Knjige koje je započeo Ilea952 (1)
Zadnji odlomci
Svi Ilea952 odlomci (3)-
Princezo Charlotte, probudite se. Probudite se. Provirim kroz jedno oko i vidim malu punašnu ženu kako vuče veliku zavjesu i otkirva ogromnu terasu. Pogledam uokolo. Krevet na kojem ležim je veći nego moja soba. Krajevi kreveta imaju pozlaćene šipke koji se poput zmije uzdižu do plafona. Primjećujem druge predmete. Gramofon, drveni stol na kojem je veliko ogledalo sa kutijama nakita. Moja cijela kuća je manja od ove sobe. Sve je u zlatnim tonovima. Zaškiljim. Žena obučena u crnu haljinu sa bijelom mašnom i utisnutom bijelom kapicom u kosi, počela je hitro otvarati ormare i izvlačila dugačke haljine i korzete. Okrenu se i vidi da je promatram. Prilazi mi. Zatvorim oči i bacim se u jastuke. Moja mašta je ogromno, ludo mjesto. Moja mašta je ogromno, ludo mjesto. - ponavljam dok slušam korake koji se približavaju. Uskoro ću se probuditi. - nastavim se uvjeravati. Princezo Charlotte. - žena govori toliko nježno da mi se učini da ću zaspati u snu, od nježnosti njenog glasa. Ko si ti? - pitam ne otvarajući oči. Držim čvrsto jastuk i popustim kad bol u prstima postane nepodnošljiva. Ponovo provirim na jedno oko i žena me gleda zabrinuto. Još nježnije mi kaže - Ja sam tvoja služavka, Helena. Želite li čašu vode? Je li vam dobro, princezo? "Ne pitaj i ne govori o sebi" dolazi mi u glavu. "Doživjela si prometnu nesreću." Otvorim oči potpuno i pokušam da se ne ponašam djetinjasto. Helena. - kažem drhtavo. Žena se nasmije i počne sklanjati plahte sa mene. Primjetim da imam svilenu spavaćicu sivkaste boje. Rubovi su čipkani i pomislim kako imam dobar ukus. I odmah se izgrdim i pomislim kako to uopće nisam ja. Slijedim Helenu do velikih vrata. Sve je tako veliko. Nađemo se u kupaonici. Ona se nasmiješi i napusti me. Gledam kako zatvara vrata i sretna sam što imam minutu za sebe. Pokušam da obratim pažnju na svaki detalj u kupaonici. Prelazim pogledom na police sa crvenim kockama, staklenim teglama sa tekućinama u boji. Razumijela sam da su to sapuni. Tražim kadu, ali vidim samo stolicu i kantu vode. Gdje ću piškiti? Gdje ću piškiti? Uspaničim se. Spustim se na pod i stavim glavu na koljena. Razmišljam, trudim se jako. Toliko jako da mi zuji u ušima i imam pritisak u glavi. Pokušavam doći do zvukova. Do aparata vitalnih funkcija. Do moje mame i tate. Ako sam u komi, postoji način da izađem. Neko pokuca na vrata i ja se trznem. Srce mi snažno zalupa i ponadam se da se to pokaže na aparatu i da će mama da to osjeti, zovne doktora i on me spasi. Princezo Charlotte, jeste li dobro? Dugo ste unutra. - kaže Helena. Da, da. Brzo ću izaći. - odgovorim i čujem korake kako se udaljavaju. Duboko udahnem i ustanem. Zateknem se tačno pred ogledalom i doslovno padnem na stražnjicu. Prigušim vrisak. Okrenem se prema vratima i čekam da Helena uleti u kupaonicu. Ništa. Podignem se polako i zagledam se u odraz. Pokušavam zatvoriti usta, ali ne mogu. To jesam ja, ali potpuno druga ja. Koza mi je blijeda i smeđa kosa mi pada preko ramena. Ja sam prosječna sedamnaestogodišnjakinja, ni u čemu posebna. Ni ružna, ni lijepa. Ali ovdje, ispred ogledala, u svilenoj spavaćici, u drugom vremenu, princeza Charlotte je jednostavno lijepa. U ovom haosu, ja se smijem. Nemoguće. Brzo se umijem i izađem. Helena mi postavlja stolicu da sjednem. Kad mi je očešljala kosu izmakne se i shvatim da je to znak da ustanem, pa ustanem. Spusti mi naramenice i svilena spavaćica i ostanem u donjem rublju. Pogledam se u ogledalo u obraze mi dođe krv i zarumenim. Ona mi zatim obuče haljinu tako da mi steže jako korzet i od kukova haljina se širi kao one iz...FILMA. Kao one iz filma. Oh! - kažem na glas i Helena još jednom stegne korzet i umalo ostanem bez daha. Molim? - kaže. Ništa. - kažem i zagledam se u prelijepu haljinu. Prisjećam se scena iz filma. Sve je tako isto. Živim, ili sam umrla pa se nalazim u drugom vremenu! Princezo Charlotte, trebali bi krenuti na doručak. Vaši roditelji vas čekaju. - Helena me obavijesti. Naravno. - nasmijem se i skupljam ruke uz tijelo da Helenine krupne oči ne primijete da se tresu.
-
Ne sjećam se da sam zaspala, ali sam sigurna da sanjam. Znate li onaj osjećaj kad dobijete utisak da poznajete nekog i u isto vrijeme ste sigurni da ga prije nikad niste vidjeli? Oh, tu ste. - reče mi starac, kao da me čekao. Imala sam dosta pitanja, ali u trenutku kad sam otvorila usta, riječi su nestale. Kao da ih je vjetar odpuhao. Doživjela si prometnu nesreću. Sad si u bolničkom krevetu. Zatvori oči i poslušaj. Učinim kako mi kaže. Ništa. Krenem da ih otvorim ali odjednom dopirem do zvukova. Tu je aparat za mjerenje vitalnih funkcija. Neko pored mene uzdiše. To mora da je mama. U kutu sobe čujem hrkanje. Pa, to mora da je tata. Kako? Zašto? Kad? Imam toliko pitanja. Ovo će biti jedno prelijepo putovanje za tebe. - starac primijeti da sam se vratila. Skupim obrve, ali ništa ne pitam. Već sam naučila da je to gubljenje vremena. Neće prestati ako se budeš pridržavala samo jednog pravila. - približi mi se tako da mu sasvim jasno vidim naborano lice. Gleda me tako duboko, da svaki dio mog tijela govori: jasno je, jasno je! Ne pitaj i ne govori o sebi. - reče razgovijetno i nestade kao da sam ga umišljala. Kao da ga stvarno nikad u životu nisam vidjela.