Profućkano...

Svitanja u D-molu.

hhh' odakle da pocnem ? Moje ime je Sandra i imam 15 godina. Zivim u Podgorici, glavnom gradu Crne Gore. Nikada nisam znala da iskazujem ono sta osjecam, ni rijecima ni djelima, pa ce mi valjda ovo pomoci da to nekako promijenim. Mislim nisam povucena i to, samo nekada mi je stvarno muka da pokazujem ili govorim zasto sam tuzna ili srecna. Mentalitet ovdasnjeg naroda je da Bog sacuva, pa se raduju tudjoj nesreci i zavide na sreci. Odrastam u jednoj veoma modernoj porodici, mada imamo, kao i svaka druga po neki tradicionalni detalj. Imam mladju sestru, koja se zove Sasa i ona predstavlja najvecu srecu u mom zivotu. Tu su mama i tata koji mi ponekad zagorcavaju zivot, al' na kraju krajeva to im je i obaveza ;). Kod ljudi najvise ne volim isfoliranost. U danasnje vrijeme svi teze nekim idealima, necim boljim, a u stvari ne vide da se zakopavaju sve dublje i dublje. Tako je jadno vidjeti ljude koji pokusavaju da se na razne nacine uvale u neke drutvene grupe, samo da bi eto bili popularni i face, kako bi se to danas reklo. Sebe u buducnosti vidim kao uspjesnu mladu zenu, koja je bez obzira na sve sto se desava oko nje uspjela da ostvari svoj cilj. Pod ovim 'sve sto se desava oko nje' mislim na sve te veze i protekcije, mamine i tatine sino

Kratki text o mojim mislima danas.

Život svaki dan donosi nova iznenađenja ,i ukus u ustima koji za njim ostaje nijedan dan nije isti...