"Zašto ?"
"Zakon prirode, jednostavno. Znaš, stvari ovdje ne funkcioniraju kao u bajkama braće Grimm."
Pogledao me svojim smaragdnim očima. Tada sam shvatio da sam dvadeset godina proveo sa čovjekom o kome ne znam ništa , a još manje on o meni. Ćutao sam, ne misleći ni o čemu, samo želeći pobjeći. Od njega. Od istine. Od sebe.
I on je ćutao, svejsno čekajući mene da postavim pitanje koje mi se po glavi vrtilo godinama, a nesvjeno nadajući se da će se nebo rastvoriti ili da će neki tamo, tobože lordovi zatražiti vlast nad Ovo-je-ostavština-mog-djeda zemljom. Pa da u toj zbrci zaboravimo sve i živimo samo za sutra.
Istina je da ne znam o čemu je tada razmišljao ali volim ga se sjećati kao čovjeka koji je iz besmislenih situacija izvlačio ono najbolje. Priliku za život, pa barem i jedan dan, bez obzira na to koliko on šugav bio.
Dugo sam ga gledao tako u tišini, ne želeći narušiti mir svojim pitanjem. A za svo to vrijeme on je ostao nabranog čela, sjedeći. Ne izustivši ni riječ. Promatrajući tako njegovu priliku i njegovo neizostavno naborano čelo koje me podsjećalo na nebo, onako visoko i prošarano oblacima, u kutovima usana mi se počeo nazirati osmijeh.
Dao sam sebi oduška i sjeo na stolicu preko puta njegove, prvi put ne tražeći dozvolu.
Razmišljao sam o onome što je rekao, da : "stvari ne funkcionišu kao u bajkama braće Grimm".
Tako su se moje usne, nesvjesno, potpuno izvile u osmijeh. Sa sve zubima, naravno.
Nikada mi se više u toku mog života nije desilo da me neko samo svojom pojavom nasmije. Čak ni komičari, ni dvorske lude. Imun sam na klovnove i sve druge cirkuske igračke.
A on me uvijek učio nečemu novome. Nesvjesno, valjda.
Jer prije ove njegove izjave nisam znao da stvari u bajkama uopšte funkcionišu.
Našao sam hrabrosti i izbjegavajući glavno pitanje tražio objašnjenje. Sjećam se da sam ga pitao: "A zašto bajke braće Grimm, zašto ne Andersonove ?"
Znao sam da neće biti zatečen pitanjem jer je on osoba koja svoje izjave duboko analizira prije nego što ih iznese.
"Sjećaš li se šta se desilo Andersenovoj "Maloj sireni" ?"
"Postoji više verzija, ali sjećam se, da", kimnuo sam.
"Iako postoji više verzija, on je završio svoju bajku i ona ima kraj. Vječan kraj. Ne kao sve druge. Shvataš li ?"
Tada sam shvatio da nije uzeo Andersena kao primjer jer nije želio postati samo pjena na morskoj pučini. Ali sam također shvatio da je ovaj razgovor vjerovatno posljednji koji ću voditi s njim i da se ovaj put neće izvuči kao što je to godinama radio. Vječan kraj.
I onda je iz mene krenula bujica riječi. Riječi, meni stranih. Riječi koje nisam htio izgovoriti, ali bile su nužne. Morao je znati. Prvenstveno sam ja morao znati.
Zašto, kojeg vraga, januar ?