Od mojih najranijih sjećanja ostala su jedino sjećanja na okupljanje moje familije. Ujne, tetke, šogori, kćeri, sinovi, mame, tate, djedovi, bake...
Tek kasnije gledajući Kuma, našla sam naziv za ta okupljanja - čista Cosa Nostra. Svi po svakome, al na kraju uvijek zajedno.
Kad sam postala nešto starija, i krenula istraživati sve tinejdžerske slasti, o mojim sranjima raspravljalo se na obiteljskim večerama. Tad je još bilo dobro, jer bilo je starijih, pa samim tim i s većim problemima od mojih.
Tako se raspravljalo o tome zašto je Renata ostavila dečka, a ima već 30. Svi za stolom su dijelili lekcije, savjete, viđenja, ideje... kao da Renate nema za stolom. Raspravljalo se o tome je li Milo peder, jer on ima već 35 i nije se oženio. Raspravljalo se o tome kako Mare puno pije i kurva se, dok su i ona i njen muž sjedili za stolom. Tu i tamo došao je red i na mene - ali to su bile slatke brige nasprem ostalog - moji neopravdani, pa 7 jedinica iz hrvatskog, iako je to bio moj daljnji korak na faksu, pa moje pušenje, pa moje izlaženje, pa moje laganje starcima da sam spavala tu, a zapravo sam spavala tamo. Ja sam sjedila za istim stolom. Mi pokajnici bi samo šutjeli i molili boga da se uhvate nekog drugog.
Ali sve u svemu bila je to dobra familija.
I moje gluposti su bile male. Što sam bivala starija, moje su gluposti postajale sve veće.
Od malena sam u glasnoj familiji bila najtiša. Htjela sam uvijek da svi budu zadovoljni. Zato sam hrpu toga prešućivala, i samo se smješkala. Nikad loše volje, nikad ljuta, nikad s glasnim izražavanjem mog mišljenja.
Pošto nas je rat uhvatio kad sam još bila dijete, uvijek sam imala posebnu potrebu udovoljiti roditeljima jer ih nikad nije bilo. Ocjene su bile odlične, vladanje dojajčano, nikad problema, nikad skandala, nikad ničega. Samo hrpa osmijeha.
A ja sve starija i frustriranija. U svemu tome našla sam nekog tipa. Starijeg, pametnijeg i samo se pokorila. Moji ga nikad nisu voljeli, s razlogom. Al, jebiga, ja sam ga volila. Više od sebe. I stalno uljepšavala njegove pizdarije i stalno opravdavala. I onda je ta prekrasna saga završila. Prilično ružno. Ja sam i dalje uljepšavala. Negdje po tom cijelom putu ja sam se izgubila i probudila se bliže 30-oj nego 20-oj i shvatila da sam profućkala par dobrih godina.
Al klasa optimist kakva jesam - mislila sam da ih imam bar još toliko za popravit stvar.
Mada se o mom neuspjelom pokušaju udavanja još godinu dana raspravljalo za stolom s ostatkom familije....
Bože, Bože, di baš ja da padnem na sitnim gresima...
I tako. Uvijek sam sudila onim opajdarama koje se mogu vidjeti po opskurnim i neopskurnim mjestima, pajzlovima s kariranim stolnjacima... One, one s očajničkim sjajem u oku, odjećom koje ni tinejdžerke ne nose više i puknutom očicom na čarapi.. koje se bacaju i na onog koji je slučajno prošao i tražio wc.
A onda kad svirci nagare... :)
Sad i meni dođe da odem, da popijem, da zaboravim, da se možda naslonim na nekog nadobudnog i ponadanog, da me odvede i provede i da ne mislim.
Srećom, pa sam još dovoljno mlada da me brine to što znam da od toga vajde nema. Bar ne nakon što noć prođe, vino ispari, a konj je i dalje konj.
Ali ono što kontam je da - svi imamo svoje đavle koji nas progone, tjeraju i pomiču iznutra.
Ganjamo ono što smo imali, al na krivim mjestima, i u krivim ljudima, na krive načine.
Pa i te opajdare su se jednom nadale, voljele...
Kao i svi mi.. nadali se, voljeli, promašili, proćerdali, zajebali... Netko više, netko manje, ali svi, bez iznimke...
