalazi se s druge strane zaljeva i svaki put moram proći pored tržnice gdje radi Masanobu. Smiješan mi je jer uvijek, kada prođem, nešto izvede s nožem. Mada je vješt, bojim se da se ne ozlijedi a tada, tada se bojim da mi srce ne pukne. Izgubiti dvije voljene osobe u svom mladom životu ne bih mogla podnijeti. Pitam se, da nema oca i sestri kako bi uopće mogla normalno funkcionirati. Zato, cijenim što postoje, što mi daruju smijeh i lijepu riječ.
No, otac osim lijepih riječi i neizmjerne ljubavi je i pragmatičan, zna da bi udaja za tako bogatog čovjeka dovela do mira (mada po tako velikoj cijeni) i blagostanja i mojim dvjema sestrama.
Ocu ne zamjeram, nije mu lako jer nas već deset godina sam uzdržava i htio bi da budemo sretne, da imamo ono što on nije mogao imati.
Pitam se, svako jutro kada prođem tržnicom, kakav bi mi život bio da pobjegnem s Masanobuom te koliko bi zapravo trajala takva sreća. Znam da bi me se otac odrekao jer bih mu povrijedila ponos i nadanja ali bih znala da bi duboko u sebi bio sretan zbog moje sreće.
No, otac osim lijepih riječi i neizmjerne ljubavi je i pragmatičan, zna da bi udaja za tako bogatog čovjeka dovela do mira (mada po tako velikoj cijeni) i blagostanja i mojim dvjema sestrama.
Ocu ne zamjeram, nije mu lako jer nas već deset godina sam uzdržava i htio bi da budemo sretne, da imamo ono što on nije mogao imati.
Pitam se, svako jutro kada prođem tržnicom, kakav bi mi život bio da pobjegnem s Masanobuom te koliko bi zapravo trajala takva sreća. Znam da bi me se otac odrekao jer bih mu povrijedila ponos i nadanja ali bih znala da bi duboko u sebi bio sretan zbog moje sreće.
U svojoj školi kao uzorna učenica zadužena sam da uređujem pano na kojem se lijepe obavijesti i razna događanja. Ovog tjedna postavljam učeničke izraze potpore našoj prijateljici iz razreda, koja je naglo obolila.
Nitko nije znao da se s njom nešto događa već su je jednog dana nakon čudnog napada koji nas je sve prestrašio, samo odveli u bolnicu. Od tada ne znamo što se zbiva s njom i svi smo vrlo, vrlo tužni.
Često se pitam zašto oko mene postoji samo nesreća. Kada će više u moj život ući svjetlo i ugrijati me...
U takvim trenucima beznađa često razgovaram s bogom pa ga pitam: "O bože, što sam zgriješila, tako malo tražim a ti me stalno iskušavaš." Tada se obično isplačem i tješim se: "Ajde, barem smo svi zdravi!"
Da sam tada znala, da mi pravo iskušenje tek predstoji nikad ne bi govorila takve riječi.
Nitko nije znao da se s njom nešto događa već su je jednog dana nakon čudnog napada koji nas je sve prestrašio, samo odveli u bolnicu. Od tada ne znamo što se zbiva s njom i svi smo vrlo, vrlo tužni.
Često se pitam zašto oko mene postoji samo nesreća. Kada će više u moj život ući svjetlo i ugrijati me...
U takvim trenucima beznađa često razgovaram s bogom pa ga pitam: "O bože, što sam zgriješila, tako malo tražim a ti me stalno iskušavaš." Tada se obično isplačem i tješim se: "Ajde, barem smo svi zdravi!"
Da sam tada znala, da mi pravo iskušenje tek predstoji nikad ne bi govorila takve riječi.
Došli su zimski školski praznici i svi smo s nestrpljenjem isčekivali Novu godinu. Bio je to period u godini kada su svi bili nasmijani, puni životnog elana, kad smo mi uštogljeni Japanci bili sasvim neki drugi narod, kao južnjaci s Mediterani. Moje mlađe sestre uredile su kuću koja nije bila velika, onako, izgledala je kao sve japanske kuće, uska i s par soba. Bilo je tu svega, od konfeta, origamija do toga da se sav namještaj sjajio. Čak je i ocu, koji je rijetko bio nasmijan, tako uređena kuća izmamila osmijeh na lice. Te noći kad se vratio, nakon dugog vremena, odveo nas je u lokalnu slastičarnicu na kolače i frape, tepajući nam cijelim putem. No, znala sam da je to sve trenutno i da takav momenat u životu treba pamtiti.
Tada nam je rekao da ga zapravo, za Novu godinu i neće biti jer da par dana prije mora isploviti po novi ulov tune. Rekla sam mu da ga shvaćam, ali sjetu nisam mogla zatomiti.
Tada nam je rekao da ga zapravo, za Novu godinu i neće biti jer da par dana prije mora isploviti po novi ulov tune. Rekla sam mu da ga shvaćam, ali sjetu nisam mogla zatomiti.
Otac je isplovio baš na 26.12., dan koji mi je zauvijek ostao u sjećanju jer ga je šest godina ranije obilježio jedan japanski izraz; veliki, strašni tsunami. Svi smo, sjećam se, bili užasnuti intenzitetom tragedije koja je pogodila taj dio Azije a pogotovo smo mi koji živimo uz more i čiji su očevi ribari, postali svjesni da je to i naša zbilja. Tog jutra bilo je sve uobičajeno i kao bezbroj puta do sada kada je odlazio na brod, od spremanja ocu čistih stvari, bogatog doručka do davanja savjeta meni kako da brinem o kući i mlađim sestrama. Ipak, nešto nije bilo uobičajeno, prvi puta išao je na duže razdoblje i na duži put, čak do Hokaida i to na najmanje tri mjeseca. Prihvatio je to jer je zarada bila par puta unosnija nego za kraća putovanja a istodobno mu je Hidenori san obećao da će po prvi puta biti nadglednik drugim ribarima te da neće tako puno fizički raditi. Nisam mu rekla da mu Hidenori san to nudi samo zato da ga što duže nema te kako bi mogao nesmetano dolaziti u našu kuću.
sky. u trendu si, moglo bi biti zanimljivo, sigurno ti se pridružujem
Daj pisite nesto opiceno...Kakva Sadako, kakvi leptiri...
Ovo mi se sviđa. Samo tako nastavi pisati. čista petica
jadni japosi, neka se piše da vidimo kuda će to dovesti ali zvuči zanimljivo
ps
samo malo depresivno
tema je aktualna, no te ne znači da će i priča nužno biti dobra.... samo da nije preteška. no podržavam pogotovo ako je riječ o prijateljstvu.... samo tako, vidjet ćemo kako će ići
vrlo dobar nastavak
odlično!
odlično!
tnx frend kaj si me zamijenio, bio sam odsutan
sutra ja nastavljam
baš je cool. Ak si amater - good job
ajde dalje... već duuugo ništa! a baš mi se sviđa