Mog mora nema, al ja živim u nadi, da ipak negde srest ćemo se još. ;)
I tako. Uvijek sam sudila onim opajdarama koje se mogu vidjeti po opskurnim i neopskurnim mjestima, pajzlovima s kariranim stolnjacima... One, one s očajničkim sjajem u oku, odjećom koje ni tinejdžerke ne nose više i puknutom očicom na čarapi.. koje se bacaju i na onog koji je slučajno prošao i tražio wc.
A onda kad svirci nagare... :)
Sad i meni dođe da odem, da popijem, da zaboravim, da se možda naslonim na nekog nadobudnog i ponadanog, da me odvede i provede i da ne mislim.
Srećom, pa sam još dovoljno mlada da me brine to što znam da od toga vajde nema. Bar ne nakon što noć prođe, vino ispari, a konj je i dalje konj.
Ali ono što kontam je da - svi imamo svoje đavle koji nas progone, tjeraju i pomiču iznutra.
Ganjamo ono što smo imali, al na krivim mjestima, i u krivim ljudima, na krive načine.
Pa i te opajdare su se jednom nadale, voljele...
Kao i svi mi.. nadali se, voljeli, promašili, proćerdali, zajebali... Netko više, netko manje, ali svi, bez iznimke...
Mog mora nema, al ja živim u nadi, da ipak negde srest ćemo se još. ;)
I tako - Valentinovo..
Najobičniji konzumeristički, kapitalistički dan, izmišljen kako bi se potrošilo što je moguće više love na pizdarije.
Serem. Da nisam profućkala ljubav, današnji dan bi vjerojatno počeo tako da bih zvala na posao, glumila crijevnu virozu, a zatim nagovorila nekog svog da i on napravi isto, i onda bih se ušuškavala s njim ... Dan bi vjerojatno protekao u ljigavo slatkim izjavama kako smo mi najsretniji i najbolji i jedinstveni i kako veće ljubavi nema... Zašto? Jer sam ja takva. Jer sam romantičar, jer mi je ljubav najbitnija od svega i jer me ponese taj valentinovski konzumeristički dan i baš me briga što je konzumeristički, i ti izlozi i ti sretni nasmiješeni ljudi na plakatima. I baš me briga što bi se drugi, sami kao sad ja, sprdali s mojom voljom da budem što valentinovski raspoložena ... Zaljubljena, sretna sam ko malo dijete, ljigavo sretna, u oblacima, s glavom punom suncokreta. I taj dan bi vjerojatno bio super i divan i krasan i prekrasan, takav konzumeristički kakav je.
Ali današnji dan nije bio takav.
Počeo je u banci. Sjela sam kraj bankarice da mi zatvori račun. Mlada žena, totalno simpa. Reklame na radiju, i žena odjednom pukne i veli : Mislim, ove reklame, gdje da tko odvede koga na današnji dan - puna mi je kapa i toga, i svega i valentinova i koncerata i poklona... - a dan je tek bio počeo.
Gledam u ženu, zbunjena, ali s potpunim razumijevanjem. I velim - Da, kužim, ja sam se prije 2 tjedna odselila od dečka. -
I odjednom, dogodi se onaj tren - onaj tren kad žena prepoznaje ženu u nevolji, čemeru i jadu, onaj pogled pun razumijevanja, shvaćanja i prepoznavanja... Taj tren je rezultirao urotničkim naginjanjem jedne prema drugoj i izlaganje intime kao da se znamo 10 godina. I obje se smijemo s gorčinom što nam se to dogodilo, ali i s olakšanjem što nismo jedine kojoj se dogodilo i koje su jadne, danas malo više nego ostale dane.
Odlučile smo sutra otići na kavu. Nekad je jednostavno razgovarati s ljudima koje ne poznaš.
Da se nagradim za loša, duga, čemerna i tužna dva tjedna, više manje izdržana bez buđenja uz vrisak, popustila sam staroj frendici, koja je dogovorila izlazak za petak. Zamolila sam ako može izlazak na neko tamburaško mjesto (koliko god pijana bila - cajke ipak ne mogu izdržat), nešto ležernije i s jeftinijom cugom. Jer ako odem na neko prominentnije i elitnije mjesto na kojoj se danas skuplja sva in dječurlija i in gerijatrija, bojim se da neću imati za dvije cuge. A svakako mi treba puno više od dva pića... možda dvadeset i dva... A možda i više kad svirci nagare.... Ubijanje ljubavnih boli na tamburašima ostalo mi je još iz prijašnjih dana kad smo sve nesretne ljubavi ubijale na tamburašima... Ima nešto u tim tamburama i u tim licima i euforiji koja potiče da uzmeš sve što ti taj tren život pruža. Kad ne ubijam ništa i nikog u sebi, volim provesti večer na nekom kvalitetnom rocku. Ili bluesu ili nečem takvom.
Ali kad ubijam, ubijam se s tamburašima.
Da dan ne prođe samo tako, javi se i bivši s mailom koji mi je poparao srce, zgužvao sve te komadiće, prožvakao ih i pljunuo u ovu bljuzgu na cesti. Iako znam bolje, srce se ko jare počelo opirati i uvukla sam se u bolnu prepisku, koja nam samo produbljuje agoniju.
I odjednom se vidim da u pola 7 popodne, sjedim na poslu sama, dopisujem se s bivšim, pijem vino (sama) i pušim za stolom u uredu.
Teško je u tom trenu realno baciti pogled na sebe i ne osjećati se ko jadnik.
Šta reć - dabogda mi svaki sljedeći utorak bio bolji.
Najobičniji konzumeristički, kapitalistički dan, izmišljen kako bi se potrošilo što je moguće više love na pizdarije.
Serem. Da nisam profućkala ljubav, današnji dan bi vjerojatno počeo tako da bih zvala na posao, glumila crijevnu virozu, a zatim nagovorila nekog svog da i on napravi isto, i onda bih se ušuškavala s njim ... Dan bi vjerojatno protekao u ljigavo slatkim izjavama kako smo mi najsretniji i najbolji i jedinstveni i kako veće ljubavi nema... Zašto? Jer sam ja takva. Jer sam romantičar, jer mi je ljubav najbitnija od svega i jer me ponese taj valentinovski konzumeristički dan i baš me briga što je konzumeristički, i ti izlozi i ti sretni nasmiješeni ljudi na plakatima. I baš me briga što bi se drugi, sami kao sad ja, sprdali s mojom voljom da budem što valentinovski raspoložena ... Zaljubljena, sretna sam ko malo dijete, ljigavo sretna, u oblacima, s glavom punom suncokreta. I taj dan bi vjerojatno bio super i divan i krasan i prekrasan, takav konzumeristički kakav je.
Ali današnji dan nije bio takav.
Počeo je u banci. Sjela sam kraj bankarice da mi zatvori račun. Mlada žena, totalno simpa. Reklame na radiju, i žena odjednom pukne i veli : Mislim, ove reklame, gdje da tko odvede koga na današnji dan - puna mi je kapa i toga, i svega i valentinova i koncerata i poklona... - a dan je tek bio počeo.
Gledam u ženu, zbunjena, ali s potpunim razumijevanjem. I velim - Da, kužim, ja sam se prije 2 tjedna odselila od dečka. -
I odjednom, dogodi se onaj tren - onaj tren kad žena prepoznaje ženu u nevolji, čemeru i jadu, onaj pogled pun razumijevanja, shvaćanja i prepoznavanja... Taj tren je rezultirao urotničkim naginjanjem jedne prema drugoj i izlaganje intime kao da se znamo 10 godina. I obje se smijemo s gorčinom što nam se to dogodilo, ali i s olakšanjem što nismo jedine kojoj se dogodilo i koje su jadne, danas malo više nego ostale dane.
Odlučile smo sutra otići na kavu. Nekad je jednostavno razgovarati s ljudima koje ne poznaš.
Da se nagradim za loša, duga, čemerna i tužna dva tjedna, više manje izdržana bez buđenja uz vrisak, popustila sam staroj frendici, koja je dogovorila izlazak za petak. Zamolila sam ako može izlazak na neko tamburaško mjesto (koliko god pijana bila - cajke ipak ne mogu izdržat), nešto ležernije i s jeftinijom cugom. Jer ako odem na neko prominentnije i elitnije mjesto na kojoj se danas skuplja sva in dječurlija i in gerijatrija, bojim se da neću imati za dvije cuge. A svakako mi treba puno više od dva pića... možda dvadeset i dva... A možda i više kad svirci nagare.... Ubijanje ljubavnih boli na tamburašima ostalo mi je još iz prijašnjih dana kad smo sve nesretne ljubavi ubijale na tamburašima... Ima nešto u tim tamburama i u tim licima i euforiji koja potiče da uzmeš sve što ti taj tren život pruža. Kad ne ubijam ništa i nikog u sebi, volim provesti večer na nekom kvalitetnom rocku. Ili bluesu ili nečem takvom.
Ali kad ubijam, ubijam se s tamburašima.
Da dan ne prođe samo tako, javi se i bivši s mailom koji mi je poparao srce, zgužvao sve te komadiće, prožvakao ih i pljunuo u ovu bljuzgu na cesti. Iako znam bolje, srce se ko jare počelo opirati i uvukla sam se u bolnu prepisku, koja nam samo produbljuje agoniju.
I odjednom se vidim da u pola 7 popodne, sjedim na poslu sama, dopisujem se s bivšim, pijem vino (sama) i pušim za stolom u uredu.
Teško je u tom trenu realno baciti pogled na sebe i ne osjećati se ko jadnik.
Šta reć - dabogda mi svaki sljedeći utorak bio bolji.
Od najranijeg pisanja uvijek sam imala jedan te isti problem. Ne bih retka napisala kad sam sretna ... Iako smatram da imam prilično dobar vokabular, u danima sreće, ne bih iz sebe mogla izvući ni jednu jedinu riječ kojom bih opisala svoju sreću ... kad bih napokon nešto napisala, te moje škrabotine uvijek su mi izgledale kao da ih je napisala Vjekoslava Huljić.
I onda bih odustala ...
Al zato, kad stignu manje sretni dani ... eto mene, ko zapeta puška.
I uvijek mi je bilo žao - jer zašto ne imati sretne dane zapisane na papiru... bilo bi to lijepo u ovim manje sretnim danima... I vjerojatno bolno... Ali ipak lijepo.
Na papiru imam samo manje sretne dane... i one još manje sretne..
Odjednom naslućujem u sebi kako se iz sna bude Zola, Poe, Tolstoj, ma i Neruda .. svi su tu spremni pomoći mojim škrabarijama...
Pa tako i sada... Imam nevjerojatno lijepu ljubav iza sebe i ni retka nije ostalo iza nje. Već sam napomenula da sam pomalo melankolična i da imam onu patničku crtu u sebi .. i malo sam i mazohist.. Volim ja gledati sretne zajedničke slike, zumirati nam nasmijane oči, i prisjećati se kako nam je lijepo bilo...
Kako bih se tek mogla divno mučiti čitajući opise te divne ljubavi ...
Ovako se mučim pišući o tome kako te divne ljubavi više nema...
Da se razumijemo, nisam dijete, razumijem ja da nije išlo, i da bi moglo - trajalo bi.. Razumijem ja da je nama suđeno nešto drugačije od nas dvoje i da se sve događa s razlogom.
I to razumijem većinu vremena.
Al onda u prolazu osjetim miris njegovog parfema na nekom drugom čovjeku ... I dok mi se glava zaokreće za nepoznatim likom, moje razumijevanje se nekako topi i mislim si - možda ipak ..
Onda vidim njegovu boju očiju na nekom potpuno tuđem - i opet si pomislim - možda ipak ...
Onda opet naiđe trenutak osviještenja...
Al većinu vremena živim u čistoj nevjerici ... zar se to dogodilo? - pitam se čisto retorički ... Na momente, kad se ujutro probudim, al samo na momente mi se čini da sam sanjala i da je sve u redu .. .
I super mi je kako mi prijatelji kažu da im je drago da se tako super držim, i da sam tako vesela i da ne dramim ... Ali nema njih sa mnom kad dođe noć i kad lutam kroz stan i tražim .. zapravo ne tražim ništa.. samo lutam.. Nema njih sa mnom kad u 3 ujutro pušim ispred kompa i čitam naše stare mailove ...
A onda svane novi dan... i ja razumijem da nije išlo, i da bi moglo - trajalo bi.. Razumijem ja da je nama suđeno nešto drugačije od nas dvoje i da se sve događa s razlogom.
I onda bih odustala ...
Al zato, kad stignu manje sretni dani ... eto mene, ko zapeta puška.
I uvijek mi je bilo žao - jer zašto ne imati sretne dane zapisane na papiru... bilo bi to lijepo u ovim manje sretnim danima... I vjerojatno bolno... Ali ipak lijepo.
Na papiru imam samo manje sretne dane... i one još manje sretne..
Odjednom naslućujem u sebi kako se iz sna bude Zola, Poe, Tolstoj, ma i Neruda .. svi su tu spremni pomoći mojim škrabarijama...
Pa tako i sada... Imam nevjerojatno lijepu ljubav iza sebe i ni retka nije ostalo iza nje. Već sam napomenula da sam pomalo melankolična i da imam onu patničku crtu u sebi .. i malo sam i mazohist.. Volim ja gledati sretne zajedničke slike, zumirati nam nasmijane oči, i prisjećati se kako nam je lijepo bilo...
Kako bih se tek mogla divno mučiti čitajući opise te divne ljubavi ...
Ovako se mučim pišući o tome kako te divne ljubavi više nema...
Da se razumijemo, nisam dijete, razumijem ja da nije išlo, i da bi moglo - trajalo bi.. Razumijem ja da je nama suđeno nešto drugačije od nas dvoje i da se sve događa s razlogom.
I to razumijem većinu vremena.
Al onda u prolazu osjetim miris njegovog parfema na nekom drugom čovjeku ... I dok mi se glava zaokreće za nepoznatim likom, moje razumijevanje se nekako topi i mislim si - možda ipak ..
Onda vidim njegovu boju očiju na nekom potpuno tuđem - i opet si pomislim - možda ipak ...
Onda opet naiđe trenutak osviještenja...
Al većinu vremena živim u čistoj nevjerici ... zar se to dogodilo? - pitam se čisto retorički ... Na momente, kad se ujutro probudim, al samo na momente mi se čini da sam sanjala i da je sve u redu .. .
I super mi je kako mi prijatelji kažu da im je drago da se tako super držim, i da sam tako vesela i da ne dramim ... Ali nema njih sa mnom kad dođe noć i kad lutam kroz stan i tražim .. zapravo ne tražim ništa.. samo lutam.. Nema njih sa mnom kad u 3 ujutro pušim ispred kompa i čitam naše stare mailove ...
A onda svane novi dan... i ja razumijem da nije išlo, i da bi moglo - trajalo bi.. Razumijem ja da je nama suđeno nešto drugačije od nas dvoje i da se sve događa s razlogom.
Top ocjena: Lakonoga 12 5
da, la famiglie znaju biti okrutne, uglavnom dobro pišeš, ima tečnosti i stila
PS Lakonoga - Panonski mornar?
Klasa optimist! Ima nas još!
OutlawRebel - zvučiš kao moja profesorica iz Svjetske književnosti... Da, da.. panonski mornar...
drazanas - što sam starija, vidim da nas nekako ima sve više... tko bi rekao :)
vrlo dobro, zvuči baš lakonogo :-)
panonski mornar, zadnja rečenica :-)
baš je dobra ova priča, onak baš istinska
keep going
i prva Dave, i prva :)
Da, da.. i alfa i omega, skoro pa hommage čovjeku :)
Nekako sam se u ovoj tvojoj rečenici prepoznala kao "in gerijatrija", nemam pojma zašto, al nema veze :) Uglavnom, tila sam ti samo reći da je ova "in gerijatrija" bila prošli petak u Boogaloo-u, svirali su Neki novi klinci, svirali su i D mol i eto, sitila sam te se :)
A Valentinovo? Ma bit će ih još, ne brini, kad se završi jedan krug otvorit će se tisuću drugih!
Hihihi... zapravo pod in gerijatrijom mislila sam na one likove koji bi mladim djevojčicama ovješenima na njihovu ruku mogli biti tate and then some, one .. koji su već ćelavi, al furaju zlatne lance, jakne ko tinejdžeri i VonDutch tenke :D
Nikako ne na nekog poput tebe.. A u Boogaloo-u se i ja osjećam ko gerijatrija :D :D
A, baš ti hvala što si me se sjetila...
Znam ja da će se otvoriti druga vrata, i da ovo nisu bila moja... al šta'š ... melankolično mi srce.. al proći će... sutra idem u pijanku :D
sve 5, osim da sa bluesom ne ubijaš nikoga :)
iako primarno blues nije "depresivan" kako ga se ustalilo interpretirati u narodu, kada čujem Sad days, lonley nights od Juniora Kimbrougha, sklonte čaše i bokale...
zašto se stalo lakonoga?